Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Nacistički milijarderi’ u kojem nizozemski novinar David de Jong, koristeći se mnoštvom neistraženih izvora, otkriva istinitu priču o tome kako su najbogatije njemačke obitelji zaradile ogroman novac uz Hitlerovu pomoć

Osmog svibnja 2019. Verena Bahlsen, dvadesetšestogodišnja nasljednica slavnog njemačkog proizvođača keksa, tvrtke Bahlsen, popela se na pozornicu na konferenciji o digitalnom marketingu u Hamburgu kako bi održala, s prijenosom uživo, uvodni govor o održivoj proizvodnji hrane. Nosila je plave traperice na tregere i crnu dolčevitu, a povrh toga crni sako; zagasite boje bile su u dojmljivom kontrastu s njezinom valovitom crvenom kosom i svijetlim pjegicama. Samopouzdano je uzela mikrofon u ruku. Međutim, nakon samo nekoliko minuta, odlutala je od teme odgovarajući socijalističkom političaru koji je ranije bio govorio o ideji javnog vlasništva nad najvećim njemačkim tvrtkama poput BMW-a. „Ja sam kapitalistica“, ustvrdila je Verena. „Vlasnica sam četvrtine Bahlsena i to me čini sretnom. To mi i dalje treba pripadati. Želim zarađivati i od svoje dividende kupovati jedrilice i druge stvari.“

Njezine improvizirane izjave odmah su izazvale bijesne reakcije na društvenim mrežama. Kako se usuđuje hvalisati svojim bogatstvom, osobito zato što je njezina obiteljska tvrtka poznata po korištenju prisilne radne snage tijekom Drugog svjetskog rata? Nekoliko dana poslije Verena je odbacila kritike u komentaru za najtiražniji njemački tabloid Bild: „To je bilo prije mog doba, a usto smo prisilne radnike plaćali jednako kao i Nijemce i dobro smo postupali prema njima.“ Dodala je: „Bahlsen nema razloga osjećati krivnju.“

Izbio je skandal. Verena je počinila ono što se smatra možda i najvećim moralnim prijestupom u suvremenoj Njemačkoj: pokazala je ignoranciju prema nacističkom dobu. Nije bila tajna da se njezina obitelj, kao i većina drugih njemačkih tvrtki, okoristila nacističkim sustavom prisilnog rada tijekom Drugog svjetskog rata, pri čemu su milijuni stranaca bili odvedeni iz svojih domovina i prisiljeni na rad u njemačkim tvornicama, često za tričave nadnice u stravičnim uvjetima. U Bahlsenovu slučaju, sedamstotinjak prisilnih radnika, većinom Poljakinja i Ukrajinki, deportirano je u tvornicu keksa u Hannoveru, gdje je bilo potplaćeno i zloupotrebljavano. Verenini komentari dobili su velik publicitet diljem svijeta, a posljedice su bile brze. Povjesničari i političari osudili su njezine izjave. Uslijedio je poziv na bojkot Bahlsenovih keksa.

Za nekoliko dana kolona crnih Mercedesovih limuzina zaustavila se uz Vereninu stambenu zgradu u berlinskoj četvrti Prenzlauer Berg, kako bi prebacili nju i njezine stvari kući, u Hannover. Verena je zatim preko svoje obiteljske tvrtke poslala javnu ispriku. No novinari časo­pisa Der Spiegel nastavili su kopati. Otkrili su da su Verenin djed i prastričevi, ljudi koji su vodili Bahlsen u vrijeme Trećeg Reicha, bili članovi Hitlerove Nacističke stranke (Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, NSDAP-a) i donirali novac SS-u, svemoćnoj paravojnoj organizaciji nacističke Njemačke. Mnoge Ukrajinke bile su deportirane u hanoversku tvornicu iz eksproprirane tvornice keksa u Kijevu koju je Bahlsen ranije preuzeo, otkrili su novinari. Nakon rata, poput milijuna Nijemaca, ljudi iz Bahlsena poricali su sve optužbe za suradnju s nacistima i prošli su nekažnjeno.

