Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Roger Federer – konačna biografija’ u kojem Chris Bowers opisuje završetak 24-godišnje karijere švicarskog tenisača koji je proveo 310 tjedana na prvom mjestu ATP ljestvice i osvojio 103 turnira u pojedinačnoj konkurenciji

Unatoč nevjerojatnim podvizima koje je Federer ostvario 2017. godine, jedna je sitnica nedostajala kako bi povratak bio potpun.

Čak i oni koji su smatrali da je Federer sposoban podebljati saldo svojih sedamnaest Grand Slam naslova kada se vratio na tour početkom 2017. godine nisu smatrali vjerojatnim da će se vratiti na vrh ljestvice. Uz skraćeni raspored od dvanaest turnira na godinu bilo je to teško, s obzirom na to da se ranking igrača temelji na osamnaest najboljih turnirskih rezultata, od kojih je dvanaest obaveznih (četiri Grand Slam turnira plus osam od devet turnira iz serije Masters-1000). Na US Openu došao je na dva meča od povratka na prvo mjesto ljestvice, ali ondje su ga čekale ozbiljne prepreke, Del Potro i Nadal. Pošto nije osvojio maksimalan broj bodova na ATP Finalsu, ulazak u 2018. godinu, u kojoj je branio naslov na prva tri značajna turnira, značio je da su mu šanse za ponovno zauzimanje vrha bila slabe.

Ipak, uspio je obraniti je naslov u Melbourneu. Baš kao i u Wimbledonu šest mjeseci prije, nije se morao suočiti ni s jednim od preostalih članova velike četvorke. Kad je četvrtfinalna postava bila kompletna, izgledalo je da bi se mogao suočiti s Đokovićem u polufinalu i Nadalom u finalu. Ali Đoković je još uvijek bio u ranim fazama povratka pošto je 2017. napravio sličnu stanku kao Federer 2016. godine, pa ga je njegovom igrom nadigrao Hyeon Chung, mladi Korejac koji se tim rezultatom probio na svjetsku scenu. No Chung je u svojih pet mečeva toliko pretrčao da je polufinale protiv Federera započeo s gadnim žuljevima, u konačnici odustavši od beznadne situacije u drugom setu.

Nadal je zapao u probleme u četvrtfinalu, kad je Marin Čilić zaustavio njegov rani nalet, nakon čega je Nadal u četvrtom setu osjetio nešto u gornjem dijelu bedra. Medicinski tretman nije poboljšao situaciju, pa je Španjolac predao početkom petog seta. Dakle, baš kao i u Wimbledonu, visoki Hrvat stajao je između Federera i još jednoga Grand Slam naslova. Finale je svjedočilo još jednom Federerovu munjevitom početku, ali baš kao i protiv Goffina i brojnih drugih igrača, nije mogao održati razinu, pa se sve činilo mogućim kad se Čilić vratio u meč. Osvajanje trećeg seta pokazalo se ključnim za Federera, jer se loše snašao u četvrtom, a činilo se da će peti biti još gori, sudeći po početku. No kombinacija novog poleta i Čilićevo popuštanje kada je stekao prednost omogućili su Federeru da ponovno preuzme inicijativu, pa na kraju peti set nije bio rezultatski tijesan.

Budući da je Nadal ispao dva kola prije nego prethodne godine, a Federer obranio svoje bodove, jedinica se iznenada našla unutar dosega. Rotterdam, turnir koji se održavao dva tjedna poslije Australije, nije mu bio u rasporedu, ali kako bi ga ulazak u polufinale ondje ponovno vratio na vrh, promijenio je svoje planove. Činjenica je ubrizgala dodatnu dozu uzbuđenja u njegovo četvrtfinale protiv domaćeg igrača Robina Haasea, a mnogi su se teniski novinari iz cijelog svijeta okupili u nizozemskom lučkom gradu kako bi svjedočili usponu. Kad je Haase osvojio prvi set, činilo se da bi trijumfalni trenutak mogao izostati, ali Federer se pribrao u drugom setu, izgubivši nakon toga samo još dva gema i osiguravši povratak na vrh ljestvice. I, kao šlag na tortu, osvojio je svoj 97. naslov savladavši Grigora Dimitrova u finalu.

