Fedor Fischer, jedan od poznatijih hrvatskih slikara mlađe generacije, upravo priprema veliku izložbu “Collapse” u zagrebačkoj galeriji Bačva u Domu hrvatskih likovnih umjetnika, čije će otvorenje biti 24. kolovoza, kao uvod u 4. Bijenale slikarstva u rujnu. Ova opsežna i dugo pripremana izložba svojevrsna je sinteza njegova rada u zadnje dvije godine te brojnih samostalnih i skupnih tematskih izložbi po Hrvatskoj i Austriji, ali i Posebne pohvale stručnog ocjenjivačkog suda na 3. Bijenalu slikarstva 2015. godine u Zagrebu.

Fedor Fischer diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj Likovnoj akademiji 2007., a 2012. boravio je na umjetničkoj rezidenciji “One-sided Story” u Leipzigu. Ne podržava famu o slikaru koji danima ne izlazi iz atelijera i kuka nad teškom sudbinom hrvatskog umjetnika. U slobodno vrijeme svira gitaru u jednom rock bandu, a u razgovoru za Nacional otkriva zašto smatra da za bolju umjetničku inspiraciju i zrelost treba pratiti društvenu i političku dimenziju stvarnosti, bez bježanja u izolaciju.

Iako Fischerovo slikarstvo pokazuje da ga primarno zanimaju slikarski problemi, širenje i razvijanje granica slikarskog žanra prema slici-objektu, ne možemo zanemariti njegov društveni i politički nerv koji je uronjen u stvarnost oko sebe. “Na svjesnoj razini bavim se isključivo slikarstvom, dok na podsvjesnoj sigurno na mene utječe stanje u društvu. Društvo je sastavljeno od pojedinaca koji su istovremeno i produkt tog istog društva. Ne mogu se ograditi od društveno-političke stvarnosti. Međutim, ono što primjećujem u svojim slikarskim akcijama je pokušaj da učinim nešto hrabro i odgovorno i da se nosim s posljedicama kakve god one bile”, pojašnjava Fedor Fischer. U tom smislu, i naziv nove izložbe, “Collapse” djelomično je referenca na globalno stanje ljudske civilizacije i društva. “Collapse je stanje prije velike promjene, ponovnog rođenja. Sve što ima početak, ima i kraj. To nije ni pozitivno, ni negativno. Naprosto je tako. Što je život kvalitetniji i problemi objektivno manji, to ih više vidimo kao probleme i sve smo bliži dekadenciji. U jednom trenutku nas priroda protrese i vrati pravim problemima i onda, naravno, ne znamo kako bismo se nosili s time. Filozofija mojih novih slika nema nikakve veze s enformelom, osim što na prvi pogled na to podsjeća. Želimo li izgraditi nešto novo, nužno je proći kroz fazu uništenja tj. destrukcije kako bismo “maknuli” ono što je tu prije bilo i napravili mjesta za to što gradimo. Ako isključimo vrijeme i zbrojimo trenutke u kojima nešto nastaje, svijet bi bio gradilište: hrpa nekakvih materijala, zemlje, metala, savijutaka, pukotina… To me zanima, osim dimenzije vremena u slikarstvu. Dio svijeta je u konstantnim problemima, ali naša je pozornost na onom dijelu svijeta koji se nas tiče. Ja sam također dio tog društva i ne razlikujem se ni po čemu. Ne kritiziram, već promatram. Gradnja slike kroz niz slojeva različitih materijala, preslikavanje ili potpuno uklanjanje pojedinih, ostavlja vidljivim cijeli proces stvaranja doslovno i metaforički, kao i potrebno vrijeme u kojemu se dogodila ta promjena na podlozi. Iskustvo na taj način egzistira kroz svoju formu u vremenu”, ističe umjetnik.

