Nacional donosi ulomak iz knjige Marije Todorove ‘Imaginarni Balkan’, epohalnog djela iz 1993. koje je sada prvi put objavljeno i u Hrvatskoj u dopunjenom izdanju, a opisuje odnos Europe i Balkana, posebno od vremena Balkanskih ratova kada je Balkan izazvao ‘prvi poremećaj u civiliziranom svijetu’

Bauk kruži zapadnom kulturom – bauk Balkana. Sve su se stare sile ujedinile u svetu hajku protiv tog bauka: političari i novinari, konzervativni akademici i radikalni intelektualci, moralisti svakog soja i roda. Ima li neka strana koju njeni protivnici nisu ozloglasili kao “balkansku”, i “balkanizirajuću”? Ima li itko optužen za balkanizam tko nije uzvratio istom uvredom?*

POČETKOM DVADESETOG STOLJEĆA Europa je dodala svom repertoaru Schimpfwörtera novu pogrdu koja se, iako nedavno skovana, pokazala izdržljivijom od nekih s višestoljetnom tradicijom. “Balkanizacija” ne samo što je počela značiti parcelizaciju velikih i stabilnih političkih jedinica nego je postala i sinonim za povratak plemenskom, nazadnom, primitivnom, barbarskom. U svojoj posljednjoj hipostazi, posebno u američkoj akademskoj zajednici, ta riječ je potpuno dekontekstualizirana i povezuje se s najrazličitijim problemima. Činjenicu da se Balkan opisuje kao “drugo” u odnosu na Europu ne treba posebno dokazivati. Za Balkan se zna reći da njegovi stanovnici ne mare za norme ponašanja koje vrijede za civilizirani svijet. Kao i svaka generalizacija, i ova počiva na redukcionizmu, no redukcionizam i stvaranje stereotipa o Balkanu poprimili su takve razmjere i snagu da taj diskurs zaslužuje, pa čak i zahtijeva, posebnu analizu. Balkan je izazvao prvi poremećaj u “civiliziranom svijetu” (taj izraz ovdje nema ironijske konotacije nego ga navodimo kao naziv koji si je taj svijet sam dao) u vrijeme balkanskih ratova (1912. – 1913.). Bujica vijesti o barbarizmima počinjenim na tom dalekom poluotoku europskog Sredozemlja uznemirila je mirovne pokrete u Europi koji su u to vrijeme jačali i počinjali se institucionalizirati. Zaklada za međunarodni mir Carnegie, utemeljena 1910., osnovala je međunarodnu komisiju za “istraživanje uzroka i tijeka balkanskih ratova”. Izvješće komisije, čiji su članovi bili poznate javne osobe iz Francuske, Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Rusije, Njemačke i Austro-Ugarske, objavljeno je 1914. Riječ je o značajnom radu u kojem se istražuju korijeni balkanskog sukoba i prikazuju stajališta i težnje zaraćenih strana, gospodarske, društvene i moralne posljedice ratova te njihovo mjesto u međunarodnom pravu. Izvješće je sadržavalo uvod baruna d’Estournellea de Constanta u kojem se navode glavna načela mirovnog pokreta: “Dopustite da ponovimo, radi onih koji nas optužuju da ‘cmizdrimo za mirom po svaku cijenu’ ono što smo oduvijek tvrdili: bolje rat nego ropstvo; bolje arbitraža nego rat; bolje mirenje nego arbitraža.”

De Constant je smatrao da postoji razlika između Prvog i Drugog balkanskog rata: prvi je bio obrambeni rat i rat za neovisnost, “uzvišen prosvjed protiv nasilja i, općenito, prosvjed slabijeg protiv jakog… i zbog toga je bio slavan i popularan diljem civiliziranog svijeta.” Drugi je bio grabežljiv rat u kojemu su “i pobjednik i poraženi izgubili i moralno i materijalno.” Ipak, unatoč razlikama, oba su rata “u konačnici donijela materijalne, ljudske i moralne žrtve. Ne možemo govoriti o tim žrtvama bez prosvjeda, bez osude cijene kojom su plaćene i opasnosti koju predstavljaju za budućnost.” Komisija nije bila optimistična u vezi s neposrednom političkom budućnošću regije, no na kraju je zaključila: “Što je, dakle, zadaća civiliziranih naroda na Balkanu?… Jasno je, kao prvo, da bi oni trebali prestati iskorištavati balkanske narode radi vlastite koristi. Trebali bi ih poticati na sklapanje arbitražnih sporazuma i ustrajati na tome da ih se i pridržavaju. Trebali bi dati dobar primjer tako što će tražiti rješavanje svih međunarodnih sporova sudskim putem.” De Constant ponavlja:

