Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Obećana zemlja’, autobiografije bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame, koji se tijekom svojih mandata od 2009. do 2017. godine susretao s najvažnijim svjetskim državnicima, uključujući i Vladimira Putina

BUDUĆI DA SAM odrastao u 1960-ima i 1970-ima, sjećao sam se hladnog rata kao zbilje koja je određivala međunarodne odnose, kao sile koja je presjekla Europu napola, pokrenula utrku u nuklearnom naoružanju i izazivala ratove preko posrednika diljem svijeta. Oblikovao je moju djetinju maštu: u školskim udžbenicima, novinama, špijunskim romanima i filmovima Sovjetski Savez bio je zastrašujući protivnik u sukobu između slobode i tiranije. Bio sam i dio poslijevijetnamskog naraštaja koji je naučio propitkivati odluke vlastite vlade i vidio sam kako je – od uspona makartizma do potpore južnoafričkom režimu aparthejda – hladnoratovski način razmišljanja često poticao Ameriku da iznevjeri svoje ideale. Ta svijest nije u meni ugasila uvjerenje da trebamo obuzdati širenje marksističkog totalitarizma. No usadila mi je sumnju u predodžbu kako je dobro samo na našoj strani, a zlo na njihovoj, ili da je narod koji je iznjedrio Tolstoja i Čajkovskog bitno drukčiji od nas. Umjesto toga, zla sovjetskog sustava doživljavao sam kao varijaciju šire ljudske tragedije: kao način kako se apstraktne teorije i kruto pravovjerje mogu izobličiti u represiju; kako spremno opravdavamo moralni kompromis i odustajemo od svojih sloboda; kako moć može iskvariti, kako strah može nabujati, kako se jezik može okaljati. Držao sam da ništa od toga nije svojstveno isključivo Sovjetima ili komunistima; to vrijedi za sve nas. Hrabru borbu disidenata s one strane željezne zavjese smatrao sam dijelom šire borbe za ljudsko dostojanstvo koja se vodi drugdje u svijetu – pa i u Americi – a ne odijeljenom od te borbe. Kad je sredinom 1980-ih Mihail Gorbačov preuzeo dužnost generalnog sekretara Komunističke partije i pokrenuo opreznu liberalizaciju poznatu kao perestrojka i glasnost, pomno sam proučavao zbivanja i pitao se je li to znak dolaska novog doba. A kad je, samo nekoliko godina nakon toga, pao Berlinski zid i kad su demokratski aktivisti u u Rusiji uzdignuli Borisa Jeljcina na vlast, pomevši stari komunistički poredak, kad se raspao Sovjetski Savez, smatrao sam to ne samo pobjedom Zapada, nego i dokazom moći mobiliziranoga građanstva te upozorenjem svim despotima svijeta. Ako je kaos koji je progutao Rusiju u 1990-ima – ekonomski krah, korupcija koju nije moguće zaustaviti, desničarski populizam, sumnjivi oligarsi – u meni izazvao dvojbe, i dalje sam se nadao da će iz neizbježno teške tranzicije u slobodno tržište i predstavničku vladavinu izniknuti pravednija, naprednija i slobodna Rusija.

U vrijeme kad sam postao predsjednik već sam uglavnom bio izliječen od tog optimizma. Doduše, Jeljcinov nasljednik Vladimir Putin, koji je došao na vlast 1999., tvrdio je kako ga ne zanima povratak marksizmu- lenjinizmu („pogreški“, kako je to nazvao jednom zgodom). Također, uspješno je stabilizirao gospodarstvo zemlje, uglavnom zahvaljujući golemom povećanju prihoda nakon porasta cijena nafte. Izbori su se sada održavali u skladu s ruskim ustavom, kapitalisti su bili posvuda, obični Rusi mogli su putovati u inozemstvo, a prodemokratski aktivisti poput šahovskog velemajstora Garija Kasparova mogli su kritizirati vlast a da ih zbog toga istog trena ne otprave u gulag.

