Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Arsen – čovjek kao on’ u kojem novinar i glazbeni kritičar Zlatko Gall piše o životu i radu legendarnog kantautora Arsena Dedića u doba agresije na Hrvatsku te o njegovu pjesničkom opusu tijekom devedesetih

A onda je došao rat. Arsen zajedno s Gabi i Hrvatskim Band Aidom snima „Moju domovinu“ koja je, nemojmo se lagati, u političkim krugovima, ali i kod najšire publike bila shvaćena i kao vjerodajnica „hrvatstva“, a time i nove estradne podobnosti. Arsen i Gabi bili su u samom središtu grupe glazbenika koja je izvodila pjesmu Rajka Dujmića i Zrinka Tutića kojima je i sam Arsen „dao ruku“. No, u vrijeme histeričnih prebrojavanja krvnih zrnaca, i Arsenovo „podrijetlo“ se kuloarski stavlja pod lupu, spominje se otac Jovan, krsno ime Arsenije, spočitava unplugged-album s „četnikom Đorđevićem“, pa čak i trača kako je sina Matiju u vrijeme rata „sklonio“ na studij jazz-klavira u Austriju.

Arsen o tom vremenu tada nije rado govorio. Čak i kad su ga izravno pitali kao u intervjuu za „Novosti“ 2015., kad je na pitanje kako se nosio s politikom koja je sveprisutna odgovorio: „Ma, nisam nikada politički, a kamoli politikantski u nikoga dirao. Naučio sam još davno, kada sam bio u Americi, jednu rečenicu koja kaže ‘tvoja sloboda seže do moje slobode’. Nisam dirao u tuđu slobodu, ali nisam dao ni da netko dira u moju.“ I dodao onako tipično arsenovski: „Nisam ni na koga atakirao, ali da sam se znao braniti, bez brige. Kada šibenski zinem, kada me se takne, onda je bolje da se to ne čuje!“

Ipak je u intervjuu novinaru portala Lupiga.com (2015.) bio izravniji.

Kako ste provodili devedesete?

– Znate kako koriste onaj pojam „branitelj“; svatko je bio branitelj na svoj način. Ja sam kao prvo bio rukopisni branitelj. Pisao sam pjesme „Između nas rat je stao“, „Majka hrabrost“ i slično. Moja mater je cijelo vrijeme bila u Šibeniku po kojem su padale bombe. Njoj je dvorište bilo puno onih zvončića ili kako se to već zove. Pitao sam je – majko, šta si napravila s time, a ona mi je rekla – skupila u traveršu i bacila u kanal. Nakon očeve smrti ona je dvanaest godina živjela sama, zaključavala se navečer u negrijanu kuću. Kada se bez problema moglo doći u Šibenik, Gabi je išla k njoj i spavale su zajedno u bračnom krevetu moje obitelji. Eto, Gabi ju je čuvala. Ja sam išao na sve strane, pisao, pjevao… U Italiji smo Kemo Monteno i ja, a evo sad je i on bolestan, napravili zajedno sa Sergiom Endrigom jedan koncert za Sarajevo. Za Vladu Gotovca sam išao u Rim, što je njegova udovica pripremila, i tamo sam radio koncerte. Nisam nosio pušku i išao u prve redove, u konačnici ja sam bio čovjek koji je išao prema šezdesetim godinama. Svatko je na svoj način pridonosio.

Jeste li tih godina imali problema zbog svog obiteljskog porijekla?

– Gledajte, mene je rodila čista, što bi se reklo, Hrvatica – katolkinja, Veronika Mišković, a ćaća mi je bio ortodoks – dakle pravoslavac. Morate znati da je u Šibeniku i oko njega živjelo puno, mi to kažemo, morlačkog življa. U tom vremenu ljudi su prihvaćali religije onako kako je tko pružao mogućnost održanja, životnog spasa, stjecanja nekog malog posjeda. U to neko vrijeme, recimo, Pravoslavna crkva je davala najviše takvih posjeda. Tako su preci mog oca uzeli pravoslavlje.

I, jeste li imali problema zbog takve „krvne slike“?

