O povjesničaru umjetnosti Feđi Gavriloviću (1986.) možda se najviše govorilo 2014. kada je kao izbornik HDLU-ova 32. Salona mladih za natječaj zadao temu “sukob trendovske pomodnosti i autentične suvremene umjetnosti“, nakon čega je, u velikoj polemici, praktički označen kao “neprijatelj konceptuale“. U znak protesta neki su umjetnici i stručnjaci tada potpisali javno pismo koje su uputili HDLU-u. Spočitavalo mu se da preferira tradicionalne medije, a on se “branio“ da je ideja bila potraga za, uvijek teško dohvatljivom, kvalitetom, neovisno o medijima i izrazu.

Te 2014. barem se nakratko činilo da su se probudile učmale umjetnost i kultura i da onaj dio javnog i medijskog prostora koji je vezan uz kulturu, vrije. Doduše, stvar se više svodila na pojednostavljivanje, etiketiranje i prosipanje žuči iz, za kratkoročne potrebe stvorenih, tabora “tradicionalista“ i “konceptualaca“, ali na trenutke je ta polemika mirisala na pitanje koje je otvoreno još u glasovitom sukobu na književnoj ljevici, a koje je danas potrebno aktualizirati, ono o odnosu tzv. čiste umjetnosti, estetike koja je samom sebi svrha, i društvenog angažmana u službi dominantne ideologije. Znači li imati tradicionalne stavove u umjetnosti biti politički desno, dok pristajanje uz konceptualu automatski znači biti progresivno orijentiran? U kojoj su vezi shvaćanja umjetnosti i politički stavovi? To su pitanja koja nisu adekvatno produbljena u polemici koju je “skrivio“ Gavrilović.

Feđa Gavrilović, kojem upravo u izdanju Portala za umjetnost, kulturu i nove medije arteist.hr izlazi knjiga likovnih kritika i eseja o likovnoj umjetnosti “Selekcija”, od siječnja ove godine počinje raditi kao direktor Galerije Forum. Osim toga, taj diplomirani povjesničar umjetnosti i komparatist književnosti trenutno obnaša funkciju glavnog urednika Art Magazina Kontura, a od 2013. do 2015. bio je izvršni urednik Vijenca, dvotjednika za kulturu Matice hrvatske. U Razgovoru za Nacional Feđa Gavrilović je, između ostalog, govorio o svom budućem radu u Galeriji Forum, kulturi na razini Grada Zagreba, naslijeđu tog konstruiranog sukoba između “tradicionalista“ i “konceptualaca“, svojim kriterijima i stavovima o umjetnosti.

NACIONAL: Kakvim ste zamislili program za 2018.? Kako mislite sačuvati slavu Murtićeva i Pricina Foruma?

O tome najbolje govori prva izložba koju planiram u Forumu 31. siječnja, “Koloristički dijalozi“. Izložba postavlja tezu kontinuiteta, lanca koji spaja umjetnost prošlosti i sadašnjosti. Tražeći sličnosti u izrazima nastalima u različitim kontekstima, s kolorizmom kao glavnim motivom, želim ukazati na to da je sve novo inkarnacija nečega što već postoji. To nešto nije nužno “staro“ niti činjenica njegovoga postojanja ukida originalnost “novoga“. Naprosto, to su novi izrazi univerzalne težnje za estetskom spoznajom. Izložba će sučeliti koloriste dubrovačkog kruga i slikare intenzivna kolorita koji su nedavno izašli iz zagrebačke Akademije.

Osjećaj kontinuiteta odnosi se i na Forum, kao moju zadaću. Naime, ono što je Forum držalo živim u centru Zagreba već skoro pedeset godina, jest živost umjetnosti. Različite individue, od prve generacije forumaša, dakle umjetnika članova Galerije, koja je bila zamišljena kao preslika metode samoupravljanja u jugoslavenskim poduzećima prevođenjem parole “tvornice radnicima“ u “galerije umjetnicima“, pa do danas, sve poetike i politike koje su prošle kroz Galeriju samo su bile kanaliziranja i manifestacije sveukupne živosti umjetnosti u Hrvatskoj, sa svim usponima i padovima. Raznolikost poetika bila je velika, kao što je velika i raznolikost individua.

NACIONAL: Jednom ste rekli, citirajući Woodyja Allena, da je pojavljivanje 90 posto uspjeha. Je li vama pojavljivanje u neku ruku pripomoglo da dođete na tu poziciju?

