Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Kako spriječiti klimatsku katastrofu’ u kojem tehnolog i filantrop Bill Gates objašnjava da čovječanstvo ima alate za zaustavljanje globalnog zagrijavanja i izbjegavanje najgorih posljedica klimatskih promjena

Čovjek se, suočen s ovako velikim problemom kao što su klimatske promjene, lako može osjetiti nemoćnim. Ali nemoćni niste. Pa ako želite utjecati na promjenu, ne morate biti političar ili filantrop. Utjecaj već imate kao građanin, potrošač, poslodavac ili zaposlenik.

Kao građanin

Kad se zapitate što možete učiniti da ublažite klimatske promjene, prirodno je pomisliti da možete nabaviti električni automobil ili jesti manje mesa. Osobna akcija takvog tipa važna je zbog signala koje šalje tržištu – više o tome u sljedećem odjeljku – ali najveći dio emisije ispuštaju veći sustavi u kojima se odvija naš svakodnevni život.

Kad netko za doručak poželi tost, mora postojati sustav koji će mu dobaviti kruh za tostiranje, toster i električnu struju na koju toster radi, i to bez dodavanja stakleničkih plinova atmosferi. Problem klimatskih promjene nećemo riješiti tako da ljudima kažemo neka prestanu jesti tost.

Ali ako želimo uspostaviti novi energetski sustav, bit će nam potrebno usklađeno političko djelovanje. Zato je najvažniji potez koji ljudi iz svih društvenih slojeva mogu povući da izbjegnemo klimatsku katastrofu uključivanje u politički proces. Vladini dužnosnici moraju razmišljati i o obrazovanju, radnim mjestima, zdravstvenoj skrbi, međunarodnoj politici, a odnedavno i o virusu COVID-19. Što i trebaju činiti, jer sve to zaslužuje pozornost.

Ali kreatori vladine politike istodobno se mogu baviti ograničenim brojem pitanja. A to su ljudi koji odlučuju što činiti i određuju prioritete na temelju onog što čuju od svojih birača.

Drugim riječima, izabrani dužnosnici usvojit će konkretne planove za borbu protiv klimatskih promjena budu li birači to od njih tražili. Zahvaljujući aktivistima diljem svijeta tu potražnju ne moramo stvarati: milijuni ljudi već zahtijevaju da se nešto učini. No te pozive da se nešto učini sad trebamo pretvoriti u pritisak koji će političare poticati na donošenje teških odluka i oblikovanje protuteže koja će ih amortizirati, nužne za ispunjenje obećanja o smanjenju emisije.

Što god vam još bilo na raspolaganju, uvijek možete dići, uskratiti ili dati glas tako da potičete promjene.

Nazivajte, pišite pisma, idite na javne tribine. Svojim političkim liderima trebate staviti do znanja da je razmišljanje o dugoročnom problemu klimatskih promjena jednako politički važno kao i razmišljanje o radnim mjestima, obrazovanju ili zdravstvenoj skrbi.

Možda će zvučati staromodno, ali izravno obraćanje zastupnicima putem pisama ili telefonskih poziva može imati učinka. Američke senatore i parlamentarne zastupnike uredi česti izvješćuju što im govore birači. Ali nemojte reći samo: “Učinite nešto u vezi s klimatskim promjenama.” Informirajte se kakvi su im stavovi, postavljajte im pitanja i jasno im stavite do znanja da se radi o temi koja će biti presudna za to za koga ćete glasati. Tražite više novca za istraživanje i razvoj, standarde čiste energije, uvođenje troška emisije ugljika u cijenu ili bilo koju drugu mjeru.

Gledajte što se radi i na lokalnoj i na nacionalnoj razini. Mnoštvo važnih odluka donosi se na razini saveznih država i lokalnih vlasti, gdje odlučuju guverneri, gradonačelnici, zastupnici parlamenata saveznih država i gradska vijeća – što su tijela na koja pojedinačni građanin može još više utjecati nego na ona na nacionalnoj razini. Primjerice, u SAD-u su glavni regulatori električne energije komisije za javna komunalna poduzeća saveznih država, u kojima sjede ili izabrani ili imenovani povjerenici. Informirajte se tko su vam predstavnici i održavajte s njima kontakt.