– Ma jesam… Našlo se tih koji su me prozivali. Uvijek ih se nađe. Zapravo, ja sam imao problema još od početka svoga pisanja…

Zapravo o „problemima“ s kojima se suočavao tih godina glasno je nakon Arsenove smrti 2015. progovorio Igor Mandić. I izazvao pravu buru reakcija. Na komemoraciji u Hrvatskom društvu književnika Mandić je naime rekao da bi sada „svi svojatali Arsena”, a on bi im, naglasio je, vjerojatno poručio: “Gonite se, nek me nosi tko hoće, ali neka nešto i plati.”

Mandić je nastavio: „Ni ja mu nisam bio prijatelj, bio sam mu drug, a i gdje je bila sva ta velika ljubav Šibenika o kojoj se sada toliko priča, kada je za vrijeme Domovinskog rata u Dedićevo dvorište bila bačena eksplozivna naprava jer je bio ‘sumnjiv po obiteljskom podrijetlu’.”

Šibenski novinar Ivo Mikuličin je Mandiću žestoko odgovorio, a o cijelom slučaju opširno je 30. kolovoza pisao Ladislav Tomičić. „…Govor na komemoraciji u HDP-u bio je očekivano mandićevski, pun iskrenja, ali i podataka o Dedićevom djelu i njegovim uzorima, kakve u poplavi medijskih napisa o smrti književnog i estradnog velikana nigdje niste mogli naći. U sjećanju dalmatinske, odnosno šibenske javnosti ostat će, međutim, zabilježen onaj dio govora o eksplozivnoj napravi na koju je žestoko reagirao Mikuličin.“ No, piše Tomičić, „on nigdje ne demantira ono što je Mandić rekao – da je Arsenu Dediću bačena eksplozivna naprava u dvorište – niti navodi kako je to i na koji način Šibenik u tom trenutku zaštitio velikog umjetnika. On tek Mandiću poručuje da se ide izliječiti, referirajući se pritom na njegovu deklariranu pripadnost Klubu neizliječenih Šibenčana…“.

Arsen je svojevrsnu zadovoljštinu brzo dobio. Najprije sjajnim kritikama 1993. za zbirku „Pjesnik opće prakse“ (Znanje, Zagreb) u čijem se naslovu zgodno koristi njegova znana autoironična dosjetka o vlastitim uglazbljenim i neuglazbljenim stihovima „opće prakse“. Iste godine novi studijski album „Tihi obrt“ nagrađen je prvim u nizu „Porina“ koji su poslije redovno stizali na njegovu adresu. Arsen bi ih „strateški“ razmjestio po stanu kao „osigurače“ da se u slučaju propuha ne zalupe vrata ili kao držače za knjige svaki put kad bi mu u posjet došao Ivica Propadalo, autor porinovskih statueta. I svoju „instalaciju“ popratio riječima: „Evo da i ove tvoje staklenke nekog vraga posluže.“ Nakon dvije godine stiglo je još jedno službeno priznanje: 1995. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića te dobiva i priznanje „Zlatni Histrion”.

„Tihi obrt“ iz 1993. na etiketi Orfeja bio je prvi Arsenov album objavljen na CD-formatu i – ponovno – vrhunska kolekcija skladbi. „Majka hrabrost“, kao jedna od brojnih posveta majci, „Miris jeftine hrane“, ispovjedno-ironična „Završit ću kao Howard Hughes“, ništa manje osobna „Vraćam se Aznavouru“ te programatska (kao odgovor i na sve što se događalo u nekoliko prethodnih godina) „Ni jedno vrijeme nije moje“ – „Tihom obrtu“ su donijele hvalospjeve kritike, ali i poziciju jednog od najboljih albuma u Dedićevu diskografskom portfelju. Album je naprosto bio – izniman! „…’Tihi obrt’ protivno svojoj imanentnoj samozatajnosti prevratnički je glasan (tiha voda brege dere!); tim glasniji i subverzivniji što – kako sâm autor kaže – ni jedno vrijeme nije njegovo, pjesnikovo. Pjesnikova su sva vremena…“, napisao je na ovitku izdanja Siniša Škarica.