Postoji jedna anegdota, kada su se sreli na papinom dvoru Rafael i Michelangelo. Michelangelo je kolegi zamjerio što je uvijek u društvu, kao cirkusant, a Rafael njemu da je uvijek sam kao krvnik. Da, socijalna inteligencija važna je u poslu javnog djelovanja. Tako je u šoubiznisu o kojemu govori Woody Allen, ali i u umjetnosti. Ipak, svojim javnim djelovanjem nisam baš išao niz dlaku umjetničkom establišmentu. Mislim da je za moje imenovanje voditeljem Foruma najvažnija bila moja vizija galerije, kao i niz izložaba koje sam osmislio: od Gliptoteke HAZU, gdje mi je tadašnja ravnateljica Ariana Kralj dala priliku za ostvarenje prvih velikih projekata, pa do Radničke galerije u koju me pozvala Nika Pavlinek, HDLU-a i ostalih.

NACIONAL: Kakve ideje imate glede kulture na razini grada Zagreba, a što od toga možete ostvariti na ovoj razini?

Zagreb je maleni grad, a nažalost naše napuhavanje tobožnjom europskom i mitteleuropskom kulturom, samo nas čini još većom provincijom. Pristupamo li našim značajnim umjetnicima skromnije, snažnije ćemo istaknuti njihove vrijednosti. Sjajan primjer za to bila je retrospektiva arhitekta i dizajnera Bernarda Bernardija 2016. u Muzeju arhitekture, kustosice Ive Ceraj. Toliko sveobuhvatan i jednostavan prikaz jednog opusa dugo nisam vidio u Zagrebu. Koliko je to suprotan pristup onome širokopoteznom i pompoznom kakav njeguju u MSU-u, gdje retrospektive značajnih umjetnika imaju naslove koji dolikuju intervjuima u tabloidima i nabacan sadržaj iz kojega se teško može izvući ikakva nit vodilja kroz njegov opus, kao da bi posjetitelji trebali osjećati sram što o prezentiranoj umjetničkoj ličnosti već ne znaju sve. To su izložbe za uzak krug, za obitelj i prijatelje, a ne za publiku, koje je zato sve manje.

‘Ono što mi smeta kod suvremene umjetničke produkcije jest inzistiranje na problemima i parolama dana koji s umjetnikom i s publikom nemaju nikakve veze’

NACIONAL: Vaša poznata izložba bila je “Novi hrvatski realizam” 2013. Tada ste detektirali novu tendenciju i stilsko obilježje, odnosno, povratak tradicionalnom slikarstvu. Potpisujete li i danas taj sud, što je od toga ostalo, gdje su danas realisti?

Realizam, ili mimetičan pristup slici koji se pojavio početkom ovog stoljeća kod mlađih umjetnika, bio je toliko suprotan svemu što se uči o likovnoj umjetnosti. Svim propisanim navodnim zakonima razvoja. Njegova pojava na Akademiji bila je znak da kreativnost ne poznaje formule. Dakako, to je samo jedan postupak, ni bolji ni lošiji od drugih sam po sebi. On nije manifest, nego fenomen jednog trenutka. Što je od toga ostalo? Nekoliko zanimljivih individua koje su svoj izraz razvile, produbile ili potpuno izmijenile s obzirom na realističnu paradigmu. Bio je to hrabar pokušaj ostvarivanja vlastitosti brojnih mladih slikara, pokušaj koji je bio ključan za njihov razvoj i drago mi je da je dobio pažnju koju je zaslužio.

NACIONAL: Nosite li i dalje etiketu “neprijatelja konceptuale“ koju ste “zaradili“ nakon polemike koja se podigla oko Salona mladih? Kakvi su zapravo vaši stavovi o umjetnosti između tradicije i avangarde, klasičnog slikarstva i konceptuale?

