Rijetko je naći među onima koji bijahu srednjoškolci pedesetih, šezdesetih ili sedamdesetih godina tko ne bi bio čuo za Eugènea Ionesca, ili, u najmanju ruku, za njegovu Ćelavu pjevačicu, a nerijetko se znade napomenuti kako je netko u srednjoškolskim danima, na kojoj školskoj dramskoj priredbi imao ulogu gosp. ili gđe Smith, gosp. ili gđe Martin, Vatrogasca i sl. Istina, kad bismo upitali kako je „izgledala ćelava pjevačica” možda bi se ipak mnogi prisjetili da nije uopće bilo nikakve pa ni ćelave pjevačice, ali bi se malo tko prisjetio kako je došlo do tog naslova, iako se to iz samog teksta tog Ionescova djela jasno može vidjeti. „Već od svojih prvih, odlučno farsičnih drama, Ionesco je protresao europsku dramaturgiju, postupcima svojega jezika i nestvarnošću koja odlikuje njegove likove te neobičnošću svijeta u kojem se ti likovi razvijaju.”

Hvaljen i napadan kao rijetko koji dramaturg, Ionesco je jednostavno slijedio svoj put, i ostavio kao rijetko tko bogate usputne zapise o svojim egzistencijalnim tjeskobama, o stvaralaštvu i stvaranju, o neuskladivosti s onom i onakvom stvarnošću kakvu su mu namjenjivali i naguravali, zabilješke o obitelji, o događajima i snovima u svojem životu, o kritici i kritičarima, o piscima koje je susretao, cijenio i volio, kao i o onima koje nije volio. Rijetko je tko ostavio toliko autobiografskih zapisa kao Ionesco tokom svojih zadnjih godina života.

Premijera ‘Ćelave pjevačice’ 11. svibnja 1950. u Parizu nije privukla publiku, a kritičari nisu bili blagonakloni prema toj drami

Ionescova majka Thérèse Ipcar rođena je 1880. godine u Rumunjskoj, gdje joj je otac, Francuz Jean Ipcar, radio kao inženjer na željeznici i bio oženjen Francuskinjom imenom Anne, a prezime – koliko god se trudio – sam dramski pisac nije uspio saznati. No o tomu nas podrobno obavještava dramatičareva kći Marie-France Ionesco. Dramaturgov otac Eugen Ionescu rođen je 1881. u mjestu Iassi u Moldaviji. Vjenčali su se po pravoslavnom obredu u Bukureštu 1907. godine. Sin Eugen se rodio 26. studenoga 1909. u Slatini, kojih 150 kilometara zapadno od rumunjskog glavnog grada. Otac je završio studij prava, a 1911. obitelj se nastanjuje u Parizu gdje je otac pripremao doktorat iz prava. Iste godine rođena je Eugenova sestra Marilina, a dvije godine kasnije brat Mircea, koji je umro od meningitisa u dobi od osamnaest mjeseci. Za razumijevanje Ionescovih djela njegovi su biografski podatci, kao i podatci njegove rodbine veoma važni.

God. 1916. otac napušta obitelj i vraća se u Rumunjsku, gdje je u I. svjetskom ratu inspektor službe sigurnosti. Kao razlog rastave braka lažno je optužio bivšu suprugu da je zanemarivala obitelj. Majka se s mnogo muke u siromaštvu skrbi za obitelj, koja se često seli iz stana u stan. Kao desetogodišnjak Eugen je sa sestrom poslan na selo u La Chapelle-Anthenaise, područje Mayenne. Taj će dvogodišnji boravak ostaviti trajan dojam Raja zemaljskoga, kraljevstva svjetlosti i radosti u autorovoj duši, ali i u dramskom stvaralaštvu. „U ono sam vrijeme živio taj raj”, izjavio je u razgovorima s Claudeom Bonnefoyem. Na drugom mjestu zapisuje:

Naravno da smo u raju izvan vremena. U Chapelle-Anthenaise vrijeme nije postojalo. Živio sam u sadašnjosti. Živjeti, to je značilo milost, radost življenja. (- – -) Vrijeme je bilo kolo koje se okretalo oko mene koji sam se osjećao nepromjenjiv, vječan; bio sam središte svijeta; nažalost neka centrifugalna sila me gurala u krug, u vrijeme. Eh da! ‘Egzil je – kao što to reče Cioran – pad u vrijeme.

