Nacional ekskluzivno donosi ulomak iz knjige ‘Ivan Šalić – osobni tajnik Alojzija Stepinca’ u kojem Josip Jagodar i Zvonimir Milošević otkrivaju nepoznate detalje iz života jednog od najviših dužnosnika hrvatske Katoličke Crkve u doba NDH

Budući da je Ivan Šalić 1941. godine boravio u Hrvatskoj, zbog ratnih se okolnosti nije mogao vratiti u Rim i dovršiti doktorski studij pa je 24. studenog imenovan bilježnikom, a od 11. prosinca 1941. godine osobnim tajnikom nadbiskupa Stepinca. Dužnost tajnika obnašao je sve do uhićenja 15. studenog 1945. godine. Tijekom tajničke službe radio je poslove koje mu je dodjeljivao nadbiskup Stepinac: primao je i slao nadbiskupovu poštu, dočekivao ministre i druge dužnosnike, odnosio nadbiskupove poklone ranjenim hrvatskim borcima u zagrebačke bolnice, obavještavao župnike o nadbiskupovim odlukama, putovao s nadbiskupom i sudjelovao pri podjeli sakramenta svete potvrde domobranima katolicima u svibnju 1944. te druge.

Dana 10. veljače 1944. oko 11 sati Šalić je nosio pismo poglavniku Anti Paveliću u kojem je nadbiskup Stepinac molio pomilovanje ustaškog pukovnika Vladimira Galića i dopukovnika Petra Bakote. U literaturi se navodi da je Šalić spremio poglavnikove filmove u nadbiskupijski arhiv. Tijekom putovanja po Hrvatskoj često se vozio vlakom pa su mu željeznice 1943. izdale iskaznicu temeljem koje je ostvarivao 50% popusta na sve vožnje Hrvatskom državom željeznicom.

U nastavku će se navesti nekoliko primjera iz kojih je vidljivo kako je Šalić tijekom Drugog svjetskog rata pomagao Srbima i Židovima. Po Stepinčevu nalogu, Šalić je zajedno sa Stjepanom Lackovićem, trebao pronaći način kako pomoći Židovima koji su u vlaku u Novskoj čekali transport za Njemačku 27. ožujka 1943. godine. Naredba njemačkih časnika bila je da ljudima u vlaku nitko ne smije dati ništa za jelo i piće, ali je na nagovor Lackovića dežurni njemački časnik dopustio da se Židovima podijeli topli obrok. Šalić je 26. svibnja iste godine išao na razgovor kod Filipa Crvenkovića u Ravnateljstvo za javni red i sigurnost kako bi se zauzeo za Židove u mješovitim brakovima i kako bi ih pokušao spasiti od uhićenja. Uz to, Šalićevom zaslugom iz logora Jasenovac bilo je pušteno 56-ero djece u dobi od 4 do 14 godina koja su bila predana na njegu Caritasu tijekom 1943. godine. Sačuvan je i dopis od 22. ožujka 1944. koji je Šalić uputio Milutinu Jurčiću, glavnom ravnatelju za javni red i sigurnost NDH, u ime nadbiskupa Stepinca, u kojem moli Jurčića da oslobodi zatočene Židove.

Nadbiskup Stepinac je u veljači 1956. godine izjavio da su Lacković i drugi bili povezani s ustašama, ali da on nije, stoga nije odobravao njihove pojedine poteze, ali ih je razumio jer su bili mladi

Tijekom ispitivanja liječnika Milutina Radetića utvrđeno je da je, po nalogu nadbiskupa Stepinca, pomagao i Srbima tijekom NDH. Oni su intervenirali kod vlasti da se Radetić pusti iz zatvora u ljeto 1943., a nakon toga, nekoliko tjedana pred ulazak Jugoslavenske armije u Zagreb, Šalić je Radetiću ponudio smještaj u svojoj sobi u nadbiskupskom dvoru i tražio da njegovu ponudu prenese drugim Srbima koji se osjećaju ugroženo – da se mogu skriti u nadbiskupski dvor. Radetić je u kasnijim ispitivanjima pred komunističkim vlastima izjavio da je liječio Šalića od čira u Kirurškoj klinici u Zagrebu u proljeće 1944. godine.

Nadbiskup Stepinac je u veljači 1956. godine izjavio da su Lacković i drugi bili povezani s ustašama, ali da on nije, stoga nije odobravao njihove pojedine poteze, ali ih je razumio jer su bili mladi, a svaki su dan po deset puta trebali intervenirati i spašavati ljude, stoga su morali „podržavati vezu“.

