Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Panonski admiral’ u kojem Ivan Ivačković otkriva manje poznate detalje iz života i karijere Đorđa Balaševića, pjesnika i kantautora koji je svojim glazbenim opusom obilježio generacije odrasle u Jugoslaviji

U studenome 2019. godine Đorđa Balaševića pogodio je infarkt. Umjesto da bude u Kragujevcu, na zakazanom i rasprodanom koncertu, morao je u Institut za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici. Odande je izišao s četiri stenta. Govorio je kako se nada da će u najskorije vrijeme održati naveliko najavljene koncerte. Osim Kragujevca, čekali su ga Osijek, Zagreb i Novi Sad. Te je godine u svom gradu, već pomalo u skladu s tradicijom, trebao četvrti put pjevati na Bogojavljensku noć. Ali, u videoporuci u kojoj se po izlasku iz bolnice obratio poštovateljima, izgledao je kao izmoren, prerano ostario čovjek. Nije to bilo samo zbog infarkta. Takva smo ga gledali već duže vrijeme; recimo, na nekim novinskim fotografijama nastalima pune tri godine prije videoporuke. Posljednji put popeo se na pozornicu dvadeset petoga siječnja 2020. kada je održao prethodno otkazani kragujevački koncert.

A onda, devetnaestoga veljače 2021., saznali smo da nas je sudbina rastavila od Đoleta. Objavljena je vijest koja se raširila munjevito: da su ga odnijeli upala pluća i koronavirus. Da ga nema. No iste večeri, na raznim stranama njegove nekadašnje domovine, pokazalo se da ga ima više nego ikada. Okusio je mnoge brige i velika čuda života. U umjetnosti, bio je čovek svog vremena i ujedno je ostavio pjesme za sva vremena. Ostavio je stihove pune gospodske tradicije i gradskog duha. Stihove pune britkog cinizma i finoće koja miluje uho. Stihove radosti i razočaranja, smijeha do suza, tuge bezdana. Stihove mašte, sanjarenja, tihe ljudske sreće i ljubavne treme. Stihove sjećanja i podviga. Stihove satire bez zajedljivosti i stihove intelektualne znatiželje bez lažnog, nategnutog dostojanstva.

Đorđe Balašević bio je nadahnut čovjek s ciljem, čovjek velikih snova. Ljepše i točnije od bilo koga drugog opjevao je naše zanesenjaštvo, naše utopije. U najcrnjim vremenima njegove riječi bile su lampioni čežnje za drukčijim, nježnim, neiskvarenim svijetom. Ostavio nam je pjesme uz koje će nas, ako Bog ne bude škrtario i na našim godinama, još dugo prolaziti žmarci. Jednu veliku, dragu kupusaru uspomena.Od njega nam ostaju pjesme zbog kojih nam je ponekad mokro ispod očiju, ali zahvaljujući kojima duša uvijek oživljuje u nadanju.Ostaju nam pjesme uz koje lakše krpimo ostarjela srca.

I ostaje nam to što se volimo.

PRIJELOMNI VASA LADAČKI

Ne biva često da se umjetnik još za života zlatnim slovima upiše u povijest. Ali, s Đorđem Balaševićem bilo je upravo tako. Da je neko prognozirao takav ishod u najranijim danima njegove karijere, u danima razdeljka, snaše i salaša, taj netko bio bi proglašen većim komedijašem od Balaševića. Tada se činilo da će Đole morati još mnogo puta obrisati nos prije nego što se iščahuri u autora vrijedna pozornosti. Ipak, iza komičarskog lika, prvog koji smo upoznali, brzo su počeli provirivati njegovi važniji talenti i umijeća. Na najboljim singlovima Ranog mraza, Đorđe se pokazao kao pjesnik sjete i nostalgije neuobičajene za mlade ljude. To je već bila poezija – istini za volju, još ne velika – i mnogi su mislili da su takve pjesme njegov krajnji domet. Pokazalo se, međutim, da se on tek zagrijava. Rečeno nogometnim rječnikom – a taj je rječnik bio Đoletov omiljeni – nalazio se na lakom kondicijskom treningu. Vrijeme u kojem će podizati stadion na noge tek je dolazilo. I dolazilo je brzo.

