Bliski istok je u plamenu, od Libije do Iraka. Neprestano niču nove džihadističke skupine. Svi su trenutačno usredotočeni na Islamsku državu, ISIS. Možete nešto reći o ISIS-u i njegovu nastanku?

Objavljen je jedan zanimljiv intervju s Grahamom Fullerom, bivšim dužnosnikom CIA-e i jednim od vodećih obavještajnih i općih analitičara specijaliziranih za Bliski istok.1 Naslov mu je, manje-više, “Sjedinjene Države stvorile su ISIS“. Fuller odmah naglašava da to ne znači da su Sjedinjene Države svjesno odlučile stvoriti ISIS i da su ga onda financirale. Želi reći – a držim da je to točno – da su Sjedinjene Države stvorile uvjete iz kojih je izniknuo ISIS.

Dijelom je to bio klasični pristup rješavanja problema maljem: jednostavno razbij ono što ti se ne sviđa. Godine 2003. Sjedinjene Države i Velika Britanija napale su Irak, što je težak zločin. Irak je već bio praktički uništen, prvo u desetogodišnjem ratu s Iranom u kojem je, usput, Irak imao potporu Sjedinjenih Država, a potom i desetogodišnjim sankcijama. Dvojica uglednih međunarodnih diplomata koji su ih provodili, sankcije su opisali kao “genocidne”, te su u znak neslaganja podnijeli ostavku.Sankcije su uništile građansko društvo, ojačale diktatora, a stanovništvo prisilile da se u pokušajima preživljavanja osloni na njega. U konačnici, Sjedinjene Države zaključile su 2003. da će jednostavno izravno napasti tu zemlju. Mnogi Iračani taj napad uspoređuju s mongolskom invazijom gotovo tisuću godina ranije. Poginule su stotine tisuća ljudi, milijuni su postali izbjeglicama, još milijuni raseljeni, a arheološko i drugo blago zemlje uglavnom je uništeno. Među posljedicama te invazije bile su i posve nove sektaške podjele. Pogledate li zemljovid Bagdada iz, na primjer, 2002. godine, vidjet ćete da je to bila miješana sredina: suniti i šijiti živjeli su u istim četvrtima i međusobno stupali u brak. Štoviše, Iračani ponekad nisu ni znali tko je sunit, a tko šijit. Bilo je to kao da znate je li vam netko od prijatelja u ovoj ili onoj protestantskoj crkvi. Bilo je razlika, ali ne i neprijateljstava. Štoviše, obje su strane govorile: “Nikada neće biti sukoba između sunita i šijita. Previše smo isprepleteni u svakodnevnome životu, na područjima u kojima živimo i tako dalje.” No 2006. na cijelome širem području već je bjesnio sektaški rat između sunita, šijita i Kurda, posve odvojenih i željnih krvi suprotstavljenih strana.

Prirodna dinamika takvog sukoba dovodi do toga da stvar u svoje ruke počinju preuzimati najekstremniji elementi. Korijeni su im u Saudijskoj Arabiji, jednoj od glavnih američkih saveznica i najekstremističkijoj, najradikalnijoj islamskoj državi na svijetu. U usporedbi sa Saudijskom Arabijom, Iran izgleda kao tolerantna i moderna zemlja. Ne samo da Saudijskom Arabijom vlada ekstremistička inačica islama, vehabijsko-selafijska, nego je to i misionarska država. Zahavaljujući silnim naftnim zalihama, te doktrine širi diljem regije, financirajući vjerske organizacije i osnivajući škole i džamije od Pakistana do Sjeverne Afrike.

ISIS je ideološki iznikao iz najekstremnijeg oblika islama, saudijske verzije, a također ga financira Saudijska Arabija – ne saudijska vlada, nego imućni Saudijci, kao i imućni Kuvajćani i ostali, koji osiguravaju novac i ideološku potporu džihadističkim skupinama koje niču posvuda. No politički je to plod sukoba koje je SAD izazvao razaranjem Iraka, sukoba koji su se sada proširili posvuda. Na to je Fuller mislio kad je rekao da su Sjedinjene Države stvorile ISIS.

Gotovo je posve sigurno da će te skupine, kako se sukobi budu širili i razvijali, postajati još ekstremnijima. Uspiju li Sjedinjene Države uništiti ISIS, očekuje nas nešto još ekstremnije.