Tijekom rata u nadbiskupski dvor dolazio je i nadrabin Miroslav Šalom Freiberger koji je cijenio Stepinca i njegova zalaganja za Židove tijekom Drugog svjetskog rata. Šalić je ponekad prisustvovao tim susretima te je u jednom svjedočanstvu izjavio: „Nadrabin dr. Freiberger znao je reći u Dvoru: ‘Kad rat završi i kada budemo gradili novi hram (sinagogu), prve riječi zahvalnosti bit će upravljene nadbiskupu Stepincu“.

Kao nadbiskupov tajnik, Šalić se bavio i brigom o dokumentima i različitom arhivskom građom. Po nalogu nadbiskupa Stepinca, poslao je Promemoriju novoj vlasti u Hrvatskoj 6. lipnja 1945. u kojoj ih je obavijestio da se u podrumu nadbiskupskog dvora nalazi nekoliko sanduka dokumenata za koje je nadbiskup Stepinac dopustio da se pohrane, na molbu Mehmeda Alajbegovića, ministra vanjskih poslova NDH „radi čuvanja za povijest važnih dokumenata Ministarstva vanjskih poslova NDH“ zbog mogućeg bombardiranja ili razaranja grada Zagreba. U nadbiskupskom se dvoru čuvao i arhiv Caritasa, stoga je Šalić 5. srpnja 1945. godine uručio ravnatelju Caritasa Vilimu Nuku dokumentaciju o djelovanju Caritasa te ga zamolio da dokumentaciju nakon korištenja vrati arhivaru Nadbiskupskog duhovnog stola vlč. Josipu Perošu.

Događaji nakon završetka Drugog svjetskog rata

Partizanske vojne jedinice ušle su u grad Zagreb 8. svibnja. 1945. godine. Grad je dotad napustilo nekoliko desetaka tisuća stanovnika te je predan bez većih oružanih sukoba, a vlada Nezavisne Države Hrvatske povukla se iz grada nekoliko dana ranije. Uz državno vodstvo, u organiziranoj koloni prema Austriji povlačilo se mnoštvo hrvatskih civila i vojnika gdje su ih zarobile engleske trupe i predale Jugoslavenskoj armiji. Komunisti su u Zagrebu odmah započeli konsolidaciju vlasti svim raspoloživim sredstvima pri čemu su stradale desetine tisuća ljudi optuženih za suradnju sa Nezavisnom Državom Hrvatskom. U Zagrebu su se nekoliko mjeseci nakon ulaska u grad događale masovne likvidacije na obroncima Medvednice, pljačkale su se kuće imućnih obitelji, konfiscirana je imovina, nadzirana su veleposlanstva i strani diplomati, oskvrnjivani su spomenici i groblja, a posebna meta bili su svećenici koji su najčešće optuživani za suradnju s ustaškim vlastima. Kaptol je u svemu tome bio nemoćan jer je nadbiskup Stepinac bio izoliran te se nalazio pod nadzorom OZNA-e. Voljom komunističkih vlasti započet je sukob s Katoličkom crkvom i njenom personifikacijom u Hrvata, zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, a rezultat pritisaka na Crkvu bilo je nadbiskupovo prvo uhićenje u svibnju 1945 godine. O događajima nakon dolaska komunista na vlast pisao je Šalić svojoj obitelji u drugoj polovici lipnja 1945. godine. U pismu navodi da je prekinut poštanski promet i telekomunikacija te da nadbiskup Stepinac nema utjecaja na novu vlast. Opisao je obiteljsku situaciju u kojoj su se nalazili rođaci iz Zagreba i uhićenju svećenika diljem Hrvatske, stoga je bio u strahu i za vlastiti život. Upozorio je obitelj da se previše ne izlaže u javnosti i da paze s kim razgovaraju. Izrazio je žaljenje zbog uhićenja bebrinskog župnika Josipa Matijevića. Na kraju pisma sugerirao im je da unište pismo zbog vlastite sigurnosti, ali srećom oni to nisu napravili te su ostavili primaran izvor o situaciju u Zagrebu i Katoličkoj crkvi nakon dolaska komunista na vlast 1945. godine.