Beogradski Intervju nazvao je 1986. Balaševićeva ‘Vasu Ladačkog’ ‘malom školom poezije’ i pjesmom koja je ‘dokaz bogatstva srpskohrvatskog jezika i Đoletova pjesničkog talenta’

S „Vasom Ladačkim“ Balašević je izveo prvu istinsku ekshibiciju; jednu od onih koje nas natjeraju da ustanemo i plješćemo još prije kraja pjesme. U rujnu 1986. beogradski Intervju proglasio je „Vasu Ladačkog“ za „malu školu poezije“. Časopis je pisao kako je ta pjesma „dokaz bogatstva srpskohrvatskog jezika“ i dokaz Đoletova „neverovatnog pesničkog talenta“. Intervju je zaključio da je Đorđe Balašević „u tehničkom smislu možda i veći“ od Branka Radičevića, s kojim su ga inače i prije uspoređivali.

„Vasa“ i druge Balaševićeve velike pjesme plod su izvanserijskog dara, ali i intelektualne strasti. Balašević je bio i talentiran i obrazovan čovjek. On se nikad nije razmetao time što je načitan – zapravo, ne pamtim da se razmetao bilo čime – ali još kao mlad momak progutao je cijelu kućnu biblioteku: Stendhala, Remarquea, Gorkoga, Krležu i druge. Vadio je knjige s police onim redom kojim su na njoj stajale i sve ih čitao. Poslije su njegove pjesme ušle u knjižnice. Godine 2012. „Čovek sa mesecom u očima“, „Neki novi klinci“ i „Naopaka bajka“ uvrštene su u Antologiju srpske poezije od 1847. do 2000., objavljenu u Brankovu kolu.

Balašević je oživljavao stare i starinske riječi. Tako nas je podsjećao na ljepotu našeg jezika. Bio je opčinjen jezikom i neprestano zagledan u njega, jednako kao što je bio zagledan u vremena i ljude. Njegovo pjesništvo velika je, pomnjiva njega jezika. Imao je raskošan rječnik i – još važnije – znao je kako upotrijebiti riječi i složiti ih u savršen redoslijed. Također, pojedini Balaševićevi stihovi postali su dijelom svakodnevna govora. Oni su se pretvorili u izraz onog vremena ispod kojeg je upravo Đole podvukao crtu, kako će netko primijetiti poslije njegova odlaska. A reći za autora da je stvorio i oblikovao izraz svog doba, to je vjerojatno najveći kompliment koji mu uopće možemo dati.

Napokon, poticanjem da svoj jezik volimo, Balaševićeva poezija, koja ne zna za stilski nemar, činila je da shvatimo kako nemamo pravo zaboraviti odakle potječemo niti imamo razloga stidjeti se podrijetla i tradicije. To je posebno važno kad je čovjek mlad, kad misli da sve što vrijedi počinje od njega i kad je sklon podrugnuti se starim vrijednostima, pa samim tim i jeziku. Moja generacija bila je takva upravo u trenutku Balaševićeva pojavljivanja. I koliko god smo bili poneseni mladošću i neopreznom željom da svoj osjećaj za moderno dokazujemo odricanjem od kulture koja nam je prethodila, Balaševićeve pjesme tjerale su nas da se zaustavimo i zapitamo je li nužno rušiti stari svijet da bi se stvorio novi. Đorđe Balašević svima nam je pomogao da odrastemo i razumijemo kako se otvorenost prema novome i ljubav prema starome trebaju dopunjavati, a ne sukobljavati.