Na prošlom je, 3. Bijenalu slikarstva, dobio posebnu pohvalu žirija, koja mu je ipak označila početak jednog novog, ozbiljnijeg poglavlja u karijeri, koliko god da nagrade možda i nisu presudne. “Svatko voli biti pohvaljen za svoj rad. Vjerojatno u tome najviše uživa ego. Međutim, ima različitih nagrada i pohvala. Nemaju sve jednaku težinu. Pohvala koju sam dobio na 3. Bijenalu slikarstva vrlo mi je bitna i zaista me iznenadila. Nisam ju očekivao upravo iz razloga što sam u javnost po prvi put izašao s radovima koje do tada nisam izlagao. Nisam znao kako će moje slikarstvo biti primljeno s obzirom na to da se radilo o apstraktnim slikama, a kao što znamo, većina slikara mlađe i srednje generacije u Hrvatskoj radi figurativno. I sâm sam se donedavno bavio figuracijom. Međutim, istraživanje i eksperimentiranje me dovelo do apstraktne slike”, pojašnjava Fedor Fischer.

Smatra kako je rad u atelijeru zatvoren za javnost i u tom smislu slijedi tradiciju brojnih starijih hrvatskih slikara koji nisu previše kolegama pokazivali djela prije nego što bi ih izložili. “To je svijet za sebe. Ni sam ne znam je li rad uspio dok ga ne vidim u nekom prostoru poput galerijskog”, ističe slikar.

Slaže se s time da smo napokon dočekali da utihnu tvrdnje kako je slikarstvo kao medij mrtvo. Pokazalo se da je slika preživjela devedesete godine prošlog stoljeća i početak novog tisućljeća. “Ljudi vole raspravljati o budućnosti, smaku svijeta i teorijama zavjere. Moje mišljenje je da nikada nije ni bilo upitno hoće li slikarstvo preživjeti. Naravno da hoće, i naravno da će doživjeti promjene kao što i jest. U devedesetima su umjetnici također slikali. Nisu prestali zato što se pisalo o smrti slikarstva. I knjiga će preživjeti. Doživljavat će transformacije, ali će ljudi i dalje i čitati i pisati. Stvari se mijenjaju analogno, a ne digitalno, prijelazi su fini, suptilni”, smatra Fedor Fischer.

Trezveno i realno prihvaća brojne probleme financiranja projekata i izložaba, ali i egzistencije umjetnika s kojima se u Hrvatskoj danas nose brojni mladi i mlađi umjetnici – kako na početku, tako i u uzlaznoj putanji karijere. “Ne znam kako je bilo prije! Slušam priče. Mojoj generaciji je samo ovo poznato. Volim to što radim, katkad me i frustrira. U ateljeu ne razmišljam ni o egzistenciji, niti o financiranju projekata. Naravno, to me sve dočeka pri izlasku iz ateljea! Problemi financiranja projekata i izložaba su stvar interesa određenog društva. Naše zemlja je vidjela interes u sportu i to se isplatilo. Danas pričamo kako su Hrvati talentirani za sport. Da nisu imali gdje trenirati, ne bi bilo ni rezultata. Kostelić je uzeo stvar u svoje ruke i od Janice i Ivice napravio najbolje skijaše na svijetu. Jedno od mogućih rješenja je svakako povezivanje s vanjskim tržištem i ostvarivanje kulturne suradnje s Europom i svijetom, na čemu HDLU i MSU aktivno rade unatoč otežavajućim okolnostima. Rumunjska je to itekako dobro iskoristila, tako da se današnja mlađa i srednja generacija rumunjskih slikara nalazi u samom vrhu svjetske umjetnosti s predvodnikom Adrianom Gheniem”, smatra Fedor Fischer.

Uz svoje samostalne izložbe, Fischer se afirmirao na likovnoj sceni i kao član umjetničkog tandema JUFI, gdje radi stilski posve drukčija djela sa svojom partnericom, multimedijalnom umjetnicom Ivanom Jurić. Ta se suradnja i dalje nastavlja i vrlo mu je važna za njegovu umjetničku zrelost, ali i povremeni odmak od vlastitog koncepta. “Suradnja je spontano počela i nije prestala. Svatko radi svoje, a kada se zatvori neka cjelina, onda se prebacimo na suradnju – ali čak i kada ne radimo na istoj slici, kada svatko radi svoje, utječemo jedno na drugo. Ivana je potpuno drukčiji tip čovjeka. Izrazito talentirana umjetnica. Njezini filmovi su prikazivani na festivalima diljem svijeta, čak i u njujorškoj MOMA-i, a s kolažima i instalacijama bila je zastupljena i na europskim Art fairovima. Jako mi je važan njezin drugačiji pogled na iste stvari. Korigira moje viđenje – ili baš suprotno, tjera me da inzistiram na svojemu. Za oboje je to dobro, a mislim da se tako i ona osjeća”, pojašnjava mladi slikar.