Kako je ogorčenje javnosti raslo, obitelj Bahlsen poslužila se prokušanom metodom suočavanja s bijesom: njihova je tvrtka objavila da su angažirali istaknutog njemačkog povjesničara da neovisno istraži povijest cijele tvrtke i obitelji, uključujući i njihove aktivnosti u nacističko doba. Spoznaje će biti objavljene u studiji koju će svatko moći pročitati, jednom kad istraživanje bude privedeno kraju. Objava je upalila, a kontroverza izblijedjela. No znao sam u kojem je smjeru ta priča krenula.

Ove priče nikad nisu ispričane publici izvan Njemačke. U međuvremenu, ove obitelji i dalje kontroliraju milijarde eura i dolara, kao i njihovi izravni nasljednici, a popis brendova je impozantan

Pridružio sam se Bloomberg Newsu godinama ranije, krajem studenoga 2011., kao izvjestitelj u novoj ekipi koja je istraživala skriveno bogatstvo, milijardere i obiteljske tvrtke mnogo veće od Bahlsena. Počeo sam raditi u uredu u New Yorku tjedan dana nakon što je njujorška policija nasilno maknula pripadnike pokreta Occupy Wall Street iz Parka Zucotti, u srcu financijske četvrti na Manhattanu. Nakon financijske krize prethodnih godina, napetost između 1 i 99 posto bila je opipljiva diljem svijeta. Iako sam bio angažiran da pokrivam američke poslovne dinastije kao što su Kochovi i Waltoni (koji kontroliraju Walmart), ubrzo mi je rečeno da u svoj sektor dodam narode koji govore njemački, s obzirom na to da sam Nizozemac.

Nevoljko sam prihvatio dodatni zadatak. Brutalna njemačka okupacija moje rodne Nizozemske od svibnja 1940. do svibnja 1945. ostavila je duboki ožiljak na generacije prije mene i na našu nacionalnu svijest. U to doba, „oni“ su okupirali i opljačkali našu zemlju. Kao dečko koji je odrastao u Amsterdamu devedesetih, gledao sam kako su Nijemci „osvajali“ naše obližnje plaže za vrijeme proljetnih i ljetnih praznika, a usto – još i gore – često nas pobjeđivali u nogometu (i dalje je tako).

Moj razigrani antagonizam prema Nijemcima bio je pojačan iskustvima moje obitelji tijekom rata. Moj djed po majci, protestant koji tada još nije bio oženjen, sa svojim je najboljim prijateljem 1941. pokušao pobjeći iz Nizozemske u Englesku čamcem. Plan im je bio pridružiti se Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu, no vjetar je otpuhao čamac natrag na obalu. Njemački vojnici uhitili su ih te su osuđeni kao politički zatvorenici. Moj je djed proveo gotovo dvije godine u zatočeništvu, na prisilnom radu u čeličani u Bochumu. Dobio je tuberkulozu i kad je oslobođen, bio je posve iscrpljen, na rubu smrti.

Očevi roditelji, Židovi, razdvojeni su tijekom rata. Moj djed po ocu bio je vlasnik i upravitelj tvornica čipke i čarapa nedaleko od nizozemsko-njemačke granice. Uspio se sakriti u središtu Amsterdama nakon što mu je oduzeta tvornica. Moja baka, rođena Švicarka, pokušala je 1942. pobjeći s mojom trogodišnjom tetom i prijateljem u svoju rodnu zemlju. Uhitio ih je Gestapo, tajna policija nacističke Njemačke, na francusko-švicarskoj granici. Časnik Gestapa sažalio se nad mojom bakom i njezinom malom kćeri pa ih je pustio da odu. Uspjele su prijeći švicarsku granicu. Njihov pratitelj, poznati slikar, nije bio te sreće. Ukrcan je na vlak za Sobibor, logor za istrebljenje u Poljskoj pod nacističkom okupacijom, gdje je i ubijen.

