Objavljeno u Nacionalu br. 579, 2006-12-19

Hrvoju Petraču potvrđena je kazna od 6 godina zatvora za otmicu iako sudac Ivan Turudić za takvu odluku nije raspolagao činjenicama

“Meni je žao što se uopće gubilo vrijeme na suđenje, jer sam praktično bio osuđen već nakon što sam prvi put stupio nogom u ovu sudnicu. Ovo je farsa, a osuđen sam bez ikakvih materijalnih dokaza. Da se radi o farsi, definitivno mi je postalo jasno nakon što sam dobio neke informacije o vašem kretanju i susretima u posljednje vrijeme. Jednako tako, posve sam precizno informiran i koji su sastanci dužnosnika Vrhovnog suda prethodili njihovoj potvrdi presude protiv mene u ranijem postupku. Zato mi je i ranija presuda bila razumljiva“, izjavio je Hrvoje Petrač u ponedjeljak prije podne na Županijskom sudu u Zagrebu, sugerirajući da mu je presudio skriveni utjecaj politike na pravosuđe, a ne neovisno sudstvo.

To je zasad bilo zadnje što je Petrač izjavio nakon što mu je sudac Ivan Turudić u ponedjeljak prijepodne potvrdio šestogodišnju zatvorsku kaznu zbog sudjelovanja u otmici malodobnog Tomislava Zagorca.

Tu je njegovu izjavu Turudić shvatio kao posrednu prijetnju, što je izjavio za Hrvatsku televiziju. Petračev odvjetnik Rajko Mlinarić tu je izjavu komentirao ovako: “Iz informativnog programa na HTV-u vidljivo je da se Petrač pogrešno interpretira te da se njegova izjava doživljava kao moguća prijetnja sudu. Kao njegov branitelj prisustvovao sam proglašenju presude i potom pričao s Petračem u pritvoru. U tom kontaktu utvrdio sam da Hrvoje Petrač u sudnici nije ni izravno ni posredno prijetio, nego je samo spontano reagirao na presudu koju nije očekivao.“

Turudić je počeo čitati i usmeno obrazlagati presudu u 10.30, a dovršio svoje izlaganje nakon nešto više od sat vremena. Na kraju izlaganja izjavio je da mu ni danas nije poznato zašto je Petrač sudjelovao u otmici. “Moram priznati da mi pitanje motiva i dalje ostaje misterij“, rekao je Turudić. Napomenuo je da taj motiv može biti i iracionalan, iako je Petrača nedugo prije opisao kao vrlo racionalnog čovjeka – rekao je da ga se Petrač dojmio kao natprosječno inteligentna, elokventna i promišljena osoba, s priličnim životnim iskustvom. Nakon što je Turudić počeo čitati presudu, isprva se činilo da bi Petrač mogao biti oslobođen. Prvih nekoliko minuta Turudić je spominjao samo imena ostalih optuženika i pričao o njihovoj krivnji. Stoga se su se članovi Petračeve obitelji i njegov odvjetnik Rajko Mlinarić ponadali da je Turudić odlučio Petrača osloboditi. Međutim, opisujući zašto misli da su ostali okrivljenici krivi, Turudić je nakon nekoliko minuta spomenuo da su oni primali informacije i od Hrvoja Petrača, čije je ime nakon toga još nekoliko puta spomenuo u kontekstu otmice.

O Petraču i njegovoj ulozi u otmici Turudić je počeo govoriti u drugoj polovici svog izlaganja. Čitajući presudu Turudić je rekao da u cijelosti ostaje na snazi ranija presuda Vrhovnog suda protiv Petrača. Tada se obratio Petraču i rekao mu da presuda nije donesena pod pritiskom akcijskog plana Vlade koji je napravljen radi uhićenja Ante Gotovine, ni radi javnih impresija da je Petrač glavna spona između hrvatskog i srpskog kriminalnog miljea, ni pod pritiskom medija koji su o Petraču pisali u negativnom kontekstu. Turudić je rekao da je sudsko vijeće presudu protiv Petrača donijelo isključivo na temelju zakonito izvedenih dokaza koji se nalaze u predmetu spisa.

