Objavljeno u Nacionalu br. 971, 2016-12-12

Novinar The Guardiana Patrick Kingsley u knjizi ‘Nova odiseja’ pripovijeda o sudbinama ljudi koje je susretao na migrantskoj ruti od Turske prema Zapadu, prošavši zbog toga čak 17 zemalja. Nacional donosi ulomak u kojem migrant Hashem vlakom pokušava ući iz Italije u Francusku

Kilometar od granice, u Francuskoj, Hashem al-Souki pita se može li već napustiti zahod. Onamo je otišao da izbjegne policiju, no to je bilo prije deset minuta. Jesu li otišli? I, ako nisu, hoće li se zamarati provjeravanjem njegova toaleta?

Hashem nije planirao takvu situaciju. Težak dio putovanja trebao je biti onaj brodom, a ne kasnija odiseja po Europi. No pet dana nakon iskrcavanja s broda našao se u situaciji da mora savladati više zapreka nego što je i pomišljao prije no što je stigao u Italiju. Vozne redove vlakova. Granične prijelaze. Policajce.

Policija je sada njegova najveća briga. Skupina pripadnika francuske žandarmerije ušla je u taj vlak u Mentonu, prvoj postaji u Francuskoj. Traže ljude poput Hashema – izbjeglice koji pokušavaju napustiti Italiju. Dok se skriva u zahodu, baš u pravom trenutku, oni u istom vagonu uhićuju dva Eritrejca. Taj je dvojac sjedio samo nekoliko mjesta dalje. Poslat će ih natrag na talijansku granicu gdje će im policija uzeti otiske prstiju – to je formalni proces koji znači da će morati tražiti azil u Italiji.

A UPRAVO TO HASHEM ŽELI IZBJEĆI. Sada kad je u Europi, može tražiti azil bilo gdje. Prema Dablinskom sporazumu EU-a, on bi to trebao napraviti u Italiji, prvoj europskoj zemlji u koju je stigao. No ako to učini, može proći još puno vremena prije nego što opet vidi svoju suprugu i djecu. Proces prijavljivanja za spajanje obitelji u Italiji smatra se relativno sporim – a ni u Francuskoj nije brži. Stoga je cilj stići bez davanja otiska prstiju barem u Njemačku gdje se proces smatra djelotvornijim. No još treba proći nekoliko mjeseci prije nego što Njemačka bude pružala dobrodošlicu svim Sirijcima, bez obzira na to gdje su prethodno bili registrirani i jesu li dali otiske prstiju u nekoj drugoj europskoj zemlji, stoga je za Hashema najbolji scenarij doći u Švedsku gdje za Sirijce ostaje na snazi neograničeni boravak. Za Hashema to je najveća nagrada: budućnost na dugi rok na mjestu gdje se njegova djeca mogu smjestiti bez straha da će se morati ponovno seliti dalje.

Međutim, prvo se mora uspješno probiti kroz Francusku. Još uvijek Švedska će vas protjerati ako su vam uzeli otiske prstiju u nekoj drugoj zemlji Europske unije: dakle, ako ga uhvate u Francuskoj i natjeraju da ondje zatraži azil, neće moći doći ni do jednog od odredišta koje preferira. U ovom trenutku, dok francuski policajci hodaju vani po hodniku, možda čak nije ni sigurno stupio na francusko tlo. Čeka da odu. To je sve što mora napraviti: pričekati da odu. Čeka. Razmišlja. Raspravlja sam sa sobom. Oni neće provjeravati svakoga – samo ljude koji izgledaju kao da ne pripadaju ovamo. Naposljetku će im dosaditi pa će otići. Nije li tako?

Hashem počinje paničariti. Možda nije izabrao najbolji način za dolazak. Prvo je htio otići vlakom izravno od Milana do Münchena – najbrži način da dođe u Njemačku. No drugi su ga upozorili kako tako riskira da ga uhiti austrijska policija kad vlak prijeđe u Austriju. S druge strane, rekli su, spori vlak za Nicu u južnoj Francuskoj policija ne pregledava. Kako su bili u krivu!

Prolaze minute. Vlak se ne kreće. Sigurno je policija već u drugom vagonu? Jamačno su otišli, zaključuje Hashem. Već je prošlo puno vremena. Stoga otvara zasun, duboko udahne, otvara vrata i napušta zahod. To je još jedan od presudnih trenutaka, jedan od onih koji mogu odlučiti ne samo o njegovu životu nego i o njegovoj ženi i djeci.

