Pandemija koronavirusa, ali i snažan potres koji je u ožujku, pa nakon toga i u prosincu prošle godine jako oštetio zgradu zagrebačkog Gradskog kazališta Komedija, onemogućili su rad pa je pauza trajala čak godinu dana. Napokon se dočekala nova premijera – 12. ožujka bit će izvedena „Mandragola“ Niccole Machiavellija, u režiji Zorana Mužića. Svoju jedinu komediju Machiavelli je napisao početkom šesnaestoga stoljeća u Firenci i taj se tekst smatra prvom modernom komedijom u razdoblju renesanse jer se autor odriče tada uobičajenih antičkih predložaka i na pozornicu izvodi svoje sugrađane i suvremenike. Mladi Callimaco žudi za prelijepom Lucrezijom, suprugom bogatoga i staroga Nicije. Nicia, pak, najviše čezne za sinom i nasljednikom te je za to spreman učiniti ama baš sve, a Callimaco će prevarom Nicije uspjeti osvojiti Lucreziju. Ulogu Callimaca igra 29-godišnji glumac Fabijan Pavao Medvešek, koji je u ansamblu Komedije dvije godine. Inače sin cijenjenoga glumca i redatelja Renea Medvešeka, Fabijan Pavo iza sebe ima već mnoge uloge u kazalištu, na filmu i televiziji, a dobitnik je i Nagrade hrvatskog glumišta 2020. za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 30 godina u kategoriji Opereta / mjuzikl za ulogu Chea u mjuziklu „Evita“ u režiji Renate Carole Gatice i produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka. U povodu skore Komedijine premijere Fabijan Pavo Medvešek dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Nakon stanke od godinu dana – koliko se zbog koronavirusa, ali i posljedica potresa u Komediji nije igralo – napokon je sve spremno za premijeru, a na repertoaru je Machiavellijeva „Mandragola“. Kako ovi prekidi utječu na rad glumca?

Kao i svima, i nama je ovo sve neka nova situacija. No navikli smo se na to da ništa nije sigurno, da je sve relativno i da se ni na što ne može utjecati, tako da radiš taj posao znajući da se u svakom trenutku to sve može prekinuti. Pojavi se zbog toga neki novi žar, zadovoljstvo što smo svi zajedno, što radimo.

NACIONAL: A kako to utječe na vaš fokus, kondiciju, koncentraciju?

Sigurno je to raspršeno, ali sam ja imao tu sreću da sam dosta snimao, radio sam puno na sve strane i na tome sam beskrajno zahvalan pa nekako nisam u tolikoj mjeri osjetio sve negativne strane neigranja predstava u kazalištu. Jako sam sretan zbog toga. Svaki trenutak kad smo zajedno, svaki trenutak na probi veliko je zadovoljstvo. A još kad publika dođe, bit će pravo uzbuđenje.

NACIONAL: Tekst je star 500 godina, ali ništa se u ljudskoj naravi nije promijenilo, kao da je jučer pisan.

Ma nevjerojatni su ti ljudi koji su takve tekstove pisali prije toliko godina. Zato i jesu klasici. To je prava znanost, zapravo, proniknuli su u ljudske karakteristike, shvatili koje su to osobine koje nikad neće nestati, koje su u nama od početka svijeta i bit će u nama i idućih 500 godina. Naši kostimi su srednjovjekovni, iz vremena kad je tekst nastao, ali svejedno je koji kostim nosiš, ljudska ćud je uvijek ista. Lijepo je napisan tekst, svi izgovaramo neke naše svakodnevne probleme. Kako se kaže, uvijek je kod susjeda bolje, ali naravno da nije bolje, nego je kod susjeda pa je to zanimljivo.

NACIONAL: Tko je Callimaco, lik koji igrate? Što ste imali u fokusu kod pripremanja uloge?

