Na periferiji Bresta, uz samu granicu s Poljskom i u neposrednoj blizini socrealističkog divljenja sovjetskim herojima, smješten je Arheološki muzej, na mjestu na kojem je otkriveno staroslavensko naselje iz razdoblja od 11. do 13. stoljeća. Zaštićen modernom kupolom i pažljivo djelomično rekonstruiran, ovaj muzej prikazuje dio naselja i jedino je mjesto u Europi na kojem je moguće vidjeti kako su rana slavenska naselja izgledala. Budući da drvo nije osobito trajan materijal, vidljivih ostataka slavenskih naseobina nema, osim na ovom mjestu. Ovo naselje slučajno otkriveno potkraj šezdesetih godina dvadesetog stoljeća izgrađeno je od drva koje se, nekim čudom, sačuvalo, pa smo dobili jedinstven uvid u način života Slavena iz tog vremena. Naselju bi pozavidjela i mnoga suvremena sela. Smješteno na nekadašnjem otoku na ušću rijeke Mukavec u Bug (Slaveni su uvijek boravili uz rijeke), na terenu koji je često plavio, stanovnici su svoje ulice popločali drvenim gredama, istim materijalom od kojeg su građene i kuće. Prvi spomen naselja Berestye, smještenog na Bugu koji se danas smatra granicom Istočnih i Zapadnih Slavena (ovdje Bjelorusa i Poljaka), nalazi se u legendarnom spisu iz vremena Kijevske Rusije Povijest prošlih vremena, pripisanom redovniku Nestoru pa je stoga najčešće citiran kao Nestorov ljetopis ili kronika. Po svemu sudeći nastao je kao kompilacija brojnih, danas izgubljenih tekstova oko 1113. godine u Kijevu, govori o razdoblju između 9. i 12. stoljeća, a, kao i brojne srednjovjekovne kronike, otkriva slavenske početke još iz vremena biblijskog Noe. Zahvaća široki slavenski prostor i vrijeme te se smatra osnovnim ili, točnije, jedinim izvorom za povijest Istočnih Slavena, a u njemu se spominju i Hrvati kao jedno od plemena na tom prostoru. Njegova povijesna točnost jednaka je ostalim spisima iz srednjeg vijeka, dakle gotovo nikakva, temeljena je uglavnom na mitu i neprovjerenim legendama. Tek ponegdje, u moru fikcije, probije se i poneka povijesna činjenica, kao i uvijek kad je riječ o bližoj povijesti kojoj je pisac svjedok.

Među arheološkim su nalazima Berestya i izrezbareni češalj, šahovske figure od drva i kosti te brojni predmeti upotrebljavani u svakodnevici, među kojima i cipele, čizme, skije, kotač i, naravno, vesla i kormila brodova. Eto ga, radovalo bi davne bizantske kroničare da u vrijeme kad je njihovo nekadašnje Carstvo na izdisaju i uskoro će prestati postojati Slaveni postoje i nisu više gologuzi, češljali su ruse kose, igrali šah, nosili čizme, skijali, vozili se kolima i lovili ribu. No ovo selo otkriva i zašto su bizantski kroničari nekoliko stoljeća ranije pisali da „Slaveni stanuju u bijednim kolibama“. Iz perspektive kamena kao dominantnog građevnog materijala u Konstatinopolu drvo je bijedan građevni materijal. Zanima me što bi na to rekli današnji Skandinavci kojima je drvo u ruralnim sredinama dominantan građevni materijal. Možda da se IKEA službeno požali na Prokopijevu primjedbu?

Investiram u vinjetu; nemoguće je točno otkriti koje se ceste naplaćuju, a koje ne, čak ni svemoćni Google Maps ne može otkriti taj tajni podatak, a s policijom želim imati što manje posla. Jednostavan online postupak i za petnaestak eura postajem vlasnik dvotjedne vinjete za sve ceste s naplatom u ovoj zemlji, ma gdje bile. Izlazim na otvorenu cestu Bjelorusije, sljedeće odredište – Minsk. Umorni Opel pruža otpor, žmiga, ali smiri se kad podviknem: „Vodim te u mehaničara ili ću te ostaviti, evo, ovdje na cesti. Vidiš ovaj mali parking? Ostaješ u predivnoj Bjelorusiji, samo se još oglasi pa ti vidi.“ Barem na neko vrijeme.

Vozeći kroz brojna sela južne Bjelorusije sve do Minska, imam dojam kao da sam u Dalmatinskoj zagori. Putujem kroz Babiće, Baranoviće, Sinkeviće, Mikaševiće, Babuniće, Ivaškoviće, Saviće, Vujnoviće, Miloševiće, Pribiloviće, Ljubiće, Juroviće, Vedriće, Obrovo, Dubravicu, Veliki bor, Boroviće, Ljadoviće, Družiloviće… mogu još nabrajati. Slična su imena i na sjeveru Ukrajine pa čovjek postane sklon interpretaciji Porfirogeneta o Bijeloj Hrvatskoj iz koje su Hrvati došli na jug jer se radi upravo o ovom području. Jedino u Poljskoj, koja nema slavenske nastavke na ić, imena su sela drugačija.