A ipak, sa svakom sljedećom godinom Putinova ostanka na vlasti nova je Rusija sve više nalikovala na staru. Postalo je jasno da tržišna ekonomija i periodički izbori mogu biti tijesno povezani s „mekom autoritarnošću“ koja je postojano davala moć Putinu i sužavala prostor za drukčija mišljenja. Oligarsi koji su surađivali s Putinom postali su neki od najbogatijih ljudi na svijetu. Protiv onih koji su s njim raskinuli podignute su optužnice zbog različitih kaznenih djela i ostali su bez imetka – a Kasparov je na kraju proveo nekoliko dana u zatvoru zato što je predvodio antiputinovski prosvjed. Putinovim kompanjonima povjerena je kontrola nad glavnim medijskim kućama u zemlji, a na ostale je učinjen pritisak kako bi se pobrinuli da slika koju stvaraju o njemu bude jednako pozitivna kao ona kojom su mediji u vlasništvu države svojedobno prikazivali komunističke vladare. Neovisni novinari i predvodnici građanskog društva našli su se pod nadzorom FSB*-a (modernog utjelovljenja KGBa) – ili bi ih, u nekim slučajevima, našli mrtve.

Povrh toga, Putinova moć nije se temeljila na pukoj prisili. Bio je istinski popularan (u anketama je postotak njegovih pristaša u domovini rijetko padao ispod 60 posto). Njegova popularnost imala je korijene u staromodnom nacionalizmu – u obećanju da će Majci Rusiji vratiti staru slavu te otkloniti osjećaje pomutnje i poniženja koje su toliki Rusi trpjeli prethodna dva desetljeća.

Putin je mogao širiti takvu viziju jer je i sam iskusio ta previranja. Rodio se u obitelji bez ikakvih veza ili povlastica, pa se sustavno uspinjao sovjetskom hijerarhijom – prošao je obuku za rezerviste Crvene armije, studirao pravo na Lenjingradskom državnom sveučilištu, radio u KGBu.

Nakon godina lojalnog i učinkovitog služenja državi izborio se za položaj skromnog statusa i ugleda, a vidio je kako se sustav kojem je posvetio život preko noći urušava kad je 1989. pao Berlinski zid. (U to vrijeme radio je za KGB u Dresdenu u Istočnoj Njemačkoj te je, navodno, sljedećih nekoliko dana grozničavo uništavao dokumente i držao stražu da u zgradu ne upadnu pljačkaši.) Brzo se prilagodio novoj postsovjetskoj stvarnosti, udruživši se s demokratskim reformatorom Anatolijem Sobčakom, mentorom sa studija prava koji je postao gradonačelnik Sankt Peterburga. Nakon što je prešao u državnu politiku Putin je munjevito napredovao u Jeljcinovoj administraciji služeći se svojom moći na različitim funkcijama – uključujući položaj direktora FSB-a – kako bi stekao saveznike, činio usluge, prikupio tajne i nadmudrio suparnike. U kolovozu 1999. Jeljcin je imenovao Putina predsjednikom vlade, a onda je, četiri mjeseca nakon toga, oslabljen korupcijskim skandalima, lošim zdravljem, legendarnim problemima s alkoholom i nizom katastrofalnih ekonomskih odluka, sve iznenadio odstupivši sa svojeg položaja. Tako je Putin, tada u četrdeset sedmoj, postao vršitelj dužnosti predsjednika Rusije, što mu je dalo početnu prednost koja mu je trebala da bi tri mjeseca poslije na izborima osvojio puni predsjednički mandat. (Jedna od prvih odluka koje je Putin donio bila je potpuni oprost Jeljcinu za sva nedjela.)

Za one koji su bili lukavi i nemilosrdni, kaos je bio pravi dar. No Putin je, instinktivno ili proračunato, razumio i čežnju ruske javnosti za redom.

Iako je malo koga zanimao povratak danima kolektivne zemljoradnje i praznih polica u trgovinama, bili su umorni i prestrašeni te su zamjerali onima – i u zemlji i u inozemstvu – koji su, po svemu sudeći, iskoristili Jeljcinovu slabost. Milija im je bila čvrsta ruka, a Putin je bio itekako voljan dati im što traže.