U usmenom obrazloženju presude spomenuo je jednu okolnost koja bi se mogla tako protumačiti. Turudić je naveo da se Petrač tijekom postupka, među ostalim, branio tvrdeći da za Sinišu Ježovitu do otmice Tomislava Zagorca nikad nije čuo, niti ga je poznavao. Na temelju iskaza Siniše Ježovite u najvećoj mjeri se temelje ranije presude protiv Petrača. Turudić je rekao da se u spisu među dokazima nalazi i Petračev rokovnik u kojem je zapisano Ježovitino ime i prezime. “Iako je Petrač u obrani iznio da Ježovitu prije otmice nije poznavao, niti čuo za njegovo ime, u njegovu rokovniku ime Siniše Ježovite zapisano je nekiliko tjedana prije otmice Tomislava Zagorca. Pokraj njegova imena u rokovniku su i imena brojnih drugih javno poznatih osoba s kojima se vjerojatno ili susreo ili razgovarao tih dana, ili je to trebao napraviti. Iz toga smo zaključili da Petrač nije govorio istinu, da je za Ježovitu čuo i prije otmice, te da je on stajao iza otmice“, rekao je Turudić u sudnici.
Petračevi odvjetnici tvrde da je to besmislica, da je Petrač ime Ježovite zapisao u rokovnik od 2002., a ne od 2004. godine, te da tjedni u tom slučaju nisu presudni. Osim toga, tvrde da je Petrač Ježovitino ime zapisao tijekom telefonskog razgovora sa svojim odvjetnikom Ljubom Pavasovićem Visković, kad ga je pitao tko mu “pakira“ otmicu.

Turudić je rekao da sud nije povjerovao u iskaze Novice Petrača i Ivana Matekovića, koji su tijekom postupka izjavili da Hrvoje Petrač nema veze s otmicom. Oni su izjavili da su se njegovim imenom poslužili kako bi uvjerili kolebljive partnere da se priključe otmici, te da su otmicu počeli planirati tek pošto je Petrač otputovao u inozemstvo. Novica Petrač izjavio je na suđenju da su to napravili u strahu da Hrvoje Petrač ne otkrije da su oni umiješani u otmicu.

Turudić je rekao da sudsko vijeće u njihovu priču nije povjerovalo zato što im je bilo logično da je Novica Petrač kao sin Hrvoja Petrača odlučio braniti oca, osobito stoga što je već pravomoćno osuđen pa ne može ništa izgubiti. Rekao je i da sudsko vijeće vjeruje da se Hrvoje Petrač, dok su obojica bili nedostupni hrvatskim vlastima, susreo s Ivanom Matekovićem i dogovorio što će Mateković reći na ponovljenom suđenju. Nije objasnio na temelju čega to vjeruje. U prilog nepovjerenju sudskog vijeća u iskaze Matekovića i Novice Petrača Turudić je naveo i da su oni dali neke proturječne izjave. Izjavili su da Ježovitu nisu smatrali odveć pametnim i da su računali da će ga lako uvjeriti da iza svega stoji Hrvoje Petrač, ali su sami reli da su Ježoviti davali vrlo zahtjevne zadatke tijekom otmice.

Na temelju toga sudsko vijeće odbacilo je ključne iskaze i činjenice koje demantiraju Petračevu umiješanost u otmicu. Turudić je Petraču rekao da je potpuno uvjeren da on stoji iza otmice i zato što je tijekom postupka čuo razne varijante odgovora kad je Petrač doznao da je njegov sin Novica sudjelovao u otmici. Turudić je posebno naglasio da je u otmici otet sin najboljeg prijatelja Hrvoja Petrača. Turudić je rekao da je uvjeren da se Ivan Mateković i Novica Petrač to sigurno ne bi usudili učiniti bez znanja Hrvoja Petrača. Napomenuo je da je sud dopustio optuženima da se brane kako god žele, kako se poslije ne bi imputiralo da ih je sud ograničavao u pravu na obranu.
“Zato se od Hrvoja Petrača i Snježane Šiprak moglo čuti dosta izjava protiv Vladimira Zagorca, koga su prozvali kao ratnog profitera, ali nije bio otet on, nego njegov malodobni sin, koji je drhtao kao prut kada je davao iskaz pred sudom“, rekao je Turudić.