Slušam bjeloruski radio – CD player odavno je otkazao poslušnost – i glazba koju čujem gotovo je isključivo angloamerička, puno češća nego u bilo kojoj europskoj zemlji. Ceste su ovdje, posebno na glavnim pravcima, neočekivano dobre, bolje nego u dijelu Poljske u blizini granice, a za jednu totalitarnu državu policije na javnim mjestima jednostavno nema, ni u gradu ni na otvorenoj cesti. No zato postoje brojni radari pa se najednom na sredini nečega što bi htjelo biti autocestom i gdje je dozvoljena brzina 120 km/h pojavi pješački prijelaz i ograničenje na 60 kilometara, uz obvezni radar.

Dvomilijunski Minsk glavni je i najveći grad zemlje čija priča na vjetrometini povijesti svjedoči o stalnim ratovima i razaranjima, a posljednje se dogodilo u vrijeme nacističke okupacije. Vjerski objekti koje nisu uništili Nijemci dovršili su sovjeti u skladu s doktrinom tretmana vjere i Crkve kao opijuma za narod. Zato je i Minsk novi grad, prostrano planiran i, vjerojatno, kad ne bi bilo Lukašenka, ugodan za život.

Uvijek mi je draži smještaj u grupnim spavaonicama hostela nego u finim hotelskim sobama, ne samo zato što nemam dovoljno novca da bih boravio po finim hotelima nego i zato što najzanimljivije ljude srećem u hostelima. Nisu poslovni ljudi, putnici su, željni razmijeniti iskustva s drugim suputnicima i uvijek sretnem nekog zanimljivog. No, ponavljam i opet, ovdje nema stranaca, a domaći putnici u pravilu ne govore engleski.

Ipak, a uvijek sam nekako najzanimljivije i najkomunikativnije ljude sretao uz pivo i cigaretu, pušeći u dvorištu hostela Urban u Minsku susrećem mlad, zanimljiv par. Rusi su, a on govori engleski, živio je 6 godina u New Yorku, zapravo Brooklynu, gdje žive ruski imigranti. Max i Daša, njegova supruga, nedavno su se vjenčali i imaju vrlo neobičnu i originalnu priču. Izbjeglice su iz Rusije! Iako na rusko-bjeloruskoj granici praktično i nema kontrole, ipak se nisu usudili prijeći na službenom prijelazu, preveli su ih ilegalno trgovci ljudima. Jednostavno, aktivisti su koji su se u moskovskim prosvjedima protiv Putinove vlasti i rata u Ukrajini malo previše istaknuli. Ona je završila u zatvoru i morala platiti kaznu od čak 300 dolara – koja se uvijek solidarno prikuplja među protivnicima režima – da bi iz zatvora konačno bila puštena, dok je on na prosvjedu uspio pobjeći, ali je policija po njega došla kući. I tad je skokom kroz prozor uspio pobjeći, ali je shvatio da Rusiju mora napustiti što prije, u čemu mu se pridružila i Daša. Uvjeravaju me kako ni slučajno nisu svi Rusi uz Putina, brojni su protivnici njegovih metoda i, pogotovo, agresije na Ukrajinu. Zapad o tome, nažalost, malo zna. Isto je i u Bjelorusiji, družimo se s ljudima koji su protivnici Lukašenka i njegove diktature i, vjeruj mi, brojni su, samo se ne smiju javno oglasiti.

Nisu Max i Daša prebjegli u Bjelorusiju jer je odredište koje se diči demokratskim slobodama, nego je granica meka pa je bilo moguće provući se ilegalno. Profesionalni krijumčari prebacili su ih, s grupom ljudi, brdskim cestama za sto eura po glavi.

Njihov je cilj Gruzija, koju mnogi u Rusiji vide kao svjetionik slobodnog svijeta koji prima Putinove neprijatelje, a pritom je, kao u zemlju bivšeg SSSR-a, u nju puno lakše ući nego u zapadne demokracije – nije potrebna viza. Zbog toga već nekoliko dana čekaju u Minsku da Daša sredi preostale papire, koji su joj ostali u kući prilikom bijega, i da odlete za Gruziju. Pritom pokušavaju ostati skriveni, ipak su ilegalno u Bjelorusiji, a put u Gruziju olakšat će im činjenica da Rusi ne trebaju bjeloruski pečat u putovnici pa će se, nadaju se, provući.