Kandidirajte se. Nije mala stvar kandidirati se za izbor u američki parlament. Ali ne morate početi baš tu. Možete se kandidirati za dužnost na lokalnoj razini ili u svojoj saveznoj državi, gdje ćete ionako imati veći utjecaj. Kod javnih dužnosnika nam treba što više pameti, hrabrosti i kreativnosti u kreiranju javnih politika.

Kao potrošač

Tržištem vladaju zakoni ponude i potražnje i kao potrošač možete jako puno utjecati na potražnju. Bude li svatko od nas mijenjao ono što kupuje i upotrebljava, sve to zajedno može ispasti jako puno – dok smo god usredotočeni na smislene promjene. Na primjer, ako si možete priuštiti postavljanje pametnog termostata koji će vam smanjiti potrošnju energije dok vas nema kod kuće, nemojte to propustiti. Smanjit ćete si i režije i emisiju stakleničkih plinova. Ali smanjenje vlastite emisije ugljika nije najmoćniji potez koji možete povući. Možete istovremeno poslati signal tržištu da ljudi traže alternativne proizvode koji ne emitiraju ugljik i spremni su ih platiti. Kad platite višu cijenu električnog automobila, dizalice topline ili hamburgera biljnog porijekla, šaljete poruku: “Za ove stvari postoji tržište, mi smo kupci.” Ako isti signal pošalje dovoljno ljudi, kompanije će reagirati – moje iskustvo pokazuje, vrlo brzo. Uložit će više vremena i novca u proizvode s manjom emisijom, što će im sniziti cijenu i pomoći da budu šire prihvaćeni. Ulagači će s više pouzdanja ulagati u nove kompanije koje pripremaju tehnološke pomake koji će nam pomoći da se spustimo do nule.

Bez tog signala u potražnji inovacije u koje država i privatni sektor ulažu novac ostat će na polici. Ili ih čak nitko i neće razviti, jer za to nema nikakvog ekonomskog poticaja.

Evo nekoliko konkretnih koraka koje možete poduzeti.

Potpišite ugovor sa svojim dobavljačem električne energije o zelenim cijenama. Neki dobavljači poslovnim ili privatnim kupcima nude da plate više za struju iz čistih izvora. U 13 američkih država takva je ponuda obavezna. (Ako živite u SAD-u, možete provjeriti kakvo je stanje u vašoj državi na karti Programa zelenih cijena na adresi www.c2es.org/document/green-pricing-programs). Potrošači koji uđu u te programe plaćat će skuplju struju da pokriju troškove obnovljivih izvora energije, što je u prosjeku jedan do dva centa po kilovatsatu ili između 9 i 18 dolara mjesečno u prosječnom američkom kućanstvu. Kad se uključite u takav program, svojem dobavljaču električne struje šaljete poruku da ste spremni platiti više da podržite borbu protiv klimatskih promjena. To je važan tržišni signal. Ali ti programi ne uklanjaju emisiju i bitno ne povećavaju količinu električne struje iz obnovljivih izvora u električnoj mreži. To se može postići samo državnom politikom i povećanim ulaganjima.

Smanjite emisiju u svom domu. Ovisno o količini vremena i novca kojom raspolažete, svoje konvencionalne žarulje možete zamijeniti LED žaruljama, možete postaviti pametni termostat, izolirati prozore, kupovati energetski učinkovite kućanske aparate ili svoj sustav grijanja ili hlađenja zamijeniti dizalicom topline (ako živite na klimatskom području u kojem te dizalice funkcioniraju). Ako živite u unajmljenom stanu, možete provesti promjene koje su vam dostupne – kao što je zamjena žarulja – i potaknuti svog stanodavca da obavi ostalo. Ako gradite novu kuću ili renovirate postojeći stambeni prostor, možete se odlučiti za reciklirani čelik i povećati energetsku učinkovitost prostora termoizoliranim sendvič-panelima, graditi izoliranim betonskim oplatama, postaviti reflektivnu toplinsku izolaciju u podrumu ili na tavanu te izolirati temelje.

