‘Nazvala je Ilijana Krešo Rajić, tajnica kabineta. Ona je prenijela odluku koju je donio ministar.’ Tako je na sudu ravnateljica Državnih nekretnina Renata Sabo objasnila kako je Banožić poništio javni natječaj za prostor u Jurišićevoj 5. Osim toga je, bez jasnih motiva, tražio da se skinu pečati s lokala u Petrićevoj 1 i Dežmanovoj 2, koje su Državne nekretnine zapečatile zbog ogromnih dugova, te išao na ruku dvjema privatnim tvrtkama

Nazvala je Ilijana Krešo Rajić, tajnica kabineta. Ona je prenijela odluku koju je donio ministar’’, dvije su ključne rečenice iz sudskog zapisnika u jednom radnom sporu pred zagrebačkim Općinskim radnim sudom koje dokazuju da je Mario Banožić, tadašnji ministar državne imovine, u najmanju ruku neobičnom odlukom u posljednji trenutak, neposredno uoči otvaranja već pristiglih ponuda, usmenim nalogom poništio javni natječaj za poslovni prostor u centru Zagreba i tako po svemu sudeći državi uskratio višemilijunske prihode. Ove rečenice izgovorila je direktorica tvrtke Državne nekretnine Renata Sabo, u tom trenutku de facto podređena Banožiću, opisavši kako je on naredio da se državni prostor u Jurišićevoj 5 dodijeli Hrvatskoj pošti na rok od deset godina po cijeni od 8037,38 kuna mjesečno, premda obližnji prostori na natječajima redovito postižu najmanje tri puta veću cijenu. Nakon što je prošlog tjedna Nacional ekskluzivno objavio detalje o tome kako je Banožić na sporan način na korištenje sam sebi dodijelio golemi stan u strogom centru Zagreba, više sugovornika iz tvrtke Državne nekretnine obratilo se s nizom detalja o njegovu spornom postupanju u periodu kada je u Vladi bio zadužen za državnu imovinu. Nacional posjeduje i brojne dokumente, zapisnike te svjedočenja sudionika niza sastanaka koji ilustriraju kako je ovaj Plenkovićev ministar nonšalantno pristupao gospodarenju državnom imovinom, svojim odlukama sasvim izvjesno uskratio državu za značajne prihode, a moguće i pogodovao ne samo Hrvatskoj pošti kao državnoj, nego i nekim privatnim tvrtkama. Slučaj prostora u Jurišićevoj 5 u Zagrebu poprilično je ilustrativan, a značajan je i podatak da se niz sličnih Banožićevih manevara odvijao početkom ljeta prošle godine, tek jedan ili dva tjedna uoči parlamentarnih izbora.

Nacional je došao u posjed dokumenata i saznanja koji pokazuju da je Banožić samoinicijativno intervenirao u nekoliko konkretnih slučajeva natječaja za dodjelu prostora u državnom vlasništvu u samom središtu Zagreba, što nikako nije posao ranga kojim se treba baviti jedan ministar. U tim slučajevima mikromenadžmenta je očito išao na ruku pojedincima zainteresiranima za te prostore, a pri tome se pravi motiv tih njegovih intervencija ne može logično detektirati, pa sve to može izgledati kao da je riječ o nekim koruptivnim intervencijama koje bi pravosudni organi trebali istražiti.

‘Poslovne prostore u Dežmanovom prolazu 2 i Petrićevoj ulici 1, u strogom centru Zagreba, koristile su tvrtke Petrićeva, Vietro i Delfino promet, sve su povezane sa zagrebačkom obitelji Rodić; lokal u Jurišićevoj 5, za koji je ministar osobno poništio natječaj za zakup, nekad je bio dućan tvornice Kandit. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Usmenom naredbom ministra državne imovine poništen je natječaj za zakup spomenutog prostora u Jurišićevoj 5 u petak oko pet sati poslijepodne, nakon isteka radnog vremena, premda su ponude za taj prostor trebale biti otvorene već idućeg radnog dana, dakle u ponedjeljak. Banožić je svoju odluku, odnosno naredbu Državnim nekretninama, tek naknadno formalizirao u pisanom obliku, a sve to na sudu potvrdila je i direktorica Renata Sabo. Ona je kazala i da se ovakvi natječaji usmenim putem ne mogu raspisati, ali mogu poništiti, no na pitanje je li to uobičajena praksa neizravno je potvrdila da nije. ‘’Ne znam je li u kojem slučaju donesena odluka o poništenju natječaja dva dana prije otvaranja ponuda, natječaj se može poništiti sve do sklapanja ugovora. Nije relevantno je li u nekom drugom slučaju natječaj poništen na taj način’’, posvjedočila je Sabo na zagrebačkom sudu.