Moji baka i djed, unatoč stradanju u ratu, bili su iznimno sretni. Moj djed Židov ponovno se spojio sa svojom suprugom i kćerkicom nakon oslobođenja Europe, vraćene su mu njegove tvornice čarapa, ali tragično je to što je njegov otac umro u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen. Moji židovski baka i djed nisu nikad bili ogorčeni iako su nacisti ubili njihove voljene. Ni moj djed po majci nije bio ogorčen zbog vremena koje je proveo u njemačkom zatočeništvu. Prije nego što je lišen slobode, zaljubio se u djevojku iz susjedstva. Oporavljao se od tuberkuloze u jednom švicarskom samostanu; moja je baka bila cijelo vrijeme uz njegov krevet. Vjenčali su se ubrzo nakon što se oporavio.

Moji su roditelji rođeni nekoliko godina nakon rata. Bez obzira na sve, moji djedovi i bake izgradili su dobar život za sebe, svoju djecu, i za mene.

Ipak, moj je djed po majci imao svoj način fine „osvete“ na račun Nijemaca: stalno je zbijao šale na njihov račun. Dok sam odrastao, on je bio moj junak, ponosni nizozemski patriot. Moji djed i baka živjeli su na farmi u malenom nizozemskom selu s tristo stanovnika, u blizini plaža koje su bile omiljene Nijemcima. „Počinje još jedna invazija“, ispalio bi svakog proljeća. Tražio je od mene da obećam kako nikad neću ozbiljno doživljavati Nijemce kad već oni sebe tako ozbiljno doživljavaju. Od srca sam mu se zaklinjao da neću. „Humor je najbolja osveta“, govorio je.

No na svojem sam novom zadatku došao u situaciju da Nijemce doživljavam vrlo ozbiljno – posebno one u velikim kompanijama i koji se bave financijama. U ljeto 2012., kao dio svog izvjestiteljskog zadatka, naletio sam na neupadljivu internetsku stranicu. „Harald Quandt Holding“ stajalo je na početnoj stranici te kompanije, koja je u popisu imovine imala udjele u raznim investicijskim tvrtkama u vrijednosti od 18 milijardi dolara. Kako je jedan nepoznati njemački obiteljski ured sa samo jednom šturom internetskom stranicom uspijevao investirati tako zapanjujuće novčane iznose? To je pitanje postalo ona nit koja me je dovela do ove povijesti.

Ispostavilo se da je ta podružnica Quandtove poslovne dinastije potekla upravo od Magde Goebbels, neslužbene prve dame Trećeg Reicha i supruge nacističkog ministra propagande Josepha Goebbelsa. Magdin sin Harald jedini je od njezino sedmero djece preživio rat. Harald, jedini potomak iz Magdina prvog braka s industrijalcem Güntherom Quandtom, odrastao je u Goebbelsovu domu, ali nikad se nije pridružio Nacističkoj stranci. Harald je imao starijeg polubrata, Herberta Quandta, koji će spasiti BMW od bankrota godinama nakon rata. Herbertovi najmlađi nasljednici ostali su do 2012. najbogatija obitelj u Njemačkoj, s gotovo većinskom kontrolom nad BMW-om, dok su Haraldovi nasljednici nadzirali „manji“ holding u šumovitom gradiću blizu Frankfurta poznatom po toplicama.

Dinastija Quandtovih je 2007., potezom koji je bio prilično sličan onom Bahlsenovih, angažirala jednog njemačkog profesora povijesti da istraži nacističku prošlost obitelji. Ovaj potez uslijedio je neposredno nakon kritičkog televizijskog dokumentarca koji je bacio novo svjetlo na povezanost obitelji s Trećim Reichom, fokusirajući se na njezinu masovnu proizvodnju oružja, korištenje prisilne i robovske snage, kao i otimanje tvrtki kojima su vlasnici bili Židovi. Günther i Herbert Quandt bili su na čelu obiteljskih tvrtki uključenih u te aktivnosti.