U knjizi Proizvodnja pristanka primjećujete: “Propagandni sustav zlostavljane će ljude u neprijateljskim državama dosljedno prikazivati kao dostojne žrtve, dok će oni prema kojima se njegova vlastita vlada ili marionetski sustavi odnose jednako ili još gore biti nedostojni.” Nakon toga navodite primjer Kurda u Iraku i Kurda u Turskoj.

Korijeni ekstremizma su u Saudijskoj Arabiji, jednoj od glavnih američkih saveznica i najradikalnijoj islamskoj državi na svijetu. U usporedbi s njom, Iran je tolerantna i moderna zemlja

Kurdi u Iraku prvi su put postali žrtvama američke moći sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada su ih Sjedinjene Države u biti prodale Saddamu Husseinu. Godine 1974., čineći uslugu Iranu, Washington je podupro pobunu Kurda protiv Iraka. Ali već godinu poslije, Irak i Iran su se nagodili, a Sjedinjene Države se povukle, prepuštajući Iraku da slobodno masovno ubija Kurde. Kada su Henryja Kissingera upitali za razloge, izgovorio je one poznate riječi: “Tajne akcije ne smiju se brkati s misionarskim radom.”

Tijekom osamdesetih godina Saddam je bio važan američki saveznik i Sjedinjene Države podupirale su ga u ratu protiv Irana. S popisa terorista uklonjen je 1982. godine, kako bi mu Sjedinjene Države mogle osiguravati pomoć. Kao što se dobro zna, on je onda krenuo sa stravičnim napadima na iračke Kurde. Reaganova vlada, kao i sam Reagan, onemogućivali su pokušaje da se ti napadi čak i kritiziraju. Pentagon je iznio priču prema kojoj je Iran zapravo odgovoran za masakr u Halabji, za operaciju al-Anfal i druge zločine.

Potpora Saddamu nastavila se i za mandata Georgea Busha I., onoga kojeg nazivaju državnikom, Georgea H. W. Busha – ne onog luđaka Georgea W. Busha. Prvi Bush jednostavno je obožavao Saddama Husseina. Odbio je prigovore Ministarstva financija na slanje dodatne poljoprivredne pomoći Saddamu, koja je bila prijeko potrebna dijelom i zbog toga što je Saddam uništio velika kurdska poljoprivredna područja.

U kolovozu 1990. Saddam je prvi put pogriješio. Oglušio se o američke naloge – odnosno, vjerojatnije je da ih je pogrešno shvatio – i napao Kuvajt. Reakcija je bila snažna. Odmah je shvatio pogrešku i pokušao iznaći način da se povuče. No Sjedinjene Države nisu željele da se povuče. Washington ga je u biti htio protjerati, a ne čekati da se povuče. To je dovelo do prvog rata s Irakom.

Neposredno nakon tog rata, Sjedinjene Države imale su potpuni nadzor nad tim područjem. Saddam gotovo kao da nije postojao. Ipak, on je pokrenuo veliki napad protiv šijita na jugu. Sjedinjene Države odbile su onemogućiti napad. Na jugu je došlo do velikog masakra šijita, a američka vlada nije pomaknula ni mali prst, čak ni da onemogući vojne helikoptere.

Nakon toga, Saddam se okomio na Kurde na sjeveru. No ovaj put SAD ih je odlučio zaštititi od njega. I odjednom se posve izmijenilo izvješćivanje. Novinari su otišli na sjever. Ako se sjećaš televizijskih izvješća iz tog vremena, užasnuli su ih zločini protiv ljudi čija su djeca plavooka i plavokosa poput nas. To više nismo mogli podnositi. Podignula se velika prašina. Bush je u konačni ci uspostavio zonu zabrane letenja. Tako je to bilo s Kurdima u Iraku.

Istodobno je devedesetih godina turska represija nad Kurdima bila iznimno žestoka. Ubijeno je nekoliko desetaka tisuća ljudi, uništeno oko tri i pol tisuće gradova i sela, vjerojatno uz barem dva milijuna izbjeglica. Bilo je tu svih mogućih oblika mučenja i stravičnih napada. I sve to uz potpunu potporu Sjedinjenih Država. Osamdeset posto turskog oružja poteklo je iz Sjedinjenih Država. Štoviše, kako je broj zločina rastao, tako se povećavao i dotok oružja. Vrhunac je zapravo zabilježen 1997., a te je godine Clinton Turskoj poslao više oružja nego ukupno u cjelokupnome hladnoratovskom razdoblju.