Satima smo razgovarali o situaciji u Rusiji, u koju će se vratiti samo kad Putina, ovako ili onako, više ne bude i u zemlju dođe demokracija. Stalno ponavljaju kako, posebno među mladima koje poznaju, i u Rusiji i u Bjelorusiji postoji snažan pokret otpora protiv diktature. Velika većina mladih ljudi, a govore iz vlastitog iskustva, želi živjeti u normalnoj europskoj državi, koju ne vode bolesni diktatori. Obećao sam im da o njima ništa neću, fotografiju pogotovo ne, objaviti na društvenim mrežama ili u medijima dok ne stignu u slobodu Gruzije.

Pokazalo se da Max, unatoč mladolikom izgledu, ima 37 godina, a Daša je tek na početku dvadesetih i veže ih zajednički san o slobodi. Planiraju se zaposliti u Gruziji i čekati vrijeme nakon Putina. O njihovim političkim stavovima i mišljenju o ruskoj agresiji na Ukrajinu jasno svjedoči ista tetovaža na bedru: poznata slika ukrajinskog traktora koji vuče onesposobljeni ruski tenk. Slika je obišla svijet, a Max mi, smijući se, pojašnjava pozadinu priče: – To su Romi, koji skupljaju staro željezo, odvezli tenk na otpad, prodali ga i zaradili.

Maxov engleski nije dovoljno dobar za nekog tko je 6 godina živio u Americi pa na moje pitanje o tome odgovara da je isključivo s Rusima tamo radio niz ilegalnih poslova, bez ikakvih papira, sve su mu sredili pokrovitelji, a za te poslove nije mu niti trebao engleski, očito se radilo isključivo o ruskom biznisu. Stalno se smije kad priča o tom razdoblju.

Pa dobro, zašto si napustio Ameriku? – zanima me.

Ma nisam je ja napustio svojevoljno, deportiran sam. – jednostavno odgovara.

Zašto?

Kriminalne aktivnosti – jezgrovit je uz zagonetni osmijeh.

Ne pitam dalje o njegovim američkim aktivnostima, ali s obzirom na ruska posla u Americi, mogu ih zamisliti.

Pridružuju nam se i njihovi prijatelji Georgij i Sofija. Također su Rusi koji već žive u Gruziji, a Georgij – koji nije bio u Americi i ne zna engleski pa nabadamo na ruskom – ovdje je kako bi pokušao srediti da njegova djeca, koju ima s bivšom ženom Bjeloruskinjom, žive s njim u Gruziji. No to nije lak posao, brojni su birokratski problemi. Max kaže da je Georgij donedavno bio dobrovoljac u ukrajinskoj vojsci, ali Georgij stavlja prst na usta i utišava ga pa ne pitam dalje. Družit ću se tih dana najviše s Maxom i navijati da on i Daša dospiju do Gruzije.

A mene čeka moj termin kod zubara. E sad, da nije to pozivno pismo sređeno po prijateljskoj liniji i da nisu oni iz ordinacije bili efikasni u slanju pisma i određivanju termina, ne tražeći nikakvo plaćanje unaprijed, možda se ne bih niti pojavio tamo i tako uštedio 60 eura. Odlučio sam ipak i ja surađivati pa se rano ujutro pojavljujem na dogovorenoj adresi, gdje je u prizemlju stambene zgrade smještena klinika Kano, jedna od brojnih u bjeloruskom lancu. Nisam ni ja, svom putničkom iskustvu unatoč, lišen ponekad predrasuda pa sam, priznajem, bio pomalo skeptičan prema kvaliteti bjeloruskih zubarskih usluga. Nije baš da sam očekivao opremu indijskog uličnog zubara, ali me mjesto iznenadilo. Opremljeno kao svemirski brod, dobro organizirano i efikasno, dojmljivije je nego bilo koja zubarska ordinacija u kojoj sam dosad bio. Odmah mi gospođica s prijemnog pulta, koja izgleda kao da je odbjegla finalistica s izbora za miss Bjelorusije, daje navlake za cipele – higijena ovdje počinje od prvog koraka – i doziva stomatologinju koja pak izgleda kao pobjednica istog natjecanja. I govori odličan engleski, što je još jedno iznenađenje i dokaz kako klinika očito ima značajan broj inozemnih korisnika usluga. Provjerio sam kasnije na internetu i vidio da imaju klijente iz pedesetak zemalja, ne znam jesam li prvi s hrvatskim državljanstvom u njoj, a osim visokog standarda nude i „do 970 % niže cijene od sličnih ustanova u inozemstvu“. Ma što to značilo…

Idemo obaviti higijenu zuba – kaže i uvodi me u jednu od ordinacija. Nisam siguran što bi bila higijena zuba, oprao sam ih i jutros, a da nisam za to platio 60 eura, ali sam od onih koji se liječnika i zubara ne boje pa ne sumnjam da će moje traume biti samo financijske. No odlično sam prošao – ako je ovo 970 % jeftinije, uštedio sam nekoliko tisuća eura. Mo’š mislit!

