Prošloga petka u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu otvorena je izložba ranih radova Dušana Džamonje, u povodu desete obljetnice njegove smrti. Izložene su rijetko viđene skulpture i crteži nastali od kraja četrdesetih do polovice šezdesetih, koji predstavljaju transformaciju iz figurativnog u apstraktno. Izložbu koja je nastala u koprodukciji s Galerijom umjetnina u Splitu, pripremili su kustos Branko Franceschi i kiparov sin Fedor Džamonja. Izložba 50/60 bit će otvorena mjesec dana.

Dušan Džamonja, kipar, akademik i arhitekt, bio je jedan od najplodnijih hrvatskih umjetnika i ostvario je jednako uspješnu karijeru u Hrvatskoj i u inozemstvu. Rođen u Strumici 1928., od najranijeg djetinjstva živio je u zagrebačkoj Dubravi, diplomirao je u klasi Vanje Radauša i Frane Kršinića, a 1951. magistrirao u klasi Antuna Augustinčića. Dvije godine stvarao je u njegovu studiju, a već 1953. osnovao je svoj. Prvu veliku izložbu imao je u galeriji ULUS 1954. Bio je zvijezda venecijanskog bijenala 1960., a otada pa do smrti 2009. izlagao je diljem svijeta. Njegove monumentalne apstraktne skulpture bile su izložene od Pariza, preko Londona i Lisabona do Bruxellesa, gdje je jedno vrijeme živio i imao svoj atelje. Osim skulptura od betona i animalnog ciklusa, razvio je specifičan izraz u tehnici spoja čavala i spaljenog drveta. Za svoje skulpture i projektna rješenja dobio je niz međunarodnih nagrada, kao i nagradu za životno djelo “Vladimir Nazor”. Redoviti član HAZU-a postao je 2004.

Nakon otvorenja izložbe tjednik Nacional razgovarao je sa sinom velikog umjetnika Fedorom Džamonjom, fotografom i dizajnerom koji se posljednjih desetak godina bavi očuvanjem i promocijom baštine svoga oca.

NACIONAL: Kako je došlo do ideje da se izloži rana Džamonjina figuracija?

Dva su razloga – željeli smo napraviti izložbu za komemoraciju desete obljetnice smrti Dušana Džamonje, a istovremeno smo željeli pokazati radove koji su manje poznati. Naime, posljednjih desetak godina često su se radovi iz njegove zrele faze viđali po brojnim manjim ili većim galerijama u Zagrebu, kao i u Muzeju za umjetnost i obrt, gdje je 2008. održana i velika retrospektivna izložba. Svaka faza iz tih posljednjih deset godina, kada je bio izuzetno produktivan, bila je zanimljiva, tako da smo stalno pokazivali najnovije radove. Međutim, ovu fazu koju prikazujemo na izložbi, mi stari odavno smo zaboravili, a mladi je nisu ni imali priliku vidjeti. Inspirirala me jedna mlada studentica, fascinirana Duškovim radovima, koja je došla u atelje pisati o Parku skulptura u Vrsaru. No kada je počela otkrivati njegove ranije skulpture, oduševila se. Ovom izložbom htio sam pokazati i što je Duška motiviralo i kako je on “podnio” tih ključnih deset godina između dvadesete i tridesete. Važno mi je bilo i poznanstvo s mladom restauratoricom Petrom Hundić, koja je majstorski i mukotrpno restaurirala skulpture od kojih su neke doista bile u lošem stanju, rasute po Vrsaru. To druženje s mladim ljudima otvorilo mi je neke nove horizonte, počeo sam obilaziti neke njihove izložbe i vidim da su zapravo u velikoj krizi. Je li to rezultat promjene rada na Akademiji ili im je dana prevelika sloboda s kojom se oni ne znaju nositi, teško mi je reći. No čini mi se da njih danas nitko ne uči zanatu.

NACIONAL: Za razliku od Džamonje i cijele generacije njegovih suvremenika? Često se zaboravlja da su svi apstraktni umjetnici bili prije svega odlični zanatlije?

Naravno, jer Akademija je prije svega učila zanatu. I ja sam pohađao Akademiju, a zahvaljujući tati družio sam se s nekima od najvećih domaćih i međunarodnih umjetnika 20. stoljeća. Ne samo moj otac, već i Edo Murtić i Miljenko Stančić i kasnije Miroslav Šutej, svi su oni učili od najboljih i napravili čuda. Prije svega zato što su vrlo ozbiljno radili, od jutra do večeri, sedam dana u tjednu. Tu na izložbi je jedna mala skulptura, figurativna, zove se “Vodonoša”. Bila je to skica za tatin diplomski rad. Mama mi je pričala da je dolazila k njemu na Akademiju i čitala knjigu dok je on do sitnih noćnih sati modelirao i završavao rad. Cijela ta generacija umjetnika družila se i dijelila ideje, nije bilo izlazaka, već su se posjećivali po ateljeima. Nije bilo ni ljubomore ni zavisti, dolazili su jedni drugima na izložbe.