Konvencionalne žarulje možete zamijeniti LED žaruljama, postaviti pametni termostat ili kupovati energetski učinkovite kućanske aparate

Kupite električni automobil. Električni automobili znatno su napredovali u cijeni i kvaliteti rada. Iako možda nisu za svakoga (nisu baš sjajan odabir ako se često vozite na dugim relacijama, a punjenje baterije kod kuće nije svima dostupno), mnogim potrošačima postaju dostupniji. Ovo je jedno od područja gdje ponašanje kupaca može imati golem utjecaj. Budu li ih ljudi masovno kupovali, proizvođači će ih masovno proizvoditi.

Kušajte hamburger na biljnoj osnovi. Priznajem da vegetarijanski hamburgeri u prošlosti nisu baš bili osobito ukusni, ali nova generacija nadomjestaka za bjelančevine na biljnoj bazi bolja je i bliža teksturi i okusu mesa od prethodnika. Možete ih naručiti u brojnim restoranima, kupiti u brojnim trgovinama, pa čak i u lancima brze hrane. Ako kupite taj proizvod, šaljete jasnu poruku da je njihova proizvodnja pametno ulaganje. Uz to, ako samo jednom ili dvaput na tjedan jedete nadomjestak mesa (ili meso jednostavno preskočite), smanjit ćete emisiju za koju ste odgovorni. Isto vrijedi i za mliječne proizvode.

Kao poslodavac ili zaposlenik

Kao zaposlenik ili dioničar možete vršiti pritisak na svoju kompaniju da pridonese smanjenju emisije. Naravno, na mnogima od tih područja najveće kompanije imat će i najveći utjecaj, ali i male tvrtke mogu puno napraviti, pogotovo udružene u organizacije kao što su lokalne gospodarske komore.

Neki su koraci lakši od drugih. Lake stvari nisu nimalo nevažne – sadnja drveća kao protuteža emisiji, primjerice, dobra je za okoliš i iz političkih razloga. Time se pokazuje da vam nije svejedno što se klima mijenja.

Ali problem se neće riješiti samo laganim potezima. I privatni sektor morat će poduzeti teže korake.

To će prije svega značiti prihvaćanje više rizika – na primjer, ulaganje u projekte koji bi se mogli pokazati neuspješnima, ali bi mogli i donijeti napredak u čisto proizvedenoj energiji. Dioničari i članovi nadzornih odbora morat će prihvaćati taj rizik i upravama jasno poručiti da će pametna ulaganja podržavati čak ako se ne kraju i ne pokažu uspješnima. Kompanije i oni koji ih vode trebaju biti nagrađeni kad riskiraju ulaganjem u projekte koji bi nam mogli olakšati borbu protiv klimatskih promjena.

Kompanije međusobnom suradnjom mogu otkrivati i truditi se da riješe najteže klimatske izazove. To znači pogledati gdje je najveća zelena premija i pokušati ju smanjiti. Ako se najveći svjetski potrošači čelika i cementa u privatnom sektoru udruže u zahtjevu za čišćim nadomjescima – i obvežu se na ulaganja u infrastrukturu potrebnu da se oni proizvedu – to će ubrzati istraživanja i tržište okrenuti u pravom smjeru.

I zaključno, privatni sektor može zagovarati donošenje teških odluka – na primjer, tako što će svoje resurse usmjeriti na razvijanje tih tržišta i zahtjevom da država uspostavi regulatorni ustroj u kojem se nova tehnologija može pokazati uspješnom. Jesu li politički lideri usredotočeni na najveće izvore emisije i najteže tehničke izazove? Govore li o pohrani energije na razini zadovoljavanja potreba cijele mreže, elektrogorivima, nuklearnoj fuziji, hvatanju ugljika, čeliku i cementu proizvedenom bez emisije ugljika? Ako ne govore, ne pomažu nam da iziđemo na pravi put smanjivanja emisije na nulu do 2050.

Evo nekoliko konkretnih koraka koje može poduzeti privatni sektor.