Sredinom osamdesetih, Momčilo Bajagić Bajaga izjavljivao je da je Balašević „jugoslavenski Bob Dylan“. Bajaga je to govorio povodom Balaševićeva ključnog albuma Bezdan. Usporedba nije bila neutemeljena. Jer, Dylan je simbol iznimna pjesničkog dara, slobodarskog duha i protestne pjesme, a Balašević se uz Bezdan potvrdio kao izvanserijski pjesnik i pomaknuo težište svojih stihova od nježne lirike k društvenom komentaru. Nisu samo dramatična zbivanja u Jugoslaviji utjecala da tako bude. Utjecale su i Đorđeve godine. U četvrtom desetljeću života, on je imao prirodnu potrebu pjevati o potresima u društvu; nije zauvijek mogao ostati na stihovima o autostopiranju i morskim puževima. Više nije bilo važno je li mu Katrin oprostila ili nije. Druge teme stizale su na red.

Balašević je dotad bio izletnik u kritici društva. S Bezdanom, želio je svoje pune, razvijene stihove mnogo ozbiljnije uložiti u razmišljanja o našoj zajedničkoj sudbini. Uostalom, već je bio nakupio mnogo gorčine i razočaranja u društvo i ideale. To se moralo preliti u njegovo pjesništvo. Nikada se ta gorčina kod Balaševića nije jasnije vidjela nego dvije godine poslije Bezdana, u pjesmi „Requiem“, velikom finalu albuma Panta Rei. I nitko, čini se, nije opisao osobnu ogorčenost i razbijene generacijske zablude tako dojmljivom poezijom kao što je to učinio Đorđe Balašević.

Junaci svjetova koje je Balašević stvarao, kao što su Vasa Ladački, Boža Pub, Steva Čenejac ili Buba Erdeljan, djeluju stvarnije nego ljudi od krvi i mesa

Njemu su teške teme i inače bile bliske. Neobičan čovjek s barem jednim osjetilom i barem jednom frekvencijom više nego što ljudi obično imaju, nerijetko je znao vidjeti dalje ili čuti dublje od drugih. Umio je oslušnuti šum vremena i spoznati – ili makar naslutiti – što mu je upisano u zvijezde i sudbinu. U najboljim trenucima bio je pjesnik intelektualac. Uz sjetu, povremeno i zebnju, uspio je izreći nešto vrijedno pozornosti o životu, starenju i smrti. Pjevajući o ravnodušnosti vremena prema čovjeku, ali i čovjekovoj slobodi iznikloj iz bespomoćnosti spram vremena, uspio je prevariti prolaznost i produžiti sebe u pjesmama uzdignutim iznad svakog doba i bilo kojeg naraštaja.

ARHIVAR LJUDSKIH ZANOSA

Bio je briljantan kroničar i tumač društva i vremenā, no prije svega ćemo ga pamtiti kao pjesnika intime i ljudskih osjećaja, kao pjesnika ljubavi. I to one ljubavi koju obično nazivamo neizrecivom. Balaševiću, izgleda, nitko nije rekao da je neizreciva, pa je on u slavu takve ljubavi progovorio nježnim izrazom bez neprirodnosti. Uz njegove stihove o ljubavi i čežnji popuštala su i najtvrđa srca. Uopće, bio je nenadmašan u opisivanju osjećaja, kao i ljudske naravi. Malo tko je zaista poznavao Balaševića, ali on je dobro znao sve nas. Poznavao je čovjekovu prirodu i zato junaci svjetova koje je stvarao – junaci kao što su Vasa Ladački, Boža Pub, Steva Čenejac ili Buba Erdeljan – djeluju stvarnije nego ljudi od krvi i mesa. Đole je bio arhivar ljudskih zanosa i emotivnih udesa, pjesnik čiji su likovi upisani u folklor i kolektivno pamćenje. Već nekoliko naraštaja nosi njegove pjesme ispod kože.