Mediji su odbijali spomenuti bilo što od toga. A to nije bila tajna. Human Rights Watch pisao je opširne izvještaje – ondje su imali izvrsnog istražitelja – Amnesty International također. Čovjek je mogao doznati što se događa, samo ne iz The New York Timesa. A Times je imao dopisništvo u Ankari, naravno, ali ga izvješćivanje o tome nije zanimalo, osobito o američkoj ulozi. To jednostavno nije bila prikladna priča.

Irački Kurdi od nedostojnih su postali dostojni. Moguće je i da se vrate u raniju ulogu. Ali sve ovo dobra je pouka. Jedna kurdska izreka kaže: “Jedini su nam prijatelji planine.” I to je mudro. Kurdi se ne bi trebali zanositi mišlju da američka vlada, samo zato što ih danas tapša po glavi, već sutra neće poduprijeti neki novi masakr u Halabji.

Usput, to razlikovanje dostojnog i nedostojnog – trebao sam to već spomenuti – zapravo potječe od Georgea Orwella, koji je razlikovao ljude i neljude. Važni su ljudi. Neljudi nisu važni. Njima možete raditi što god vas je volja.

A to mi je postalo kristalno jasno kad sam sudjelovao na jednoj videokonferenciji u Londonu. Voditelj je spomenuo koliko je Zapad užasnut odrubljivanjem glave novinarima. “Užasnuti smo”, rekao je. “To je tako strašno. Jednostavno moramo poduzeti nešto u vezi s time.” Obraćao se poprilično liberalnoj skupini.

Devedestih godina turska represija nad Kurdima bila je iznimno žestoka, uz potpunu potporu Sjedinjenih Država. Američki mediji odbijali su to i spomenuti

“Jasno nam je da su zločini koje su počinili Amerikanci, Britanci i Izraelci grozni, ali čak ni tijekom izraelskog napada na Gazu nije bilo slučajeva odrubljivanja glave.”

Doista? Dobar je primjer najnoviji izraelski napad na Gazu. U Shuja’iyyi su ljudi skupljali komade tijela ne bi li utvrdili tko je sve poginuo.13 O tome se izvješćivalo. Ali onaj voditelj u Londonu imao je pravo: to nije užasnulo Zapad. Kad mi radimo zločine kao što je bombardiranje civila, kad su tijela žrtava tako raznesena da ih se ne može čak ni identificirati, to nije zločin. To je možda “pogreška”. Baš kao i “pogreške” koje se događaju u napadima bespilotnim letjelicama, koje žrtvama nesumnjivo rade i gore stvari od odrubljivanja glave. Možda je to pogreška, ali nije zločin. S druge strane, kad ISIS nekome odrubi glavu, to nas neizmjerno pogađa. Ta su ubojstva užasna, u to uopće nema sumnje – ali su tek djelić onoga što činimo mi i naše marionete.

Irački Kurdi zauzeli su Kirkuk, važno središte za eksploataciju nafte, i tako povećali izglede za ekonomsku održivost neovisne kurdske države. Dio izraelskih i turskih analitičara kaže da je to neizbježno. Što vi mislite o toj mogućnosti?

Ovisi o tome što odluči gospodar svijeta. Barem zasada, Sjedinjene Države se opiru, a to znači da Kurdi, iako je imaju u izobilju, ne mogu prodavati naftu na međunarodnome tržištu, jer SAD to ne dopušta. Dio nafte nesumnjivo se ipak proda, dio se prokrijumčari u Tursku. Čini se da dio kupuje i Izrael. Ali kurdski tan-

keri tumaraju po Sredozemlju, pokušavaju ne biti previše uočljivi i nastoje negdje iskrcati tu naftu.14 U ovome trenutku kurdska kvazidržava ne može plaćati čak ni svoje dužnosnike.15 Nemaju ni približno dovoljno prihoda. Usput, sve se to događa dok je glavni grad, Erbil, prepun nebodera, divovskih novih zgrada koje niču kao gljive poslije kiše… silno bogatstvo – tipične odlike države proizvođača nafte.