Doba djetinjstva je zlatno doba, a čim se saznadne za postojanje smrti, to se zlatno doba raspline i – nikada više! – kako to naglašava sam autor u Dnevniku u mrvicama. Ah, ta rana spoznaja smrti…

U djelu Prošla sadašnjost – sadašnja prošlost („Présent passé – Passé présent”) iznosi se podosta pojedinosti o smrtima nekih dragih osoba, što će nam sigurno pomoći za razumijevanje i Ionesca i njegovih dramskih djela.

Iz najranijeg djetinjstva: „Druga kuća. Ona u Alfortu ili ‘od Alforta‘. Na tlu, uz žuto-sjajan zid na jednom pokrivaču moj mali brat Mircea, umro od meningitisa u dobi od osamnaest mjeseci. Vruće je pa nema na njem ništa nego košuljica: to je jedina tako blijeda uspomena što je čuvam o njemu. Mircea je okružen svojim igračkama ili drugim stvarima.

Ako se dobro sjećam, soba je prazna ili je puna namještaja. U kojoj je to dobi trebao biti moj brat? Možda petnaest mjeseci jer je već mogao sjediti. Svih nas četvero smo se igrali skrivanja. Svih četvero nas otišlo je u sobu sa strane. Mircea šuti. Čeka nas. Mi se naglo pojavljujemo na malim vratima, blizu prozora. Moja sestra i ja najprije, a onda iza nas naši roditelji krupnim koracima, na otvor vrata. Čim nas ugleda Mircea prasne u smijeh. Još ga vidim kako se smije na svojem pokrivaču, gotovo gol, smije se, smije…”

Ili: „Kad je moja kći imala dvije godine – ulica Claude-Terasse – pohitismo duž hodnika da bismo došli na dno, u sobu Regine koja je ležala bolesna, a koju je moja kći veoma voljela. Regina je bila u krevetu. Zaželjeli smo joj ugodan san. Onda, prije odlaska, ugasio sam svjetlo. Regina se izgubi s čitavom sobom u crninu. Moja je kći zajaukala od straha kao da su se Regina, krevet, namještaj i soba stropoštale u nebitak.”

Čitav život pratit će ga ta smjena svjetlosti i tame, misao o životu i smrti.

Još će jasnije sljedeće riječi izražavati spoznaju odlaska, raspadanja, simbioze postojanosti-nepostojanosti kod zubobolje: „Osjećaj da počinje moje raspadanje. Još mi je samo to trebalo. Treba mi naći novac za zubara. Treba spriječiti da zubne šupljine napreduju. Jedan zub odlazi, pa drugi. Jedan čuperak kose, pa drugi, pa onda nokat, pa članak prsta, pa prst pa ruka. Malo pomalo, malo-pomalo odlazimo, raščinjamo se, talimo se. To što ostane pri koži, skuplja se, baca se u smeće. Hoće li nas doći pokupiti, sjediniti nas?”

Na pitanje koje postavlja C. Bonnefoy, o „otkriću smrti”, Ionesco odgovara: „(…) To me je posebno uznemiravalo jer sam postao svjestan da se stari. Dokle to starenje može ići? Zamišljao sam čovjeka koji stari, vidio sam ga kako raste, vidio sam ga kako postaje pogrbljen, vidio sam kako mu brada sijedi, kako se čovjek izdužuje i kako se vuče ulicom. Rekao sam samomu sebi: ‘Ne, to mora imati kraj, ne to nije moguće.’ Jednoga dana upitao sam majku: ‘Svi ćemo umrijeti? Ona mi je rekla: ‘Da!’ Morao sam tada imati četiri-pet godina, sjedio sam na zemlji, ona je stajala ispred mene. Još je vidim: drži ruke iza leđa. Naslonila se na zid. Kad me je vidjela kako jecam – smjesta sam se dao u plač – gledala me je razoružana, nemoćna. Bilo me je strah. Posebno što sam mislio da će jednoga dana i ona sigurno umrijeti. To me progonilo. Jesam li se više bojao što će i ona umrijeti nego li što sam se bojao svoje smrti?”

Bilo je to prije odlaska u „raj zemaljski”, tj. u La Chapelle-Anthenaise.

Nije slučajno da se riječ „smrt” nalazi i u nazivu autorove doktorske teze, gdje se povezuje s grijehom. Iako je već ovdje bilo potrebno ponešto reći o autorovu shvaćanju smrti, o toj će temi biti veoma često govora kad budemo pisali o nekim dramskim tekstovima, kao npr. o Kralju na umoru („Le roi s‘en meurt”).