Ono što me je zapanjilo tijekom rada na toj temi bilo je kontinuirano pomanjkanje povijesne transparentnosti među članovima bogatijeg ogranka dinastije Quandt, onog koji je vlasnik BMW-a, čak i nakon što je istraživanje koje je naručila obitelj – a kojem je „otvorenost“ navodno bila cilj – objavljeno 2011. godine. U istraživanju se otkrilo da su patrijarsi počinili mnoge vrlo okrutne zločine tijekom nacističke ere. Kao što ću uskoro otkriti, Quandtovi nisu u tome bili osamljeni. Druge njemačke poslovne dinastije prosperirale su za vrijeme Trećeg Reicha i nastavile kontrolirati golema svjetska bogatstva, cijelo se vrijeme boreći, ili pak potpuno podbacivši, u obračunu s mračnim nasljeđem.

Otkrio sam 2012. podružnicu Quandtove poslovne dinastije koja je potekla od Magde Goebbels, neslužbene prve dame Trećeg Reicha i supruge nacističkog ministra propagande

Ove priče nikad nisu ispričane publici izvan Njemačke. U međuvremenu, ove obitelji i dalje kontroliraju milijarde eura i dolara. Neki od njihovih nasljednika više nisu vlasnici tvrtki; jednostavno upravljaju bogatstvom koje su naslijedili. No mnogi su vlasnici dobro poznatih brendova, čijim je proizvodima preplavljen svijet – od automobila koje vozimo do kave i piva koje pijemo, kuća koje iznajmljujemo, zemlje na kojoj živimo, hotela u kojima rezerviramo smještaj za praznike i poslovna putovanja. Moji su se članci uglavnom fokusirali na financije tih obitelji. Na kraju krajeva, ipak je to bio Bloomberg. No taj kut gledanja najzanimljivija je pitanja ostavio neodgovorenima. Kako su se ti patrijarsi popeli na veće razine moći pod Hitlerovom vlašću? Zašto je gotovo svima dopušteno da slobodno odšeću nakon pada nacističke Njemačke? I zašto, nakon toliko desetljeća, mnogi njihovi nasljednici još uvijek čine tako malo da priznaju zločine svojih predaka, prikazujući povijesnu sliku na kojoj su te stvari zamućene? Zašto se njihove dobrotvorne zaklade, medijske nagrade i korporativne središnjice još uvijek zovu po njihovim precima – nacističkim kolaborantima?

Odgovor na ta pitanja ili bar jedan njihov dio nalazi se na ovim stranicama – u pričama o porijeklu nekih od njemačkih, po bogatstvu vodećih obitelji, koje i dalje kontroliraju silna područja globalnog gospodarstva. Konkretnije, odgovor je u pričama o patrijarsima tih obitelji, koje su zgrnule nezamisliv novac i moć kao sukrivci u okrutnostima Trećeg Reicha. Rođeni u carskoj Njemačkoj ili u njezinoj blizini, ti su se ljudi pridružili redovima poslovne elite tijekom nestabilnog razdoblja nakon Prvog svjetskog rata. Do početka nacističkog doba 1933., već su postali etablirani industrijalci, financijski moguli, proizvođači hrane ili konstruktori automobila, dok su pak neki bili tek na početku svojih karijera kao nasljednici zapovjednički nastrojenih očeva. Ti su ljudi surađivali s Hitlerovim režimom u godinama prije i tijekom Drugog svjetskog rata, obogativši sebe i svoje tvrtke proizvodnjom oružja, korištenjem prisilne i robovske radne snage, otimanjem tvrtki podjednako u židovskom i nežidovskom vlasništvu i u Njemačkoj i na područjima koja su okupirali nacisti.