Kurdi su u velikoj nevolji. Nemaju izlaz na more. Nemaju nikakav pristup vanjskome svijetu. Irak im odbija omogućiti da prodaju naftu preko njihova teritorija. Uglavnom moraju ići preko Turske, a to onda iziskuje američku potporu. Koje zasada nema. Stoga nisam previše uvjeren da je to baš neizbježno.

Pogledate li zemljovid, cijelo je kurdsko područje u određenoj mjeri zaokružena cjelina. Najveći dio nalazi se na jugoistoku Turske. Drugi je dio u Siriji. Assad taj dio uglavnom ne dira, tako da Kurdi za sirijske katastrofe ondje imaju svojevrsnu poluautonomiju, ali sad ih napadaju sunitski džihadisti, ISIS, Al-Nusra i drugi. Pitanje glasi: mogu li se sirijski Kurdi nekako povezati s iračkim Kurdistanom i možda, u konačnici, s kurdskim područjima u Turskoj? Između vodstva iračkih Kurda i turske vlade vode se vrlo složeni pregovori. Ali kurdska područja u Siriji pod nadzorom su skupine naklonjene Kurdskoj radničkoj stranci (PKK), turskoj gerilskoj organizaciji, koja je ogorčeni neprijatelj Turske i Sjedinjenih Država.

Uz uspon ISIS-a i selafijske teologije i ideologije u tome dijelu svijeta, ne bi li ovo bila prilika za zatopljenje odnosa s Iranom?

Upravo na to poziva iračka vlada. Igrom slučaja, Iran i Sjedinjene Države u tome su zapravo uvelike na istoj strani. I to ne prvi put. Iran se oštro protivio talibanima i silno pomogao američkoj vladi u invaziji Afganistana. Štoviše, predsjednik Seyyed Mohammad Khatami ponudio je 2003. Bushu da otvoreno razmotre sva sporna pitanja: Izrael, nuklearno naoružanje, sve. Razgovarajmo o svemu. Bush i njegova vlada to su odbili.16 Jednostavno smo odlučili da je Iran neprijatelj. Da je previše samostalan. A mi to ne možemo trpjeti.

Usput, isto vrijedi i za Assada u Siriji. U ovom trenutku od većih vojnih sila ISIS napada jedino Assadova kvazivlada, usko povezana s Iranom. Iran, kako se čini, šalje oružje, savjetnike, a po svoj prilici i vojnike u Irak, kako bi iračkoj vladi pomogao protiv napada ISIS-a. Ali Sjedinjene Države tvrde da u “međunarodnoj koaliciji” ne smiju biti ni Iran ni Assad. Stoga je glavna sastavnica koalicije Saudijska Arabija, glavni financijer ISIS-a i njegovo ideološko središte. To je apsolutno besmisleno.

Ključna je uloga Turske. Vijay Prashad, publicist koji predaje na Trinity Collegeu u Connecticutu, nedavno je u jednom intervjuu rekao:

“Svi dokazi ukazuju na to da je Turska ranjenim i ozlijeđenim borcima ISIS-a omogućila da se vrate u Tursku i liječe se u tamošnjim bolnicama.” Granica je vrlo propusna.

Kada je SAD 2003. napao Irak, 90 posto turskog stanovništva snažno se protivilo napadima iz njihove države. Ne jer vole Irak. Samo nisu željeli sudjelovati u američkoj agresiji na susjede

Da. To je granica sa Sirijom i borci ISIS-a samo je prelaze, u oba smjera. Dobivaju vojnu potporu i medicinsku pomoć. Obama je podvrgnuo Tursku velikome pritisku da se pridruži velikoj koaliciji. Ali očito je da joj Turska neće pristupiti. Turska i sama ima silno velike vojne snage. Kad bi se uključili u rat, mogli bi praktički preko noći uništiti ISIS, baš kao i Iran. Ali Tursku to ne zanima – a Iran ne smije.

Turska je članica NATO-a, dugogodišnja korisnica američke vojne pomoći. Nekako se čini da bi Washington mogao ishoditi što želi kad je riječ o potpunome zatvaranju te granice.

Tako izgleda na prvi pogled, osobito s obzirom na to kako je SAD potpomognuo žestoku tursku operaciju protiv kurdskih pobunjenika. Ali Turci jednostavno ne slušaju zapovijedi.