Ja sam jedan mladić koji je iz Italije, ali živi u Parizu i do mene je došla vijest da postoji žena koja je toliko fatalna i zanimljiva da je i mene – koji sam u životu sve imao, i novac i žene – zaintrigirala, postavila mi zadatak da vidim mogu li je osvojiti. Pristupio sam ulozi kao da sam samouvjeren, ali koliko god novca imao i koliko god vjerovao u sebe, u trenucima kad uviđam da nešto ne mogu imati ipak pokazujem nesigurnost, zabrinutost da u nečemu neću uspjeti. To mi se sviđa jer pokazuje ljudsku narav – koliko god se netko čini stabilno i jako, ipak ga neke stvari poljuljaju. Zaluđen si nekim ciljem koji i nije neki pravi cilj – možeš bez toga, ali svejedno to želiš.

NACIONAL: Pretpostavljam da u svakoj ulozi tražite nešto iz dubine sebe, je li tako bilo i ovoga puta i je li to uvijek lako?

Sve što je napisano, dolazi iz nas ljudi, iz naših problema, osjećaja, situacija. Stoga ćemo uvijek moći naći nešto svoje, u nečemu ćemo se prepoznati. Moram priznati da se nađem u trenucima da si nešto zamislim i to je taj cilj, to je taj poriv. Primjerice, zaželim kupiti novi auto i kupim ga. I u tom trenutku shvatim da je to samo auto. Ali do toga trenutka to je bilo sve što sam želio.

NACIONAL: Naravno, čim se spomene Machiavelli, odmah se pomisli na ono po čemu je on najpoznatiji – da cilj opravdava sredstvo. To se vidi i po vašoj ulozi, ali i po cijelom tekstu. Opravdava li cilj sredstvo, prema vašemu mišljenju?

Teško je reći je li to točno ili netočno, iskreno. Trebaš raditi sve što možeš da dosegneš neki cilj, da ispuniš neke snove. Ali, opet, u tome moraju postojati neka pravila, neke smjernice. Ne može se to shvatiti doslovno, jer onda bi to značilo da ako želiš neki auto, a nemaš novca, mogao bi ga ukrasti. Ne ide to baš tako u životu. Tada, u vrijeme dok je Machiavelli živio, ta premisa je došla iz nekih drugih stvari, iz drugačijeg načina života. Ljudi su vodili velike nacije i u tom slučaju donosili neke odluke koje su bile teške, ali su se morale donijeti.

NACIONAL: Danas je to izraženo u svim sferama društva…

U politici posebno. Ne bih ulazio u to jer ne znam kako bih se ja postavio u takvoj situaciji, da sam političar i da moram donijeti neku odluku o kojoj ovise stotine tisuća života. Kad jednom dođeš na takvu poziciju, pretpostavljam da nije sve crno-bijelo.

NACIONAL: Mislite li da su oni koji smatraju da je Machiavelli u pravu, zapravo loši ljudi – ili lošiji?

Ne mislim. Svi smo dio društva, odlučujemo živjeti na nekome mjestu, gdje postoje neke smjernice, gdje su propisana neka društvena pravila. Što god ljudi misle, moraju ostati u tim okvirima. Pravi put je pratiti ta pravila, ali teško je nešto konačno o tome reći. Cilj opravdava sredstvo, da. Ako želiš biti jako bogat, uči, čitaj sve, napravi sve što možeš. Ali budi u okvirima društvenih pravila.

NACIONAL: U ansamblu kazališta Komedija ste dvije godine, zašto baš Komedija?

Velika mi je želja biti dio ansambla baš Komedije. Oduvijek sam volio pjevati i trebalo je vrlo kratko vrijeme da se ta moja ljubav na Akademiji spoji s ljubavlju prema glumi. Znao sam da je Komedija jedino kazalište koje je posvećeno glazbenom teatru, nije trebalo dalje tražiti. Nije lako odlučiti koje kazalište želiš, riječ je u nijansama. Ali kad želiš raditi i glazbu i glumu, onda te dvojbe nema. Komedija je pravo mjesto.

NACIONAL: Kako doživljavate Komediju, koja je krajem prošle godine obilježila 70 godina od osnutka?

Kao važno kazalište, glazbeni teatar je važan.

