Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Nadia Comăneci i Securitate’ u kojem Stejărel Olaru piše kako je najveća rumunjska sportašica svih vremena i svjetska gimnastičarska zvijezda uspjela 1989. pobjeći iz svoje države unatoč stalnoj pratnji tajnih službi

U noći s 27. na 28. studenog 1989. sedam se osoba žurno, ali oprezno, kretalo prema granici Rumunjske s Mađarskom. Zaleđeno je tlo glasno pucketalo pod njihovim nogama, ili im se tako činilo, dok su s naporom usklađivali korak s dubokim brazdama oranice. Povremeno bi začuli kako u daljini, u okolnim selima, laju psi te su se bojali da su oni uzrok uznemirenosti životinja. Prošla je ponoć, a temperatura je pala tako nisko da je hladnoća postala opasna, ali to nije bila ni jedina niti najveća opasnost, jer je ovih sedmero ljudi krenulo u najrizičniji pothvat u svom životu: nezakonit prelazak granice između dviju komunističkih zemalja.

Otišli su usred noći nadajući se da će tako smanjiti rizik da ih se uoči, no mrak im je otežavao napredovanje i stavljao na kušnju njihov osjećaj za orijentaciju. Otprilike šest sati trajao je put tijekom kojega su se penjali i spuštali brdima, prelazili gudure, pazeći kamo staju, a kad je teren dopuštao, trčali su. U rijetkim pauzama za odmor razgovarali su šapćući i ne paleći nikakvo svjetlo, u strahu da ih ne opaze rumunjski granični policajci. Onaj koji je preuzeo riskantnu ulogu vodiča bio je Gheorghe Talpoș, zvan Ghiță, pastir kojega su u ovim krajevima poznavali mnogi. Odjeven u kožuh i s crnom kapom od janjećeg krzna na glavi, hodao je na čelu, ne samo zato da pokazuje put nego i da pokaže da se osjeća odgovornim za sigurnost ostalih članova grupe koji su išli za njim, dvoje po dvoje.

Granica između Rumunjske i Mađarske duga je oko 450 km, a Talpoș je poznavao samo okolicu graničnog prijelaza Cenad, svog rodnog kraja, koji se nalazi između Temišvara i Arada. Igrom slučaja, slijedio je najpovoljniji put jer je u ovom kraju linija granice ravna, a ne vijugava, što je smanjilo rizik da grupa, u slučaju da zaluta, završi natrag u Rumunjskoj. Znao je da treba ići samo naprijed, prema sjeveru, nastojeći ne skrenuti prema sjeveroistoku, gdje je granica bila dalje, na rijeci Mureș, ili prema zapadu, na ravnicu Pordeanu i Beba Veche, gdje su se sretale međe tri zemlje stvarajući poznati Triplex Confinium.

Da rumunjske vojne patrole nabasaju na njega kako sam hoda uz granični pojas, Talpoș bi mogao lako dati uvjerljivo objašnjenje za to što se tamo našao i jer poznaje neke od graničara. Situacija se komplicira ako ima pratnju, kao u ovom slučaju, a neki od njegovih pratitelja nemaju boravište u okolnim mjestima, nego u drugim županijama ili u Bukureštu. Zapravo se Talpoș sada nalazio u najtežoj situaciji jer se u njegovoj grupi bjegunaca nalazila Nadia Comăneci, višestruka olimpijska, svjetska i europska prvakinja, simbol savršenstva u ženskoj gimnastici, kojom se komunistički diktator Nicolae Ceaușescu ponosio u cijelom svijetu. Najslavnija gimnastičarka tih vremena bježala je iz vlastite zemlje, koja se već više od četiri desetljeća nalazila pod kontrolom žestokog totalitarnog režima. Nikakva isprika ne bi bila prihvaćena, nijedan argument ne bi mogao opravdati pastira, da je bio uhvaćen uz Nadiju.