Godine 2003., kada su Sjedinjene Države napale Irak, dogodilo se nešto iznimno zanimljivo. Već i pogled na zemljovid pokazuje da su Sjedinjene Države posve očito željele napasti Irak iz Turske. Velike bojne baze u istočnoj Turskoj nalaze se točno uz iračku granicu. Bile bi to idealne polazne točke za napad američkih snaga. Ali tursko se stanovništvo tome snažno protivilo. Ankete su pokazivale da se više od 90 posto Turaka protivi američkome napadu. Ne jer vole Irak. Samo nisu željeli sudjelovati u američkoj agresiji. Na veliko iznenađenje svih, turska vojska, koja ima silnu moć i utjecaj, dopustila je turskoj vladi da se prikloni volji tih 90 posto stanovništva. A to je podignulo veliku prašinu u Sjedinjenim Državama. Kako se Turska usuđuje odbiti američke zapovijedi i umjesto toga voditi računa o stavu 90 posto svojih građana? Američki mediji osudili su turski potez i prvi put počeli izvještavati o slučajevima kršenja ljudskih prava u Turskoj. O njima se devedesetih godina nije čulo praktički ništa, a onda nam je odjednom jako stalo do toga. Sada smo morali izvješćivati o tome koliko su Turci grozni.

Najnevjerojatniji je bio slučaju zamjenika ministra obrane,

Paula Wolfowitza. U medijima su ga nazivali “glavnim idealistom” Busheve vlade. Bio je duboko moralna osoba, pretjerano idealistična. Žestoko je osudio tursku vojsku jer nije prisilila tursku vladu da prihvati američke zahtjeve. Čak je zahtijevao da se vojska ispriča Sjedinjenim Državama i jasno da do znanja da više nikada neće počiniti takav zločin.

To se odvijalo u trenucima dok su vladi, medijima i intelektualnoj zajednici bila puna usta američke predanosti “promicanju demokracije”. Želite li biti ugledan intelektualac ili novinar, morate istodobno zagovarati posve proturječne ideje i to ne primjećivati.

Orwellova “dvomisao”.

Da, tako Orwell definira “dvomisao”: sposobnost da u umu imate proturječne misli i prihvaćate obje, a da to i ne primjećujete. To je praktički nezaobilazan uvjet u intelektualnome svijetu.

Od osnutka turske republike 1923. godine, vojska je u toj zemlji dominantna ustanova. Kako je Erdoğan uspio marginalizirati vojsku?

Proveo je veliku čistku vojnoga vrha i nekažnjeno se izvukao. Utjecaj vojske na vladu smanjio se. Nije baš jasno koliko, ali svakako bitno. To je bilo jedno od Erdoğanovih većih postignuća u prvih pet godina ovoga tisućljeća.

Manjine na Bliskom istoku – jezidi u Iraku, Armenci na sjeveru Sirije i druge skupine – jako su ugrožene. Kako je moguće zaštititi ih?

Postoji međunarodni pravni okvir koji, barem u načelu, svi prihvaćaju. Izrijekom se navodi u Povelji Ujedinjenih naroda, me-đunarodnome sporazumu koji su Sjedinjene Države ratificirale, pa je to, prema američkome Ustavu, onda i zakon koji je iznad eventualno drugačijih odredaba u lokalnim zakonima. Povelja, osobito njezin 39. članak, navodi da Vijeće sigurnosti mora odrediti postoji li prijetnja miru – kao što je na primjer masakr jezida. Osim toga, Vijeće sigurnosti – i isključivo Vijeće sigurnosti – može odobriti upotrebu sile u slučaju kad odredi da postoji prijetnja miru. Isto tako, postoji apsolutna zabrana prijetnje ili uporabe sile, osim u izravnoj samoobrani od oružanog napada, što je ovdje irelevantno. To je, dakle, osnova zaštite.

Ali Sjedinjene Države, Velika Britanija, Izrael i druge marionetske zemlje zapravo su “odmetničke države”, države koje ne poštuju međunarodne zakone. Povelja UN-a na njih se ne odnosi. Imaju monopol na silu, ili žele imati monopol na silu, te se njome služe kako im se prohtije. A to ograničava mogućnosti rješavanja ovoga problema.