PRAVI KRIVCI NA OVOM DUGOM POPISU POGUBLJENJA, atentata, davljenja, spaljivanja, pokolja i strahota koji se navode u našem izvješću nisu, ponavljamo, balkanski narodi. Ovdje samilost mora prevladati nad zgražanjem. Ne osuđujmo žrtve… pravi su krivci oni koji su, proglašavajući rat neizbježnim, iz interesa ili zbog svoje prirode, na kraju postigli da tako i bude, uz tvrdnju da ga nisu mogli spriječiti.

• Balkan se opisuje kao drugo u odnosu na Europu. Za Balkan se zna reći da njegovi stanovnici ne mare za norme ponašanja koje vrijede za civilizirani svijet

No 1993. godine Zaklada Carnegie nije osnovala komisiju za utvrđivanje činjenica, nego je samo ponovno objavila isto izvješće, doduše uz novi nadnaslov: “Drugi balkanski ratovi”. Dodan je i uvod Georgea Kennana, veleposlanika u Sovjetskom Savezu 1950-ih i u Jugoslaviji 1960-ih, koji je bio poznat kao padre padrone američke doktrine “zadržavanja” prema SSSR-u. Tom pak uvodu, naslovljenom “Balkanske krize 1913. i 1993.”, prethodio je predgovor, na dvije stranice, predsjednika Zaklade Carnegie, Mortona Abramowitza, u kojemu on obrazlaže kako je gotovo slučajno došao na zamisao da ponovno otvori osamdeset godina staro izvješće. Proučavajući ga, uvjerio se da bi “i drugi trebali imati priliku pročitati ga. To je dokument koji nam krajem dvadesetog stoljeća, kada novi sukob na Balkanu ponovno zadaje muke Europi i savjesti međunarodne zajednice, može mnogo toga reći.” Abramowitz smatra da je Kennan osoba koja može najbolje povezati dva događaja i usmjeriti savjest međunarodne zajednice (koju je, tijekom cijelog dvadesetog stoljeća, čini se, najviše mučio Balkan). Sada svi “imamo koristi od njegovih spoznaja, njegovog neupitnog razumijevanja povijesti i dobro pogođenog stila.”

KENNANOV UVOD ZAPOČINJE POHVALOM mirovnim pokretima u Sjedinjenim Državama, Engleskoj i sjevernoj Europi, koji su nastojali stvoriti nove međunarodne pravne norme. Priznaje da je inicijativa za međunarodnu konferenciju o razoružavanju potekla od ruskog cara Nikole II., no to je bio “nezreli diletantizam… pojačan karakterističnom smetenošću ruskog državnog vodstva onoga doba… ne nešto ozbiljno.” Ipak, bez obzira na neozbiljnost inicijative, nju su “s oduševljenjem prihvatili” zagovornici mira koji su organizirali dvije haške mirovne konferencije i druge međunarodne inicijative. Razdvojivši ozbiljne ljude od nedoraslih diletanata, te tako retrospektivno uspostavljajući hladnoratovsku dihotomiju, Kennan je opisao povijesni kontekst koji je vladao na prijelazu stoljeća, izbijanje balkanskih ratova i izvješće komisije Zaklade Carnegie.

Važnost koju ovo izvješće ima za svijet 1993. prvenstveno je u tome što rasvjetljava mučnu situaciju koja danas vlada u istom tom balkanskom svijetu. Najveća mu je vrijednost što ljudima današnjeg doba otkriva u kojoj mjeri aktualni problemi jesu ili nisu duboko ukorijenjeni.