Poliježe me u stolicu, prekriva od glave do pete i ugura među zube neki aparatić koji drži usne dalje od zuba. Ne mogu, naravno, niti pisnuti, ali vjerojatno je i to neka zaštita od balkanskih verbalnih ispada prema takvim ljepoticama. Dobro, koristim se strategijom svoga Lahora, moga pokojnog brata, koji mi je jednom na pitanje kako on sa svojim Tarzan-engleskim ima uspjeha kod strankinja na Šolti, dao jednostavan odgovor. Tehnika se zove: pustimo oči neka govore! Zbog toga intenzivno govorim na oči, ali ova je, izgleda, nagluha u tom pogledu. Pridružuje joj se i medicinska sestra, još jedna prva pratilja u onom izboru za miss Bjelorusije, i rade polako i temeljito. Radi se o čišćenju kamenca serijom nekakvih svemirskih tehnika o kojima me redovno obavještavaju, dok ja, uzalud, puštam oči neka govore.

I tako, možda pola sata kasnije eto mene s higijeniziranim zubima. Slikamo se, naravno, da se mogu hvaliti prijateljima, dobivam neke potvrde i fiskalizirani račun i srdačno se opraštamo. Ukratko, svima rado preporučujem ovu kliniku, a ako vam je možda daleko, znam za jednu jednako kvalitetnu u Vladivostoku, slobodno se javite. Ostatak dana zbog onog umetka među zubima za vrijeme higijene hodam kao Paja ili Paško, kako se već zove taj Patak, ali iskustvo je bilo zanimljivo. Častim se kavom i propuštenim cigaretama, nije dobro da ti zubi dugo ostanu bez svoje doze kamenca. U kafiću, koji izgleda kao bilo koji na Zapadu, radi mlada konobarica, engleska punkerica, rekao bih na prvu. Ne govori engleski pa se opet koristim bratovom tehnikom. I tek da znate, kad jednom opet negdje susretnem brata, reći ću mu da njegova tehnika s očima definitivno ne radi. Barem ne u mom slučaju.

Traume slavenske gastronomije

Raspitujući se ranije o nekom našijencu koji možda živi u Bjelorusiji, od kolegice mlade novinarke dobio sam broj njezina supruga, Ivana Pešića, mladog nogometaša gastarbajtera kojeg će se sjetiti Torcida jer je neko vrijeme igrao u Hajduku. Kad je započela agresija na Ukrajinu, morao je napustiti svoj tamošnji klub u kojem je igrao i započeti svoj angažman u Dinamu iz Minska, gdje je standardni prvotimac. Uživamo u kavi i doručku u lijepo uređenoj četvrti u kojoj živi, s luksuznim stambenim novogradnjama koje sigurno nisu nasljeđe socijalizma. Otkriva mi da je nedavno cijelu četvrt s pripadajućim sadržajima izgradio investitor iz Srbije, poznati Bogoljub Karić, nekad svirač na svadbama u Peći, a danas vjerojatno najbogatiji čovjek Srbije. Zgrade nose imena srpskih umjetnika i znanstvenika; ova pored nas nazvana je po Savi Šumanoviću, poznatom slikaru, a trgovački centar u četvrti nosi ime po jednoj od Karićevih kćeri, Dani, koja je, kao pjevačica, naslijedila očev glazbeni talent. Osim toga ona je, a o tome svjedoči i njezina skromna web-stranica, „multimedijalni umjetnik, pisac i izdavač kreativnih i inspirativnih knjiga“, a i sama piše knjige za djecu. I živi uglavnom na sigurnom – u Dubaiju. O Karićevoj bliskosti s Lukašenkom, ali i Putinom, svjedoče i unosni poslovi u tim režimima, ali i sankcije koje je na njegov biznis sredinom 2022. godine proglasila EU zbog podrške bjeloruskom režimu. Pratitelji žutog tiska na Balkanu sjetit će ga se po brojnim aferama, najčešće financijske prirode, a njegove su malverzacije i izvlačenje novca iz tvrtki mediji nazvali „remek-djelom“.

Kako to već s novim bogatašima biva, čuveni konzorcij „Braća Karić“, još uvijek utjecajan ne samo u Srbiji, osnovala su braća koja su karijeru počela kao svadbeni muzikanti. Bliskost s vlasti još od Miloševićeva vremena omogućila im je bogaćenje iako je Bogoljub to malo poremetio kad se i sam u Miloševićevo vrijeme kandidirao za predsjednika Srbije, a zatim to ponovio i nakon nestanka Miloševića s političke scene.