Godina 1358. bila je prijelomnica u dubrovačkoj povijesti. Višegradskim ugovorom s Ludovikom I. Anžuvincem, Dubrovnik je priznao vlast hrvatsko-ugarskog kralja. Stekavši postupno sve atribute državnosti, teritorij, grb, zastavu i vlastiti monetarni sustav, a dubrovačka se komuna od polovice XIV. st. počinje nazivati Republikom (Respublica Ragusina).

Dana 27. lipnja 1358. Ludovik I. Anžuvinac Zadarskim mirom stavlja pod vlast cijelu mletačku Dalmaciju te Višegradskim ugovorom potvrđuje Dubrovačkoj Republici sve atribute državnosti. Venecija je Zadarskim mirom izgubila otoke i gradove od Kvarnera do Drača, a Dubrovnik je priznao vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca. Višegradskim ugovorom regulirani su odnosni između Dubrovačke Republike i kralja koji je primao godišnji danak od 500 dukata, a zauzvrat se nije miješao u unutarnje poslove Republike. Tako je raniji naziv Communitas Ragusina (Općina Dubrovnik) prerastao u Republica Ragusina (Republika Dubrovačka).

Dubrovačka Republika bila je država vrlo jakog pomorstva i sačuvala je svoju neovisnost trgovinom s velikim silama, poput Osmanskog Carstva. Dubrovnik, teritorijalno malen kao država, morao je trgovati sa silama, davati im ustupke, ali je lukavom diplomacijom prikliješten između velikih sila uspio ostati slobodan do ranog 19. stoljeća. Temelj dubrovačkog bogatstva bila je posrednička trgovina i pomorstvo. Dubrovnik je nabavljao sirovine i rude u zaleđu i izvozio ih na Zapad. Luksuznu robu kupovao je na Zapadu i izvozio je po gradovima i mjestima bližeg i daljeg zaleđa.

Razdoblje, u kojem je Dubrovačka Republika doživjela svoj vrhunac, traje sve do početka 1808. godine, kad ju Napoleonove okupacijske snage službeno ukidaju.