Odražavajući njegovu vjeru u izreku “historia est magistra vitae”, drugi dio Kennanovog uvoda bavi se analogijama s prošlošću i poukama koje se iz nje mogu izvući, pri čemu o njegovom pristupu puno govori sintagma: “taj isti balkanski svijet”. Novostvorene balkanske države ukratko se opisuju kao monarhije čiji su vođe bili “u pravilu nešto umjereniji i promišljeniji od svojih podanika, no čiji su autoritet redovno osporavala neiskusna i neposlušna parlamentarna tijela”, što ostavlja čovjeka u nedoumici u pogledu toga što je tu zapravo bilo pravilo, a što izuzetak. Bugarski car Ferdinand, “Lukavi Ferdinand”, usprkos savjetima pametnijih od sebe, gurnuo je svoju zemlju u Drugi balkanski rat ne bi li ostvario vlastite neobuzdane ambicije (ne balkanske, nego srednjoeuropske, konkretnije sakskoburgotske) da uđe u Carigrad kao pobjednik, no na kraju je uspio samo izgubiti krunu, a “neposlušni” mu je parlament zabranio da više ikada kroči u Bugarsku. “Umjereni” Milan Obrenović ponizio je Srbiju u pustolovnom ratu s Bugarskom 1885. (koji je poslužio Georgeu Bernardu Shawu za stvaranje vlastite “pacifističke” varijacije na balkansku temu). Kennan je možda mogao kao ilustraciju tipičnog balkanskog nasilja upotrijebiti krvavo ubojstvo posljednjeg nesretnog Obrenovića, Aleksandra, 1903. godine, da ovaj nije bio kraljevskog roda. Naposljetku, ispada da je rumunjska dinastija Hohenzollern-Sigmaringen bila utjelovljenje umjerenosti. Osobito se takvim čini Karlo II., čiji je život nalikovao na sapunicu, ali čija je majka bila prelijepa kraljica Marija (jedna “prava, prava, prava kraljevska kraljica”, kao što kaže naslov članka u časopisu Time od 4. kolovoza 1924.), omiljena Viktorijina unuka i bliska prijateljica obitelji Waldorf Astor.

OBJAŠNJENJE BALKANSKE IREDENTE, snova o slavi i teritorijalnom širenju, sažeto je u jednoj rečenici: “Ljudima koji su toliko toga postigli, i to tako iznenada, bilo je teško znati kada je dosta.” Nema ni spomena o tome da su novi balkanski skorojevići pod “umjerenim” vodstvom najčešće njemačkih kneževa zapravo oponašali “skromno” imperijalno ponašanje svojih zapadnoeuropskih uzora. Kritizirajući izvorno izvješće utoliko što u njemu “nije bilo pokušaja analize političkih motiva raznih vlada koje su sudjelovale u tim ratovima”, Kennan naglašava kako najsnažniji motiv “nije bila religija, nego agresivni nacionalizam. Ali taj nacionalizam, onako kako se on izražavao na bojnom polju, bio je povezan s dubljim karakternim crtama, vjerojatno naslijeđenima iz davne plemenske prošlosti… A tako to ostaje i danas.” I nastavlja:

Suočavamo se s tužnom činjenicom da su zbivanja u tim ranijim razdobljima, ne samo onima turske vlasti nego još ranijima, imala za posljedicu to da je u jugoistočne krajeve europskog kontinenta zabijen klin neeuropske civilizacije koja je do današnjeg dana očuvala mnoge od svojih neeuropskih karakteristika.

Da je Kennanov esej bio uvod u izvorno izvješće, napisano čitavu godinu dana prije izbijanja Prvog svjetskog rata, čovjek bi možda još i mogao razumjeti njegovu moralnu indignaciju, pa i zanemariti neke osnovne netoč- nosti. U ono se davno vrijeme, naime, činilo da će, uz malo truda, La Belle Époque potrajati vječno. Mary Edith Durham bila je zgađena situacijom koju je vidjela u balkanskim ratovima, no bila je uvjerena da nešto slično ne može zadesiti dio ljudskog roda nastanjen u zemljama zapadno od Balkana:

Rat je završio. Za cijelog njegovog trajanja govorila sam sebi: “Rat je toliko izopačen, toliko ponižavajući, toliko ga je nemoguće ičim opravdati, da je izbijanje rata u zapadnoj Europi posve nemoguće.” To je bilo jedino što me tješilo u cijelom tom barbarstvu. Rat iznosi na vidjelo ono najpokvarenije u ljudskom rodu, a najgore se životinjsko divljaštvo predstavlja kao vrlina. Što se tiče balkanskih Slavena i njihovog mračnog kršćanstva, činilo mi se da bi se cjelokupna civilizacija trebala podići na noge i obuzdati ih u daljnjoj brutalnosti.