Turudić je na kraj rekao da će u pisanom obrazloženju presude svoja uvjerenja potanko opisati – među njima će posebno poglavlje posvetiti onomu što misli o odnosu Hrvoja Petrača i Vladimira Zagorca. Rekao je da se pismeno obrazloženje ne treba očekivati prije konca veljače.

Već je sada jasno da nerazjašnjeni motiv Hrvoja Petrača za sudjelovanje u otmici nije bio presudan za donošenje presude kojom je osuđen na šest godina zatvora. Neki pravnici Petračevim odvjetnicima zamjeraju da su previše energije potrošili na dokazivanje da Hrvoje Petrač nije mogao imati motiv da sudjeluje u otmici. Tvrdi se da su trebali više energije uložiti u dodatno potkrepljivanje iskaza Ivana Matekovića i Novice Petrača, koji su demantirali sudjelovanje Hrvoja Petrača u otmici.

Ovakav privremeni pravosudni epilog suđenja jako je razočarao Hrvoja Petrača i njegove odvjetnike. Osobito nakon završne riječi koju je koncem prošlog tjedna iznio Anto Nobilo, u tim se krugovima vjerovalo da bi velik broj logičnih obrambenih argumenata morao rezultirati Petračevim puštanjem na slobodu. Među njima su osobito isticali okolnost da su otmičari odustali od polovice traženog iznosa od 1,5 milijuna eura nakon što su doznali da se Hrvoje Petrač u dogovoru sa Vladimirom Zagorcem vraća iz inozemstva kako bi osobno odnio drugi dio otkupnine otmičarima. Nobilo je u završnoj riječi obrane rekao da upravo taj detalj govori u prilog istinitosti iskaza Novice Petrača i Ivana Matekovića, koji tvrde da su se oni bojali Hrvoja Petrača, pa su otmicu organizirali kad je on otputovao u inozemstvo. Nobilo je rekao da je Petrač, da je sudjelovao u otmici, vrlo komotno mogao uzeti od Zagorca drugih 750 tisuća eura, zadržati ih za sebe i poslije tvrditi da ih je predao otmičarima. Turudić se u usmenom obrazloženju presude nije očitovao o tom argumentu Petračeve obrane.

Kao što je Turudiću misterij zašto je Petrač sudjelovao u otmici Tomislava Zagorca, tako je nekim pravnicima, s kojima je Nacional razgovarao nakon donošenja presude, misterij na temelju kojih je činjenica i dokaza sudsko vijeće predvođeno Turudićem odlučilo osuditi Petrača. Isti krugovi tvrde da će taj misterij Turudić teško razjasniti i u pismenom obrazloženju presude.

Izricanju presude nije prisustvovao Petračev odvjetnik Anto Nobilo, koji je odredio strategiju obrane i vodio glavnu riječ tijekom postupka. Krugovi bliski Petraču tvrde da je Nobilo još prije tri mjeseca rekao članovima Petračeve obitelji da će kazna Hrvoju Petraču najvjerojatnije biti potvrđena, ali ne zbog novih dokaza protiv Petrača. Nobilo nije jedini koji je posredno izrazio sumnju da će na suđenje Hrvoju Petraču utjecati politička i društvena klima koja je oko Hrvoja Petrača stvorena posljednjih godina, ali i politička zbivanja koja prate suđenje Branimiru Glavašu. Članovi Petračeve obitelji tvrde da su posljednjih tjedana od nekih ljudi sa Županijskog suda u Zagrebu više puta čuli da je Turudić neformalno najavljivao da će Petrača osuditi.

U dijelu pravničkih krugova tvrdi se da je zbog nekih razloga bilo gotovo nemoguće očekivati da bi Petrač u ovoj fazi postupka mogao biti oslobođen. Jedan od razloga su novinski tekstovi poput komentara Davora Butkovića, u kojem se tvrdi da bi oslobađanje Petrača bio poraz pravne države u borbi s organiziranim kriminalom. Mogući razlog neki pravnici vide i u političkim signalima pristiglim iz međunarodne zajednice kad se činilo da bi Branimir Glavaš mogao privremeno dobiti bitku u postupku kojim ga se tereti za ratne zločine – smatra se da bi neki međunarodni politički krugovi eventualno oslobađanje Petrača mogli doživjeti kao novu blamažu pravne države, pa ga je i zato valjalo osuditi.