Povijest umjetnosti je povijest duha određenog vremena, njegove sveukupnosti. Ona se najbolje zrcali u artefaktima toga vremena, u estetskim objektima koji su taj konkretan duh spajali s univerzalnim duhom, s onime što može govoriti u svakom vremenu podjednako. Moja razmišljanja naslanjaju se i na klasične bečke povjesničare umjetnosti, primjerice Panofskog i Warburga, a velikim djelom i na T. S. Eliota, koji je tvrdio da je osjećaj prošlosti, dijalog s tragovima ljudskog duha, nužan za stvaranje. Tu nije stvar odabranog medija izraza, nego načina na koji se medij koristi. Danas samozvani avangardisti mlade umjetnike uče tek opravdati svoje djelo, kakvo god ono bilo, a ne napraviti što bolje djelo koje će služiti kao opravdanje samo sebi. Danas kao da umjetnici sve više pokušavaju biti kritičari: društva, umjetnosti, politike, a sve to rade na tako smiješno banalan način. Rijetko tko uspije dati uistinu duboku kritiku ili komentar svojim radom. U suvremenoj umjetnosti mislim da je to uspio Hirst, svojom zadnjom izložbom. To uspijeva Haneke u svojim filmovima, vrlo suptilno. Brojni su u prošlosti uspijevali, poput Balzaca. Još brojniji su bezuspješno pokušavali, zadržavajući se na parolaškoj razini. Uostalom, Krleža je u polemikama oko sukoba na književnoj ljevici, koji je započeo upravo zbog njegova otklona od eklatantno angažirane književnosti, često varirao temu da bi brojnim pojedincima bilo puno plodonosnije da se o društvenom problemu o kojemu se žele izraziti, izraze pamfletom, negoli netalentiranim umjetničkim izrazom.

NACIONAL: Radili ste u Vijencu, smatrate li da ste samim time etiketirani kao desničar?

Da, što samo govori o tome koliko je naša kultura potpuno u jarmu politike. Nečiji estetski stavovi i preferencije ne bi trebali imati nikakve veze s političkim opredjeljenjem. Ali kod nas, kod većine ljudi, ne postoji druga leća izuzev političke. A u državi u kojoj se većina kulture financira iz javnih izvora, koji ovise o aktualnoj politici, to je vrlo opasno jer predstavlja savršen teren za cenzuru. Danas ne morate zabraniti sporni broj nekog časopisa ili zatvoriti glavnog urednika. Samo im smanjite ili ukinete dotacije ako se ne slažete s vrijednostima koje propagiraju. Isto vrijedi i za sve projekte. Iako ne treba generalizirati, najviše netolerancije doživljavam od onih koji upravo toleranciju i slobodu mišljenja najviše propagiraju. Problem je u tome što se misli da postoji određeni pravocrtni razvoj kulture u kojemu je, eto, avangardna, konceptualna, društveno angažirana umjetnost posljednji i konačni izdanak, zadnji stadij razvoja, a sve što se tome opire je reakcionarno i ideološki sumnjivo. Paradoksalno, to je zapravo kršćanska ideja, koja pretpostavlja razvoj prema nečemu konačnom, za razliku od stalnog cikličkog obnavljanja svijeta i ideja. S njom se nikako ne slažem, jer ne smatram da se kreativni izraz može ičime propisati niti uspostaviti u razvojne zakone. Upravo glavna postavka povijesne avangarde, eksperiment, označava odmak od aktualnih, propisanih i u etabliranim krugovima poželjnih pravila stvaranja. “Pravo da se bude Zlo“, kako je napisao Stanko Lasić. Za to pravo se borim. Kod umjetnika koje pratim i u vlastitu gledanju umjetnosti.

NACIONAL: Kako gledate danas na razdoblje svog rada u Matici hrvatskoj i na ono što bi ta institucija trebala predstavljati i predstavlja danas?

U Vijencu sam imao priliku objavljivati svoje prve tekstove, zbog čega sam mu zaista zahvalan. Ono što bi mu se moglo zamjeriti je bespotrebna, glasna i uporna politizacija, zbog koje cijela institucija gubi suptilnost, važnost, kao i priliku da bude hrvatski Gallimard. Agresivni upliv politike i ideologije u kulturu jednako mi je iritantan kada je i s posve suprotnim, tobože lijevim predznakom, o čemu sam uostalom pisao u Vijencu, u kontekstu likovne umjetnosti.

NACIONAL: U starijem tekstu “Bijeda suvremene hrvatske umjetnosti“ napisali ste da je površinska etika potisnula estetiku, odnosno da se čini da su suvremeni angažirani artefakti neka vrsta “moralnog laksativa ili kloake u koju društvo izbacuje svoju grižnju savjesti“, iza čega se zapravo krije ravnodušnost i privid razumijevanja društvenih problema. Kako danas gledate na to, kakva je dijagnoza suvremene likovne scene u Hrvatskoj?