U svijetu koji poštuje zakone, naša bi vlada od Vijeća sigurnosti zatražila rezoluciju koja bi ustvrdila da je riječ o ozbiljnome kršenju ljudskih prava i prijetnji miru na područjima pod nadzorom ISIS-a, a potom od UN-a zatražila da odobri primjenu sile kako bi se ta prijetnja otklonila. U toj primjeni sile trebale bi ponajprije sudjelovati regionalne snage, među njima, dakako, i Iran.

Ali to se ne događa. Štoviše, u medijima se uopće ne spominje da bi mogao postojati nekakav zakonit način na koji bi se mogla rješavati ta situacija. To je jednostavno izvan okvira svijesti zapadnjačke intelektualne kulture. Predodžba o tome da bismo se mogli ponašati kao država koja poštuje zakone jednostavno je nezamisliva. Ako je spomenete, ljudi ne znaju o čemu govorite. To jednostavno ne postoji kao mogućnost, pa se i ne spominje. Radi se ono što odluči gospodar.

Na referendumu koji se 18. rujna 2014. održao u Škotskoj, građani su se u omjeru od 55 prema 45 posto izjasnili za ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu. Kakve su implikacije tog referenduma za Kašmir, Armence u Gorskome Karabahu i Kurde u Iraku?

U Europi su na djelu suprotstavljene tendencije. Posljednjih nekoliko stotina godina Europa je bila najnesmiljenije divljačko područje na svijetu. Europljanima je od svega najviši cilj bio međusobno se ubijati. Tijekom Tridesetogodišnjeg rata, u 17. stoljeću, poginula je gotovo trećina stanovništva Njemačke. Tu su onda i dva čudovišna rata u 20. stoljeću. Godine 1945. Europljani su shvatili da bi sljedeći puta sve trajno završilo, jer je razvoj tehnologije dosegnuo razinu na kojoj više ne mogu igrati tu igru. I doista su se promijenili. Francuska i Njemačka koje su se međusobno klale stoljećima krenule su u smjeru pomirenja. Potom se počela integrirati Europska unija. Slobodno kretanje između europskih zemalja u načelu je pozitivna stvar, jer smanjuje inzistiranje na nacionalnim granicama i dovodi do povećanja interakcija među ljudima koji i trebaju surađivati, a ne ratovati.

Ali postoje i druge, suprotstavljene tendencije. Sudjelovanje u demokratskim procesima bitno se smanjilo. Odluke o europskome gospodarstvu donose birokrati u Bruxellesu, uglavnom pod utjecajem njemačkog Bundesbanka. Mišljenje stanovnika Europe skoro se posve zanemaruje. U pojedinim trenucima to izgleda gotovo nadnaravno. Godine 2001. grčki premijer George Papandreou sramežljivo je natuknuo da bi grčkome narodu možda trebalo omogućiti da referendumom odluči hoće li prihvatiti stroge mjere štednje koje su odredili bankari u Bruxellesu.21 Zapad se izbezumio od bijesa. Mediji, intelektualci i ostali osudili su Papandreoua što se uopće usudio pitati stanovnike trebaju li slušati naloge birokrata i bankara.

To je dovelo do vrlo kompliciranih reakcija u Europi. Dio toga uistinu je stravičan. Imali smo reakciju desnoga spektra – ponegdje neonacističkog, drugdje tek silno desničarskog – a to je reakcija na gubitak sudjelovanja u demokratskim procesima. Ali pojavila se još jedna reakcija, a ona je, barem u mojim očima, zdravija: riječ je o trendu regionalizacije, koji se protivi centralizaciji Europske unije. U nizu dijelova Europe ljudi traže autonomiju. Jedan je od slučajeva Škotska. Drugi je Katalonija. Takvi procesi odvijaju se u Baskiji, u dijelovima Francuske i drugdje.

Europa je veliki kompleks kultura, jezika i povijesti, vrlo složena tapiserija. Ali ondje se ubrzano događa uništenje lokalnih jezika. Mali jezici brzo odumiru jer je sustav nacionalnih država svima nametnuo nacionalne jezike. U Italiji, primjerice, postoji mnogo ljudi koji ne mogu razgovarati s vlastitom bakom, jer govore različitim jezicima. Ali pojavljuje se i suprotan trend oživljavanja regionalnih jezika i kulture. Čini mi se da je škotski referendum dio upravo tog trenda.