NO KENNAN JE, DAKAKO, BIO UPOZNAT SA ZVJERSTVIMA dvaju svjetskih ratova koji su uslijedili. U protivnom bi se moglo pomisliti kako se u njemu reinkarnirao duh Mary Edith Durham koji se, zaspavši 1913. probudio 1989. u blaženom neznanju. Iako je, barem tehnički, neporecivo da je iskra koja je zapalila bure baruta došla s Balkana, malo bi koji ozbiljni povjesničar tvrdio da je to bio stvarni uzrok Prvog svjetskog rata. Što se pak Drugog svjetskog rata tiče, on je imao malo veze s balkanskim državama koje su se u njega uključile razmjerno kasno i s oklijevanjem. Vjerojatno je upravo nemogućnost pripisivanja odgovornosti za Drugi svjetski rat bilo čemu balkanskom razlog zbog kojega ga Kennan uopće i ne spominje: “No, eto nas u 1993. U proteklih osamdeset godina došlo je do golemih promjena u ostatku Europe, ali novi razdori na Balkanu pokazuju da se problem koji za Europu predstavlja ta regija nije u bitnome promijenio.” I zaista, ima nešto izrazito neeuropsko u činjenici da Balkan, čini se, nikako ne uspijeva dosegnuti razmjere europskih krvoprolića. Nakon iskustva Drugog svjetskog rata arogantno zvuči autorovo priznanje da “takve mentalne osobine nisu svojstvene samo balkanskim ljudima… na njih se može naići i među drugim europskim narodima… No sve su te razlike relativne. Riječ je o neprimjerenoj zastupljenosti tih osobina među balkanskim narodima.”

• Kennan je napisao esej samo godinu dana nakon Zaljevskog rata u kojem je američka ratna mašinerija pobila barem polovicu od ukupnog broja žrtava u dva Balkanska rata

Kennanova stajališta ponavljali su brojni američki novinari koji su, izgleda, bili istinski zapanjeni balkanskim divljaštvom na kraju dvadesetog stoljeća. Roger Cohen je uskliknuo: “Pomisao da se ljudi ubijaju… zbog nečega što se možda dogodilo 1945. nezamisliva je u zapadnom svijetu. Ali ne i na Balkanu!” Bio je u pravu. Na Balkanu su se ubijali zbog nečega što se dogodilo prije petsto godina, dok su se u Europi, koja ima duže civilizacijsko pamćenje, ubijali zbog nečega od prije dvije tisuće godina. Dolazimo u iskušenje upitati se je li Holokaust bio posljedica “neprimjerene” ili “primjerene” zastupljenosti barbarskih osobina. On se, doduše, dogodio prije punih pedeset godina, no od završetka dvaju balkanskih ratova prošlo je još više. Osim toga, Kennan je napisao svoj esej samo godinu dana nakon “uredne i čiste” vojne operacije u Zaljevskom ratu. U toj akciji, za koju je Jean Baudrillard tvrdio da je obični televizijski događaj, američka je ratna mašinerija uspjela pobiti, u roku od sedamnaest dana, barem polovicu od ukupnog broja žrtava svih zaraćenih strana u dvama balkanskim ratovima. Ako je taj primjer previše svjež, možemo spomenuti onaj Vijetnamskog rata za koji čak i Robert McNamara u knjizi U retrospektivi kaže kako “slika najveće svjetske supersile koja ubija ili teško ranjava tisuću civila tjedno… nije ugodna.” S obzirom na lakoću s kojom američki novinari barataju optužbama za genocid u Bosni, gdje se, prema raznim izvorima, broj žrtava kreće između dvadeset pet tisuća i dvjesto pedeset tisuća, bilo bi zanimljivo znati kako bi oni okvalificirali više od tri milijuna mrtvih u Vijetnamu. Je li Balkan neeuropski ili nije, ponajviše je pitanje za akademsku i političku debatu, ali Balkan svakako nema monopol na barbarstvo.