NACIONAL: Oni su generacija koja je napravila prvi veliki odmak od soc-realizma, da bi apstrakcija postala “državna umjetnost”. Kako je to bilo moguće?

To sasvim sigurno možemo zahvaliti Josipu Brozu i njegovoj viziji i želji da se pod svaku cijenu odmakne od Rusije, pa i na umjetničkom planu. Po radu svoga oca ne vidim da je ikada bio sputan, kao što to ne vidim ni u radovima Picelja ili Murtića, već su oni bili čista avangarda, pa i u svjetskim razmjerima. Nitko ih u tome što su radili nije sprječavao, oduzimao im putovnice ili što slično. Sudjelovali su na međunarodnim izložbama, Duško je na venecijanskom bijenalu 1960. kao predstavnik Jugoslavenskog paviljona bio jako zapažen i trebao je dobiti glavnu nagradu publike, koja mu je u zadnji čas izmakla. Postao je velika zvijezda i najpoznatiji svjetski muzeji otkupili su mu radove.

NACIONAL: U to vrijeme državne institucije otkupljivale su umjetnička djela. Toga više nema?

U Hrvatskoj nema. Prije su upravo zahvaljujući tome umjetnici mogli biti istinski profesionalci i od svog rada pristojno živjeti. A umjetnička djela bila su izložena javnosti.

NACIONAL: I atelje Dušana Džamonje bio je kultno mjesto okupljanja?

Da, najviše onaj u Vrsaru. Ujutro bi svi dolazili na kavu i bila bi prava promenada. U Zagrebu je atelje bio nešto drugo – to je bilo mjesto u kojem je prije svega koncentrirano radio, a atelje u Bruxellesu bio je prava radionica. Tamo je radio sam, bez asistenata, nabavio je aparat i vario. Mislim da je tamo napravio najbolju seriju skulptura ikad jer se vratio principima svojih početaka. Imao je vrlo istančan osjećaj za površinu, materiju, teksturu.

NACIONAL: Što je s Džamonjinom skulpturom u predsjedničkom uredu na Pantovčaku, koju je prilikom posljednje promjene postava tamo stavio Zvonko Maković?

Predsjednica je jedva čekala da je se riješi i promptno ju je vratila. Skulptura je bila posuđena na neodređeno vrijeme i postavljena u predvorju, umjesto velike “Seljačke bune” koja je, kao i još neke povijesne slike bez neke prevelike umjetničke vrijednosti, odražavala ukus Franje Tuđmana i ekipe oko njega. Kolinda Grabar-Kitarović prvo je odozgo maknula Murtića, koji je zaista bio reprezentativan, a umjesto njega stavila Trebotića. Uz dužno poštovanje, jer Trebotića iskreno cijenim kao autora i prijatelja, efekt nikako nije isti. A onda je maknula i tatin fantastični reljef, koji je ostavljao snažan dojam na sve koji bi tamo ušli. Predsjednica je uklonila i broncu Podgarića i poslala je u neki muzej u Zagorju.

NACIONAL: Kad smo već kod predsjednice, kako se ova država odnosila prema Džamonji, njegovu djelu i ostavštini?

Ne mogu se zapravo žaliti jer su i Franjo Tuđman i ministar Biškupić poštovali djelo moga oca. Tuđman ga je štitio od svakog napada i za njegova života doista ga nisu dirali. No postoji krajnja desnica koja ne može smisliti Džamonju. Neznalice kakvi jesu, a budući da im je nacionalno porijeklo jako važno, ne znaju da je Džamonja zapravo hercegovačko prezime, da je tata cijeli život proveo u Zagrebu, odrastao u Dubravi, školovao se u Zagrebu. U Beogradu je proveo možda dvije ratne godine četrdesetih, kada su njegovi roditelji pobjegli od ustaša.

NACIONAL: Vaš otac sudjelovao je u međunarodnim natječajima za monumente žrtvama Holokausta u Auschwitzu i Dachau te dobio jednu od šest međunarodnih nagrada…

Da, nosio je u sebi taj patos i radio takve projekte iz potrebe i uvjerenja. U njima se osjeća jedna emotivna nabijenost, rezonanca s patnicima koji su u tim logorima pobijeni i očito je to bila tema koja ga je trajno motivirala. Zato je i napravio mnoge snažne stvari. Projekt za Dachau iz 1959. predstavljen na ovoj izložbi nije samo forma koja je apstraktna, već je tu puno više elemenata koji su apstraktni – prije svega prostor. Naime, ta veličina koja doseže gotovo trideset metara, kao i ulazak u jezgru skulpture, zapravo je prelazak u arhitekturu. Skulptura kod njega više nije samo svedena na volumen i masivnost, već postaje tanka opna koja obuhvaća interijer. Iako se taj prelazak već dogodio i u ruskoj avangardi, kod Pevznera i Gaboa, moj otac je to počeo eksploatirati vrlo rano i stvorio je vlastiti prepoznatljivi stil.