Talpoș tvrdi da je tek te noći, prije polaska, doznao da će Nadia biti jedna od osoba koje moraju prijeći granicu, što ga je istovremeno iznenadilo i uplašilo. „Kog vraga Nadia prelazi granicu po noći, kao lopov? Pa koliko je puta otišla iz zemlje, nije li mogla i ostati vani, da je to htjela?” reagirao je čuvši za odluku sportašice, a potom sišao u podrum kuće kako bi popio dvije čaše vina: „Da se napijem, jer ako me ovi uhvate, da barem kažem da sam bio pijan! No te ga dvije čaše vina nisu dovoljno omamile, možda zato što je bio baždaren na alkohol ili pak stoga što su ga studen i ledeni vjetar te noći potpuno razbudili. Oprezni i zabrinuti, svi su slušali upute, upravljajući se prema njegovim naredbama kad bi im pokazao kamo da idu, kada da naprave pauzu ili kad bi ih upozorio na kakvu opasnost.

Vodič je bio u najtežoj situaciji jer je u njegovoj grupi bjegunaca bila Nadia Comăneci, višestruka olimpijska, svjetska i europska prvakinja, simbol savršenstva u ženskoj gimnastici

Nadia Comăneci pridružila se grupi bjegunaca koja se neočekivano formirala, prije otprilike dva tjedna. Obični ljudi, iz raznih društvenih slojeva, koji nisu bili javne ličnosti, neki od njih iz ovih krajeva, a neki iz Bukurešta, a koji su išli za snom o životu u boljem svijetu: Dumitru i Gabriela Talpoș, brat i šogorica vodiča, također iz Cenada, Aurel-Adrian Biaș iz Sânnicolau Marea, mjesta blizu Cenada, Monica-Maria Marcu, mlada inženjerka rođena u gradu Sânnicolau Mare, ali je radila u poduzeću u županiji Bihor, i George Paraschiv, slikar, koji je zarađivao za život kao električar u tvornici u Bukureštu.

Godinama nakon toga članovi grupe tih će se dugih i mučnih sati sjećati na sličan način, ali s drukčijim detaljima. Georgea Paraschiva se, recimo, dojmila činjenica da je te noći „mjesec bio pun i velik”, te je imao dojam da mu prijeti svojim svjetlom, dok je Nadiji Comăneci u pamćenju ostala gustoća tame koja joj se činila potpuno ošamućujućom: „Dok sam koračala u noći, primila sam se rukom za rame onoga ispred sebe, jer čim sam izašla iz kuće, više ništa nisam vidjela. Da se nisam držala za osobu ispred sebe, izgubila bih ostale.”

Gheorghea Talpoșa nisu svi jednako doživljavali. Za razliku od drugih, Nadia ga je smatrala prilično neodlučnim i nije se slagala s njegovim odlukama iako mu nije izravno proturječila ili mu se suprotstavljala.

Mnogo sam puta gubila povjerenje u onoga tko nas je vodio. Bio nam je rekao da ćemo se, ne budemo li „išli u smjeru lijevo”, vratiti u Rumunjsku. U smjeru lijevo… kakva je to bila uputa? Htjela sam vidjeti kompas, kartu, nešto tako, ali što smo drugo mogli u tami nego pratiti osobu i nadati se da zna kamo nas vodi? Bio nam je rekao da ćemo, kad prijeđemo pet metara njive, stići do granice, ali bili smo prešli gomilu oranica i nismo dospjeli do granice. Sjećam se da sam si rekla kako je to bila glupa situacija, da su me mogli ubiti zbog čovjeka koji uopće nije imao osjećaj za orijentaciju. Ipak ništa nisam rekla jer nitko nije smio govoriti i razbiti tišinu. Trudila sam se jedino čvrsto stisnuti zube, da ne bi cvokotali.

Paraschiv je smatrao da se Nadia ne umije orijentirati u takvoj okolini. Rekao joj je da zeleni granični pojas koji razdvaja dva teritorija izgleda kao cesta koju treba prijeći, da će put do njega trajati kratko, otprilike jedan sat, a Nadia mu je vjerovala ne znajući koliko je nadzirana i ograđena državna granica.