Uvodni broj albuma je „Između nas rat je stao“: bio je obdaren dramatičnom (no prigušenom) marševskom glazbenom podlogom i ljubavnim tekstom koji, naravno, ima i mnogo šire značenje i doseg. „Trg heroja“ veličanstvena je nježna klavirska balada ogrnuta gudačima i prepuna upečatljivih (nostalgičnih) poetskih slika. Kao potvrda one stare Tenžerine opaske o Arsenovoj „formuli nove osjećajnosti, u kojoj sentimentalnost nije smetala intelektualnosti“. „Mozartova godina 1991.“ dedićevska je trubadurska tema s „razigranom“ glazbom (i ženskim vokalima u pozadini gotovo u ulozi antičkog kora) uz efektne citate Mozarta te sudare domaćih „ratnih slika“ („zar će vojnik na vojnika, a na brata brat“, „zar će civil na civila, zar na oca sin“) i europske kulturne idile za obilježavanja Mozartove godine („a nad nama vječna glazba, kao priče iz davnina, Mozartova godina“). Veličanstvena „Majka hrabrost“ je, naravno, posveta majci (kao čuvarici doma i svih toplih uspomena djetinjstva) i njenim samotnim šibenskim ratnim godinama, a „Miris jeftine hrane“ svojevrsni nastavak vremešne „Pravilne ishrane“ u izvrsnom „revijalnom“ aranžmanu Stipice Kalogjere. „Završit ću kao Howard Hughes“ fantastičan je ponoćni blues s duhovitim tekstom na Arsenu omiljenu temu povlačenju od životnih šušura i besmisla. Te „zatvoriti srce, zatvoriti vrata, općiti s životom preko advokata“. Kao i prethodna tema, i „širokopojasna“ „Vraćam se Aznavouru“ može se shvatiti kao želja za izdvojenošću od domoljubne dreke estrade i sveopće histerije, u utočište pjesnika i šansonijera Aznavoura, Brela, Okudžave, Gina Paolija, Endriga… „Geste i grimase“ nova je kabaretsko-trubadurska uz akustičnu gitaru i flautu kao (doduše uglazbljeni) nastavak onog poetskog serijala koji je dao „Statiste“, „Epizodiste“, „Zboriste“, „Glavne uloge“, „Tenore“… a „Naučila me“ rasna ljubavna balada. „Daljinski upravljač“ je u diskretnom šlagersko-jazzy ruhu kao čudesan duet s Gabi. „Arsen Lupin“ je pak aranžerski gurnut prema suvremenom popu uz autoironičan tekst koji zgodno veže „biografsko“-ispovjednu notu uz imenjaka Lupina. Zaključna „Ni jedno vrijeme nije moje“ nosi glavnu poruku albuma (naravno, sve samo ne parolašku!) o sudbini pjesnika u „nevremenima“. Ispovjedna klavirska balada govori o sudbini onih koji idu sami – i to ispred vremena, koji možda ponekad stignu i u pravom času no u „krivo vrijeme“.

I u sljedećem studijskom albumu „Ministarstvo“, objavljenom 1997. na etiketi Koncepta diskografske kuće Veljka Despota, zrcalilo se vrijeme i prostor njegova nastanka. Ili, kako je to u bilješci za album napisao sam Arsen, „vrijeme straha“.

„Ljudi su ustravljeni. Boje se smrti, boje se rata, nasilja, gladi, medija i aidsa. Plaše se arogantnih političara, plaše se terorizma; strah od brašna, nezaposlenosti, plaše se straha, susjeda te vokalnih solista (…) ‘Ministarstvo straha’ naziv je filma Fritza Langa iz godine 1943, snimljenog prema knjizi Grahama Greena ‘Ministry Of Fear’. Uvijek me taj naslov fascinirao. Napisao sam svoje ‘Ministarstvo straha’, ne bez uobičajenog ironijskog, kabaretskog odmaka ili uzmaka…“

Iako se na albumu našla pjesma „Ministarstvo straha“, objavljen je pod nazivom „Ministarstvo“ (tek je treće CD-izdanje na etiketi Scardone 2005. objavljeno pod izvorno zamišljenim imenom).