U spomenutom poslovnom prostoru u vlasništvu Republike Hrvatske ranije se nalazila trgovina slatkišima tvrtke Kandit. Procedura njegova davanja u zakup provedena je po uobičajenom hodogramu, organizirano je razgledanje za zainteresirane i na koncu – nakon uplate jamčevine – i prikupljanje ponuda. Neslužbeni izvori Nacionala potvrđuju da su neke od njih iznosile do 30 tisuća kuna mjesečno, pa se može pretpostaviti da je jednom Banožićevom naredbom prihod tvrtke Državne nekretnine u periodu od 10 godina umanjen za preko dva milijuna kuna jer ga je Hrvatska pošta dobila po početnoj procijenjenoj cijeni, dakle za 8037,38 kuna mjesečno. Po Zakonu o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ona kao državna tvrtka doista ima pravo na zakup državnih prostora bez natječaja, i to u visini početne zakupnine određene prema kriterijima grada ili općine. Međutim, u ovom slučaju krajnje je neobično da se to nije dogodilo uoči raspisivanja natječaja, odnosno da je Banožić već provedenu proceduru usmeno zaustavio doslovno u posljednjem trenutku, pogotovo stoga što Državne nekretnine raspolažu nizom atraktivnih prostora koji su jednako mogle odgovarati Hrvatskoj pošti – s time da država ne bi propustila milijunske prihode. Ovaj neobičan postupak tadašnjeg ministra državne imovine nije bio jedini: Nacional je od više sugovornika doznao detalje jednog sastanka koji se održao u njegovu kabinetu, i to točno dva tjedna uoči lanjskih parlamentarnih izbora, na kojemu se raspravljalo o zakupu drugih dvaju poslovnih prostora na iznimno atraktivnim lokacijama u Zagrebu. Na tom sastanku Banožić je ponovno izdao iznimno dvojben usmeni nalog da se otpečate prostori na adresama Frana Petrića 1 i Dežmanov prolaz 2, koji su prethodno bili zapečaćeni. Preciznije, rekao je da ‘’naredbu neće izdati, ali prostori se moraju otpečatiti’’.

‘’Derao se na direktoricu Državnih nekretnina Renato Sabo jer je ‘baš sada’ izabrala zapečatiti prostore i upozorio je da do izbora ‘ne želi nikakve skandale i da svi u ovoj državnoj tvrtki moraju biti ‘kuš’. Doslovno tim riječima, spominjao je i ‘kaubojske metode’. Nije želio slušati nikakve argumente zašto su prostori uopće zapečaćeni, nije ga zanimao milijunski dug stranaka koje su ih koristile, a čak je prijetio da će protiv Državnih nekretnina osobno pokrenuti neke postupke’’, rekao je izvor Nacionala s neposrednim saznanjima o ovom događaju. Na tom sastanku sudjelovala je Banožićeva savjetnica Ilijana Krešić Rajić, inače bivša predstojnica ureda potpredsjednika Sabora i utjecajnog slavonskog HDZ-ovca Tomislava Čuljka, koja se spominje kao prenositeljica naloga i u slučaju poništenja natječaja za prostor u Jurišićevoj 5 te Banožićeva tadašnja i sadašnja glasnogovornica Saša Guttman. Po tvrdnjama očevidaca ministar državne imovine njoj je naložio da vodi zapisnik sastanka, ali Državne nekretnine odbile su zahtjev Nacionala da dostave taj dokument.

