Iako će za mjesec i pol dana proslaviti 71. rođendan, slavna francuska glumica Fanny Ardant i dalje glumi u filmovima. I ne bilo kakvim, njezin posljednji film “Predivan život” (La Belle Époque) jedan je od najvećih hitova u francuskim kinima te je prošlog tjedna osvojio 11 nominacija za filmsku nagradu Cesar, što je francuski ekvivalent nagradi Oscar. Fanny Ardant nominirana je za najbolju sporednu glumicu. Ujedno, prije mjesec dana Fanny Ardant je za tu ulogu bila nominirana za nagradu Lumière koja se smatra francuskim ekvivalentom nagradi Zlatni globus.

Romantična komedija “Predivan život”, inače prikazana na Zagreb Film festivalu, opisuje raspad veze starijeg para, pri čemu muž odlazi u agenciju koja se bavi vraćanjem u prošlost. On odabere povratak u dane kada je upoznao svoju suprugu, a agencija stvori filmski set s glumcima koji glume njegove prijatelje i poznanike iz tih vremena.

Fanny Ardant imala je zanimljivu prošlost. Otac joj je bio časnik, odrasla je u aristokratskom stilu, boravila je neko vrijeme u Londonu, da bi nakon toga završila studij političkih znanosti, No sredinom sedamdesetih zainteresirala se za glumu, završila tečaj glume i počela dobivati prve uloge prvenstveno na televiziji. Tada upoznaje Francoisa Truffauta, slavnog francuskog redatelja koji je kasnije priznao da je odmah bio zaveden “njezinim velikim ustima, dubokim glasom s neobičnom intonacijom i velikim crnim očima”. U tom trenutku, 1981. godine, Truffaut ima 49 godina, a Fanny Ardant 32. Ona postaje njegova muza i ljubavna partnerica. Snimaju dva filma “Susjedova žena” i “Živahno nedjeljom”, a 1982, rodila im se kćer Josephine. U 52. godini, 1984., Truffaut je umro od tumora na mozgu.

Nakon njegove smrti Fanny Ardant postaje jedna od najvećih zvijezda francuskog filma, glumi u filmovima s Gerardom Depardieuom, Alainom Delonom, Micheleom Placidom i drugima, a 1997. osvaja nagradu Cesar za ulogu u komediji “Pédale douce”. Još je četiri puta bila nominirana za ovu najznačajniju francusku filmsku nagradu. Međutim, Fanny Ardant je uvijek bila poznata i po svojoj iskrenosti pa je tako uvijek branila Romana Polanskog od optužbi za silovanje, podržala je Rusiju u suprotstavljanju Americi, nikada nije željela ući u brak, iako ima troje djece s tri različita muškarca. U njezinu iskrenost uvjerili smo se kada smo je intervjuirali u Parizu ekskluzivno za Nacional. Glasna, pričljiva, ali i dalje elegantna i lijepa, Fanny Ardant je prava filmska diva.

NACIONAL: U filmu “Predivan život” glavni lik odluči se vratiti u prošlost. Kada biste se mogli vratiti u prošlost, u koje vrijeme biste se voljeli vratiti?

Bili bi to prvi dani ljetnih praznika nakon završetka školske godine. Tada sam se osjećala slobodnom, a morate znati i da sam mrzila školu. Kada bi ravnatelj škole objavio da je školska godina završena i da slijedi tri mjeseca praznika, započelo bi moje najljepše razdoblje. Otišla bih u kuću svog djeda, malu kuću usred šume, ušla bih 1. srpnja, otišla bih 31. rujna.

NACIONAL: Zašto ste mrzili školu?

Mrzila sam autoritet. Osim toga, nisam u školi naučila mnogo toga. Sve što sam naučila, naučila sam sama, prvenstveno čitajući mnogo knjiga. Nakon srednje škole otišla sam na fakultet i moram vam reći da sam voljela fakultet. Zato što ste na fakultetu sami sebi šef. Sami ste krivi za svoje pogreške, nema nikog tko će reći “mademoiselle Ardant, kažnjavamo vas”. Čini mi se da se cijeli svijet dijeli na djecu koja vole školu i one koji je ne vole.

NACIONAL: U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća odlučili ste se za glumu. Koja je bila najbolja, a koja najgora stvar u sedamdesetim godinama?

U sedamdesetima je bilo daleko više slobode nego što je ima sada. Tada smo se borili za slobodu, smatrali smo da nas se ograničava. Sedamdesete su bile sjajne i to na svaki način. Politički gledano, u Americi su se borili protiv ratovanja, sjetite se i Crnih pantera. Glazbeno, sedamdesete su bile prepune sjajnih pjevača, bili smo okruženi bogatstvom kreativnosti. Svijet je bio prepun strasti. Danas svijet obilježava puritanizam, traži se čistoća na svakom koraku, moraš paziti kako izgledaš, što jedeš, pušenje se smatra grozotom.