Na vrhu je ostao samo pet tjedana, ali to nije bilo bitno. Ponovno se vratio, postavši najstariji igrač – bilo u muškoj, bilo u ženskoj konkurenciji – koji je zauzeo mjesto, a podvigom je kompletirao izniman povratak započet prije četrnaest mjeseci. U početnom dijelu svoje karijere često je umanjivao značaj svjetskog broja jedan, govoreći da uz dovoljan broj pobjeda ranking dođe sam od sebe. Ovoga puta izjava je bila mnogo odmjerenija: „Kada si stariji, možda moraš uložiti dvostruko više truda“, rekao je pošto je pobijedio Haasea. „Ovo možda najviše znači u mojoj karijeri.“ Kada se u budućnosti osvrne, postignuće će vjerojatno izgledati blijedo u usporedbi s pobjedom nad Nadalom u finalu Australian Opena prethodne godine, ali kao svjedočanstvo dugoročnije razine izvedbe koju malotko smatra mogućom, prvo mjesto izrazito je snažan dokaz.

Tijekom cijele karijere Federera se povezivalo s dvjema teniskim markama: Wilsonom i Nikeom. Njegov doživotni ugovor za rekete znači da će, osim u slučaju da tvrtka Wilson Sporting Goods propadne, u ruci uvijek imati rekete Wilson, čak i po završetku karijere. Međutim, Nike nije s njim potpisao ugovor o doživotnom sponzorstvu, a drski odjevni brand iz Oregona ima dugu povijest rješavanja velikih imena povezanih Nike logom kada njihove karijere zađu u posljednje godine. Najveće je iznenađenje na tom popisu možda bio Andre Agassi, jedno od najistaknutijih imena koje je pomoglo stvoriti Nike brand, a koji je svoje posljednje godine igrao u Adidasovoj odjeći. Lleyton Hewitt, Amélie Mauresmo i drugi također su dobili košaricu od Nikea u vrijeme kada su se našli pred istekom trajanja.

Kada je Federerov ugovor s Nikeom došao u fazu obnove krajem lipnja 2018., nakon više od dvadeset godina s tom markom, njegovi agenti primijetili su popriličnu nezainteresiranost i izostanak truda s Nikeove strane. Tvrtka koju je osnovao neuništivi Phil Knight, nazvana po grčkoj božici pobjede, htjela je da Federer ostane u njihovima redovima, ali nisu se previše trudili da se osjeti poželjnim, ili se barem tako činilo Federerovim ljudima. I stoga, kada je japanska high-street marka Uniqlo ponudila iznos koji se smatrao astronomskim, Federer je potpisao s njima. Nominalni iznos glasio je na 30 milijuna dolara na godinu, ali ozbiljni teniski znalci nikada neće takve brojke uzimati previše ozbiljno, jer iznos koji igrač na kraju dobiva gotovo uvijek ovisi o rezultatima, pa je točne brojke nemoguće znati. Vijest je bila tako dobro čuvana da je postala javna tek u jedan sat po londonskom vremenu, točno u trenutku kada je Federer trebao izaći na središnji teren Wimbledona kako bi kao prvak započeo tradicionalnu obranu naslova. Uslijed toga, mnogi su se poznavatelji tenisa pitali što se zbiva kada su ugledali Federera kako izlazi iz kluba noseći Uniqlov crveni dvostruki logo na mjestima na kojima je dotad bila Nikeova kvačica. Međutim, jedna stvar koja je nedostajala na Uniqlovim majicama bio je prepoznatljivi RF logo, nad kojim je Nike zadržao kontrolu sve do početka 2020. godine, iako to gotovo nije imalo nikakav značaj jer mnogi navijači bez zadrške rabe taj logo na transparentima kakve se viđa i na tribinama i izvan teniskih stadiona. (U svojoj knjizi The Master američki pisac Christopher Clarey posvećuje puno prostora Federerovim poslovnim pothvatima, uključujući detaljne opise onoga što se događalo iza kulisa tijekom pregovora s Nikeom. Uniqlov ugovor, zajedno s paralelnim ugovorom koji je Federer sklopio sa švicarskom sportskom tvrtkom On, omogućio mu je da postane prvi tenisač koji je izbio na prvo mjesto Forbesova popisa najbogatijih sportaša 2020. godine, iako Clarey s pravom ističe da se takvi popisi uglavnom temelje na procjenama prihoda koje su često daleko od pouzdanih.)