Uvodno „Seosko groblje II“, skladano na tekst antiratne pjesme Antuna Šoljana, čudesna je posvojenica kojoj je Arsen dao novo značenje. Već samim time da radi inverziju pa ovaj uglazbljeni tekst stavlja prije „Seoskog groblja I“ koje dolazi pet pjesama kasnije, kao da je prigušenom no sumornom temom (uz upečatljive ženske vokale u ulozi korista grčke drame i razigranu flautu) htio dati tjeskoban ton cijelom albumu. I na svoj ironičan način, istesan u kabaretskim brojevima, progovoriti o usudu i besmislu rata. Jer, za razliku od uvodnog broja, „Seosko groblje I“ lišeno je glazbene mračne atmosfere, nego je skladano kao nježna lirska trubadurska balada s akustičnom gitarom koja međutim još više naglašava oporost antiratne Šoljanove pjesme. Arsenova je izvedba savršena; tako dobro znana i sugestivna na pola puta između šansonijerskog izgovaranja teksta i pjevanja. Takva je i izvedba u skladbi „Tvoje tijelo – moja kuća“ otpjevana kao prigušena sjetna ljubavna balada uz gitaru i Arsenovu flautu (koja se ukazuje kroz cijeli album) te gudače, a istom stazom kroči i „Lutka“ – dostojna Cohenovih velikih balada. Flautom i gudačima razigrana „Čistim svoj život“ – u kojem gostuje sjajna Gabi u pjevačkom dijalogu s Arsenom – tematski se naslanja na „Howarda Hughesa“ s poantom u stihu „čistim svoj život od ovih šupljih ljudi, kojima vjetar huji kroz glavu i kroz grudi“ nakon kojeg pak slijedi retorički (tipičan arsenovski) upit: „Gdje li sam ih kupio? / Gdje sam ih sakupio?“ Drago Mlinarec još je jedan gost u skladbi dajući svoj obol u završnici vrhunskog broja. „Dva ljubljanska dana“ klavirska je šansonijerska skladba: i ona kao i gotovo svi brojevi albuma ovijena sumaglicom nostalgije i sjete. No u „Stari vuci“ Arsen se trubadursko/kabaretski razigrava koračajući u prostor Dylanovih protestnih tema s usnom harmonikom Vedrana Božića, maestralno se poigravajući sa starom poučnom bajkom da bi svoju istinu izrekao svima u lice metaforički govoreći o „vucima“ koji su na vlasti i „janjcima“ (ili „stoci sitnog zuba“, kako je govorio jedan tadašnji političar) kojima gospodare. Uz nedvosmislenu pouku „Bilo tko da je na vlasti / Na kraju se kolju janjci“. I „Ratni profiteri“ su jednako izravni (i izvedeni u kabaretsko-trubadurskoj maniri) uz stihove koji se i danas mogu doživjeti kao razorna dijagnoza svagdana.

Dolaze ratni profiteri,

Kupuju srce, kupuju krv,

Nadiru strašni amateri –

U trulom voću truli crv.

Dolaze ratni profiteri,

Kupuju povijest, kupuju mit,

Njihovi sinovi i kćeri

Već beru užasni profit.

Ah, Mitteleurope,

Ah, taj naš Weltschmerz,

Dok posvuda cvjeta

Domoljubni šverc.

Dolaze ratni profiteri,

Sad lažni sin i lažni brat

Drmaju u toj atmosferi,

Al’ ide vrijeme, kuca sat…

Ljubavni vapaj „Daj mi malo“ urešen je samo gudačima (koje na trenutak kao da je domislio George Martin) i valjda zamišljen kao „tampon-zona“ prije naslovnog „Ministarstva straha“. U jazzy izdanju s odličnim Matijinim klavirom i trubom Davora Križića „Ministarstvo“ je obdareno znanom Arsenovom ironijom i apsurdom („strah kao radno mjesto“). „Ruke“ nadahnute Rankom Marinkovićem vraćaju u šansonijerski ugođaj uz pratnju akustične gitare, a „Ivan bez zemlje“ u medievalni trubadurski iskaz. Znakovita poruka pak stiže na kraju u klavirskoj šansoni „I na kraju malo sreće“, u kojoj Arsen – u tekstu koji je istovremeno osoban i univerzalan – veli:

„I na kraju malo sreće, / preko svega raste trava / i oprezno niče cvijeće, / plava ruža zaborava. // I na kraju malo sreće, / poslije tih i takvih tema. / Zlo bi bilo još i veće, / da te nema, da te nema. // I na kraju malo sreće, / poslije boja, poslije hajke, / u nedjeljno sveto veče, / u kuhinji moje majke.“

„Ministarstvo straha“ – po osobnom sudu još jedan na popisu najboljih Dedićevih albuma – nagrađeno je „Porinom“. Više nego zasluženo, mada se smještanje Dedića u kategoriju „zabavne glazbe“ čini i danas jednako „smisleno“ kao i tvrdnja da su Beatlesi (samo) „Mersey beat“ bend iz Liverpoola.

‘Arsen pjeva o svemu onome što su drugi pjesnici prešutjeli da bi dobili više prostora apsoluta kojega se po sirotinjskim sobicama čeka još od Hölderlina’, pisao je Veselko Tenžera krajem 1979. u Startu

ANTOLOGIJSKI PJESNIK

Glavna su obilježja Arsenova pjesništva u devedesetima – onog uglazbljenog i onog u zbirkama – intertekstualnost i (ona dobro znana „ljekovita”) ironija.

U skladu s postmodernističkim obilježjima, pisali su kritičari, Dedićevo pjesništvo devedesetih vrvi intertekstualnošću (koju je, uzgred rečeno, do krajnosti razvio Bob Dylan na albumu „Rough & Rowdy Ways” iz 2020.), ispovjednom notom i ironijom. „Dedić poput Jacquesa Préverta piše šansone koje odišu jednostavnošću, osjećajnošću, a nadahnjuje ih svakidašnjica i ono što tu svakidašnjicu čini, obične male stvari”, zapisao je Cvjetko Milanja („Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000, 2. dio, Zagreb: Altagama, 2001.) dok Tonko Maroević u njemu prepoznaje i neoromantičarski predznak „s verističkim, neorealističkim i čak pop-artističkim začinima”. Upravo to su glavna obilježja pjesama objavljenih na albumima od devedesete naovamo. Uz – također postojanu – Dedićevu pjesničku (tematsku) i glazbenu „rastresitost” pa se, i u „Tihom obrtu” i „Ministarstvu straha”, rame uz rame nalaze i antiratni Šoljanovi stihovi, „opaki” komentari na hrvatski tranzicijski svagdan, ljubavne (ispovjedne) teme i propitkivanja vlastite pozicije (i identiteta) u hudim vremenima. Uz jednako slobodoumno i ničim opterećeno preskakanje žanrovskih ograda između trubadurskog iskaza, suvremenog popa, šansone, diskretnog očijukanja sa stiliziranim country-predloškom, „revijalnim” jazzom…

Arsen pjesnik koji je našao Arsena glazbenika i Arsena interpretatora, tvoreći nedjeljivu cjelinu, prvom se zbirkom poezije „Brod u boci”, rekoh, oglasio još 1971. U sedamdesetima su potom slijedile pjesme za djecu „Zamišljeno pristanište” (slikovnica s Matijom Skurjenim) objavljene 1975. u izdanju zagrebačkog „Naprijeda” i „Narodne pjesme” 1978. u izdanju „Znanja”.