NACIONAL: Kad smo već kod spomenika antifašizmu, a Dušan Džamonja bio je autor mnogih – od Spomenika oslobođenja Istre preko spomenika revolucije na Kozari, spomenika osloboditeljima Cresa i Lošinja, vjerojatno najpoznatijeg spomenika revolucije u Podgariću do spomenika palim jugoslavenskim vojnicima u Italiji, u Barletti – u kakvom su stanju? Jesu li neki uništeni uslijed destruktivnog ludila devedesetih?

Nisu. Njegove skulpture zapravo su odlično prošle, osim jedne figurativne skulpture u Slavonskom Brodu, koja je dignuta u zrak. To je jedini njegov spomenik koji je uništen. Ostali su u prilično dobrom stanju i dobro su održavani, osim spomenika u Barletti za koji su mi neki Talijani javili da bi ga trebalo urediti. Za to je nadležna Italija, a oni možda misle da se sada kada nema Jugoslavije, a riječ je o spomeniku palim jugoslavenskim borcima iz Prvog i Drugog svjetskog rata na Komemorativnom groblju, o tome treba brinuti Hrvatska. Spomenik u Lošinju premješten je s rive u park, na puno ljepše mjesto. Sve više mladih ljudi posjećuje i Podgarić, iako bi mu možda trebao neki mali facelift.

NACIONAL: Koliko je djela izloženo na ovoj izložbi?

Ova je izložba napravljena u suradnji sa Splitom, gdje je bila izložena početkom godine, a ja se nadam da će i nakon Zagreba putovati. Sve skupa pedesetak radova, od kojih je 30-ak skulptura. Ostalo su crteži, među kojima bih svakako izdvojio jednu grupu crteža koju je Duško pomno čuvao i držao blizu sebe cijeloga života, a to su crteži iz njegova bloka. On je svako jutro rano ustajao i crtao ili skicirao. Od kraja pedesetih to su već bile skice za skulpture, no prije toga su to bili čisti crteži. Kasnije su se pojavili i crteži u boji koji su imitirali skulpture.

NACIONAL: Dugo ste pregovarali o Džamonjinu muzeju u Zagrebu, odnosno o galeriji u kojoj bi bio njegov stalni postav. No na kraju ste odustali i napravili muzej u Vrsaru. Zašto ne i u Zagrebu?

U Zagrebu se to jako odugovlačilo, sve je završavalo na obećanjima, godine su prolazile i ništa se nije događalo. U jednom trenutku, 2013., Ivan Jakovčić objeručke je prihvatio ideju da sve bude u Vrsaru, što ima svoju logiku. Tamo je kuća koja je remek-djelo moga oca, jer je svojim rukama sagradio svaki centimetar. Uz nju postoji i taj Park skulpture, gdje su izložene sve njegove velike i važne skulpture. Bilo je prirodno da uz to postoji muzej s kolekcijom koja će biti presjek njegovog stvaralaštva. Je li mi žao što nije u Zagrebu? Ne znam, što se tiče posjećenosti, pitanje je vidi li je ovako više ljudi, jer je turisti posjećuju preko sezone, ili bi je vidjelo više posjetitelja u Zagrebu. Poanta je bila da to bude manji prostor u kojem se mogu izmjenjivati postavi i raditi izložbe. Jedna od takvih izložbi bili su projekti, a jednu smo napravili u Opatiji s reprodukcijom i fotografijama riječke džamije, u koautorstvu s Brankom Vučinovićem i Darkom Vlahovićem. U Beogradu smo proširili tu izložbu na još pet-šest projekata u manjoj galeriji i tamo je jako dobro odjeknula. U Splitu smo izlagali grafike.

NACIONAL: Što je s kućom u Dubravi? U njoj je održana Peta zemaljska konferencija…

Da, to je obitelj mog oca otkrila tek nakon rata, jer su je bili iznajmili. Ona je kasnije pretvorena u muzej. Mi smo to kao obitelj dobili u povrat, a najstariji tatin brat je to poklonio za dječji vrtić. Na njoj je ipak ostala komemorijalna ploča.

NACIONAL: U Umjetničkom paviljonu izložena je i skulptura “Metalca”, monumentalna, iako malih dimenzija, vrlo pojednostavljena figuracija, a uz nju vaša fotografija detalja skulpture. Dakle, i vi ste dali svoj umjetnički doprinos?

Nisam mogao odoljeti, proradio je fotograf u meni. Povećavanjem nekih detalja te skulpture dobile su još jednu novu dimenziju.