Način na koji je Federer osvojio Australian Open sugerirao je da mu je, s trideset i šest godina, jedina realna mogućnost za povećanje salda Grand Slam naslova bila osigurati dovoljno lagane prolaske kroz početna kola, kako bi mu spremnik ostao pun za završne faze. Taj model savršeno je funkcionirao na Wimbledonu 2018., sve do trenutka kada je iznenada opet postao žrtvom federerovskog obrasca gubljenja niti, nakon kojeg je povratak nemoguć.

Ponovno je propustio sezonu na zemljanim terenima, ugrijavši se za Wimbledon s devet mečeva na njemačkoj travi. Vjerojatno je mečeva bilo i previše, jer je nakon pobjede u Stuttgartu izgledao pomalo bezvoljno u finalu Hallea protiv Borne Ćorića, koje je izgubio u tri seta. No prošao je prva četiri kola na Wimbledonu bez gubitka servisa, ne suočivši se ni s tie-breakom, čime je zakazao četvrtfinalni ogled protiv Kevina Andersona.

Mnoštvo izvrsnih muških četvrtfinala uvjetovalo je rijetku situaciju gdje je Federerov meč s Andersonom raspoređen na teren br. 1. Prva dva sata Federerova je igra bila poput pjesme, pa je razbio Južnoafrikanca sa 6-2 u prvom setu, a zatim uzeo drugi, osvojivši tie-break sa 7-5. Meč-loptu izborio je dvije minute prije nego što je sat označio dva sata igre, no zakvačio je bekhend okvirom reketa dok je Anderson jurišao prema mreži. U sljedećem mu je gemu Anderson oduzeo servis, a meč se okrenuo. Iako je Federer pronašao energiju u završnom setu, u kojem je imao prednost uslijed toga što je servirao prvi, ni u jednom trenutku nije se činilo da bi mogao slomiti Južnoafrikanca, a oduzet servis u dvadeset trećem gemu omogućio je Andersonu da servira za neočekivani trijumf nakon 4 sata i 15 minuta igre.

Taj meč, popraćen Andersonovom pobjedom 26-24 u petom setu protiv Johna Isnera u polufinalu dva dana poslije, pomogao je zapečatiti sudbinu tadašnjeg formata finalnog seta u Wimbledonu, kao i na Australian Openu i Roland Garrosu. Do početka 2019. Wimbledon i Australian Open dogovorili su stari format zamijeniti tie-breakom u odlučujućem setu, a Roland Garros slijedio je njihov primjer 2022. godine. Iako je Andersonova pobjeda predstavljala iznenađenje, ne može se reći da je uskratila Federeru 21. Grand Slam naslov. Čak i da je pobijedio, pa potom savladao Isnera u polufinalu, morao bi se suočiti s Nadalom ili Đokovićem u finalu, a obojica su bili u izvrsnoj formi. Na kraju je Đoković pobijedio Nadala u vrhunskom polufinalu, ušavši u posljednji meč mnogo svježiji od Andersona, a da je Federer i ušao u finale, bilo bi mu jako teško slomiti bilo kojeg od dvojice velikana.

Đokovićeva dominacija nad Federerom ponovno se potvrdila u finalu Cincinnatija, kada je Srbin spriječio Federera u pothvatu koji Federer nikada nije ostvario – osvojiti naslov na svih devet turnira Masters-1000 serije. Unatoč porazu, Federer se činio u dobrom stanju pred početak US Opena, na kojem je neuobičajeno vlažne večeri u četvrtom kolu izgubio od simpatičnog Australca Johna Millmana. Ponovno je dobro krenuo, ali pošto se vodstvo od 5-3 pretvorilo u gubitak seta, Federer je ozbiljno potonuo, a još jedan Grand Slam kliznuo mu je kroz prste.