Iznova je uspostavio rusku kontrolu nad uglavnom muslimanskom pokrajinom Čečenijom, bez kolebanja odgovorivši na okrutnu terorističku taktiku separatističkih pobunjenika istom mjerom – nemilosrdnim vojnim nasiljem. Obnovio je nadzorne ovlasti u sovjetskom stilu uime brige za sigurnost građana. Kad bi demokratski aktivisti dignuli glas protiv Putinovih autokratskih mjera, ocrnio bi ih kao oruđe Zapada. Vratio je u život predkomunističke, pa i komunističke simbole te prigrlio dugo potiskivanu Rusku pravoslavnu crkvu. Sklon razmetljivim projektima javnih radova, upuštao se u izrazito skupe pothvate, uključujući kandidaturu za Zimsku olimpijadu u ljetovalištu Sočiju. S pedantnošću tinejdžera na Instagramu je stalno objavljivao priče u fotografijama i putem njih odašiljao gotovo satiričan prikaz muževne krepkosti (Putin jaše konja gol do pasa, Putin igra hokej), sve vrijeme prakticirajući nehajan šovinizam i homofobiju te ustrajući na tome da ruske vrijednosti podliježu zarazi stranih elemenata. Sve što je Putin činio jačalo je dojam da je pod njegovim čvrstim, očinskim vodstvom Rusija opet u naponu snage.

Imao je samo jedan problem: Rusija više nije bila velesila. Unatoč tome što je imala nuklearni arsenal slabiji samo od našeg, Rusiji je nedostajala golema mreža savezničkih odnosa i baza koja je Sjedinjenim Državama omogućila da širi svoju vojnu moć u cijelome svijetu. Rusko gospodarstvo još uvijek je zaostajalo za gospodarstvima Italije, Kanade i Brazila, gotovo je potpuno ovisilo o izvozu nafte, plina, minerala i oružja.

Moskovske četvrti s luksuznim trgovinama svjedočile su o preobrazbi zemlje iz klimavoga gospodarstva kojim upravlja država u gospodarstvo sve brojnijih milijardera. Ali oskudica u kojoj su živjeli obični Rusi pokazivala je koliko su malo koristi oni imali od tog novog bogatstva. Prema mnogim međunarodnim pokazateljima, razine ruske korupcije i nejednakosti bile su jednake onima u nekim zemljama u razvoju, a očekivani životni vijek muškaraca 2009. bio je niži nego u Bangladešu. Malobrojni su mladi Afrikanci, Azijci ili Latinoamerikanci – ako je takvih uopće i bilo – u Rusiji tražili nadahnuće u borbi za reformu svojih društava, rijetkima bi zagolica i maštu ruski filmovi ili ruska glazba, malo ih je sanjalo o tome da ondje studira, a kamoli da emigrira u tu zemlju. Lišena svoje ideološke podloge, nekoć blistavog obećanja o ujedinjenim radnicima koji zbacuju svoje okove, Putinova Rusija ostavljala je dojam uskogrudne zemlje sumnjičave prema strancima – koja možda pobuđuje strah, ali ne i želju za oponašanjem.

Smatrao sam da je upravo taj jaz između istine moderne Rusije i Putinove ustrajnosti na njezinu statusu velesile dijelom objašnjavao njihove sve ratobornije odnose s inozemstvom. Velik dio bijesa bio je usmjeren na nas i u izjavama za javnost Putin je oštro kritizirao američku politiku. Kad bi o inicijativama koje su imale podršku SAD-a glasalo Vijeće sigurnosti UN-a, pobrinuo bi se da ih Rusija blokira ili razvodni – osobito sve što se ticalo ljudskih prava. Važnija su bila sve snažnija Putinova nastojanja da spriječi zemlje nekadašnjeg Sovjetskog bloka, sada neovisne, da se izvuku iz ruske orbite. Naši diplomati redovito su primali pritužbe od ruskih susjeda o slučajevima zastrašivanja, gospodarskog pritiska, širenju lažnih informacija, o potajnom upletanju u izbore, doprinosu proruskim političkim kandidatima ili jednostavno o potkupljivanju.

U Ukrajini je na misteriozan način otrovan Viktor Juščenko, reformistički aktivist koji je postao predsjednik, a kojem se Moskva protivila.

A onda je, naravno, napadnuta Gruzija u ljeto 2008. godine.