Đorđe Balašević opjevao je Vojvodinu, današnju i nekadašnju. On je zasigurno bio – i zasigurno će ostati – njezin najslavniji stanovnik od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća nadalje. Zahvaljujući njemu, Vojvodina je na velika vrata ušla u popularnu glazbu. Kao pjesnik, Balašević ju je opisao s jedinstvenim umijećem i velikom ljubavlju. Na kraju je postao većim od Petrovaradinske tvrđave. Vojvođani se njime ponose jednako onoliko koliko se ponose kada netko spomene Zmaja ili Savu Šumanovića. A onaj čovjek koji pak nikada nije kročio u Vojvodinu, može je u Balaševićevim pjesmama upoznati kao da njome prolazi uzduž i poprijeko; može udahnuti njezine teške mirise, može uživati u njezinim jarkim bojama; može biti umiren ljekovitošću njezine ravnice, može se diviti otmjenosti i gospodstvu njezinih prošlih vremena; može, napokon, upoznati dobroćudnost i blagu ljudsku narav – rijetke, u moderno doba gotovo iščeznule osobine. Ali, čovjek koji upoznaje Vojvodinu kroz Balaševićeve pjesme steći će uvid i u tamnu stranu tog svijeta. Teške depresije ponekad su naličje vojvođanske pitomosti i obzirnosti. Ravnica zna poravnati i mnogo toga u ljudima; nekad poravna prekomjerno, pa oni potonu u nesavladivu ravnodušnost. Iako je Balašević bio mnogo više od „pjesnika ravnice“, njegov Weltschmerz dobrim je dijelom ravničarski. U njegovim pjesmama nalazimo naslage melankolije, a melankolija je jedna od glavnih crta panonskoga karaktera. Pripadnost ravnici, pa i sam pogled na nju, baš kao zagledanost u rijeku – onako kako Balašević promatra rijeku na omotu Bezdana – umije pomoći ljudskom srcu, ali zna u njega unijeti i ogromnu tugu. A Đorđe Balašević bio je posljednji čovjek koji je na tugu mogao ostati imun.

PROSLAVIO NOVI SAD

Dok je postojala Jugoslavija, Balašević je činio da gotovo svaki njezin kutak bude dobro upoznat s vojvođanskim duhom i da taj duh bude voljen. Đole je osobito zaslužan za ljubav tisuća i tisuća ljudi prema Novom Sadu. Zbog njegovih pjesama, novosadska topografija postala je poznata cijeloj Jugoslaviji. Zahvaljujući „Nekim novim klincima“, diljem nekadašnje domovine čulo se za ulicu Jovana Cvijića. Zahvaljujući baladi „Ne volim januar“, Jugoslavija je znala da Novi Sad ima ulicu Dositejevu. Kad te „velike“ Jugoslavije više nije bilo, na svim njezinim stranama, makar s određenim zakašnjenjem – trebalo je sačekati da se slegne ratni barut – čulo se za Mičurinovu i Detelinaru (iz „Posvađane pesme“) ili za Dunavsku ulicu (iz balade „Branislava“). Pjesma „Novi Sad“, jedna od Balaševićevih posljednjih – napisana za „Noć kad sam preplivao Dunav“ i premijerno otpjevana na Bogojavljensku noć – divna je posveta gradu u kojem je rođen i u kojem je proveo cijeli svoj život.

Balašević je u više navrata govorio kako je pogriješio kad je, pišući ‘Računajte na nas’, spomenuo Tita. Ali pjesma je ostala toliko živom da je čak i 2018. publika u Splitu tražila da je otpjeva

Bez obzira na to je li pjevao o svojoj zemlji, svom gradu, ljudskim osjećajima i sudbinama ili ravnoteži među zvijezdama, Balašević je stvarao stihove koji su nas oduševljavali ljepotom izradbe. Njegova poezija nije ni akademsko znanje bez uzbuđenja ni spektakl bez intelekta. Tom poezijom jedinstvena karaktera i izraza posijao je sjeme nostalgije, snova i ljubavi. Posijao je misli koje nas nadahnjuju, potiču, bogate i odgajaju. Njegovi pjesnički gabariti omogućuju nam da lutamo svojim i tuđim dušama, kao i godinama i stoljećima. Oni su univerzalni utoliko što se zalažu za najplemenitije civilizacijske vrednote i što govore o temama bliskim svakom čovjeku. Istodobno, Balaševićeva poezija tipična je za prostor – kulturni i geografski – na kojem je nastala. Karakteristična je za ovdašnji duh i mentalitet do te mjere da je ponekad neprevodiva.