S obzirom na napetu situaciju u kojoj su se našli, nije bilo neobično da se Talpoșovi napuci o držanju sad „lijevog” sad „desnog smjera” nisu činili nimalo uvjerljivim, tim više što su naišli na neke neugodne prirodne prepreke, koje su jedva svladali, kao što je graba s ledenom vodom u koju je Nadia zagazila do koljena moleći se da ne postane dublja prije negoli je uspije prijeći.

No tek kad su pred sobom, na dvjestotinjak metara, ugledali siluete rumunjskih graničara kako gurkaju s leđa nekog muškarca i neku ženu, koje su upravo uhvatili u pokušaju ilegalnog prelaska granice, shvatili su u koliko su velikoj opasnosti. Talpoș im je dao znak da legnu na tlo i da se sakriju u jarku. U potpunom muku, slušali su kako se glasovi graničara, pomiješani s lavežom pasa koji su ih pratili, udaljuju, razabirući grube psovke pripadnika noćne straže i plač uhvaćene žene. „Da nisu bili zaokupljeni tim ljudima, možda bi ulovili nas”, rekla je Nadia, a i Paraschiv je isto pomislio: „Da smo ranije došli tamo, mi bismo bili oni koji bi nastradali.”

U Mađarsku su ušli pred jutro osjetivši olakšanje jer se najteže putovanje u njihovu životu završilo dobro. A da su prešli granicu shvatili su kad su otkrili graničnjak koji je obilježavao kraj rumunjskog teritorija, jer na tom mjestu granica nije bila obilježena, kako je Nadia očekivala, ogradom i bodljikavom žicom. Nastavili su put i tek nakon nekoliko kilometara zaustavili su se da se međusobno izgrle i izljube shvativši da nisu proslavili trenutak prelaska granice. Sad su bili veseli i zahvalni Talpoșu što su se riješili straha od pasa koji su ih mogli napasti, od čahura što su mogle biti ispaljene u njihovu smjeru ili od svjetlećih raketa zbog kojih su mogli biti otkriveni u noći i uhićeni.

Uskoro su se susreli s prvim ljudima, dvojicom mađarskih graničara koji su se pred njima stvorili niotkuda. Zapravo, nisu ni bili svjesni da su sami prišli stražarnici s koje su dvojica vojnika nadgledala to područje i koji su isti tren došli do njih, kako bi ih preuzeli i odvezli u Kiszombor, općinu blizu granice, gdje su im postavili prva pitanja.

Kako je nalagala procedura, prije nego što je donesena odluka o njima, svaki je prebjeg ispitan, svakom je naloženo da otkrije svoj identitet, da objasni zašto je prekršio zakon ilegalnim prelaskom granice, da kaže je li imao vodiča, a osobito da u detalj opiše put koji je prešao. Uglavnom su razlozi koje su prebjezi navodili bili vjerodostojni jer je bila već dobro poznata činjenica da je razina kvalitete života u Rumunjskoj nisko pala te da je komunistički režim pogazio temeljna prava čovjeka.

Od sedmorice prebjega koje su uhvatili mađarski graničari ujutro 28. studenoga, samo su Nadia Comăneci, George Paraschiv i Gheorghe Talpoș, u kratkim intervjuima ili u vlastitim knjigama, otkrili kako su ih tretirali i ispitivali pripadnici mađarske vlasti u stražarnici u Kiszomboru. Kao što to obično biva u takvim situacijama, neki se detalji razlikuju, ovisno o stanju svakog od njih, kao i sposobnosti uočavanja ili pamćenja ili već prema tome žele li se sakriti neki neugodni detalji. Primjerice, vođa grupe sjeća se da su „u stražarnici Mađari sve nas ispitivali, o tome tko smo i što hoćemo; prevoditeljica je bila Rumunjka, i sama prebjeg”, dok je Paraschiv pak tvrdio da je mađarski službenik koji ih je ispitivao savršeno govorio rumunjski. Nadia je rekla da su ispitivali svakog odvojeno, dok je Praschiv ispričao da su gimnastičarku pozvali u drugu prostoriju, a ostali su zadržani zajedno.