Bilo je teško znati koliko daleko Rusija planira ići tim opasnim putem.

Putin više nije bio predsjednik. Unatoč tome što je dominirao u predizbornim anketama, odlučio je držati se odredbe ruskog ustava koja zabranjuje tri uzastopna mandata, pa je zamijenio mjesta s Dmitrijem Medvjedjevom, svojim dotadašnjim zamjenikom, koji je, nakon što je 2008. izabran za predsjednika, odmah imenovao Putina svojim predsjednikom vlade. Svi su se analitičari slagali da je Medvjedjev samo čuvao predsjedničku stolicu do 2012., kad će se Putin opet moći kandidirati.

Ipak, prema Putinovoj odluci da ne samo odstupi s funkcije, nego i promakne mlađeg čovjeka, poznatog po relativno liberalnom, prozapadnom gledištu, moglo se zaključiti kako mu je u najmanju ruku stalo do privida. Čak je postojala mogućnost da će Putin u jednom trenutku odustati od utrke na izborima i skrasiti se u ulozi moćnika i starijeg državnika te dopustiti novoj generaciji vođa da vrate Rusiju na put koji vodi prema modernoj demokraciji koja poštuje zakone.

Sve je to bilo moguće – ali nije bilo vjerojatno. Još od vremena careva povjesničari su uočili sklonost Rusije da prihvaća, s fanfarama, najnovije europske ideje – bilo da se radilo o predstavničkoj vladavini ili modernoj birokraciji, slobodnim tržištima ili državnom socijalizmu – samo da bi takve uvezene ideje podredila ili napustila u korist starijih, okrutnijih načina održavanja društvenog poretka. U borbi za svoj identitet u Rusiji su strah i fatalizam obično pobjeđivali nadu i promjenu. Bila je to razumljiva reakcija na tisućljetnu povijest mongolskih invazija, bizantinskih intriga, velikih gladi, raširenog kmetstva, neobuzdane tiranije, bezbrojnih ustanaka, krvavih revolucija, razornih ratova, dugogodišnjih opsada te milijuna i milijuna pobijenih – sve u studenom krajoliku koji ne zna za milost.

U SRPNJU SAM odletio u Moskvu na svoj prvi službeni posjet Rusiji kao predsjednik, prihvativši poziv koji mi je Medvjedjev uputio na sastanku G20 u travnju. Mislio sam da možemo nastaviti s našim predloženim obnavljanjem odnosa i usredotočiti se na područja od zajedničkog interesa s time da u obzir uzmemo znatne međusobne razlike. Bili su ljetni praznici pa su Michelle, Malia i Sasha mogle poći sa mnom. Uz to je Michelle, uz izliku da joj treba pomoć s curama (te uz obećanje obilaska Vatikana i audijencije kod pape kad produžimo u Italiju na samit G8), uvjerila moju punicu i našu blisku prijateljicu mamu Kaye da nam se pridruže.

Naše su kćeri oduvijek obožavale putovanja, radosno podnosile naš godišnji devetosatni let putničkim zrakoplovom od Chicaga do Havaja i natrag, nikad nisu cendrale, izvodile nepodopštine ili udarale sjedala ispred sebe. Udubile bi se u igre, slagalice i knjige koje bi im Michelle davala u pravilnim razmacima i s vojničkom preciznošću. Let zrakoplovom Air Force One za njih je definitivno bio bolja opcija, mogle su birati filmove, spavale su u pravim krevetima, a osoblje zrakoplova opskrbilo ih je svakojakim grickalicama. No putovanje preko oceana s predsjednikom Sjedinjenih Država ipak je sa sobom nosilo nove izazove. Probudili su ih samo nekoliko sati nakon što su zaspale kako bi navukle nove haljine i lijepe cipele te kako bi ih počešljali da izgledaju pristojno kad sletimo.

Morale su se smiješiti fotografima dok smo silazili stubama, zatim se predstaviti redu sijedih dostojanstvenika koji su čekali na pisti – pazeći da ne skreću pogled i da ne mumljaju, kako ih je majka učila, te su trebale paziti da ne izgledaju kao da se dosađuju dok je njihov tata zabavljen besmislenim čavrljanjem prije nego što svi uđemo u Zvijer. Dok smo se vozili moskovskom autocestom, upitao sam Maliju kako je. Izgledala je katatonično, njezine krupne smeđe oči prazno su zurile u neku točku iza mojeg ramena.