Desetak dana prije uhićenja, 4. studenog 1945., Šalić je s kanonikom dr. Antunom Slamićem bio u pratnji nadbiskupa Stepinca na otvorenju župe u Svetoj Nedjelji. Na put su išli službenim automobilom koji je vozio Stjepan Kranjčec. Na Črnomercu su vidjeli dva motorista koji su ih čekali te su vozili ispred njih, povremeno ih pogledavajući. U Zaprešiću su na automobil okupljene skupine ljudi počele bacati kamenje i pokvarena jaja, a u pozadini se čula pucnjava iz pušaka. Automobil se zaustavio pred crkvom u Zaprešiću gdje ih je na crkvenim vratima dočekao upravitelj župe Matija Pašiček s časnim sestrama i vjernicima. Iz automobila je izašao vozač Kranjčec, a nadbiskup mu je zapovjedio da se vrati u automobil i da krenu dalje. Tada je kamenje još više počelo padati po automobilu pa su tom prilikom razbijena stakla na automobilu. Nadbiskupu Stepincu tada je lakše ozlijeđen nos, a Šalić je imao nekoliko komadića stakla u očima koje su mu isprali liječnici pri povratku u Zagreb, gdje su išli preko Brežica u Svetu Nedjelju kako ih opet negdje ne bi napali. Već se tada moglo zaključiti da su vlasti nešto spremale protiv nadbiskupa.

Uhićenje i suđenje

Ivan Šalić uhićen je 15. studenog 1945. godine u 11 sati prije podne. Batelja navodi da su policijske snage opkolile nadbiskupski dvor 10. studenog 1945. i htjele izvršiti napad na nadbiskupa, ali su odustale jer je don Giuseppe Masucci o tome izvijestio britansko veleposlanstvo i ured predsjednika Bakarića. Pet dana kasnije uhićen je Ivan Šalić, a zbog intervencije don Masuccija, Šaliću je dopušteno promijeniti odjeću i uzeti najpotrebitije stvari. Masuccci je u svoj dnevnik 15. studenog zapisao sljedeće:

U 11 sati su tri partizana uhapsila nadbiskupovog drugog tajnika Šalića. Tek poslije mog osobnog posredovanja mu je bilo dopušteno promijeniti svoju odjeću i spakirati nešto malo stvari. Odmah sam se obratio na visoke vlasti s obzirom na ovaj žalosni slučaj. Odgovoreno mi je, da se optužuje Šalića, da je 23. listopada 1945. god. blagoslovio zastavu bijelih partizana (križara). Svečanost je održana u kapeli sestara blizu vratareva stana. OZNA ima svjedočanstva i fotografije spomenute zastave. Maglovito vrijeme!

Isti je dan Šalić ispitan u zatvoru Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) o suradnji s ustašama, letku s potpisom Centralnog komiteta komunističke partije (CKKP) za Grad Zagreb, popisu ustaških i domobranskih časnika koji su postali logoraši u Kovinu te o blagoslovu zastave u nadbiskupskom dvoru i dopremanju lijekova križarima. Nakon ispitivanja je pritvoren, a kako su tijekom ispitivanja istražitelji potvrdili određene sumnje o suradnji Šalića s ustašama, javni tužitelj Federalne Države Hrvatske Jakov Blažević pokrenuo je istragu 20. studenog 1945. te mu je određen istražni zatvor. Dana 7. prosinca 1945. u 11:30, u pratnji osmorice članove OZNE, otišao je u arhiv kurije gdje su ostali oko jedan sat. Nema informacija o tome što su ondje tražili.

Nedugo nakon određivanja istražnog zatvora, Šalićeva sestra Anka uputila je pismo Vladimiru Bakariću, tadašnjem predsjedniku Vlade Federalne Države Hrvatske, 10. prosinca 1945., u kojem je tražila da se obustavi postupak protiv njezina brata ili da se slučaj preda „nadležnom sudu na daljnji postupak“ pozivajući se na Ustav. U nastavku pisma naglasila je nadbiskupovu intervenciju za pomoć progonjenim komunistima, partizanima, pravoslavnim Srbima i Židovima. Naglasila je da je nadbiskupu Stepincu u tome pomagao njegov tajnik, Ivan Šalić, te je zbog toga doživljavao „prijekore i poniženja“. Navela je i primjer župnika Ivana Kokota koji je bio svećenik u Svetoj Klari kod Zagreba. On je s vješala skinuo i po vjerskim obredima sahranio 30 partizana koje su ustaše objesili. Njemu je Šalić pomogao u skrivanju od ustaških vlasti koje su ga tražile zbog toga čina. Primio ga je u nadbiskupski dvor te ga skrivao pokraj svoje sobe tri tjedna. U pismu je Anka Šalić istaknula da je nadbiskup Stepinac pokrenuo „referadu za pomoć političkih prognanika“ te istu povjerio Ivanu Šaliću koji je radio na oslobađanju utamničenih i spašavanju od sigurne smrti. Zbog toga je tražila da Šalića puste iz zatvore OZNE ili ga predaju u nadležnost javnog tužitelja. Osim primjera koji je navela njegova sestra, Šalić je vlastoručno napisao popis osoba kojima je pomogao osobno ili posredstvom svojih rođaka Branka Šalića (koji je stanovao na adresi Solovjeva 14) i Đure Šalića (koji je stanovao na adresu Kaptol 1). U nedatiranom dokumentu navodi da je pomogao sljedećim osobama tijekom NDH ili su imali informacije o njegovim aktivnostima:

– Saša i Braco Strmac – za Sašu je dva puta osobno posjetio pročelnika vojnog redarstva pukovnika Josu Rukavinu da ga pokuša spasiti i u tome je uspio jer nije ubijen, nego je dobio 20 godina zatvora. Nakon presude ga je posjetio u zatvoru sa svojim bratićem Brankom Šalićem te mu odnio kutiju cigareta;

– tipograf Antun Pešek i njegova supruga Marija – za njega se osobno zauzimao kod referenta Maka i pisao molbu Pavuni za njegovo oslobođenje te je pušten nakon dva i pol mjeseca. Bio je aktivist i davao je „crvenu pomoć“ te je nakon izlaska iz zatvora živio na adresi Klovićeva 25/II;

– Ivan Kokot, župnik u Sv. Klari i kateheta. Šalić mu je dao zaklon 10 dana jer je bio u strahu od uhićenja zbog pokapanja osuđenika za odmazdu u Remetincu. Adresu je imao kanonik Marić koji je živio na Kaptolu 11;

– Ivan Pavić, posjednik iz Ivankova koji je bio optužen za „crvenu pomoć“ i veze s partizanima pa je došao u Zagreb. Ondje mu je Šalić dao zaklon kod sebe 5-6 dana preko noći. Tome su mogli posvjedočiti njegovi bratići;

– profesorica Ubl, za čijeg je muža osobno nosio pismo generalu Perčeviću. Pismo/molbu napisao je Šalić, a potpisao nadbiskup Alojzije Stepinac. Njihova molba nije uvažena, ali je župnik Kokot mogao posvjedočiti;

– Židovska bogoštovna općina, a tražio je da Dr. Glückstahl posvjedoči jesu li uvijek „najspremnije preuzeli sve što je bilo u (…) moći“ i da pokušaju spriječiti progon židova te je primio nadrabina Dr. Freiburgera, a njegovi tajnici Ing. Aršer i Davidović su satima boravili u Nadbiskupskom dvoru skrivajući se pred vojnicima i državnom vlašću;

– gospođa dr. Desanka Ristović Štampar, supruga rektora Andrije Štampara koja je više do deset puta bila kod Šalića i dr. Sankovića zbog intervencija. Zahvaljujući njemu, preko Tajništva slala je pisma i novine svom bratu dr. Rajku Đermanoviću u Italiju. Također, pomogao je i sinu Slobodanu Štamparu za kojeg je sastavljao molbu i osobno je odnio glavnom ravnatelju Ministarstva unutarnjih poslova Šipušu da ga premjeste iz Novske (Sunje) u Zagreb jer mu je ondje bio ugrožen život. Molbu je potpisao nadbiskup Stepinac te je ona uvažena, a njegovu adresu su znali Đuro i Branko Šalić;

– Marko Vidaković koji ima više informacija o Šalićevu radu za progonjene jer je dolazio kod Šalića najmanje 20-30 puta tijekom 4 godine NDH;

– časna sestra milosrdnica Vinka Galić koja je stanovala u Frankopanskoj, koja je mogla posvjedočiti o Šalićevoj intervenciji za njezina brata ustaškog pukovnika Galića i pukovnika Bakotu koji su bili osuđeni na smrt jer su „na mirni način riješili neke sporove sa partiz. na terenu i radi toga osumnjičeni“;

– kanonik dr. Josip Marić, koji je mogao posvjedočiti da se Šalić osobno zauzimao za osuđenike Borojevića i Jovanovića kod Jose Rukavine, po nalogu nadbiskupa Stepinca te su oni „sretno prošli“. O njihovu slučaju pisali su i poglavniku;

– liječnik dr. Milutin Radetić, kojeg je spasio iz zatvora jer je optužen da je liječio partizane. Radetić se kasnije Šaliću osobno zahvalio, a nakon rata radio je u Kirurgijskoj bolnici u Draškovićevoj ulici;

– Adela Vojnić, sestra pomoćnica koja je radila na okružnom uredu za osiguranje radnika, a optužena je za donaciju lijekova i „crvenu pomoć“ partizanima pa je bila zatvorena, a puštena na Šalićevu intervenciju.