Treći razlog neki pravnici vide u pritiscima s kojima se u raznim fazama obaju postupaka protiv Petrača suočavao sudac Ivan Turudić, bez obzira što je on na izricanju presude rekao da se na njih nije osvrtao. Turudić se s pritiscima susreo već za vrijeme prvog suđenja Hrvoju Petraču.

Nekoliko tjedana prije nego što je donio prvu osuđujuću presudu protiv Hrvoja Petrača, Britanci su preko šefa POA-e Tomislava Karamarka poslali Vladi poruku da bi zatvorska kazna za Hrvoja Petrača mogla biti pomak Hrvatske u suradnji s Haaškim sudom. Hrvatska je u to vrijeme bila u grču zbog bijega Ante Gotovine i samo zbog toga 17. ožujka 2005. Vlada nije uspjela ishoditi početak pregovora o priključenju Hrvatske EU.

Nakon otmice Tomislava Zagorca novine su prvi put počele nagađati da je Hrvoje Petrač jedan od pomagača odbjeglog Ante Gotovine, koji se prometnuo u glavnu prepreku hrvatskom pristupu EU. Ta otmica i hrvatsko približavanje EU, koje je bilo uvjetovano kvalitetom potrage za Gotovinom, dva su procesa, koja sve do ožujka 2005. nitko nije formalno povezivao, jer zato ne bi trebala postojati nikakva osnova.

Međutim, prvog veljače 2005. pokazalo se da britanska obavještajna služba misli suprotno. Tada je u prostorijama POA-e njen ravnatelj Tomislav Karamarko primio u posjet Andrewa Waltona i Geretha Geoffreyja Lungleyja, predstavnike američke i britanske obavještajne službe u Hrvatskoj. Na sastanku se razgovaralo što je hrvatska strana poduzela kako bi locirala i uhitila Gotovinu i njegove pomagače, te o mogućim zajedničkim aktivnostima u vezi s tim. Lungley, šef britanskih agenata u Hrvatskoj tijekom sastanka je domaćinima u POA-i predao dokument “Prijedlozi za poboljšanje obavještajne suradnje“ s devet zahtjeva koje je Hrvatska trebala učiniti ako je htjela britansku potporu da počne pregovore o priključenju EU 17. ožujka 2005. Među njima se, u točki 5. navodi i sljedeće: “Ostali članovi bande Hrvoja Petrača trebali bi biti opkoljeni i uhićeni. Policija bi trebala udružiti svoje napore na prikupljanu dokaza koji će važiti na sudu protiv njih. Svjedocima treba pružiti potrebnu zaštitu. Suce koje Petrač plaća, tj. Krešimira Devčića i Ivana Turudića, treba i same sudski progoniti kao sredstvo zastrašivanja.”

Najvjerojatnije će zauvijek ostati misterij je li hrvatska vlast informirala suca Ivana Turudića o napucima britanskih špijuna prije donošenja njegove prve osuđujuće presude protiv Hrvoja Petrača. Nacional je objavio točke britanske ucjene Hrvatskoj nedugo po izricanju prve Turudićeve presude protiv Petrača i ustanovio da je hrvatska zbog diplomatskih aktivnosti usmjerenih na otvaranje pregovora o pristupu EU posve obezvrijedila samu srž sudbene vlasti i sudačkog poziva u Hrvatskoj.

Nitko od predstavnika Vlade i referentnih državnih tijela tada nije htio javno zaštititi Ivana Turudića od tvrdnji britanske obavještajne zajednice da ga je Hrvoje Petrač korumpirao, niti se ogradio od britanskih zahtjeva da ga se zastraši.

Time su posredno otvorili prostor za razne interpretacije i špekuliranja oko mogućih pozadinskih motiva za donošenje svake njegove odluke i ugrozili kredibilitet hrvatskog pravosudnog sustava u cjelini. Takvo ignoriranje otvorilo je sumnju da je Turudić koncem veljače 2005. pod pritiskom najvišeg državnog vrha, a ovaj pak pod britanskim pritiskom donio prvostupanjsku odluku kojom je za otmicu Tomislava Zagorca osudio Hrvoja Petrača prvi put na 6 godina zatvora.