Uvesti interni porez na emisiju ugljika. Neke od velikih kompanija uvele su interni porez na ispuštanje ugljika koji nameću svakom svom odjelu. Takve kompanije ne smanjuju emisiju samo na riječima. Pomažu da se proizvodi iz laboratorija nađu na tržištu, jer se prihodom od internih poreza mogu izravno financirati djelatnosti kojima se smanjuju zelene premije i pomaže da se stvori tržište za zelene proizvode koji će tim tvrtkama biti potrebni. Zaposlenici, ulagači i kupci mogu zagovarati uvođenje takvog pristupa i tako stati iza rukovoditelja koji će ih primijeniti.

Postaviti inovacije u rješenjima s malom emisijom ugljika kao prioritet. Većina proizvodnih grana nekoć se ponosila ulaganjima u nove ideje, ali zlatne godine korporativnog istraživanja i razvoja su iza nas. Danas poduzeća aktivna u zrakoplovnom sektoru, proizvodnji sirovina i energetici u prosjeku troše manje od 5 posto prihoda na istraživanje i razvoj. (Softverske tvrtke troše više od 15 posto.) Kompanijama bi rad u istraživanju i razvoju iznova trebao postati prioritet, posebno kad su u pitanju inovacije s malim ispuštanjem ugljika, koje će uglavnom iziskivati dugoročnu podršku. Veće kompanije mogu surađivati s istraživačima iz javnog sektora tako da istraživačkim naporima pridonesu praktičnim tržišnim iskustvom.

Prihvatiti tehnologiju u ranoj fazi. Kao i država, kompanije svojim položajem značajnog kupca mogu ubrzati prihvaćanje novih tehnologija. To, uz ostalo, može značiti kupnju električnih vozila za vozni park, kupovanje materijala s manje emitiranog ugljika u gradnji ili obnovi objekata i obvezivanje na upotrebu određenog udjela čisto proizvedene struje. Mnoge kompanije diljem svijeta već su se obvezale na upotrebu energije iz obnovljivih izvora za dobar dio svog rada, a među njima su Microsoft, Google, Amazon i Disney. Brodarska kompanija Maersk najavila je smanjivanje svoje neto emisije na nulu do 2050.

Iako te ciljeve neće biti lako ostvariti, šalju važne tržišne signale o vrijednosti razvijanja pristupa bez ugljika. Inovatori vide da postoji potražnja i znaju da njihove proizvode čeka već uspostavljeno tržište.

Uključiti se u artikuliranje državnih politika. Privatni sektor ne smije se plašiti suradnje s državom, kao što ni država ne bi smjela strahovati od suradnje s privatnim sektorom. Kompanije bi trebale zagovarati spuštanje na nulu i financijski podržavati fundamentalnu, čistu znanost i programe istraživanja i razvoja primijenjene znanosti kojima ćemo postići taj cilj. To će biti posebno važno zbog pada ulaganja u korporativno istraživanje i razvoj prošlih desetljeća.

Povezati se s istraživanjem koje financira vlada. Privatni sektor trebao bi imati savjetodavnu ulogu u vladinim programima istraživanja i razvoja, tako da istraživanje osnovne i primijenjene znanosti bude usredotočeno na ideje s najboljim izgledima da postanu proizvodi. (Nitko ne zna bolje od kompanija koje svakodnevno razvijaju i prodaju proizvode što ima šansu uspjeti na tržištu.) Ulazak u sektorska savjetodavna tijela i sudjelovanje u vježbama jeftin su način informiranja vladinih programa istraživanja i razvoja. Kompanije mogu pomoći financiranju istraživanja i razvoja i ugovorima o podjeli troškova i sudjelovati u istraživačkim projektima – u svojevrsnoj javno-privatnoj suradnji kakva nam je već donijela plinske turbine i napredne dizelske motore.

Pomagati inovatorima da u ranoj fazi iziđu iz inovatorske doline smrti. Mnogi istraživači s dobrim idejama te ideje nikad ne uspiju pretvoriti u proizvode, jer bi taj proces bio preriskantan ili preskup. Kompanije s već ustaljenom tržišnom pozicijom mogu im pomoći tako da im omoguće pristup svojim objektima za testiranje i pristup podacima kao što su troškovne procjene. Ako se žele još dublje uključiti, mogu poduzetnicima nuditi programe stipendija ili inkubatora, ulagati u novu tehnologiju, osnivati poslovne odjele usredotočene na inovacije s malo ispuštenog ugljika i financirati nove projekte s malom emisijom.