Nikada nisam govorio načelno o bilo kakvom izrazu ili vremenu. Ipak, podvukao sam, a i sada bih, neke probleme: iako djelo nastaje u nekom kontekstu, današnja umjetnost, a pritom ne mislim samo na tobože društveno angažiranu konceptualnu produkciju, autistično se zatvorila samo u neposredni kontekst današnjice. Mit o tome kako je današnje doba potpuno drukčije od svega što mu je prethodilo, star je koliko i civilizacija. Normalno je da društvo i tehnologija napreduju i da se sa svakim napretkom mijenja i paradigma stvaralaštva. Međutim, ono što ostaje stalno jest umjetnost kao način približavanja specifičnoj vrsti spoznaje – estetskoj spoznaji, koju shvaćam kao iskustvo pri kojemu se gubi razlika između onoga koji spoznaje i objekta spoznaje. Ono što me smeta kod suvremene umjetničke produkcije jest inzistiranje na problemima i parolama dana koji s umjetnikom i s publikom nemaju veze niti im mogu prenijeti bilo kakvu misao o sadašnjem trenutku. Što jedan Ai Weiwei ili inače zanimljiv slikar Peter Doig znaju o izbjegličkoj krizi? Instalacija prvoga s prslucima za spašavanje izbjeglica s Bliskog istoka koji su splavima bježali prema Europi, na stupovima berlinske Koncertne dvorane, i slika izbjeglica na gumenjaku drugoga, koliko god da su vješto izvedeni u svome mediju, zrače ispraznošću. To je formulaična umjetnost, rađena po narudžbama trenutno poželjne poruke. Nije problem ako se ne možemo povezati s nekom aktualnom krizom kao umjetnik, ali onda je nema smisla tematizirati. Kada je već riječ o umjetnosti kao dinamičnom i angažiranom društvenom projektu, treba zaista shvatiti da svaki angažman unutar galerijskih zidova ili kinodvorana unutar svijeta umjetnosti općenito, apsolutno nema utjecaja u društvu. To što se nekoliko građana na radionicama educira o društvenim odnosima ili o aktualnim problemima, simpatično je ali dubinski beznačajno. Angažman u umjetnosti postao je samoreplicirajući sistem u kojemu jedan uzak krug stvara projekte sam za sebe, isplaćujući se bijednim novcem koji države, fundacije i korporacije daju kako bi se pokazale socijalno osjetljivima. Jer to je najlakše biti tamo gdje se ne osjećaju posljedice. S druge strane, tržište suvremene umjetnosti je polje u kojemu se na temelju tematiziranja nekih aktualija, odnosno naklapanja koje pokušava oponašati filozofski diskurs, a pokazuje samo needuciranost u filozofiji, okreću milijuni. Toliko o subverziji u umjetnosti. Damien Hirst je na to ukazao. Napravio je cirkus od suvremene umjetnosti na svojoj zadnjoj visoko produciranoj izložbi u Veneciji, gdje je prikazao niz često golemih i uglavnom kičastih skulptura iz tobožnjeg potonulog broda, s nizom referencija na klasičnu umjetnost i popularnu kulturu. Zabavna i unosna laž, to je većina onoga što nam govore da je suvremena umjetnost. Užasno me zabavljaju negativne kritike koje zapjenjeni kunsthistoričari upućuju Hirstovu projektu. Bijes nakaze koja vidi svoj odraz u zrcalu, rekao bi Wilde.

NACIONAL: Na tom tragu, smatrate li i danas, kako ste napisali u spomenutom tekstu, da svjedočimo “velikom rekvijemu za hrvatsku umjetnost“ ili je to bilo mladenačko nabacivanje velikim riječima koje ste si mogli dopustiti iz intelektualne sjenice Vijenca, a danas kada od umjetnosti živite u užem smislu ste ipak oprezniji u izjavama?

Danas se više čak ni ne svira rekvijem, koji sugerira ipak dozu pompe i grandioznosti. S obzirom na tako mali interes publike za kulturne sadržaje, tako bezvoljno odrađene izložbe, koje kao da se trude odbiti publiku i kojima kao da je jedini cilj potrošiti dodijeljeni novac i podijeliti ne prevelike honorare, možemo reći da pustoš naših muzeja korespondira situaciji nakon bogatih karmina, kada samo nekoliko čistačica bezvoljno mete pod, baca u smeće plastične čaše i ostatke svinjskog pečenja. Svi rutineri koji odrađuju rutinerske izložbe žive od umjetnosti i to nije neko veliko umijeće. Ako netko ima nesreću da živi umjetnost, onda se nalazi u velikom problemu jer se mora snaći u toj atmosferi posvemašnje pustoši. Često kažem da su starije generacije za nas mlađe ostavile situaciju sličnu kao u postapokaliptičnom “Mad Maxu“ – besplodnu pustinju, spaljenu zemlju u kojoj ništa ne može narasti niti se išta može započeti. U takvoj atmosferi možeš se nadati samo da ćeš nekako preživjeti, dakako podilaženjem moćnicima. Ipak, ne bih bio potpuni pesimist. Prilika koja se otvorila meni s vodstvom Foruma, kao i mome prijatelju i generacijskom drugu Marinu Ivanoviću s vodstvom Umjetničke Galerije Dubrovnik, daje mi nadu da će uz malo truda likovnost ipak zaživjeti, a ne samo preživjeti.