Ponovno ulazi u vagon. Podiže pogled. Ondje, pred njim, nalazi se francuski policajac koji blokira prolaz.

Pet dana ranije bilo mu je toliko drago vidjeti organe vlasti. Talijanskoj je fregati trebalo oko jednog dana da dođe do Catanije, luke na Siciliji, i tijekom cijelog putovanja migranti nisu mogli prestati sa zahvaljivanjem svojim spasiocima. Ljudi su dugo ostajali budni razgovarajući o svojim planovima – tko želi ići u Švedsku, tko želi doći do Njemačke. Konačno su stigli na obalu Sicilije u srijedu, 22. travnja.

Policija se ukrcala prije nego što se itko iskrcao. Policajci su se probijali kroz gužvu i identificirali egipatske članove posade. Kao da su dobili dojavu: sve su ih prepoznali po izgledu. Potom su upitali nekoliko migranata: jesu li to krijumčari? Baš svi su migranti porekli. Krijumčari su otišli u gumenjaku prije nego što je brod spašen, tvrdili su. No činilo se da to nisu uspjeli prodati policiji te su Egipćane odveli uz pratnju.

Potom su se počeli iskrcavati putnici. Prvo djeca, zatim žene pa muškarci. Hashem konačno korača niz brodske stube i po prvi put zakorači na talijansko tlo. Osjeća silno olakšanje. Prvo pomišlja na svoju obitelj koja je tako daleko. Iz nekog razloga potom zamišlja stopalo. Kad bi se budućnost njegove obitelji mogla prikazati kao stopalo puno trnja, Hashem bi sada izvukao onaj najšiljatiji trn.

Vode ga u šator Crvenog križa gdje liječnici obavljaju pregled. Daju mu bočicu vode, jabuku i sendvič. Zatim pristiže konvoj autobusa i svi su ukrcani u njih. Nitko ne zna kamo idu, no pretpostavljaju da je riječ o kampu za tražitelje azila. Međutim, pada noć, a autobus i dalje vozi. Netko pita vozača kamo idu. U Veneciju, kaže on.

Oni koji imaju telefone traže Veneciju na karti. Je li na Siciliji? Na njihovo iznenađenje, nije. Na suprotnom je kraju zemlje. Svi su oduševljeni. Svi se žele kretati prema sjeveru, a sada Talijani to čine za njih.

Osamnaest sati poslije, u vrijeme ručka u četvrtak, autobusi stižu u kopneni dio Venecije. Kanali i gondole trebat će pričekati neki drugi dan. Volonter ih vodi u centar gdje se mogu oprati i napuniti svoje telefone. Objašnjava im kako mogu stići u Milano, odskočnu dasku za put u sjevernu Europu. Slijedeći čovjekove upute, stižu na obližnji kolodvor Mestre gdje provode noć spavajući na klupama. Rano idućeg dana ukrcavaju se na vlak prema Milanu i sredinom jutra dolaze na njegov glavni kolodvor.

Prilično je dvojak, taj milanski glavni željeznički kolodvor. Zgradu se počelo graditi početkom 20. stoljeća; to je ogromna, romaneskna palača koja se uzdiže nad piazzom na kojoj se nalazi. Unutar njegove kolonade moderni je trgovački centar s trgovinama Zare, Manga i Swarovskog koje se šire na tri kata. U središnjoj dvorani stariji muškarci u odijelima skrojenima po mjeri ispijaju u caféima svoj espresso promatrajući lijepo počešljane poslovne ljude kako klize kroz staklena vrata prema peronima.

Pa ipak, niz kamene stube, u kolodvorskom atriju koji odzvanja, drugi je svijet. Tu, na kamenom mezaninu, Hashem se pridružio stotinama migranata koji se svakoga dana okupljaju kako bi razmatrali svoj sljedeći korak. Mjesecima je to prizor koji je postao dio ritma kolodvora – u tolikoj mjeri da je lokalna policija čak trajno ogradila dio prostora na podu kako bi ga migranti mogli zauzeti. Kao u izmaglici, neposredno uz Talijane koji toga nisu ni svjesni, tu su Sirijci, Iračani, Eritrejci i Somalci – neki od njih još uvijek s opeklinama od sunca koje su zaradili na moru. Svakih nekoliko sati novi je val dolazaka, najnovija brodska tura sa Sicilije. Neki su krenuli iz Libije, neki iz Egipta. A sada svi kruže tim velikim atrijem u Milanu.