No ipak: „Sasvim zadnjega trena, kad nam se učini da je sve izgubljeno, možda ćemo umaknuti, izdići se, pobijediti.” Ta stalna dvojnost između pesimizma i spasa u zadnji čas tipična je za njegovo književno stvaralaštvo. U razgovoru s Frédéricom Towarnickim („Prazne stolice na Broadwayu”) izjavljuje da ga ništa ne čini toliko pesimističnim koliko obveza da ne bude pesimističan.

No odmah nam se nameće pitanje: kada bi stvari i osobe bile na svojem mjestu, što bi zaista ostalo od Ionescova kazališta.

Kao dječak u formativnim godinama Ionesco se s majkom i sestrom preseljava u Rumunjsku. Tu, u Bukureštu, zahvaljujući francuskom jeziku, majka se relativno dobro snalazila, a kasnije, samo nekoliko mjeseci nakon sinove ženidbe ona umire, što je Ionesco veoma bolno proživljavao:

„Trčao sam u potrazi za liječnikom, a njega nije bilo lako pronaći jer je bila nedjelja. Dok sam bio odsutan, izgleda da je pitala gdje sam. Odgovoreno joj je da ću se brzo vratiti, da sam otišao tražiti liječnika. Uspio sam pronaći jednoga. Uzeo je krv. Bilo je to nepotrebno: ona je bila u nesvijesti i umrla je tokom noći. Predbacivao sam si što nisam pomišljao pozvati doktora Leiblicha, odanog prijatelja. On je bio siguran da ju je mogao spasiti. Sjetio sam se svog sna (tj. da je majku vidio u plamenu, a da joj nije mogao pomoći, V.G.) tek onda kad je bila mrtva.”

Otac je postao ugledan odvjetnik u Bukureštu, a s njegovom suprugom, svojevrsnom „gospođom maćehom”, koja je zahtijevala od Eugènea i sestre mu da je zovu tetom, njezini pastorak i pastorka veoma su se slabo slagali, a nisu mnogo bolji bili ni odnosi budućeg dramaturga prema vlastitom ocu, što se nerijetko odrazilo u njegovim dramskim tekstovima. Tako na str. 9. Prošle sadašnjosti… opisuje prve poglede na svojega oca, čije lice nije vidio nego tek njegova ramena… A onda ulazak u tunel. I plač. A zadnja slika mnogo je opširnija:

„Moj otac neće više moći čitati ove stranice. Pisao sam o njemu i objavio veoma okrutne stranice. Možda nisam u pravu? Ne zna se između muškarca i žene tko je igračka one druge osobe. Često ona osoba koja je očita žrtva pokazuje se jačom nego što mučitelj izgleda. Ali snalaziti se u tim suptilnim stvarima teško je; tu se izgubim. U svakom slučaju on i ja smo odvojeni sve do sudnjega dana, a to je do onog momenta kad će se srediti naši računi i nestati će možda nesporazumi. Materijalno nas razdvajaju zemlje i granice. Materijalno i moralno. (…) Sve što sam činio bilo je nekako protiv njega. Objavio sam pamflete protiv njegove domovine (riječ domovina nepodnošljiva je jer znači očeva zemlja. Moja zemlja za mene je bila Francuska iz sasvim jednostavna razloga što sam s majkom tu proživio svoje djetinjstvo, prve školske godine i jer moja zemlja nije mogla biti druga nego ona gdje je živjela moja majka). On je htio da ja postanem buržuj, činovnik, vojna osoba, inženjer-kemičar. Bojao sam se državnih tužitelja, nisam mogao vidjeti predsjednika suda a da ne razmišljam kako bih ga ubio. Nisam mogao gledati oficira, kapetana u čizmama a da me ne zahvati bijes i beznađe. Sve ono što je označavalo neki autoritet činilo mi se nepravednim. Bio sam osuđen što sam pisao protiv vojske i upravnog činovništva njegove zemlje. Na to sam bio ponosan. (- – -). Sjećam se da smo učinili napore oko pomirenja. Imao sam osamnaest ili devetnaest godina kad sam napustio očinski dom da bih živio u namještenim sobama. (- – -) Mogao sam kroz određeno vrijeme vidjeti dva ili tri puta svojeg oca. Bio je bogat. Obraćali smo se povremeno jedan drugomu. I on mi je davao novaca koji sam odmah rasipao s prijateljima koje sam častio. Posljednji put kad sam ga vidio, bio sam završio svoje studije. Postao sam mladi profesor, bio sam oženjen; na njegov poziv doručkovali smo skupa. Svađali smo se jer je on bio desni intelektualac, pravnik, a danas bi bio lijevi intelektualac. (…) Moj otac nije bio namjerni oportunist, vjerovao je u autoritet. Poštovao je državu. Vjerovao je u državu bez obzira kakva ona bila. Ja nisam volio autoritet, prezirao sam državu, nisam vjerovao u državu bez obzira kakva ona bila. (- – -). Ukratko, na kraju objeda smo se svađali: u nekom drugom vremenu smatrao bi me boljševikom, a zatim bi smatrao da sam za Židove. Tako me je na kraju ručka smatrao prožidovom. Sjećam se zadnje rečenice koju sam mu rekao: „Bolje je biti i prožidov nego budala. Gledao me sa žalosnim osmijehom i rekao: ‹Dobro, hajde, dobro…!› I nikada ga više nisam vidio.”