Deveti naslov u Baselu bio mu je ujedno i 99. u karijeri. Naslov na domaćem tlu stavio ga je u dobru poziciju za završetak sezone u Parizu i Londonu, a bilo koji od dva turnira predstavljao bi izvrsnu pozornicu za stoti naslov, no izgubio je oba u polufinalima. Pariško polufinale bilo je jedno od mečeva godine, u kojem je Đoković pobijedio sa 7-6, 5-7, 7-6 nakon tri sata sjajnog tenisa obojice igrača. Ovoga je puta Federer uspio održati svoju razinu, ali Đoković je svejedno bio za dlaku bolji. Napor je iscrpio Srbina pa ga je u finalu porazio Karen Hačanov. Potom je na ATP Finalsu Federer u polufinalu izgubio od nadahnutog Alexandra Zvereva, nakon čega je Nijemac pobijedio i Đokovića u finalu.

I Australian Open bio bi prikladno mjesto za njegov stoti naslov, ali zrela izvedba Stefana Tsitsipasa u četvrtom kolu ugasila je nade. U trenutku kada su se dvojica igrača – koje dijeli čak sedamnaest godina – ponovno susrela, Tsitsipas je bio posljednja prepreka između Federera i njegove stote pobjede. Bilo je to u finalu u Dubaiju, gdje je pobjeda od 6-4, 6-4 dovela Federera do čarobne brojke sto. Samo je Jimmy Connors, koji je završio karijeru sa 109 naslova, osvojio više, a premda je Federer završio karijeru sa šest manje, to jest sto tri, osvajao je naslove u starijoj dobi od Connorsa.

Uvijek spreman za promjenu rutine kako bi održao svježinu motivacije, Federer se 2019. vratio na zemljane terene. Nikada nije gajio posebne nade da bi mogao osvojiti drugi naslov na Roland Garrosu, pa je bilo onih koji su vidjeli njegovu odluku da se vrati u Madrid, Rim i Pariz kao oproštajnu turneju pred mirovinu, no Federer se nije obazirao jer je već navikao na pitanja o svojem skorom umirovljenju, česta još od njegove 28. godine. Plan je uspio. Istina, kiša ga je omela u Rimu, što ga je primoralo na igranje dvaju mečeva u jednom danu, a pošto je trebao dva i pol sata da svlada Bornu Ćorića u tie-breaku trećeg seta, odlučio se ne riskirati ozljedu protiv Tsitsipasa u četvrtfinalu. Prošao je pet kola na Roland Garrosu, a u polufinalu ga je zaustavio tek nepobjedivi Nadal. Bilo bi zanimljivo vidjeti bi li Federer mogao pružiti ozbiljan izazov Nadalu u normalnim uvjetima, ali nevjerojatno snažan vjetar pretvorio je dvoboj u farsu, a Nadal je pobijedio s lakoćom.

Unatoč porazu, činilo se da je Federer u savršenom položaju za osvajanje devetog Wimbledona i dvadeset prvoga Grand Slama. Osvojio je Halle deseti put, što je bio prvi turnir na kojem je odnio dvoznamenkasti broj naslova, a na putu do polufinala Wimbledona izgubio je samo dva seta. Tu je završnica iznenada postala mnogo teža, jer se u polufinalu trebao suočiti s Nadalom, a bilo je izgledno da će u finalu čekati Đoković.

Pobjeda u četiri seta nad Nadalom bila je značajna jer je odražavala način na koji se igra na travi obojice igrača promijenila od njihova tri finala Wimbledona između 2006. i 2008. Kontrast stilova tada nije mogao biti veći, no sada su, premda su među njima postojale primjetne razlike, igrali mnogo sličniju igru. Kao da su obojica shvatila što im je činiti, susrevši se bliže sredini nego u prijašnjim fazama svojih karijera. Bio je to zanimljiv meč, ali činilo se da Nadalu nedostaje njegova uobičajena energičnost, pa je osvojio samo drugi od četiri odigrana seta.

