Francuski pjesnik i kritiča Charles Baudelaire rođen je 9. travnja 1821. godine. Njegova poezija kao “prvog pjesnika modernizma” od svoje pojave sredinom 19. stoljeća, kad je sablaznila francusku publiku, ne prestaje zaokupljati najširu čitalačku pažnju. Baudelaire se vrlo mlad uključuje u boemski život Pariza i počinje pisati egzotične pjesme magične moći, u kojima transponira svoja proživljavanja. Već su legendarni njegovi posjeti bordelima, uživanje lakih droga i ljubav prema jednoj mulatkinji. ‘Cvjetovi zla’ i ‘Spleen Pariza’ možda su najpoznatije i najprevođenije njegove zbirke, a nešto od svoje skandaloznosti nisu izgubile ni danas: iako su već desetljećima na popisu školske lektire, njegove pjesme za edukativne svrhe su probrane – sasvim predvidljivo, one najskandaloznije i danas ostaju pred vratima školskih učionica.

Zašto su ‘Cvjetovi zla’ nemilosrdno osuđivani skoro stotinu godina možete shvatiti ako ste pročitali bilo koju pjesmu iz zbirke. U ‘Cvjetovima’ on je opjevao stvari i pojave o kojima se do tada nisu slagale rime – bol, ružnoću, smrad, pisao je o tajnim i profanim ljubavima, metamorfozama, melankoniji, korupciji u gradu, izgubljenoj nevinosti, vinu, smrti, depresiji, lezbijskoj ljubavi, alkoholu. On piše o zavisti i bludu, grijehu i propadanju ideala, o nevjeri, traži da se čitatelj odazove mašti, a sam sebe stavlja na stranu prokletih, na stranu Sotone. U pjesmama je spajao vezu između zla i ljepote, nasilja i naslade, neke su zastrašujuće, neke zavidne, a neke prepune tuge. Mirisi u njegovim pjesmama bude osjećaje nostalgije.