‘Starije generacije ostavile su situaciju sličnu kao u postapokaliptičnom Mad Maxu – besplodnu pustinju, spaljenu zemlju u kojoj ništa ne može narasti, niti se išta može započeti’

NACIONAL: Kako se borite protiv toga da vam, na ovom malom tržištu, poznanstva i prijateljstva u umjetničkom svijetu zamrače kriterije? Mislite li da još uvijek imate kritičku oštricu?

Da sam se bojao kome ću se zamjeriti, vjerojatno nikada ne biste čuli za mene niti biste radili ovaj intervju sa mnom. Pitanje vlastitih kriterija, jer drukčiji i ne mogu biti nego vlastiti, pitanje je borbe za vlastitu slobodu. Trudim se imati kritičku oštricu. Iako, ako stalno ukazujem na jedan te isti problem koji mi smeta, a to je problem inzistiranja na kratkotrajnoj dosjetki, koja se rađa i umire u trenutku, dakle ne ostavlja nikakav dojam na recipijenta, osjećam se kao pokvarena ploča. I to postane jednako dosadno kao i bezumne pohvale svemu što je izloženo, zato što je izloženo. Iskreno, mislim da je likovna umjetnost podigla toliki zid između sebe i publike, da nikoga nije briga za neka estetska neslaganja, koja mi sve više djeluju kao tučnjava djece oko kantice u prljavom pješčaniku punom grinja. Mislim da osjećam zamor i gađenje nad time.

NACIONAL: Često spominjete Krležu, citirali ste ga i u prepozicijama natječaja za Salon mladih. Koji su vam uzori u književnosti, književnoj teoriji i kritici i, dakako, likovnoj kritici i teoriji umjetnosti?

Prije svega, Krleža je svjetionik, svojom sveobuhvatnošću, silovitim stilom i beskompromisnom borbom za vrijednosti koje je smatrao važnima u umjetnosti i u društvu. Evo jednog primjera istinskoga angažmana, koji nije išao nauštrb estetske vrijednosti, nije nikada popuštao palici programatske pedagoške poeme, koja je bila i ostala ideal brojnim katedarskim arbitrima umjetnosti. Od povjesničara umjetnosti drag mi je i Krležin polemički protivnik Grgo Gamulin, posebno njegove knjige o hrvatskoj umjetnosti 19. i 20. stoljeća, zbog njihovih vrlo suptilnih i dubokih uvida. Inače, on je jedan od rijetkih naših kulturtregera koji se nisu sramili svoje socrealističke epizode, koji je otvoreno govorio o svome razvoju. Upravo takav bio je i Stanko Lasić, čije knjige iz golemog ciklusa u kojemu kritički pristupa Krleži, cijenim kao neke od najboljih stranica napisanih o nekom umjetniku u Hrvatskoj. Vrlo su mi draga i pisanja o umjetnosti Igora Zidića, što ne znači da se slažem s njegovim ideološkim uvjerenjima ili profesionalnim potezima, kao što je bilo olako napuštanje izložbenog paviljona u Giardinima početkom 1990-ih samo zato što na njemu kamenim slovima piše “Jugoslavija“, a koji je mogao biti sjajan prostor za promociju hrvatske umjetnosti na Venecijanskom bijenalu, umjesto današnjeg prosjačkog potucanja po crkvama, predvorjima palača i skladištima. Na fakultetu sam najviše naučio o metodologiji proučavanja i analize umjetničkog djela s formalne i idejne strane od Zorana Kravara, daleko najvećeg humanista u nas, koji je u svojim knjigama demonstrirao izrazito duboko iščitavanje književnih djela u kojemu se spajaju njihova forma i njihova ideja, u neraskidivu cjelinu. To je razina razumijevanja umjetnosti kojoj bi trebali težiti svi povjesničari umjetnosti.