Balaševićeva glazba već desetljećima živi u sjenci njegova pjesništva. To govori mnogo dobra o pjesništvu, a ništa loše o glazbi. Đole se već na početku karijere pokazao kao majstor melodije. Štoviše, od nje je – a ne od stihova, kako bi se očekivalo – počinjao stvarati pjesmu. Tako je bilo na početku, tako je ostalo i poslije.

NEPOŽELJAN NA ROCK SCENI

„U razdeljak te ljubim“ bila je kabaretska točka, neki od ranih singlova zvučali su festivalski – uostalom, znamo da su pojedine od tih pjesama izvođene na zabavnoglazbenim festivalima, pa i pisane posebno za njih – ali Balašević nas je brzo uvjerio da i u glazbenom smislu, a ne samo kao pjesnik, ima mnogo ozbiljnije namjere. Rastao je iz albuma u album. Debitantski LP Ranog mraza bio je tinejdžerski pop, umiven, lijep i pogodan za radijske postaje. Već Cirkus imao je tamnije tonove, čađavije boje, težu sjetu u zvuku. Pub, Kid i 003 donijeli su slalom kroz žanrove i dobro snalaženje u svakom od njih. Balašević je tih godina imao zvuk koji je učinio da ga prihvati rock publika, ali peklo ga je što ga i rock glazbenici ne doživljavaju kao svog. Žalio se što 1985. nije bio pozvan da sudjeluje u skladanju i snimanju pjesme „Za milion godina“, kojom se Jugoslavija pridružila planetarnoj akciji Boba Geldofa s ciljem pomoći gladnima u Africi. Baladu „Za milion godina“ snimila je YU Rock misija, grupa ad hoc sastavljena od najvećih zvijezda jugoslavenske rock-scene. Ali, u toj grupi bio je i Zdravko Čolić, pop-pjevač. Bila je Marina Perazić, članica electro-pop dueta Denis & Denis. Bilo je još glazbenika čije su veze s rock and rollom krajnje labave. Ali, za Đorđa Balaševića nije se našlo mjesto.

Zašto je Balaševiću smetalo što ga rock-glazbenici ne prihvaćaju? Prvo, zato što nije bio dovoljno svjestan vlastitih dosega i umjetničke veličine. Nedostatak te svijesti sasvim se dobro vidi u njegovim tadašnjim intervjuima. Drugo, on je odrastao na rock and rollu i dobar dio njegova bića pripadao je tom senzibilitetu. Đorđe se služio frazom da je „u duši roker“, i zaista je bio. Ali se – ni prvi ni posljednji – morao suočiti s ponekad zaista iznenađujućom zatvorenošću, predrasudama i konzervativizmom tog svijeta. Rock and roll se oduvijek na riječima zalagao za ideju širine, ali u praksi je znalo biti drukčije. Nikad se, zapravo, nije moglo predvidjeti kako će reagirati kapriciozni rock and roll establišment – ne samo njegov glazbenički dio. S jedne strane, taj establišment priznao je i prihvatio širok luk izvođača među kojima su postojale ogromne razlike. Prihvatio je i Leonarda Cohena i Sex Pistolse i Tangerine Dream. S druge strane, kod nas nije mogao proći Đorđe Balašević, a mogao je Vlatko Stefanovski, koji se proslavio svirajući više folk i jazz nego rock.

Godine 1983. pisac i prevoditelj Dragoslav Andrić objavio je popularnu knjigu Stereo stihovi: Antologija rok poezije. Ni u njoj nije bilo Balaševića. Ali su se u Andrićevu izboru našli Andrej Šifrer, Doktor Spira i Ljudska Bića, Yello i Laurie Anderson – umjetnici o čijoj bi se pripadnosti rocku moglo diskutirati jednako koliko i o Đorđevoj ili još više. Nepravda u Andrićevoj knjizi također je tištala Balaševića.