Hashem gleda oko sebe u čudu. Okružuju ga kipovi i reljefi, kićene svjetiljke i mramorne spomen-ploče. Nekoliko minuta postaja se čini poput prekrasnog dvorca izgrađenog za migrante. Tu su volonteri iz lokalnih humanitarnih organizacija, da dijele vodu i hranu. Tu su ljudi iz lokalnih vlasti koji im pokušavaju pronaći krevete da prespavaju. To je vrlo daleko od tretmana koji su mnogi od njih iskusili tek nekoliko dana prije. Sjedeći na mramornoj klupi, jedan se Sirijac prisjeća kako je protekla četiri mjeseca u biti bio taocem na libijskoj obali. Dok ovdje na milanskom kolodvoru postoji čak i WiFi. Hashem ga koristi i po prvi put nakon Egipta pali WhatsApp. Bujica nepročitanih poruka slijeva mu se u inbox.

Unatoč Hashemovu olakšanju što je tu, novi kontinent svejedno donosi novi niz problema. Kako će zaboga uspjeti promigoljiti cijelom Europom do Švedske? O tome ranije zapravo i nije razmišljao. Pretpostavio je da će biti pravocrtno. No sada se javljaju složeni izbori koje treba donijeti, granice koje treba prebroditi, policije kojima treba izmaknuti. Treba mu novca, nema ga dovoljno. Treba poznavati željezničke linije, no ne razumije ih. U središnjoj dvorani promatra red vožnje odlazaka. Čine mu se poput hijeroglifa.

“Na moru je bilo lako!” smiješi se Hashem, samo napola u šali. “Išlo se izravno u Italiju. Bez presjedanja, bez policije, bez kolodvora. Bez ostavljanja otisaka prstiju.”

Volonteri savjetuju ljudima da se ukrcaju na vlak za Veronu, a potom na drugi za Njemačku prije nego što krenu na sjever za Skandinaviju. No Hashem nije siguran. Stoga naziva prijateljeva prijatelja – Sirijca Mehyara koji je prošle godine odradio put brodom i sada je na sigurnom u Njemačkoj. Kako je zaboga on to uspio?

Nemoj ići izravno u Njemačku, savjetuje ga Mehyar. Vlakovi između Italije i Njemačke moraju proći kroz Švicarsku i Austriju, a policija u objema zemljama često se ukrca u vagone. Umjesto toga trebao bi odabrati okolnu rutu po obali prema Francuskoj, uz brežuljke Pijemonta i dalje do Nice. Tim je putom prošao Mehyar i na granici nije bilo policije.

No odluka može pričekati još jedan dan. Hashem želi pošteno odspavati prvu noć nakon deset dana. Želi se oprati, osjetiti da je čist. Nakon deset dana u istoj odjeći ne osjeća se ugodno u svojoj koži. Zato čeka da mu milanske vlasti dodijele mjesto u jednom od svojih kampova za migrante. Obitelji se odvode prve, stoga je on na kraju popisa. Dan se pretvara u noć, a kolodvor počinje gubiti svoju privlačnost. Bez mjesta za spavanje, čak i ovo grandiozno mjesto postaje samo jedan od podsjetnika na tešku migrantsku sudbinu.

Osamnaest sati nakon posljednjeg pravog obroka ovih preostalih nekoliko izbjeglica sve više je izvan sebe. Jedan od njih udara glavom u ogradu. Drugi izbacuje svoju frustraciju: “Ponašaju se prema nama kao prema stoci kamo god krenuli – u Libiji, na Siciliji, a sada i ovdje.” Lokalni volonteri ustrajno prave društvo Hashemu i ostalima – neki od njih ostat će cijelu noć. No ne pokazuju svi takvu dobrodošlicu. Glas prolaznika odzvanja dvoranom: “Zašto pomažete tim imigrantima? Zar u našoj zemlji nema dovoljno siromašnih?”

Naposljetku, dosta nakon devet navečer, vraćaju se lokalni službenici. Postoji nešto prostora za ovih posljednjih nekoliko migranata na jednome mjestu udaljenom nekoliko kilometara. Voze ih minibusom prema zapadu, u predgrađe Certosu, gdje su smješteni u školu preuređenu za prihvat. Njihovi su kreveti među stotinama poredanih u redovima u dvorani zelenog poda u kojoj se igrala košarka. To su kreveti za kamp, ništa posebno – no nakon toliko dugog spavanja na podu, to se čini gotovo luksuznim.