O Arsenu pjesniku na samom je kraju 1979. pisao Veselko Tenžera u „Startu”: „Dedić-pjesnik počeo je svoje pjesme natapati ironijom, ciničnim dosjetkama, ali i finom kritikom; sve atributi poraza. Individualac po konstituciji, šansonjer po pozivu, tvorac bez sumnje antologijskog estradnog opusa, nastavio je pisati poeziju, objelodanjenu 1971, u knjizi ‘Brod u boci’. Unutar njegove generacije bila je to novost po svemu; već oguglali od akademskog pjesništva, mnogi su tu knjigu dočekali kao otkriće. Ti su stihovi imali komunikativnost šansone ali i metaforičko bogatstvo moderne poezije. Estrada mu je dala vjeru u magnetizam banalnosti i on ne bježi od njezine gravitacije. Pjeva o svemu onome što su drugi pjesnici prešutjeli da bi dobili više prostora apsoluta kojega se po sirotinjskim sobicama čeka još od Hölderlina (…) Arsen Dedić stvorio je poetsku leguru rijetke dojmljivosti, s pečatom osobnoga i masovnim odjecima. Ambicioznih šezdesetih godina, od kojih je malo toga preživjelo do danas, on je pronašao formulu nove osjećajnosti, u kojoj sentimentalnost nije smetala intelektualnosti i gdje su se plodotvorno doticali tišina pjesničke imaginacije i buka estrade…”

O zbirci „Narodne pjesme” u „Vjesniku” je 1979. pisao Zdravko Zima, još jedan sjajan poznavatelj Dedićeva pjesničkog opusa.

„…Čitajući novu Dedićevu knjigu (tj. zamišljajući moguću ploču!), prepoznajemo u njoj elemente stvaralačkog kontinuiteta, fragmente jedne cjeline koji su također zaseban tonalitet. Kao u kakvoj luckastoj igri ‘skrivača’, pojavljuje se Dedić pred publikom čas kao pjesnik, čas kao glumac i pjevač, zatim, opet, kao autor glazbe, instrumentalist itd. Sve to zaokružuje sliku o stvaraocu koji se nije libio da u naše otužno banalne i plačljivo dosadne glazbeno-estradne vode ulije kap izvornosti i serioznosti, kap koja se kasnije ipak pretvorila u kakvu-takvu rječicu, ali koji je isto tako hrabro, lišen svake predrasude, unio u književnost dah komunikativnosti i simpatične demokratičnosti.”

Na sličnom je tragu bio i Željko Ivanković u „Odjeku”: „…Metafizika svakodnevnice u njegovoj poeziji je prisutnija nego u nekim kvalitativno sličnim ostvarenjima, pa ipak je snažan i presudan moment ‘ovozemaljskog’ (…) Upravo to, taj sretni spreg jednostavnog, čitljivog i odmah prepoznatljivog, s nenametljivim poentiranjem koje nipošto nije samo sebi funkcijom, čini njegovo pjesništvo, u okvirima nove knjige, interesantnim i zapaženim…”

U Napulju je 1983. objavljena Arsenova zbirka „Poesia e canto” a u vlastitoj nakladi (s Tomislavom Ristićem) 1986. „Zagreb i ja se volimo tajno”. Godinu kasnije izlazi „Hotel Balkan”, a 1990. „101 pjesma (izabrane pjesme)” („Svjetlost”, Sarajevo) te u Zagrebu, tiskana u vlastitoj nakladi zajedno s Davorom Vogrinom, zbirka „Pjesnikov bratić”. I ona je – tko zna koji već put – potvrdila riječi Vjerana Zuppe da su „pjesme Arsena Dedića vokalni crteži, skica na bjelini sjećanja, na preskočenom listu života…”.

U izdanju „Znanja” 1993. je objavljena zbirka „Pjesnik opće prakse (neke nove i novije pjesme)” a iste godine i „Kiša / Rain” dvojezično hrvatsko-englesko izdanje u nakladi Croatian P.E.N. Centrea („Most – The Bridge”). „Slatka smrt” izašla je 1995. u nakladi šibenske Gradske knjižnice „Juraj Šižgorić”, 1997. izabrane pjesme „Stihovi” („Konzor”, Zagreb), a 1990. nova, vraški bitna zbirka „Čagalj” u okrilju Biblioteke „Feral Tribune”.