Svi su pak spomenuli isti važan detalj oko njihova postupanja, a koji im je vjerojatno promijenio sudbinu, vezano uz činjenicu da su neki od članova grupe trebali biti predani rumunjskim vlastima jer im je odbijen ostanak u Mađarskoj. Čuvši odluku mađarskih graničara, Nadia je imala brzu i iznenađujuću reakciju izjavivši da će se, u tom slučaju, zajedno s njima vratiti u Rumunjsku. „Isti čas mi se Nadia svidjela, bila je drska!” prisjećao se pastir Talpoș, koji u tom trenu vjerojatno nije ni slutio što bi mu se dogodilo da je dopao ruku Securitatea.

Prema Kaznenom zakonu u Rumunjskoj u to se vrijeme ilegalan prijelaz granice smatrao zločinom protiv državne sigurnosti, a onaj kojega proglase krivim za taj čin bio bi osuđen na zatvor u trajanju od šest mjeseci do tri godine. Talpoș bi, s obzirom na ulogu vodiča, bio još strože kažnjen, ali teško je povjerovati da bi, prije nego što bi došao do suda, izdržao nepojmljiva mučenja kojima bi bio podvrgnut tijekom ispitivanja zbog drskosti da pomogne Nadiji Comăneci da pobjegne iz Rumunjske. Prema tome, iako se gimnastičarka upustila u rizik koji bi je u stvarnosti previše koštao, njezina je gesta bila velikodušna i njome je kao čarolijom otklonila opasnost.

Sve do danas, izuzev tog detalja koji joj ide na čast, Nadia nije javnosti otkrila kako se odvijao razgovor s Mađarima, kao što ne znamo točno ni tko su bili ti s kojima je ostala u duljem razgovoru. Dala je samo nekoliko neutralnih i šturih naznaka u knjizi Pisma mladoj gimnastičarki, sačuvavši tako desetljetni misterij:

Svaki od prebjega bio je zasebno ispitan. Kad je policija vidjela moje osobne dokumente, odmah su mi ponudili da ostanem u Mađarskoj. Bila sam slavna gimnastičarka i stoga dobar ulov. I sad se pitam zašto sam im se činila tako važnom. Moja je karijera bila završila i, premda su me smatrali dobrom trenericom, što sam ja još mogla pružiti Mađarskoj zauzvrat? Drugo dvoje iz grupe dobilo je azil, ali ostalima su rekli da će ih predati natrag već idući dan. Briznuli su u plač.

– Slušajte – rekla sam policajcima – ja ostajem samo ako dopustite cijeloj grupi da ostane u vašoj zemlji.

Te su mi riječi izletjele iz usta prije negoli sam shvatila što se uopće događa. Gimnastika me naučila da budem timski igrač, a u ovom su slučaju moj tim bili drugovi s puta. Pomislila sam samo da to nije fer. Prešavši granicu, svi smo preuzeli isti rizik i bilo je pravedno da ostanemo u istoj formaciji.

– Došli smo zajedno, ostajemo zajedno!

Na moje potpuno iznenađenje, policija se s time složila.

George Paraschiv ispitivanje je opisao s mnogo više detalja, onako kako ga je zapamtio, ističući iznenađenje koje su doživjeli mađarski graničari kad su otkrili o kome je riječ:

Zapalim cigaretu, dao mi ju je vojnik koji nas je znatiželjno promatrao. Nije razumio što smo govorili.

– Dobar dan – začulo se.

Okrenem se, neki časnik sav ušminkan ulazi s dokumentom u ruci. Sjeda za stol. Vojnik izlazi i zatvara vrata. Časnik nas promatra ispod svojih okruglih naočala s metalnim okvirima. Ošišan je na tutu i izgleda kao nacist. Opa, kažem u sebi.

Ovo postaje ozbiljno, govori savršenim rumunjskim:

– Vaše dokumente – kaže.