Stvari su tako stajale do 1986. godine. Tada, uz Bezdan, Balašević je počeo graditi svoj, jedinstveni zvuk i stjecati svijest o tome kako i ne treba pripadati rocku; kako je, zapravo, prekrupan za bilo koji žanr. Počeo je shvaćati da on predstavlja žanr za sebe. Istovremeno, svijet rock and rolla napokon ga je prihvatio. Tijekom 1986. nove albume objavili su, pored ostalih, Balašević, Bajaga, Bijelo dugme i Riblja čorba (koja je zapravo jedina u tom društvu svirala čistokrvni rock and roll) i svi su bili tretirani na jednak način. U prosincu te godine, NIN je zaključio kako Balašević „svojim pesmama i koncertima poništava granice […] između njega i roka“. A zapravo, on je to činio sve vrijeme. Kad je R&R establišment odlučio to priznati, Balašević se ponašao kao da mu priznanje godi. U biti mu pak više nije bilo ni važno. Već se udaljavao od rock and rolla. Uz pomoć Aleksandra Dujina i Đorđa Petrovića počeo je oblikovati vlastiti zvuk, primjeren svojoj poetici.

Balašević jest bio pjevač. Zašto su ‘Vasa Ladački’ u verziji Zorana Predina i Matije Dedića ili ‘Život je more’ u Arsenovu izvođenju tek rijetke – i divne – iznimke? Zato što Đoletove pjesme malo tko zna otpjevati kako dolikuje

Taj se zvuk na kraju pretvorio u „vojvođansku etno muziku“, kako je sam Balašević govorio. To je postalo sasvim očiglednim s albumom Rani mraz, iako je ovdje više riječ o procesu, o postupnoj preobrazbi, a manje o jednom trenutku koji bismo mogli proglasiti odlučujućim. Kako su prolazile godine, Balašević se sve više udaljavao od pop-rocka i približavao vojvođanskoj glazbenoj tradiciji. Na njegovim prvim albumima dominirala je električna gitara, ključni instrument pop i rock glazbe, a na posljednjem je dominirala violina, vojvođanski narodni instrument. Prirodno, ispred njegove pozornice bivalo je sve manje rock and roll publike. Ona nije izgubila poštovanje prema njemu, ali nije bila ni zainteresirana za njegov zaokret k starogradskoj i kavanskoj glazbi. Naposljetku, ionako više nigdje nije bilo mnogo rock and roll publike. Na početku drugog tisućljeća, snaga rock-glazbe izblijedjela je gotovo do nestanka.

MAJSTOR MELODIJE

Kada je riječ o glazbi, Đorđe Balašević kod mnogih je ostavljao dojam da je konzervativan autor koji se nerado zalijeće u novo i drukčije. Uvid u njegove albume pak brzo pokazuje da je on bio žanrovski svaštojed. S entuzijazmom bi se zaputio u razne glazbene pravce i, uz pomoć svojih kompetentnih glazbenika, načinio nešto znatno veće od skupa šaljivih izleta. Ipak, na raznolikost njegove glazbe nije obraćano dovoljno pozornosti. Sva njegova glazba ostala je, rekoh li, u sjenci iznimno emotivnih i lucidnih stihova. Ali, ta je glazba bila izvrsna. Teško ćemo naći takva majstora melodije kakav je bio Balašević.

Ima i onih koji će smatrati da pretjerujem; da je izvrsna glazba Vlatka Stefanovskog – s čime ću se trenutačno suglasiti – a ne glazba Đorđa Balaševića. Tu postoji zabuna koja potječe odatle što publika, a nažalost ponekad i kritičari, miješaju nadarenost i tehničku virtuoznost. Riječ je o brkanju do kojeg, odmah da dodam, ne dolazi samo na Balkanu. Stefanovski ima i dar i sviračku kompetenciju, a najviše uzlete dostizao je kada je spretnost i brzinu prstiju stavljao u službu svog izvanserijskog talenta i bogate emocije. Balaševićev pjesnički talent i njegova sjetna glazba doživljavali su pak sviračku virtuoznost kao strano tijelo. Većina Đorđevih glazbenika bila je sposobna za ekshibicije, ali nitko od njih nije se razmetao i razmahivao. Naprotiv, svoju zanatsku superiornost pokazivali su disciplinom i vještinom da se prilagode melankoličnom ambijentu Đoletovih pjesama.