„Mislim“, rekla je, „da ovoliko umorna nisam bila nikad u životu.“

Kasnije tog jutra djevojke su nakratko prilegle i to je, čini se, riješilo njihov jet lag, a zatim smo u Moskvi proveli neke zajedničke trenutke kojih se sjećam kao da je bilo jučer: Sashe koja korača pokraj mene po crvenim tepisima raskošnih dvorana Kremlja u pratnji nekolicine vrlo visokih ruskih časnika u odorama, a ruke su joj bile u džepovima bež balonera kao da je minijaturni tajni agent, ili Malije koja pokušava suspregnuti grimasu nakon što je hrabro pristala kušati kavijar u restoranu na krovu zgrade s pogledom na Crveni trg. (Kao što se moglo i očekivati, Sasha je odbila hrpicu crne ljigave tvari na mojoj žlici, čak i uz prijetnju da neće dobiti sladoled.)

No putovati kao prva obitelj nije bilo isto kao putovati tijekom kampanje, kad smo se vozili kamperom od grada do grada i kad su Miche i djevojčice ostajale sa mnom na paradama i lokalnim sajmovima. Sada sam ja imao svoj itinerar, a one svoj – zajedno s njihovim asistentima, brifinzima i službenim fotografom. Na kraju našeg prvog dana u Moskvi, kad smo se opet okupili u Ritz-Carltonu, svi četvero legli smo na krevet i Malia je upitala zašto nisam išao s njima gledati ruske plesače i lutkare.

Michelle se nagnula prema njima i urotnički šapnula: „Vašem ocu nije dopušteno zabavljati se. Mora cijeli dan sjediti na dosadnim sastancima.“

„Jadni tata“, rekla je Sasha i potapšala me po glavi.

Prostor za moj službeni sastanak s Medvjedjevom bio je prikladno impresivan: bila je to palača u kompleksu Kremlja s visokim, pozlaćenim stropovima i namještajem kojem je vraćena nekadašnja carska veličanstvenost.

Naš razgovor je bio srdačan i profesionalan. Na zajedničkoj konferenciji za novinare vješto smo izbjegli govoriti o trajnom neslaganju u vezi s Gruzijom i raketnom obranom, a imali smo obilje onoga što smo mogli objaviti, uključujući prihvaćen okvir za pregovore o novom sporazumu o strateškom oružju, koji će za trećinu smanjiti dopustivu količinu nuklearnih bojnih glava i lansirnih sustava obiju strana.

Naš razgovor je s vremena na vrijeme imao svadljiv ton. Putin nije pridavao važnost mojoj zabrinutosti zbog iranskog nuklearnog programa, a narogušio se na moju sugestiju o prestanku isporuke raketa S-300

Gibbs je bio uzbuđen zbog pristanka Rusije da ukine ograničenja na uvoz nekih vrsta američke stoke – bila je to promjena koja će američkim farmerima i rančerima donijeti više od milijardu dolara.

„Nešto do čega je našim ljudima stalo, za promjenu“, rekao je sa širokim osmijehom.

Te smo večeri Michelle i ja bili pozvani u Medvjedjevljevu daču, nekoliko kilometara od središta grada, na privatnu večeru. Prema ruskim romanima koje sam pročitao, zamišljao sam veću, ali i dalje rustikalnu verziju tradicionalne seoske kuće. Umjesto toga našli smo se na golemom imanju okruženom nizom visokih stabala. Medvjedjev i njegova supruga Svetlana – vedra plavuša s kojom su Michelle i cure provele najveći dio dana – pozdravili su nas na vratima, pa smo, nakon kratkog obilaska, prošli kroz vrt kako bismo objedovali u velikoj sjenici s drvenimgredama.

