Objavljeno u Nacionalu br. 929, 21. veljače 2016.

Jedna od vodećih svjetskih intelektualki za Nacional govori o otežanom ulaženju u veze i održavanju ljubavnih odnosa u kapitalizmu, odnosu između žena i muškaraca u različitim društvima te sociologiji emocija

Slušati u Hrvatskom narodnom kazalištu ono što Eva Illouz ima reći o otežanom ulaženju u veze i održavanju ljubavnih odnosa u prevladavajućem kapitalizmu, možda nije najmudriji izbor za dan prije Valentinova. Gošća subotnjeg Filozofskog teatra promišljanju i emocionalnom proživljavanju svake pojedinačne osobe pridodala je i širi, društveno-institucionalni sloj. Ljubavna patnja zasigurno nije svojstvena samo ovom vremenu, ali ova autorica, kojoj tepaju da je jedna od vodećih intelektualki našeg doba, u svojoj knjizi “Zašto ljubav boli – emocionalni atlas 21. stoljeća” opisala je sve one pozadinske uvjete koji današnju ljubavnu bol čine specifičnom, pri čemu je uspješno izbjegla idealiziranje prošlosti u odnosu na sadašnjost. Eva Illouz rođena je u Fesu u Maroku, a veći dio života provela je u Francuskoj. Ima iskustvo predavanja na sveučilištima u Izraelu, Francuskoj, Njemačkoj i SAD-u. Osim spomenute knjige, na hrvatski su u izdanju Planetopije prevedene još dvije: “Kako smo stvorili emocionalni kapitalizam” i “Hard-core romansa: pedeset nijansi sive, bestseleri i društvo”.

NACIONAL: Koja je novina sociologije emocija u odnosu na druge discipline?

Književnost i psihologija navikli su nas na to da su individue jedini nositelji emocija koje isključivo ovise o psihi pojedinca. Sociologija emocija kojom se bavim želi pokazati da se različite emocije ne proživljavaju na isti način te da one nemaju isti značaj u različitim periodima i društvima. Također, pokušavam pokazati da su emocije nerijetko povezane i s ekonomskim i političkim faktorima. Recimo, ljubav ima specifičnu ulogu u potrošačkom društvu, dok je kontroliranje bijesa i samog sebe osobina koju se promovira u tvrtkama i predstavlja prilagodbu kapitalizmu.

NACIONAL: Imate iskustvo života u zemljama poput Francuske, Izraela i SAD-a. Koje su razlike između tih društava po pitanju međuljudskih odnosa?

Francuska ima dugu tradiciju galantnosti, što je razvijeno još na kraljevskom dvoru. To daje određenu vrstu kulturološke sofisticiranosti koju ne nalazimo u anglosaksonskim zemljama, u kojima je ljubav bila više vezana uz brak. U Francuskoj je ljubav slavljena kao takva, kao svojevrsno umijeće življenja.

NACIONAL: Naslov “Zašto ljubav boli – emocionalni atlas 21. stoljeća” može asocirati i na self-help literaturu, kako tu knjigu vide publika i stručnjaci?

Ne može jer nam kultura self-helpa želi pomoći poboljšati život, ja sam pokušala razumijeti zašto ljubav boli u uvjetima današnjice. Nerijetko se kao razlozi navode samo i jedino stvari poput manjkave psihologije pojedinca ili njegova neadekvatnog djetinjstva. Ljubav boli zbog uvjeta modernosti u kojima imamo golemi izbor, sveprisutnost tehnologije i apsolutno slobodnu seksualnost zbog koje funkcija same veze postaje nejasna. U ljubavnim odnosima vlada velika zbunjenost, što je vezano uz institucionalne uvjete modernosti.

NACIONAL: Imamo veliki broj psihoterapeutskih škola, što psihoterapija znači za današnjeg pojedinca i njegov emocionalni život?

Psihoterapija pomaže, ali za specifične stvari. Ona nas uči autonomiji i upoznavanju sebe. U svemu tome krije se ideja da smo mi bića koja u sebi samima mogu naći resurse za dobar život. Zato me ponekad brine psihoterapija jer potencira ideju da je pojedinac u centru svega, pri čemu se zaboravlja da mu trebaju zajednica i veće strukture. Pojedinac ima iluziju da je svemoćan i da sve ovisi o njemu zbog ideje da razumijevanje lošeg djetinjstva vodi do promjene pogrešnih obrazaca.