Redom donosimo isprave, on nas pozorno promatra. Pružamo mu ih, uredno ih slaže na stol. Još ih ne otvara, proučava nas. Tiha tjeskoba širi se prostorijom.

Shvatio sam, to je protuobavještajni časnik postrojbe. Vidim mu čin, satnik. Odgovara njegovoj dobi, pomislim.

Počinje čitati, kao da provjerava prisutne: Talpoș Gheorghe ustaje, skida golemu i komičnu kapu; Biaș, Talpoș Gabriela, Talpoș Dumitru, Monica… Comăneci Nadia…!

Kani nastaviti, no zastane. Gleda je malim očima, škiljeći kroz smiješne naočale, pokuša se našaliti:

– Vjerujem da je ova isprava ukradena. Ili je lažna? – naceri se jednim kutom usana, čini se da očekuje potvrdan odgovor. Likuje!

Nadia ustane smiješeći se:

– To sam zbilja ja, gimnastičarka, rumunjska i svjetska prvakinja.

Satniku se iskrivi lice, pocrveni, pozeleni, počne drhtati. […] Izjuri.

Čuju se zapovijedi u hodniku, ne razumijem, ujure trojica vojnika koji se poredaju na vratima s oružjem u rukama. […]

Pogledam sat na ruci, prošlo je više od četrdeset minuta otkada je izašao kapetan. […] Začuje se mukla buka, koja se zatim približava, uvećava, imam dojam da su dovezli tenk.

Prozori se tresu kao da će se rasprsnuti, stolovi se počinju lagano pomicati zbog snažnih vibracija, najednom shvatim: to je buka velikog vojnog helikoptera. […] Vrata se širom otvore, ulaze vojnici. Prvi ulazi časnik, za njim dvojica generala u besprijekornim uniformama, a za njima pak osam civila koji se poredaju u stav mirno. Desetero ih je bez časnika, bez riječi sam!

[…] Čini mi se da je prošla vječnost, kad se u jednom času neki visoki i dobro građeni tip, izdvoji i približi Nadiji. Nekoliko se sekundi gledaju, Nadia mu se vješa oko vrata, grle se. Ponešto zna rumunjski. To je predsjednik Mađarske gimnastičke federacije. Izmijene nekoliko ljubaznih riječi, zatim je on uputi k vratima, izađu prvi. Ad hoc delegacija isti nas čas pozdravlja kimanjem i izlazi.

[…] Jedan vojnik objesi na zid u dnu ureda detaljnu kartu rumunjsko–mađarske granice, baš dio kojim smo mi prošli.

Budući da su ga držali vodičem, Ghitu prozovu na ploču. Smete se kao nespreman učenik, dan mu je drveni štap za pokazivanje. Promatram pažljivo, časnik ga ispituje što je točno vidio, koga je sreo i kaže mu da na karti detaljno pokaže mjesta. On bilježi, sve bilježi. Ghită se cijedi od znoja, ali na kraju uspijeva proći ispit i vraća se u klupu. Cvikeraš i dalje upisuje bilješke na kartu, to je vojna karta sa zabranjenom zonom.

[…] Vrata se otvaraju, ulazi i Nadia, sama, sjedne kraj mene vesela, nasmiješena. Časnik nastavlja nakon kratke pauze, kao da smo u sudnici. Navodi nekoliko članaka iz mađarskog Zakona.

Kada je avion sletio na aerodrom J. F. Kennedy u New Yorku, čekalo me je mnoštvo novinara, a na pitanje kako će na moj bijeg reagirati rumunjska vlada, rekla sam ‘ne tiče me se’, rekla je Nadia

Počinjem shvaćati što nam priopćava, strah me. Govori jasno:

– Talpoș Gheorghe, Talpoș Dumitru, Talpoș Gabriela, Biaș, prema članku broj… Zakona… moram vas predati rumunjskim vlastima.

Problijedio sam, pogledam Nadiju, ona gleda mene. I Monica ju gleda. Nadia ustane brzinom strijele:

– Ako ste tako odlučili, vraćamo se svi skupa, svi smo isto prošli, zajedno ćemo preuzeti posljedice – kaže jednostavno.