NACIONAL: Iako u početku, kad je Komedija počinjala s radom, nije baš bio cijenjen…

Nije, ali danas nije tako. Mi svi koji radimo u Komediji želimo donijeti iluziju na scenu. Kad su izvrsni glumci, kad je tekst dobar, kad je dobro režirano, ta iluzija postaje sve realnija. Velika stvar je uz sve to ta glazba. Glazba daje tu točku na i, tu novu dimenziju. Glazba u nama mijenja sve.

NACIONAL: Kako se osjećate na sceni?

To je nerealno. Nisam uvijek svjestan toga koliko je taj osjećaj dobar. Jako je puno faktora koji igraju ulogu – pripremljenost, kakav ti je bio dan, kakva je publika – i kad se sve lijepo spoji, u meni se dogodi moment koji je neopisiv. Kad čekam neki svoj song i krenu prvi taktovi, ja nisam u svom tijelu. Stvarno se, dok pjevam, ježim zbog toga što pjevam. I osjećam da radim baš ono za što sam rođen. Želio bih to svima, da svi to osjete barem jednom u životu. To je najbolji osjećaj.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za glumu? Je li odrastanje uz oca Renea Medvešeka i strica Svena Medvešeka igralo ulogu u odabiru vaše profesije?

Odrastao sam uz glumu i uvijek sam govorio da me moraju slušati i gledati kad ja nešto napravim. A stalno sam radio neke predstave i njima je bilo lijepo kao i meni. Ali htio sam biti i pilot u jednoj fazi. No u srednjoj školi sam imao bend, počeo sam se intenzivnije baviti glazbom pa nisam bio siguran je li glazba ono čime bih se želio baviti. Lijepo se poklopilo da sam shvatio da mi je glazba važna, ali sam i dosta glumio i uživao u glumi pa sam to povezao i danas radim to što želim.

NACIONAL: Što ste od oca najviše naučili?

Stalno sam, naravno, bio okružen glumom i glumcima. Ali moj otac je uvijek puno radio, a i danas puno radi. Uvijek je bio na probama, predstavama, pa je bio na putovanjima, pa predaje na Akademiji… On zaista živi glumu, živi taj život i siguran sam da je to pridonijelo mojoj želji za kazalištem, ljubavi za poslom. Kad vidim kako njega to ispunjava i mijenja nabolje, to mi je predivno. Danas ja puno snimam, radim predstave i pitam se kako se dogodilo da toliko puno radim. Ali znam da je to zato što sam to gledao cijeloga života kroz svog oca koji i danas uživa u svom poslu.

NACIONAL: U tekstu ima puno strasti, ljubavi, snažnih emocija. Vrijedi li se za to boriti?

Svakako. Zaista mogu reći da imam divne prijatelje, to nisu samo sunčani dan i druženje. Dobro prijateljstvo je toliko puno više. Dobrog prijatelja sam pronašao i u svojoj djevojci i mogu reći da je to moguće – djevojka mi može biti najbolji prijatelj. Dijelimo i ljubavne trenutke, ali i prijateljske. Želim to svima, da pronađu takve ljude. Treba se dati u takve veze, to vrijedi. Time dobivaš neku vrijednost.

NACIONAL: Kako je biti glumac u Zagrebu, kako gledate na kulturu grada?

Mi smo mala zemlja s četiri milijuna stanovnika. Najlakše je uspoređivati se s drugima. Ljudi jako vole prozvati druge, a sami nemaju potrebu nešto promijeniti. Šteta što je tako jer kad bismo se fokusirali na sebe i na one male ili veće stvari koje možemo promijeniti, pomaknuti, bilo bi puno drugačije. Kazalište je umjetnost koja je s nama tisućama godina i treba je njegovati. Vjerujte mi, glumci ne rade svoj posao zato što moraju, nego zato što to ima smisla. Taj događaj, susret uživo, to se ne može nigdje drugdje osjetiti. To ne smijemo izgubiti. I ja ponekad budem tužan i nezadovoljan i želim više. Ali onda razmislim o tome što sam ja učinio da to promijenim. Kad bismo se samo u jednom trenutku okrenuli sebi, taj bi trenutak donio valove promjena koje bi, pak, donijele uzbuđenje i zadovoljstvo.