NACIONAL: Riječi poput narcizma, slike o sebi ili asertivnosti ulaze u svakodnevni govor. Do čega dolazi zbog popularizacije termina iz polja psihologije i psihoterapije?

To je cijena uspjeha psihoterapije. Postoji mnoštvo takvih riječi koje koristimo da analiziramo sebe i druge. Danas odbijamo moralno suditi drugima, ali smo sigurni u psihološke uvide koje imamo u vezi neke osobe. Dakle, ako se netko ponaša loše, ono što se nekada moralno osuđivalo, danas se tretira kao svojevrsna psihička oštećenost. Neovisno o tome smatramo li to pozitivnim ili negativnim, zasluga psihoterapije je u tome što sve manje gledamo na stvari iz perspektive morala, a sve više iz perspektive psihologije.

‘PSIHOTERAPIJA ME PONEKAD BRINE jer potencira ideju da je pojedinac u centru svega, pri čemu se zaboravlja da mu trebaju zajednica i veće strukture’, kaže filozofkinja

NACIONAL: U vašoj najnovijoj knjizi radite razliku između intuicije, koja omogućuje brzi odabir neovisno o količini izbora na ljubavnom tržištu, i analize zbog koje pojedinac secira nečije osobine i uspoređuje ih s osobinama drugih kandidata. Možete li to produbiti?

Psiholozi danas znaju da postoje odluke koje brzo donosimo. To se ne događa zato što nam fali znanja, nego upravo obrnuto, zato što smo akumulirali znanje. Uzmimo jedan primjer; psiholozi su dokazali na primjeru vatrogasaca da oni iskusniji, kada se svi zajedno nalaze na krovu, intuitivno znaju kada će se krov urušiti jer su nakupili nesvjesno znanje o stvarima poput topline pod stopalima i sličnog. Zaljubljivanje je usporedivo s tim jer je riječ o donošenju odluke bez dobrog poznavanja osobe. Sposobnost zaljubljivanja shvaćena tako sve više se gubi zbog racionalizacije proživljenog. Drugima se ne približavamo intuitivno, nego ih doživljavamo kao skup osobina.

NACIONAL: Pišete o feminizmu, tehnologiji i naglašeno znanstvenom pristupu emocijama. Do kojih je promjena došlo zbog toga?

Feminizam je povezan sa shvaćanjem veze kao pogodbe između dviju jednakih osoba. Nema više ideja kao što je ona o galantnosti muškarca koji štiti ženu. Internetske stranice stavljaju pred nas ogromnu količinu izbora, zbog čega je puno teže idealizirati i vjerovati u jedinstveni karakter jedne osobe. Znanost nas čini ciničnijima i daje nam distancu u odnosu na ljubav jer zahvaljujući biomedicinskim znanostima poznato je što mozak proizvodi kada je osoba zaljubljena.

NACIONAL: Bili ste prva žena predsjednica Akademije vizualnih umjetnosti i dizajna Bezalel u Jeruzalemu. Što mislite o paritetnoj demokraciji i prisutnosti žena u politici, na institutima i na akademijama, u firmama?

Ideja paritetne demokracije je odlična, ali sve te institucije definirale su moć kao nešto što je svojstveno muškarcima. Žene uglavnom moraju nalikovati muškarcima da bi ih se smatralo kompetentnima. Nadalje, nismo dovoljno razmislili o tome tko će odgajati djecu u društvu u kojem muškarci i žene moraju biti jednaki.

NACIONAL: Kakvim vidite izraelsko društvo danas?

Riječ je o vrlo fragmentiranom društvu. Jedine grupacije koje su odlučile stvarati povijest pripadaju radikalnoj desnici. Oni ne vjeruju u dijalog, gledaju na Izrael isključivo iz sigurnosne perspektive i misle da pravni sustav mora biti podređen religijskoj slici svijeta. No moram naglasiti da Izrael nije Europa i ne možemo na tu zemlju primjenjivati europske kriterije. Iako ne volim smjer kojim ide Izrael, nalazi se u potpuno kaotičnoj regiji, dok su s druge strane europska društva pacifistička i nisu obilježena diktaturom, tiranijom i sveopćim kaosom.