Turudić je tada za Nacional izjavio da se osjećao pomalo kafkijanski, jer nije mogao razaznati tko ga i na temelju čega sumnjiči za korupciju. Rekao je da se nije osjećao ugodno i nije htio komentirati zašto ga nitko nije htio javno zaštititi. Nije htio komentirati ni zašto su tri čelna čovjeka u državi u pismu Europskoj komisiji da je prvo suđenje Petraču bilo povezano slučajem Gotovina. Svoje privatvrdno mišljenje o tomr također nije htio javno iznositi.

Iako su ga reakcije vlasti na britanske pritiske dovele do toga da se osjećao pomalo kafkijanski, nedugo poslije kandidirao se za funkciju predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Vesna Škare Ožbolt, tadašnja ministrica pravosuđa, odbila ga je imenovati na tu funkciju, tvrdeći da nije bio izabran s dovoljno velikom razlikom u glasovima. Krugovi bliski HDZ-u Nacionalu su tada potvrdili da je to naljutilo vrh HDZ-a. Turudić je navodno imao podršku premijera Sanadera, Vladimira Šeksa i Miroslava Šeparovića, odvjetnika koji slovi za glavnog HDZ-ova neformalnog pravosudnog “kadrovika“. Iako nitko od njih trojice nije imao formalne veze s izborom predsjednika Županijskog suda, u stranci su računali da bi, uz formalne pretpostavke koje je Turudić ispunio za tu funkciju, njihovo lobiranje za njega trebalo biti presudno.
Zanimljivo je da se među neformalnim lobistima u Turudićevu korist pojavio Miroslav Šeparović. Na prvom suđenju zbog otmice, Šeparović je zastupao Zagorca. Turudić i Šeparović su inače dugogodišnji prijatelji, a Turudić je Šeparoviću svojedobno bio podređen u ministarstvu pravosuđa, kada je 90-ih Šeparović obnašao funkciju ministra. Neki pravnici smatraju da je Turudić zbog tih okolnosti u ovom suđenju bio u sukobu interesa, te da su Petračevi odvjetnici trebali tražiti njegovo izuzeće. Nakon što je Vesna Škare-Ožbolt odbila imenovati Turudića na mjesto šefa Županijskog suda, Šeparović se s njom oštro sukobio, a Vesna Škare-Ožbolt nedugo potom je i smijenjena s funkcije. Kao jedan od četiri glavna razloga za njenu smjenu spominjalo se i neimenovanje Turudića na mjesto šefa Županijskog suda.

Neki pravnici tvrde da opisani događaji pokazuju da Turudić ima dobar osjećaj za naknadnu političku kapitalizaciju nekih svojih poteza, koje vuče kao naoko neovisni pravosudni dužnosnik. S druge strane, mnogi ga kolege smatraju taštom i promišljenom osobom, koja pomno važe sve moguće posljedice svojih odluka. Zato neki pravnici misle da je Turudić Petrača i drugi put osudio i zato što nije htio priznati da je prvi put pogriješio, ali i zato što kao ambiciozan sudac nije htio proturječiti odluci Vrhovnog suda. U dijelu pravnika prevladava uvjerenje da je Turudić u donošenju druge osuđujuće presude zaključio da bi mu donošenje oslobađajuće presude protiv Petrača u ovom trenutku u karijeri moglo donijeti više štete nego koristi. Osim toga, novinari koji Petrača nedvojbeno smatraju ključnom osobom organiziranog kriminala u Hrvatskoj, Turudića će vjerojatno promovirati u beskompromisnog heroja samo zato što ga se usudio osuditi.
Kako Vlada do danas Turudića formalno nije zaštitila od tvrdnji britanskih špijuna da ga je Petrač korumpirao, moguće je da se novom osuđujućom presudom protiv Petrača on posredno ponovo brani od tih objeda. U takvim okolnostima Petraču ostaje tek mogućnost žalbe Vrhovnom sudu, koju su njegovi odvjetnici najavili odmah po primitku pisanog obrazloženja Turudićeve presude, koju će mnogi pravnici sa zanimanjem pročitati.

OPTUŽBE NA RAČUN SUCA

Petrač je nakon presude sugerirao da su na Turudićevu odluku utjecali susreti koje je ovaj imao u posljednje vrijeme, a da se ista stvar odigrala i sa sucima Vrhovnog suda