Kada se idući put uhvatite za glavu, shvativši da ste opet zabrljali, nemojte biti prestrogi prema sebi. Nije (samo) do vas…

Nova studija otkrila je zašto dajemo prednost kratkoročnom zadovoljstvu, nad dugoročno boljim ishodom. Pokazalo se da je prirodna selekcija povezana s našom nemogućnošću donošenja korisnih dugoročnih odluka.

Služeći se matematičkim modelima za simulaciju evolucije tijekom stotina generacija, znanstvenici su zaključili da prirodna selekcija favorizira nagradu u budućnosti, samo ako je ona vrlo visoka.

Objasnili su zašto smo loši u odgađanju zadovoljstva i zašto želimo sve odmah. Taj fenomen, poznat kao vremensko diskontiranje, desetljećima je bio predmet istraživanja u psihologiji i financijama. Međutim, razlog zašto to radimo znanstvenicima je dosad izmicao.

„Svrha studije bila je razumjeti što pokreće ovo univerzalno ponašanje kod životinja, uključujući ljude. Ovo je prvi pokušaj proučavanja tog fenomena iz evolucijske perspektive“, kaže autor studije Brian Villmoare, izvanredni profesor na Sveučilištu u Nevadi, Las Vegas za portal Advanced Science News.

Sklonost kratkoročnim nagradama utječe na sve aspekte života pojedinca i društva.

Kako evolucija utječe na naše odluke?

Villmoare je dobio ideju za ovo istraživanje slušajući radio na putu prema poslu. „Govorili su o Richardu Thaleru, ekonomistu sa Sveučilišta u Chicagu. On je identificirao fenomen prema kojem, ako ljudima ponudite izbor između male trenutne dobiti ili znatno veće u budućnosti, većina će gotovo uvijek odabrati kratkoročnu, iako manje korisnu odluku”,  prisjetio se.

Thalerovo istraživanje dovelo je do reforme američkog sustava štednje za mirovinu, tako da su zaposlenici automatski bili uključeni u plan štednje uz mogućnost isključivanja, umjesto da su se morali sami prijaviti. Budući da je njegovo istraživanje pokazalo kako ljudi često biraju zadanu opciju, ova naizgled mala promjena omogućila je ljudima, koji bi inače propustili dugoročno korisnu odluku – štednju, da kolektivno uštede milijarde dolara tijekom godina.

Thaler je kasnije dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju, a njegovo je djelo potaknulo mnoštvo istraživanja o tome kako fenomen vremenskog diskontiranja utječe na različite aspekte naših života.

No, još uvijek nije imao odgovor na pitanje zašto se ovakvo ponašanje uopće javlja.

„Ja sam paleoantropolog, obično tražim fosile. Zanima me kako su rani ljudi reagirali na okoliš pa sam se zapitao: zašto smo toliko nesposobni donositi dobre dugoročne odluke? Zašto se tako ponašamo iz evolucijske perspektive?“, objašnjava Villmoare svoje motive za ovu studiju.

Kako bi pronašli odgovore, on i njegovi kolege stvorili su matematički model u kojem su organizmi birali između dobre kratkoročne nagrade i znatno bolje dugoročne nagrade koja povećava njihove šanse za preživljavanje i reprodukciju. Znanstvenici su mogli prilagoditi relativne koristi obiju nagrada i vremenski razmak između njih, a kako bi proučili pod kojim bi okolnostima organizmi — uključujući ljude — mogli odabrati bolju dugoročnu nagradu kroz stotine generacija.

„Otkrili smo da dugoročna korist mora biti znatno veća od kratkoročne i vrlo predvidljiva“, rekao je Villmoare. „Iznenadilo me koliko veća mora biti nagrada u budućnosti da bi je prirodna selekcija favorizirala”, dodao je.

Što je dugoročna nagrada manje predvidljiva, to mora biti veća kako bi prirodna selekcija favorizirala njezin odabir. Na primjer, kod nesigurnosti od samo 50%, nijedna dugoročna nagrada ne bi bila odabrana, ako je više nego dvostruko vremenski udaljena od kratkoročne.

Razlog zašto favoriziramo kratkoročne nagrade je taj što smo evoluirali tijekom 200.000 godina u vrlo nepredvidljivom okruženju, suočeni, primjerice, s neočekivanim promjenama vremena ili napadima grabežljivaca.

Ipak, nisu svi nestrpljivi

U prirodi postoje i drugačiji primjeri.  Životinje koje skupljaju hranu za kasniju upotrebu, poput vjeverica ili pauka, zapravo favoriziraju bolju dugoročnu nagradu — ponašanje koje, prema matematičkim modelima Villmoarea, prirodna selekcija može favorizirati u slučaju da je hrana sigurno dostupna i kasnije.

Ti matematički modeli, međutim, ne mogu u potpunosti obuhvatiti ili kvantificirati složenost ljudskog ponašanja. Ne uzimaju u obzir kompleksnu mrežu socioekonomskih čimbenika koji utječu na naše živote.

U jednom američkom eksperimentu iz 70-ih godina djeci je ponuđen slatkiš uz obećanje da će dobiti drugi ako uspiju pričekati 15 minuta, a da ne pojedu prvi. Djeca koja su uspjela pričekati, kasnije u životu su bila uspješnija.

Kada je taj eksperiment ponovljen prije nekoliko godina na većem uzorku djece, istraživači su otkrili da sposobnost odgađanja zadovoljstva kod petogodišnjaka više govori o njihovom socioekonomskom podrijetlu, nego o njihovim šansama za svijetlu budućnost.

Čini se da dokazi upućuju na to da je naš okoliš ključan čimbenik koji utječe na našu sposobnost donošenja boljih odluka. Istraživanje svih različitih čimbenika koji utječu na donošenje odluka trebao bi biti sljedeći korak ako želimo prevladati biološka ograničenja, piše spomenuti portal. Villmoare smatra da bi se fokus budućih istraživanja trebao staviti na obrazovanje. Religija bi također mogla biti zanimljiv predmet proučavanja  jer neki religijski sustavi daju prednost krajnjoj dugoročnoj nagradi zagrobnog života.

„Kao pojedinci i kao društvo, skloni smo loše birati između kratkoročnih i dugoročnih odluka. To je psihološka pristranost koja proizlazi iz naše evolucijske povijesti. Razumijevanje zašto je to tako prvi je korak prema poboljšanju naših izbora”, zaključuje Villmoare.