Svrha ove knjige nije moralno zgražanje nad tuđim moralnim zgražanjem. Pitanje koje ona postavlja jest kako objasniti nepromjenjivost slike o Balkanu; kako se zemljopisna oznaka mogla pretvoriti u jednu od najsnažnijih pejorativnih odrednica u povijesti, međunarodnim odnosima, političkim znanostima i, u današnje vrijeme, u intelektualnom diskursu općenito? To pitanje nadilazi usko akademski značaj. To je priča (1) o bezazlenim nepreciznostima proizišlim iz nepotpunog poznavanja zemljopisa koje se prenose putem tradicije; (2) o kasnijem dodavanju političkih, društvenih, kulturnih i ideoloških konotacija toj zemljopisnoj oznaci, kao i o početku pejorativne upotrebe pojma “balkansko” u doba Prvog svjetskog rata; i (3) o potpunom odvajanju naziva od njegovog sadržaja te potom i o retroaktivnom pripisivanju tog ideološki nabijenog naziva regiji, posebno nakon 1989. godine.

PREMDA SU POVJESNIČARI ITEKAKO SVJESNI da su se na poluotoku dogodile dramatične promjene, u njihovom diskursu ne prevladava poimanje Balkana kao zemljopisno-kulturne cjeline, nego kao moćnog simbola oportuno smještenog izvan povijesnog vremena, a to je shvaćanje posljedica evolucije koja traje gotovo dva stoljeća. Danas imamo cijeli jedan žanr koji se bavi problemom i prikazom “drugosti”, a proteže se kroz razne discipline – od antropologije, preko književnosti i filozofije, do sociologije i povijesti općenito. Pojavila se i jedna potpuno nova disciplina – imagologija – koja se bavi slikama “drugog” u književnosti. Diskusija o orijentalizmu također spada u podžanr tog bavljenja drugošću. Orijentalizam je pronašao važno i legitimno mjesto u akademskom svijetu kao kritika određenog diskursa, a u doba kada ga je Said formulirao značio je: “institucionalno bavljenje Orijentom, tako da o njemu iznosi stajališta i autorizira gledišta, prikazuje ga tako što ga poučava, naseljava i njime vlada: ukratko, orijentalizam predstavlja zapadni način da se dominira Orijentom, da ga se restruktuira i ima nad njime vlast”

• Objašnjenje balkanske iredente, snova o slavi i teritorijalnom širenju, sažeto je u rečenici: ‘Ljudima koji su toliko toga postigli, i to tako iznenada, bilo je teško znati kada je dosta‘

Gotovo dva desetljeća poslije Said je ponovio da se njegov prigovor orijentalizmu ne temelji samo na njegovom zastarjelom proučavanju orijentalnih jezika, društava i ljudi, nego i na tome da orijentalizam “kao sustav misli pristupa jednoj heterogenoj, dinamičnoj i složenoj ljudskoj stvarnosti s nekritički esencijalističkog stajališta – to stajalište nagovještava da postoji neka trajna orijentalna stvarnost i njoj suprotstavljena, ali ne i manje izdržljiva, zapadnjačka suština, koja Orijent promatra izdaleka i, takoreći, odozgo.” Unatoč burnoj povijesti i činjenici da još uvijek pobuđuje strasti, orijentalizam je najvećim dijelom nadiđen. Međutim, ne i na Balkanu. S jedne strane, Saidova knjiga nije prevedena i objavljena na najvažnijim balkanskim jezicima i zato još uvijek nije postala dio općeg diskursa. S druge strane, pojam orijentalizma uvode i populariziraju intelektualci koji smatraju da odgovarajuće opisuje odnos Balkana i Zapada, a kako taj odnos pobuđuje sve veću zabrinutost, rasprava o njemu sve češće se odvija u okviru orijentalizma, čak i kada se to ne navodi izrijekom. U ovoj knjizi tvrdim da balkanizam nije samo podvrsta orijentalizma, odnosno nastojim postići više od puke “orijentalističke varijacije na balkansku temu”. No s obzirom na prije spomenuto očekivanje sve većeg utjecaja orijentalizma na Balkanu, ta kategorija zaslužuje pomnije istraživanje.