U pogovoru potonje Zdravko Zima je napisao: „Ako je suditi po novijim projektima, posebno po zbirci ‘Čagalj’, Arsen je ponajprije glasnik samoće koji ne pjeva zbog sreće, nego zbog nesreće i koji je svoju sordinantnu dalmatinsku bolećivost izjednačio s lelekom (opet aluzija na Ujevića) (…) Uvlačeći se u kožu čaglja, šibensko-zagrebački pjesmopisac nastavlja davno utabanom stazom kulture i subkulture, tamo gdje je sve sporno i šporko i gdje se subverzivne aluzije i crnohumorni obrati stapaju u jedan fini fon. (…) Svaki Arsenov stih, koliko god krvav i brutalan, krije zapravo dubinsku emociju. Pred nama je autor koji svoju baštinu, svoje učitelje i predšasnike nosi sa sobom kao spasonosni prtljag; odložit će ga samo u času u kojem se njegov glas pretvara u parodiju i bespoštedni krik. (…) Na svoj način kanoniziran, Arsen je dospio do točke u kojoj se između disanja i pisanja poništava gotovo svaka razlika…”

„Hladni rat (pastile)” objavljuje Nakladni zavod MH 2002. U predgovoru Zvonimir Mrkonjić zaključuje da je „Hladni rat” svojevrsna zbirka („potpourri”) u kojoj se našlo i nešto starih i novih pjesama. „U njemu (potpourriju) se, težnjom da se vrati dignitet starenju i zamoru materijala, hotimice miješaju žanrovi i tematske odrednice, primjerice u parodiji koja miješa ljubavnu izjavu i antiideološki diskurs. Ne preostaje mi nego zaključiti kako Arsenov kolumnistički eros, u pokusnoj ulozi klepsidre, nudi vremenu sliku njegove entropijske pometnje, nadasve suprotstavljajući se zakonu zasuna koji sve više određuje naše živote.”

Za „Zabranjenu knjigu” (AGM, Zagreb, 2004.) naslovnicu je izradio sam Arsen, a o zbirci u kojoj su se našli i uglazbljeni i neuglazbljeni tekstovi nadahnuto je (opet) pisao Zdravko Zima. „…U dalekoj budućnosti netko bi mogao pomisliti da su se iza Arsena krila dvojica, trojica ili tko zna koliko tihih obrtnika. I ne bi to bilo daleko od istine. Jer on sam predstavljao se kao Igor Krimov, Paolijev Doppelgänger, čovjek od soli, u jednoj pjesmi bio je Ciganin, u drugoj Howard Hughes, ostajući uvijek pod zastavom na kojoj se vidjela jedna riječ – sloboda. ‘Goranov vijenac’, nagrada ‘Josip Slavenski’ i internacionalne premije, kao što su ‘Brel’ i ‘Tenco’, formalno su posvetile njegovu pripadnost književnom i glazbenom estradnom bratstvu, u kojem je ostavio blistave tragove (…) Zar ima takvih koji su učinili nešto više?”

Za zbirku „Jutro poezije” (Zagreb 2006.) Arsen je primio nagradu „Josip Sever”, a tri godine poslije u nakladi „Profila” izlaze mu „Zidne novine – (i)lirsko podjebavanje”. „Kino Sloboda” – s njegovom „filmskom” poezijom – 2008. pak objavljuje Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka Zagreb. „Ustrajni borac za vlastito nepripadanje pjesničkom cehu”, kako je Arsena nazvao Tonko Maroević, u nakladi „Profila” 2012. objavljuje „još jednu od svojih mnogobrojnih zbirki stihova, svezaka pjesama, knjiga lirike”. Zbirka „Kapi za oči” iduće je godina dobila nagradu „Kiklop” za najbolju pjesničku zbirku. Arsen je nagradu zaslužio iako, da se opet poslužim Maroevićevim riječima, „ni ovom prigodom nije mogao propustiti da ležerno ne iskaže svoju nelagodu žanrovskog uklapanja, svoj podsmijeh prema namjeri da ga se čvrsto svrsta u rezervat pjesništva, svoju porugu i parodiranje postupaka disciplinirane klasifikacije, što je nedvojbeno osjeća kao ograničavanje slobode, stavljanja u ladice i lance, oduzimanje daha…”.