NACIONAL: U sedamdesetima ste studirali političke znanosti. Danas brojni glumci govore o politici. Spadate li i vi u takve?

Ne govorim o politici, naročito kada razgovaram s novinarima jer sam prema njima uvijek bila sumnjičava. Oprostite, ali takva sam. Uostalom, ne čitam novine pa možete objaviti što god hoćete. Iskreno, kada netko govori o kompleksnim stvarima, mora znati o čemu priča. S druge strane, novinari u svakom razgovoru žele stvoriti dramu i iz toga dobiti naslov koji počinje s “Ona je rekla…”. Sjećam se da sam jednom prilikom, gostujući na francuskoj televiziji, optužila novinare da su američki plaćenici. To sam rekla jer je Europa u nekim razdobljima bila rob Amerike. Možda to više nije tako, svijet se neprestano mijenja.

NACIONAL: Sjećate li se trenutka kada ste prvi put sreli Françoisa Truffauta? Koliko znam, bilo je to 1980., u to vrijeme pripremao je snimanje filma “Posljednji metro”.

Naravno, ali vam nikada neću reći kako sam se osjećala u tom trenutku. Samo ću vam reći da mi je taj susret ostao u pozitivnom sjećanju.

NACIONAL: Vaš prvi zajednički film bio je “Susjedova žena” iz 1981. Jeste li morali proći audiciju za taj film?

Ne, Truffaut mi je napisao pismo. Gledao me u jednoj televizijskoj seriji koja je doživjela veliki uspjeh. Bila je toliko uspješna da je publika nakon mjesec dana tražila da se ona reprizira. Bilo je to u vrijeme kada su u Francuskoj postojala samo tri televizijska kanala. Truffaut mi je napisao kako mu je pravo zadovoljstvo ostati kod kuće u subotu navečer i gledati tu seriju. U nastavku me pitao bi li ga željela posjetiti u njegovu uredu. Posjetila sam ga, ali to nije bila audicija, bio je to ugodan razgovor. Znala sam da priprema film “Susjedova žena” u kojem smo glumili Gerard Depardieu i ja, ali nije o tome otvoreno govorio jer je započinjao snimanje filma “Posljednji metro”.

NACIONAL: Nakon toga glumili ste u Truffautovu filmu “Živahno nedjeljom”, u kojem vam je partner bio Jean-Louis Trintignant. On sada ima 89 godina. Jeste li još uvijek u kontaktu s njim?

Naravno i to zato što ga jako volim kao glumca, ali i kao čovjeka. Osim što je velik glumac, volim ga slušati kako pjeva. On je davao sve svoje emocije na snimanju filma, nije se ponašao poput robota. On i ja voljeli smo iste stvari, naročito poeziju. U sedamdesetima smo obožavali istog pjevača, bio je to Léo Ferré. On me je upoznao s njegovom predivnom šansonom “La Mémoire et la mer”. Trintignant je tada bio tajnovita osoba, ali snažna, za mene je predstavljao čistoću. Znate li tko još predivno pjeva? Gerard Depardieu. Prošle godine zajedno smo radili na kazališnoj predstavi “Hiroshima, ljubavi moja”, u kojoj je on samo davao glas, nije se pojavio na sceni. Nakon toga sam otišla u Lisabon gdje sam srela stariju gospođu, aristokratkinju koja mi je rekla da obožava taj glas u predstavi. Netko joj je rekao “ali to je glas Gerarda Depardieua”, na što je ona rekla “nemojte pričati gluposti”.

NACIONAL: Kad razgovaramo o pjevanju, vi ste 2001. godine glumili Mariju Callas u filmu “Callas zauvijek” redatelja Franca Zeffirellija. Je li to za vas bila uloga iz snova?

To je bilo fantastično iskustvo jer sam obožavala Mariju Callas. Zanimljivo, nekoliko godina prije tog filma Roman Polanski dao mi je ulogu Marije Callas u kazališnoj predstavi “Master Class” koju je on režirao. Obično se kaže da takvu ulogu dobivaš jednom u životu, ali ja sam je dobila dva puta. Zeffirelli me nazvao iako nije gledao predstavu “Master Class”. Njegova ideja je bila da Mariju Callas glumi glumica s Mediterana, nije želio neku anglosaksonsku glumicu. Brojne glumice željele su tada glumiti Mariju Callas, sjećam se da je Faye Dunaway bila jedna od njih. Ne znam zašto je odabrao mene s obzirom na to da nije gledao ni jedan film u kojem sam glumila. Sjećam se da mi je rekao u tom telefonskom razgovor da imam grozan engleski akcent, da zvučim poput žabe. Zato sam provela deset dana u New Yorku kako bih s učiteljem poradila na akcentu. Bio je to divan čovjek. Znam da je Marija Callas jako dobro govorila engleski jer je rođena i odrasla u New Yorku. Za mene je taj film bio nevjerojatno iskustvo jer je Maria Callas tražila savršenstvo u svim svojim uspjesima. Nikada se nije zadovoljavala dobrim nastupima i zato sam puno naučila od nje, ona je bila moja učiteljica. Nakon snimanja tog filma nikada više nisam mogla slušati “Carmen” u izvedbi neke druge pjevačice.