Tim je rezultatom utanačeno treće finale Đoković – Federer u Wimbledonu u posljednjih šest godina. Tri tjedna prije svog 38. rođendana, smatralo se da je Federerova najbolja šansa učiniti meč kratkim. Takva su se razmišljanja još jednom pokazala pogrešnima – meč je potrajao 4 sata i 57 minuta, što je bio novi rekord za finale Wimbledona, a Federer je bio u igri do samoga kraja, na kojem su odigrali prvi tie-break završnog seta u pojedinačnom finalu Wimbledona. Dotad je, međutim, Federer propustio svoju priliku.

Meč je kao prikaz kontinuirano visokokvalitetnog tenisa bio nenadmašan, ali ono što je finale Wimbledona 2019. učinilo posebno nezaboravnim bila je drama u posljednjem setu. Odlučivši da se tie-break do sedam poena igra tek pri rezultatu 12-12 u gemovima, Wimbledon je mogućnost napetoga (samo ne i beskonačnoga) posljednjeg seta održao otvorenom, a već prve godine primjene novog pravila naslov je odlučen tie-breakom pri rezultatu 12-12. Federer je možda trebao osvojiti meč u četiri seta. Izgubio je prvi set nakon vodstva od 5-3 u tie-breaku, dok je drugi set osvojio s lakoćom, a zatim je pri rezultatu 5-4 u trećem setu imao set-loptu. Ali Đoković je preokrenuo rezultat, pa i taj set uzeo u tie-breaku, prije nego što se Federer vratio i osvojio četvrti set sa 6-4. Đoković je u odlučujućem setu oduzeo servis za 4-2, ali Federer se odmah vratio. Kako su gledatelji bili gotovo isključivo na Federerovoj strani, njegove dobro odigrane poene slavili su s oduševljenjem koje podsjeća na New York, a ne na inače staloženu publiku na Wimbledonu.

Pri rezultatu 7-7 Federer je oduzeo servis, osiguravši si tako priliku da servira za meč. Nakon dva nervozna forhenda, odigrao je dva as servisa, stvorivši si dvije meč-lopte. Dotad su na terenu proveli već 4 sata i 11 minuta. Na prvoj, Federer je promašio svoj prvi servis, a Đoković mu je drugi servis reternom zafitiljio pod noge, iskamčivši forhend pogrešku. Na drugoj meč-lopti Federer je pogodio prvi servis. Đokovićev retern odsjeo je kratko. Bila je to prilika za Federera – jurnuo je na mrežu, udarivši forhend u prilazu, ali udarac je izveo u grču, pa je lopta bila kratka, nudeći Đokoviću neznatnu, ali jasnu priliku. Srbinu je preostalo pogoditi, ali o njegovoj preciznosti u najnapetijim trenucima već su satkane legende, pa nije začudilo kada je pronašao rupu i preciznim winnerom pogodio dijagonalu.

Bila je to Federerova prilika. Pokazat će se to, zapravo, njegovom posljednjom prilikom da osvoji još jedan Grand Slam. Dva poena poslije izgubio je servis i, premda je imao loptu za oduzimanje servisa u maratonskoj igri pri rezultatu 11-11, Đoković je već tada igrao kao čovjek koji je pobjegao s krvnikove omče. U trećem tie-breaku poslijepodneva Đoković je ostvario hat trick, ključni poen došao je pri rezultatu 5-3, kada je u pravom trenutku ispalio bekhend paralelu koja je iznenadila Federera. Na sljedećem poenu Federer se nije dovoljno brzo postavio za forhend, lopta je odletjela s okvira njegova reketa, a meč je bio gotov.