Dva spomenuta prostora koristile su tvrtke Petrićeva, Vietro i Delfino promet, a sve su povezane sa zagrebačkom obitelji Rodić čiji su članovi, kurioziteta radi, provalili i u državni poslovni prostor u Tomićevoj ulici u Zagrebu, prenamijenili ga u stan i u njemu se i danas nalaze. Za poslovne prostore u Petrićevoj i Dežmanovu prolazu zbog neplaćanja zakupnine ukinuti su minimalni tehnički uvjeti, što znači da nisu mogli dalje raditi, a očevidom na licu mjesta utvrđeno je i da su prazni. Zaposlenici Državnih nekretnina potom su ih bili zapečatili, po preciznoj odluci koju je ranije propisao Banožićev prethodnik na mjestu ministra državne imovine Goran Marić. ‘’No ipak, nakon spomenutog sastanka, direktorica Renata Sabo pritišće zaposlenike, posebno one na terenu, da se odmah skinu pečati. U tvrtki je zavladao strah, pa se to i čini, a stranke ponovno ulaze u prostore u kojima su i danas. A da su ostali zapečaćeni i da su stavljeni na javni natječaj, od zakupnine su se mogle ubrati značajne svote novca’’, kazao je jedan od sugovornika Nacionala. Svoje tvrdnje potkrjepljuje atraktivnom pozicijom i velikom kvadraturom ovih prostora: onaj u Ulici Ivana Dežmana 2 ima čak 228,53, a u Petrićevoj 90,58 četvornih metara. Dodatna otegotna okolnost u ovom slučaju zapravo su golema dugovanja koja su tvrtke povezane s obitelji Rodić ostavile: tako je tvrtka Vietro – koja je konačno brisana iz sudskog registra u svibnju ove godine i tako prestala postojati – po izvješću stečajnog upravitelja iz 2018. godine Državnim nekretninama dugovala 1,4 milijuna kuna. Prostor u Petrićevoj potom preuzima istoimena tvrtka koja također ostavlja dug od 400 tisuća kuna, a i ona se danas nalazi u stečaju. Prostorom u Dežmanovu prolazu gospodarila je tvrtka Delfino promet i njen se dug prema Državnim nekretninama – kako otkrivaju izvori Nacionala – popeo na čak dva milijuna kuna bez izgleda da bude vraćen jer ona nema prometa. Dapače, po podacima s poslovnih servisa, i ova tvrtka trenutno se nalazi u blokadi i ubrzano klizi u stečaj. Izgledno je, dakle, da ništa od ovih milijunskih potraživanja Državnih nekretnina na koncu neće biti naplaćeno, premda je u nekim slučajevima Državno odvjetništvo formalno pokrenulo postupak prisilne naplate.

U ovom trenutku ne može se decidirano tvrditi što je motiviralo tadašnjeg ministra državne imovine Marija Banožića da na samom koncu mandata intervenira u ovim slučajevima i tvrtkama povezanima sa zagrebačkom obitelji Rodić – koja je, rekli smo, pored toga što je ostala dužna milijunske iznose i provalila u jedan državni prostor te ga i danas koristi kao stan. Zašto je de facto uskratio državu za značajne prihode i u slučaju prostora Hrvatske pošte, i u slučaju dvaju prostora s privatnim zakupcima?

Jesu li točne tvrdnje više sugovornika iz ove tvrtke da je osobno izdavao usmene naloge, kako je tekao sastanak na kojemu je izbila svađa oko prostora obitelji Rodić i gdje je zapisnik za koji je sam naložio da se sastavi? Je li uopće razina ministra baviti se ovakvim pojedinačnim slučajevima, s obzirom na to da država ima u vlasništvu tisuće prostora? Na najpogodnijoj adresi za to, u tvrtki Državne nekretnine – s obzirom na to da je sam Banožić nakon prošlotjednog Nacionalova otkrića o kadrovskom stanu koji je dobio na korištenje uputio medije da se obraćaju njoj – nije bilo odgovora na ova pitanja. Iz iste tvrtke tek su opširno odgovorili na zahtjev za kronologijom postupanja oko svih spornih prostora, u kojoj su praktično potvrdili sve navode Nacionala. Premda problem očito gledaju nešto drugačijom optikom pa tvrde da ništa nije sporno.