NACIONAL: Što mislite o pokretu Me Too? Nedavno je francuska glumica Adele Haenel optužila redatelja Christopha Ruggiu za seksualno napastovanje, zbog čega je on zadržan u pritvoru.

Ne volim kad masa linčuje nekoga. Mrzim to. Jako sam zabrinuta zbog činjenice da su mediji postali snažniji od pravde. Po meni, kada su novine i javno mišljenje snažniji od pravde, otvaraju se vrata fašizmu. To znači da tada više ne vjerujete pravdi. Mi možemo pričati o nečemu, smijati se nečemu, ali što se događa kada mediji napišu “ovaj čovjek je silovatelj”? Morate biti oprezni. Na primjer, jako volim Romana Polanskog. A kada nekoga volim, branit ću ga do smrti. Nije me briga ako će netko reći “Ooooo, čujete li što je rekla?”. Ne bojim se, nisam od onih koji će šutjeti jer se boje da zbog izgovorenog mišljenja nikada više neće dobiti ulogu u filmu. Tada dolazite u ponižavajuću situaciju. Ljudsko biće ne smije postati rob.

NACIONAL: Prije deset godina potpisali ste peticiju za oslobađanje Romana Polanskog od optužbi za silovanje. Bi li i danas, nakon novih optužbi, napravili isto?

Ako bi se ponovo pojavila peticija, potpisala bih je. Ako nekog volim, onda ga ne bih odala ni pred policijom niti pred pravosuđem. Isto bih to napravila za svoju djecu. Ako bi počinili neko kriminalno djelo, ja bih ih branila.

NACIONAL: Dojam je da ste vrlo buntovna osoba. Sudjelujete li u demonstracijama?

Nikada nisam sudjelovala u uličnim demonstracijama. Mrzim to jer mrzim grupe ljudi. Mislim da je bogatstvo ljudi u kontradikciji. Kada se pridružiš grupi ljudi, moraš odustati od svojih kontradikcija. Stalno te podsjećaju da si član grupe i moraš se ponašati prema pravilima te grupe. Ja bih možda izašla na ulične demonstracije da živimo u boljševičkim vremenima. Pogledajte fotografije iz, recimo, 1936. godine kada su naši očevi i djedovi demonstrirali, vidjet ćete da su se sukobljavali s policijom. Danas morate imati dopuštenje da biste demonstrirali koje vam daje gradonačelnik Pariza. Morate pitati za dopuštenje.

NACIONAL: Jednom ste rekli kako ste u trenucima svoje najveće slave odbijali ponude za sudjelovanje u reklamnih kampanjama, iako su vam nudili velik novac. Zašto ste to radili, danas to rade svi glumci?

To vam je moj boljševički mozak. Ne želim prodati sebe nikome. Želim biti slobodna. Ne želim govoriti one glupe izjave u reklamama poput “Vaša kosa nije dobra?”. Ako se dobro sjećam, postala sam glumica kako bih izgovarala briljantne tekstove autora kao što su Marguerite Duras, Shakespeare i mnogi drugi.

NACIONAL: Lijepo je vidjeti vas i u novijim filmovima. Međutim, kako se snalazite u današnjoj filmskoj industriji, u kojoj redatelji i glumci nisu najvažniji, već su najvažnije filmske kompanije i njihovi vlasnici?

U Francuskoj još nije došlo do te situacije. Mislim da je tu situaciju prouzročio Netflix. Netflix će biti sve veći i veći, ali s druge strane pojavit će se sve više umjetnika kao što je nekada bio Andrej Tarkovski koji će snimati male filmove u underground kinematografiji. Istina je da danas producenti diktiraju kako će film izgledati i on postaje proizvod poput špageta. Filmska industrija će se promijeniti, s novom tehnologijom moći će se snimiti mali filmovi za mali novac i ti autori neće biti dio filmske industrije. Meni je ovo trenutno teška situacija jer se Netflix ponaša poput nekog pauka, ali dovoljno je sjetiti se vremena kada ste odlazili u kino da biste pogledali film koji nije doživio svjetski uspjeh, ali vam je otvorio srce i nikada ga niste zaboravili. Za mene je to sudbina filmova. Možda će manje ljudi ići u kina gledati takve filmove, ali to će biti pravi zaljubljenici u film.