Naš se razgovor praktički nije ni doticao politike. Medvjedjev je bio zadivljen internetom i zapitkivao me o Silikonskoj dolini, govorio je kako želi da se razvije ruski tehnološki sektor. Živo ga je zanimala moja rutina tjelovježbe, opisao je kako pliva pola sata svaki dan. Razmijenili smo iskustva o podučavanju prava i priznao je da voli hard rock sastave kao što je Deep Purple. Svetlana je rekla da je zabrinjava kako će se njihov trinaestogodišnji sin Ilja snaći u adolescentskoj dobi s obzirom na dodatnu pozornost koju je dobivao kao predsjednikov sin – taj smo izazov Michelle i ja razumjeli više nego dobro. Medvjedjev je nagađao da će dječaku na kraju biti draže studirati u inozemstvu.

Oprostili smo se od obitelji Medvjedjev ubrzo nakon deserta, a nakon što smo se uvjerili da su svi članovi našeg tima ušli u kombi, povorka naših vozila odvezla se vijugajući poput zmije. Gibbsu i Marvinu pravili su društvo članovi Medvjedjevljeva tima negdje drugdje na imanju, obilato ih gostili čašicama votke i rakije te ih doveli u razdragano raspoloženje kojem, kad ih sutra ujutro probude, neće biti ni traga. Michelle je zaspala pokraj mene u mraku vozila, a mene se dojmilo koliko je večer bila obična – kako bi nam, s iznimkom prevoditeljâ koji su diskretno sjedili iza nas dok smo jeli, isto tako bilo i na večeri u bilo kojoj imućnoj stambenoj četvrti u Americi. Medvjedjev i ja imali smo poprilično toga zajedničkog:obojica smo studirali i predavali pravo, zatim se nakon nekoliko godina vjenčali i osnovali obitelj, pomalo se bavili politikom i napredovali zahvaljujući pomoći starijih, iskusnijih političara. To me navelo da se zapitam koliko se razlike između nas mogu objasniti našim naravima i sklonostima, a koliko su samo rezultat naših različitih životnih okolnosti. Za razliku od njega, imao sam tu sreću da sam rođen u naciji u kojoj se od mene, da bih postigao politički uspjeh, nije zahtijevalo da ignoriram milijarde dolara provizija ili ucjenjivanje političkih protivnika

SLJEDEĆEG JUTRA UPOZNAO sam Vladimira Putina u njegovoj dači u prigradskom naselju izvan Moskve. Sa mnom su išli naši stručnjaci za Rusiju Mike McFaul i Bill Burns te Jim Jones. Budući da je u prošlosti imao nekoliko kontakata s Putinom, Burns je predložio da moje uvodne riječi budu kratke. „Putin je osjetljiv na sve što mu se učini kao omalovažavanje“, rekao je, „a za sebe misli da je lider višeg ranga. Mogli biste otvoriti sastanak tako da ga pitate za mišljenje o stanju američko-ruskih odnosa i pustite ga da kaže ponešto što mu je na duši.“

Nakon što smo kroz impozantna vrata skrenuli na imanje i nastavili niz dugačak prilaz, zaustavili smo se ispred velike kuće u kojoj nas je Putin dočekao zbog obvezatnog fotografiranja. Njegov fizički izgled nije ostavljao poseban dojam: bio je nizak i nabijen – građen poput hrvača – rijetke, svijetle kose, istaknutog nosa i blijedih, budnih očiju. Dok smo se obojica pozdravljali s izaslanstvima, opazio sam stanovitu nehajnost njegovih kretnji, uvježbanu nezainteresiranost u glasu koja je upućivala na osobu naviknutu da je okružena podređenima i onima koji traže njegovu pomoć. Osobu naviknutu na moć.

Zajedno sa Sergejem Lavrovom, uglađenim ministrom vanjskih poslova Rusije i nekadašnjim predstavnikom u UN-u, Putin nas je poveo do prostranog nenatkrivenog dvorišta u kojem je za nas bio postavljen stol s obiljem hrane, s jajima i kavijarom, kruhom i čajevima; posluživali su nas konobari u tradicionalnim nošnjama i visokim kožnim čizmama.

Zahvalio sam Putinu na gostoprimstvu, osvrnuo se na napredak koji su naše zemlje ostvarile jučerašnjim sporazumima i upitao ga kako ocjenjuje odnos SAD-a i Rusije tijekom svojeg predsjedništva.