Neki od tih tajkuna bili su gorljivi nacisti koji su slijepo prigrlili Hitlerovu ideologiju. Ipak, većina je jednostavno kalkulirala, bili su to beskrupulozni oportunisti koji su pod svaku cijenu nastojali proširiti svoja poslovna carstva. Svi su oni postali članovi Nacističke stranke ili SS-a, ili i jedno i drugo, za vrijeme Trećeg Reicha. Takva je mračna povijest Quandtovih iz BMW-a; Flickovih, nekadašnjih vlasnika Daimler-Benza; von Finckovih, financijerske obitelji koja je suosnivač Allianza i Munich Rea; klana Porsche-Piëch koji kontrolira Volkswagen i Porsche; kao i Oetkerovih koji su vlasnici globalnih carstava sastojaka za pečenje, gotove hrane, piva i luksuznih hotela. Njihovi patrijarsi nacistički su milijarderi. Ova knjiga detaljno iznosi povijesne činjenice i računice iz doba Trećeg Reicha vezane za one njemačke poslovne dinastije koje su i danas utjecajne i važne na svjetskoj razini.

No ova knjiga ne govori samo o grijesima njemačkih industrijskih i financijskih divova. Ona pripovijeda i o tome kako je nakon rata pobjedničkim Saveznicima dopalo da odluče o sudbini tih nacističkih profitera. Ali iz političke koristi, kao i zbog straha od nadiranja komunističke prijetnje, Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo potiho su većinu tih tajkuna prepustili natrag Njemačkoj, što je pak omogućilo da većina magnata krivaca završi na slobodi, dobivši tek nešto više od udarca po prstima. U sljedećim desetljećima u zapadnom dijelu podijeljene Njemačke razvilo se jedno od najprosperitetnijih gospodarstava na svijetu, a isti ti nacistički biznismeni zgrnuli su milijarde dolara te se pridružili krugu najbogatijih poslovnih ljudi na svijetu. Cijelo to vrijeme šutjeli su ili pak otvoreno lagali o svojoj povezanosti s genocidom.

Iz političke koristi, kao i zbog straha od nadiranja komunističke prijetnje, Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo potiho su većinu tih tajkuna prepustili natrag Njemačkoj, pa je većina ostala na slobodi

Do današnjeg dana tek se nekolicina nasljednika tih ljudi stvarno i obračunala s obiteljskom poviješću. Drugi još uvijek to odbijaju učiniti, s malim negativnim efektom. Verena Bahlsen izbjegla je bilo kakve profesionalne posljedice svojih komentara. Dapače, otac ju je ubrzo promaknuo. Sredinom ožujka 2020. Bahlsen je objavio da će Verena, a ne njezino troje braće, postati glavni aktivni dioničar tvrtke i predstavljati iduću generaciju u obiteljskoj tvrtki.

Njemačka koja se uzdigla iznad poraza u Drugom svjetskom ratu sazrela je u tolerantno društvo, ono koje uči svoj narod, uz sjećanje i kajanje, o greškama iz prošlosti. Dok mnoge suvremene velike globalne sile postaju plijen diktatorima, populistima s krajnje desnice i demagozima, Njemačka je ostala moralna vertikala Zapada. Velik dio te osjetljive ravnoteže izvire iz njezina neprekidnog javnog obračunavanja s nacističkom prošlošću i masovnim zločinima koji su se događali pod Hitlerovim režimom. U proteklih pedeset godina njemački politički vođe nisu se ustezali preuzeti moralnu odgovornost i priznati prošle grijehe. Ipak, nedavno je Njemačka započela preobrazbu u suprotnom smjeru. Kako posljednji svjedoci nacističkog doba umiru, a sjećanje na Treći Reich blijedi, drska reakcionarna desnica koja sve više postaje mainstream kasapi progresivne ideale poslijeratne Njemačke.

U vrijeme kad su dezinformacije sveprisutne, a krajnja desnica globalno doživljava uzlet, povijesna transparentnost i obračunavanje s prošlošću koje iz nje proizlazi postali su još važniji, kao što možemo vidjeti u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje se kipovi konfederacijskih generala, trgovaca robljem i Kristofa Kolumba ruše, a koledži nazvani imenima rasističkih predsjednika dobivaju nova imena. Pa ipak, taj pokret, usmjeren na suočavanje s prošlošću, nekako je zaobišao mnoge legendarne njemačke poslovne ljude. Njihovo mračno nasljeđe ostaje skriveno premda nam je u vidokrugu. Ova knjiga, na svoj skromni način, pokušava to ispraviti.