U subotu on i njegova skupina prtljaju po podzemnoj željeznici kako bi došli natrag do glavnog kolodvora. Putovanje je kratko, ali zbunjujuće te ga je natjeralo da se zapita jesu li europske mreže željeznica koje su još kompliciranije pravi način putovanja u Švedsku. Čekaju ga još gore vijesti. Od Sirijaca koji su jučer pokušali otići u Njemačku uhićeni su svi osim dvojice – a među njima su i oni koji su pokušali proći kroz Francusku. To je katastrofa, a Hashem gubi svako pouzdanje u željeznicu kao način odlaska iz Italije.

Druga je mogućnost automobil. U centru su prošle noći ljudi dijelili brojeve krijumčara koji će, uz naknadu, odvesti ljude na sjever. To je sigurnija opcija: na europskim granicama nitko ne zaustavlja automobile, a ne morate se neprekidno snalaziti po željezničkom sustavu koji ne razumijete. Možete angažirati raz­ličite krijumčare. Netko u Malmöu u Švedskoj kaže da može odvesti četvero ljudi u Švedsku za 875 eura po osobi. Za 750 eura po osobi netko će vas odvesti do Kopenhagena. Treći vam čovjek nudi vožnju do Ulma u južnoj Njemačkoj. Neki krijumčari ukrcaju dvanaest ljudi u kombi; ovi pak momci voze male automobile.

No i ta ruta nosi svoje probleme. Momak u Malmöu upravo je to – u Malmöu. Želi pola novca unaprijed prije nego što se doveze do Italije. No što ako on strpa novac u džep i ostane ondje? To je puno novca, puno skuplje od vlakova. Momak u Kopenhagenu traži tek nešto manje, a neće vas odvesti cijeli put. A Ulm je zaista koristan samo ako želite završiti put u Njemačkoj. Hashem to ne želi. Usto, ovdje postoji rizik nečega izopačenijeg. Nije nepoznat slučaj da su krijumčari obećali svojim klijentima mjesto u automobilu – ali ih potom natjerali u stražnji dio kombija bez ventilacije. Ljudi su se tako pogušili.

Ipak, zasada je ta rasprava samo akademska: u ovom trenutku Hashem nema novca da plati niti jednu od ruta. Još uvijek čeka da njegov šogor Ehsan, ekonomist koji je prošle godine zatražio azil u Švedskoj, pošalje nešto novca da prebrodi najgore. Oko ručka novac je uplaćen, stoga Hashem stoji kod Western Uniona na kolodvoru da ga podigne. U redu je nekoliko poznatih lica: on nije jedini izbjeglica kojem treba pomoć.

Potrebno je popuniti beskonačne formulare, a Hashem ne razumije pola onoga što čovjek iza stakla govori. Uzmitukemijsku. Što? Uzmitukemijsku. Što? UZMI. TU. KEMIJSKU. Hashem uzima kemijsku. Potpisuje se na komad papira. Čovjek gura novac ispod stakla. Ispada da je tu nešto više od 500 eura.

Mislio je da će toga dana krenuti dalje. Sada i može: sa svim novcem koji posjeduje, Hashem ima dovoljno za vožnju automobilom do Danske. No je li to najbolja opcija? U ovom trenutku nema pojma je li tako. Došao je daleko, no svojim idućim potezom još uvijek može sve zeznuti. Potom dolazi vijest da jučer na francuskoj granici nije bilo uhićenja – momci su bili zadržani u Austriji. Iznenada željeznica izgleda prihvatljivija. I tako, umjesto da toga dana krene dalje, on otklipše u podzemnu željeznicu sa svojim prijateljima. Idućeg jutra u sedam polazi vlak za Nicu. Večeras će odlučiti hoće li se ukrcati na njega.

Na kraju se ukrcao. I automobil i vlak imaju svoje rizike, a vlak je barem jeftiniji. Njegovi prijatelji iz broda, koji su bili najzagriženiji za putovanje automobilom, još uvijek oklijevaju – a Hashem gorljivo želi probiti led. Što prije dođe do Švedske, brže će vidjeti svoju obitelj. Dakle, vlak u sedam ujutro za Nicu, koji vozi prugom koja dodiruje obalu dok ide na zapad pokraj pijemontskih brežuljaka. Ne nosi sa sobom gotovo ništa – samo vodonepropusnu torbicu s novcem i nekoliko ključnih dokumenata. Svoj smrdljivi plavi džemper, koji ga je održavao toplim na brodu, baca u kantu. To je gotovo trijumfalni trenutak. On je sada u Italiji i više mu ne treba odjeća za more.