NADAHNUT FOUCAULTOM OD KOJEGA NE SAMO što je posudio izraz “diskurs” nego i stavljanje težišta na odnos znanja i moći, Said je ukazao na opasnost esencijaliziranja Orijenta kao “drugoga”. Bio je, osim toga, i pod snažnim utjecajem Antonija Gramscija i njegovog razlikovanja građanskog i političkog društva, a osobito pod utjecajem pojma kulturne hegemonije koji je orijentalizmu dao čudesnu izdržljivost. Ipak, spomenute sličnosti nipošto ne odražavaju Saidov opći odnos prema Foucaultovom ili Gramscijevom opusu. Kao što se moglo i očekivati, reakcije na Saidovu knjigu bile su polarizirane – privukla je kritičare, ali i obožavatelje i epigone. Izazvala je značajne zamjerke u krugovima teoretičara modernizacije i klasičnih liberala, ali i ozbiljnu epistemološku kritiku koja je nastojala ublažiti krajnosti i poći korak dalje od Saida i od orijentalizma.

Neke banalnije zamjerke bile su da Said negira i podcjenjuje rad čitavih generacija poštenih i dobro upućenih orijentalista koji su dali značajan doprinos ukupnom ljudskom znanju. Said je odgovarao kako on ne tvrdi da je baš svaki orijentalist zlonamjeran ili površan, nego da jednostavno skreće pozornost na to kako “ceh orijentalista ima specifičnu povijest sprege s imperijalnom vlašću”, no time nije uspio stišati negodovanje onih koji su tvrdili da je obezvrijedio samu ideju objektivnog znanstvenog rada. Još manje primjereno bilo je ocjenjivanje njegovog djela na osnovi toga što je ono u arapskom svijetu korišteno za sustavnu obranu Arapa i islama, što je impliciralo Saidovo potajno protuzapadnjaštvo. No Saidov je rad izazvao i neke značajnije i istančanije kritike koje su težile doradi, a ne odbacivanju njegovog djela. U njima su se isticale njegove nehistorijske, esencijalističke nedosljednosti; pretjerane generalizacije o zapadnim stavovima na temelju francuske i britanske paradigme; a ponajviše, i s pravom, Saidu su prigovarali nedostatak društvene i ekonomske kontekstualizacije, koncentriranje na tekstualnost, izražen idealistički pristup. Među ostalim, Saida su optuživali da se postulirajući netočnosti orijentalističkog prikaza nije pozabavio logičnom posljedicom takvog stava – naime, da u tom slučaju “mora postojati barem mogućnost nekakvog prikaza koji bi bio ‘točan’.”

Ipak, kao i većina ostrašćenih kritika, i ova je sadržavala neizbježan redukcionistički element. Said je uspješno odgovorio na optužbu da njegova negativistička polemika ne predlaže nov epistemološki pristup.

UNATOČ TOME ŠTO JE KASNIJE SNAŽNO prosvjedovao što njegovoj teoriji pripisuju esencijalizam i ahistoricizam, Said uistinu jest pretjerao u generalizacijama govoreći, na primjer, o generičkom Orijentu u kojem je bilo mjesta za sve – od Eshila i Dantea do Victora Hugoa i Karla Marxa. Možda nije mogao odoljeti da se ne pohvali književnim obrazovanjem, ali prikaz Eshilovih Perzijanaca ili Euripidovih Bakha kao počela europske imaginativne geografije koja artikuliraju Orijent, premda briljantno pronicljiv, izložio ga je optužbama za esencijalizaciju Europe i Zapada. Prihvaćanje drevne grčke kulture i njeno uzdizanje do statusa utemeljujuće za zapadnu civilizaciju bio je postupan i kontroverzan povijesni proces, dok Saidov neizdiferenciran prikaz podjele na Istok i Zapad nagovještava neki dvojbeni kontinuitet.