Časnik je gleda s čuđenjem, nakon čega ovoga puta mirno iziđe. Čekamo presudu. Nastane tišina, jedni plaču, uzimam u obzir i drugu varijantu. Gledam Nadiju, znam da igra igru, da ima i asa u rukavu.

Otvaraju se vrata, ulazi mađarski oficir. Ima hrpu papira u rukama. Podijeli nam nekakve formulare, ispunimo ih. Zatim dobijemo improvizirane isprave, koje je taj čas ispečatirao. Ostali smo svi zajedno, kažem u sebi, imali smo veliku sreću.

Iako su ih uhvatile mađarske vlasti i doista su strahovali oko svoje sudbine, politički im je kontekst išao u prilog. Godine 1989. alarmantno se povećao broj ilegalnih prijelaza granice; pritom je granicu između Rumunjske i Mađarske pokušalo probiti 19 000 ljudi – ljudi koji su se upuštali u akciju koja je dovodila u opasnost i njihovu slobodu i njihov život. Kako bi se oduprijeli tom fenomenu, ispregovarani su bilateralni sporazumi oko regulacije graničnog režima između dviju država, od kojih je posljednji potpisan 1983. i potvrđen 1986. godine. Rumunjskoj je bilo u interesu imati neprobojnu granicu, no ne i Mađarskoj, jer su prebjezi bili isključivo Rumunji. Iz tog je razloga granicu između dviju država čuvala rumunjska vojska, dok su mađarski graničari nadgledali područje uz granicu, a ne granicu samu.

Sporazum oko regulacije graničnog režima podrazumijevao je, među ostalim, činjenicu da će se dvije države „uzajamno obavještavati o ilegalnim pokušajima prijelaza ili o prijelazima granice, o uhićenjima osoba koje su prekršile zakon o granici”, a uhvaćene prebjege trebalo je vratiti „u najkraće vrijeme, a najkasnije za 48 sati”. U zbilji, čak prije ratifikacije sporazuma, Mađari nisu imali namjeru poštivati ga, usprkos tome što su riskirali kršenje međunarodnih pravnih normi, s ozbiljnim posljedicama, jer je sporazum bio vođen načelom pacta sunt servanda. Tomu je dokaz dokument najstrože tajnosti, Circulara 0001/1985, koji je sastavilo Ministarstvo unutarnjih poslova Mađarske u srpnju 1985., u kojem se spominje da će „informacije o rumunjskim državljanima zadržanima na teritoriju Mađarske zbog ilegalnog prijelaza zajedničke granice biti prenesene samo na izričit zahtjev rumunjskih vlasti, i to sporim tempom”.

Razlozi zbog kojih Mađarska nije namjeravala primjenjivati drastične mjere oko „prijelaznika” iz Rumunjske bili su političke prirode. Te su dvije zemlje tada bile države s komunističkim režimima, ali njihovi odnosi već odavno nisu bili „bratski”, bili su prilično degradirani i na najnižoj razini u drugoj polovici 1980-tih, što je bilo zabrinjavajuće i unutar i izvan socijalističkog sustava. Nije bilo nevažno i to da su Rumunjska i Mađarska imale različit odnos prema Sovjetskom Savezu, pri čemu su sovjetsko-mađarski odnosi bili vrlo dobri, dok su sovjetsko–rumunjski bili vrlo loši.

Budimpešta se, za razliku od Bukurešta, brzo prilagodila reformi Sovjetskog Saveza koju je inicirao Mihail Gorbačov, pokrenuvši politički, ekonomski i društveni proces s namjerom da se spasi „komunizam s ljudskim licem”. U svom propagandnom planu Mađarska je razradila i pravu ofenzivu s ciljem da se pokaže pripadnost Transilvanije mađarskom prostoru, istovemeno poduzevši mjere s ciljem podrške mađarskoj zajednici u Rumunjskoj, jer je ona, kako su tvrdili, patila zbog uskraćenih prava manjine.