Tako blizu, a opet tako daleko. Još je jednom dokazao da ga je opasno otpisivati, ali još je jednom također izgubio meč u kojem je imao meč-loptu – 22. put u svojoj karijeri, a to mu je također bio treći poraz protiv Đokovića na Grand Slam turniru u kojem je prokockao prednost od dvije meč-lopte. U porazu je, svojstveno sebi, bio dostojanstven, ali kad su ga konferenciji za novinare nakon meča upitali da ponudi svoju perspektivu, rekao je: „Slično kao 2008., možda ću se osvrnuti na to i pomisliti: ‘Pa, zapravo i nije tako loše.‘ Sada boli, i trebalo je boljeti, kao i svaki poraz u Wimbledonu.“

Od svih propuštenih prilika u njegovoj karijeri, ovdje je bio najbliže. Ali jedna od zamki postavljanja novih standarda jest i to da potičete druge da vas dostignu, a na kraju i prestignu. Federer je izvukao najbolje iz Đokovića, od njihova razgovora u listopadu 2007. kada su se sukobili zbog Đokovićeva prečestog posezanja za stankama i fizioterapeutima, do samoga vrhunskog ponašanja na terenu. Sada je, treći put u finalu Wimbledona, Đoković pokazao čvršće živce od Federera i, iako nije bio miljenik publike, malotko može reći da nije zaslužio podići trofej.

Sredinom 2019. Federer je napokon uspio u kampanji lobiranja koja je neprimjetno trajala iza kulisa već nekoliko godina. Federer je od 2010. otprilike svake dvije godine organizirao „Match for Africa“ kako bi prikupio sredstva za svoju zakladu. Prvo izdanje održano je u Zürichu, a u ekshibicijskom meču nastupili su Federer­­­ i Rafael Nadal, nastavivši po svršetku susreta prema Madridu kako bi sutradan ondje odigrali drugi ekshibicijski meč za Nadalovu zakladu. Za šesto izdanje Federerova događanja zamolio je Nadala da odigra još jedan ekshibicijski meč s njim, ali ovoga puta naziv manifestacije bio je „Match in Africa“, što je značilo da će se meč igrati u Africi. Nadal je odugovlačio s odlukom, ali naposljetku je pristao zaigrati protiv Federera na stadionu u Cape Townu. Susret je odigran 7. veljače 2020., a igrači su se za pojedinačni nastup zagrijali laganim parovima u kojima su nastupili računalni magnat Bill Gates te južnoafrički komičar i američki satirički voditelj Trevor Noah. Federer i Nadal odigrali su meč u tri seta u kojem je pobijedio Federer, iako je to nevažno, jer se malo igrača obazire na rezultate ekshibicijskih mečeva, pošto je u takvim prigodama bitno jedino njihovo prisustvo ondje, kao i dobra zabava.

Ekshibicijskim mečom prikupljeno je 3,5 milijuna dolara za Rogerovu zakladu, a sredstva su trebala biti namijenjena stvaranju obrazovnih prilika u ruralnim područjima Južnoafričke Republike. Federerova agencija Team8 objavila je da je meč postavio novi svjetski rekord po broju gledatelja teniskog meča. Međutim, valja napomenuti da se taj rekord vjerojatno odnosi na ekshibicijske mečeve, budući da takvi događaji redovito privlače veći broj gledatelja od službenih turnirskih mečeva. Primjerice, Federer je krajem 2019. u Ciudad de Méxicu odigrao ekshibicijski meč protiv Alexandera Zvereva u areni za borbu s bikovima pred 42 517 gledatelja. Meč u Africi gledalo je, sudeći po broju prodanih ulaznica, 51 945 ljudi, pa su oba događaja proglašena svjetskim rekordima. Iako postoje nepotvrđeni izvještaji o izoliranim mečevima u Peruu, u kojima je početkom 1960-ih igrao Alex Olmedo, a koji su privukli oko 45 000 gledatelja, prisustvo 51 945, ako je podatak točan, vjerojatno predstavlja stvarni rekord. Bilo kako bilo, Federerova popularnost zajamčila mu je da se njegovo ime spominje i u kontekstu najbolje posjećenoga ekshibicijskog i najbolje posjećenoga službenog meča (27 448 u finalu Davis Cupa 2014.) u povijesti tenisa.