Slaže se da se teško u potpunosti isključiti od dnevne politike i biti u svojem svijetu te da teza o izolaciji izvan stvarnosti ne bi dala bolje kreativne rezultate. “Oblikuje nas društvo u kojem živimo, čak i kada smo duboko uvjereni da nema nikakav utjecaj na nas. Tek u nekakvom susretu s drukčijim navikama i drukčijom kulturom to vidimo i čudimo se onim drugima. To je pitanje kontrasta, apsolutno ne postoji. Sve je u nekakvim uvjetovanim odnosima. Što se tiče kreativnosti, ona nije rezervirana za umjetnike. Kreativan ili jesi ili nisi, što god radio u životu. Bez otežavajućih okolnosti nema kreativnosti tj. nema poticaja za kreiranje. Primjerice, Nikola Tesla ili Leonardo imali su realno manje stvari na raspolaganju nego mi danas, ali su očito bili dosta kreativni ljudi”, smatra Fedor Fischer.

Kada spominjemo našu kulturnu politiku ili moguću situaciju da kao savjetnik jednoga dana dobije priliku nešto napraviti i promijeniti u gradskoj ili državnoj kulturi, Fedor Fischer uvjeren je kako je to vrlo nezahvalan i sklizak teren. “Smatram da nemam nikakav uvid u pravo stanje stvari. Osjećam samo posljedice. Bilo bi krajnje neodgovorno predlagati promjene bez da znam kako točno sve funkcionira. Sigurno može biti bolje i dalo bi se tu puno toga napraviti, ali prethodno moramo znati s čime raspolažemo i koji su razlozi za ovakvo stanje. Radi li se o nesposobnosti ili interesima pojedinaca, tromosti sustava ili naprosto višim interesima o kojima baš ništa ne znamo”, ističe slikar.

Jednako tako, sve su snažnije inicijative kako umjetnici trebaju dobiti honorar za izlaganje, s obzirom na to da gotovo više niti jedna lokalna, gradska ili državna instanca ne otkupljuje jedan rad po završetku izložbe. “Svaki javni nastup je honoriran u svim kategorijama umjetničkog djelovanja, od glazbe preko glume. HDLU već duže radi na tome da se i vizualne umjetnike stavi u tu kategoriju. Osim toga, nije svako umjetničko djelo moguće kupiti pa da se na taj način umjetnik plati za svoj rad. Dakle, mislim da neki miješaju reklamu i izložbu. Izložbe su kulturni događaji, a ne reklama za umjetnika”, odlučan je Fedor Fischer.

U svoje slobodno vrijeme već nekoliko godina Fischer svira bas-gitaru u jednom bendu. Mnogo afirmiranih i cijenjenih hrvatskih umjetnika svih generacija smatra glazbu važnim izvorom inspiracije ili punjenja baterija dok rade, i to se gotovo redovito raspoznaje u njihovim djelima, no Fedor Fischer glazbu ipak odvaja od slikanja. “Sviram gitaru otkad znam za sebe, ali ne slušam glazbu dok slikam jer aktivno slušam, tj. analiziram ono što čujem. Osim toga, osjećam se isključenim ako ne sviram. Poput sportaša koji gleda utakmicu na televiziji! Bend u kojem sviram zove se Odron, a specifični smo po tome što sviramo samo repertoar Rolling Stonesa, najčešće po nekim zagrebačkim klubovima. Okupili smo se s raznih strana, tu su, primjerice, Brada (Psihomodo pop), Kruno (Majke), Kiki (Greenhouse Blues Band) i Ljudevit (Red Roosters), a ukupno nas ima sedmero. Dobro se zabavljamo i nadopunjujemo, ali na kvalitetan i kreativan način”, zaključuje Fedor Fischer.