On i sestra mu uzeli su još čvršće neprijateljski stav prema ocu kad su saznali da je sva materijalna dobra ostavio novoj supruzi. U nekim dramskim tekstovima, pojavit će se osobe nalik na njegova oca, uz neke obiteljske nesporazume. Prema vlastitom priznanju posebno će to biti u dramama Putovanja k mrtvima i Žrtve dužnosti. Tu bismo mogli spomenuti i Stolice gdje Starac oplakuje oca kao što oplakuje i majku.

Na fakultetu Ionesco dolazi u konflikt s nekim profesorima, pa će spomenuti kako je umjesto nekih njegovih profesora mnogo veći utjecaj na nj tada imao Benedetto Croce:

„U svakom slučaju nešto mi je ostalo od Crocea: to da se prožimlju vrijednost i originalnost, što znači čitava povijest umjetnosti i povijest izraza. Svaki put kad imamo novi izraz, tu je i novi događaj, nešto se događa, nešto novoga. To mi je ostalo: izraz je istovremeno sadržaj i oblik. Djelo je poput djeteta: rođeno od svojih roditelja, drukčije je od svojih roditelja,nezamjenjivo je, pojedinac, biće (…). Od Crocea sam također zadržao i to da postojedvije vrste misli: diskurzivna i intuitivna misao. Recimo to drukčije: logična i estetska misao.”

Kasnije će u inauguralnom govoru u Francuskoj akademiji o Croceu reći: „No možda je Benedetto Croce imao i drugih kriterija za koje smo izgubili naviku čitati ih, a davali su veoma zanimljiv kritički ključ. Prema Croceu, provjera vrijednosti nekog djela jest njegova originalnost. Neko originalno djelo ili djelo pisano na originalan način, vjerojatno je vrijedno. Prema Croceu, dva su pokretača u spoznaji svijeta: s jedne strane logika sa znanošću i s druge lirska intuicija; poezija bi bila istovremeno način spoznaje i stvaranje. Povijest umjetnosti, ili povijest književnosti, kao povijest izražavanja svaki put, kad nije ponavljanje, ako tu ima inovativnosti, ima u sebi i vrijednosti u isto vrijeme i u obliku i u strukturi. Ali izražajnost ne poništava prošlost, čitavu jednu povijest iz koje izražajnost izvire, tako da se može pomiriti novo sa starim, ponavljanje s različitošću.”

Čini mi se ovaj navod veoma korisnim za razumijevanje Ionescovih djela, posebno u njegovu traganju za novom izražajnošću. Ta za njegovu prvu dramu Ćelava pjevačica rečeno je da je „na svoj način manifest nove dramaturgije.”

Prema vlastitom priznanju u tim studijskim danima na njegovo književno shvaćanje te na filozofsko-religiozno formiranje poseban je bio utjecaj atenskog biskupa iz 1. st. Dionizija Aeropagita i njegova platonizma te ukrajinsko-židovskog filozofskog pisca Leva Isaakoviča Šestova (pravim imenom Jehuda Leib Schwarzmann, Kiev 1886-1938), preko kojega je došao u doticaj s Tolstojevim, Schopenhauerovim, Kierkegaardovim i Nietzscheovim idejama te Nikolaja Aleksandroviča Berdjajeva (1874-1948). Oduševljava se poezijom Francisa Jammesa, a i istovremeno pjesmama Tristana Tzare. Njegov stav prema ruskim religioznim misliocima kao i prema dadaistima i nadrealistima – ma koliko jedni prema drugima označavali kontaste – zasluživao bi poseban osvrt.