Nekoliko minuta nakon što se ukrcao na vlak, jedan je trenutak bio napet. Kondukter se iznenada nadvio nad njim i rekao nešto što nije razumio. Hashem se smrznuo. Kondukter ponavlja, agresivnije. Traži li Hashemovu putovnicu? Srećom, netko se uplete: Hashem je samo u krivom vagonu.

Pronalazi pravo mjesto, a vlak uskoro izlazi iz Milana. Juri u tunele i iz njih pa mu se pred očima izmjenjuju slike ulica pastelnih boja i strmih pošumljenih obronaka. Često, ipak, ugleda more, a taj prizor ispunjava ga jezom. Ne može pobjeći od Sredozemnog mora. Najbolje što može napraviti jest pomaknuti se u svojem sjedalu i okrenuti se na drugu stranu. Želi zapaliti da smiri živce, no zna da to u Europi ne smijete činiti u vlaku. Ta će mu se napetost vraćati.

Sve je pošlo po zlu u Mentonu, prvoj postaji nakon francuske granice. I tu se Hashem zatekao, uz lupanje srca, u zahodu. I tu se prerano pojavio i naišao na policajca koji je još uvijek priječio prolaz kod njegova sjedala.

Hashem teško guta. Je li to sada to? Pomisli se okrenuti, ali tako će izazvati zanimanje. A ako krene prema naprijed s ciljem, možda se izvuče. Policajac ne provjerava svakoga. Usto, ako ne pogledate detaljno Hashemovu odjeću, ne primjećujete perut na njegovu ovratniku niti vonj njegovih čarapa, možda, samo možda, on može proći za Francuza.

Hashem se barem tako nada dok spušta glavu i hoda prolazom. Žandar podiže pogled. Hashem mu klima. Policajac žmirne. I pusti ga da prođe. Hashem se ovoga puta tako provukao, no cijeli ga je susret prestravio. U vrijeme kad vlak ulazi u Nicu, u deset do dvanaest, njegove su misli obuzete panikom. Ako je ovako na svakoj granici, ima li uopće svrhe pokušati stići do Švedske? Možda je onda najbolje jednostavno otići u Calais i pokušati ući u kombi kojem je odredište u Velikoj Britaniji. Možda je ta ruta jednako dobra kao ostale.

Kako bi stvari bile gore, niti u jednom vlaku za Pariz koji kreće u idućih šest sati, nema slobodnih mjesta. Sve je rasprodano. Stoga Hashem mora ubiti popodne u gradu koji bi mu mogao doći glave. Kupovina karte dovoljna je muka. On ne shvaća kako funkcioniraju automati za prodaju karata, stoga neprestano otkazuje svoju transakciju i počinje iznova. U redu iza njega ljudi cokću i bučno cupkaju s noge na nogu. Zar se ne može pomaknuti?

Škripavi automat naposljetku ispljune pravu kartu – u tom je trenutku već ubio pola sata. No što sada? Treba li ostati na kolodvoru? Ne, bolje ne dok je god ondje toliko Sirijaca. Ako ih on može uočiti na pedeset metara, tako može i policija. No on ne može samo otići i sjesti u kafić. Ne želi trošiti nikakav novac. Pokušava šetati naokolo, ali žulj na stopalu koji se inficirao tijekom prelaska preko mora luđački ga boli. Što s plažom? Ne sada – more mu izaziva mučninu. Sjeda na klupu u nekoj tihoj ulici pokraj trgovine mješovitom robom – no trgovac želi razgovarati. Ide dalje. Još pet sati.

Dok čeka, grize se. Je li trebao krenuti automobilom? Može li sada krenuti automobilom? Ili autobusom? Kad bude u Parizu, treba li ići preko Belgije? Ili se držati Njemačke? Hashem ne može jasno razmišljati, a svaki put kad ugleda policajca, obuzima ga nalet panike. Škrguće zubima. Živci su mu posve tanki.

Pronalazi mali javni park nedaleko od željezničkog mosta. U polovici tog ograđenog dijela, skupina ljudi se boća. U drugoj djeca naokolo trče. Sjedi ondje neko vrijeme, ponovno razmišlja o svojoj djeci. “Moja djeca”, mrmlja. “Gdje su moja djeca?”