Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP) prihvatio je početkom srpnja tužbu njemačko-hrvatskog biznismena Ivana Radoševića u kojoj traži da mu se vrati vrijedno i iznimno atraktivno zemljište veličine 100.000 kvadratnih metara u Heinzelovoj ulici u Zagrebu, zbog kojega se sa Gradom spori već više od četvrt stoljeća. Radošević od Europskog suda traži da prekine beskonačnu pravosudnu agoniju koja mu onemogućava da se upiše kao vlasnik na zemljište koje je legalno kupio 1997. godine i svojom presudom konačno završi ono što hrvatski sudovi ni nakon 26 godina nisu uspjeli, nisu mogli ili nisu htjeli riješiti. Nacional je ekskluzivno u posjedu rješenja kojim ESLJP obavještava tužitelja da će „Sud što je moguće brže razmotriti zahtjev br. 14751/23“, a na temelju podataka i dokumenata koje je tužitelj dostavio Sudu. No u cijeloj toj priči simptomatičan je i pravni apsurd, tek posljednji u nizu onih koji prate ovaj slučaj: Radošević ističe da ovim obraćanjem ESLJP-u on nije tužio Republiku Hrvatsku, već isključivo Grad Zagreb, no kako Grad Zagreb nije internacionalni subjekt i ne bi mogao biti strana u postupku, pred Sudom će ga predstavljati država, odnosno Državno odvjetništvo RH. Ono isto Državno odvjetništvo u čijem se mišljenju iz 2004. godine pod naslovom “Kontrola raspolaganja nekretninama u Zagrebu, Heinzelova 66, Zagrepčanka d.d. u stečaju – mišljenje”, nedvosmisleno upozorava Gradsko poglavarstvo da je ugovor o prodaji zemljišta između tvrtke Zagrepčanka i Grada Zagreba iz 2001. godine rizičan, štetan i pravno vrlo suspektan, te da je kupnja spornog zemljišta “rizičan pravni posao”.

„Svakako sam zadovoljan i uvjeren da ću u ovoj pravnoj stvari pobijediti i da će spor konačno završiti u moju korist“, kazao je Radošević u izjavi Nacionalu, podsjetivši da je Grad Zagreb uzurpator zemljišta koje je on kupio 1997. godine i kojem ni do danas ne može stupiti u posjed zbog niza pravno vrlo sumnjivih radnji koje su gradske strukture poduzele početkom 2000-ih u vrijeme vladavine danas pokojnog gradonačelnika Milana Bandića. Radošević je tužbu ESLJP-u podnio u ožujku ove godine, navevši u izjavi o činjenicama koja je dio tužbe da „podnositelj traži povrat nekretnine uz naknadu svih troškova koje je imao s obzirom na to da je ista temeljem nezakonitog rješenja o dosudi prenesena u vlasništvo Gradu Zagrebu, ili traži isplatu vrijednosti nekretnine koja sada iznosi 150 milijuna eura”. Uz napomenu da su u Hrvatskoj u proteklih 26 godina iscrpljena sva pravna sredstva kojima je on mogao ostvariti pravo na stupanje u posjed spomenute nekretnine, što je jedan od temeljnih uvjeta za prihvaćanje tužbe pred ESLJP-om, Radošević je u tužbi nabrojio petnaestak pravnih radnji i četrdesetak pravnih procesa koji su do sada provedeni na domaćim sudovima te je predočio više od stotinu dokumenata u kojima argumentirano potkrepljuje svoj zahtjev za povrat nekretnine ili pak isplatu pravične naknade za oduzetu imovinu. On u izjavi za Nacional napominje da su i on osobno i njegov odvjetnički tim godinama tvrdili da je tužba tvrtke Zagrepčanka (Mesna industrija Zagrepčanka, koja je 2000. godine otišla u stečaj) protiv tvrtke KRMA, od koje je on kupio zemljište, bila neosnovana i pravno neutemeljena. Rješenje Ustavnog suda kojim je odbio njegovu posljednju tužbu, Radoševićev zakonski zastupnik zaprimio je 21. prosinca prošle godine, a manje od tri mjeseca kasnije, 9. ožujka ove godine, Radošević je protiv Hrvatske podnio tužbu ESLJP-u zbog “povrede prava vlasništva”.

Vinkovačka tvornica stočne hrane KRMA godinama je kreditirala Zagrepčanku, a kada se dug koji zagrebačka tvrtka nije vraćala nagomilao, Zagrepčanka i KRMA su u kolovozu 1997. godine sklopile sporazum temeljem kojega je KRMA, na ime duga za neisplaćenu robu definiranog godinu ranije pred Općinskim sudom u Zagrebu, postala vlasnica nekretnina Zagrepčanke, objasnio je Radošević Nacionalu. Tvrtka KRMA tada je bila u njegovom vlasništvu, a on je vrijedno zemljište Zagrepčanke u rujnu 1998. godine legalno otkupio od vinkovačke tvornice. Radošević je, nakon što je 1998. otkupio zemljište od tvrtke KRMA, u srpnju 1999. godine pred Općinskim sudom u Zagrebu zatražio upis vlasništva nad nekretninom. No u travnju 2000. nad Zagrepčankom je otvoren stečajni postupak, a iste te godine u prosincu Zagrepčanka je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu podnijela tužbu protiv tvornice KRMA, tražeći da se prijenos nekretnina proglasi nevažećim. U taj se postupak, kao „umješač“ – pravni izraz koji označava osobu s podjednakim pravnim interesom – uključio i Ivan Radošević kao kupac zemljišta Zagrepčanke. No pet mjeseci nakon što su pred Trgovačkim sudom zatražili poništenje prijenosa nekretnina na tvornicu KRMA, predstavnici tvrtke Zagrepčanka su u travnju 2001. godine isto, već prodano zemljište – prodali Gradu Zagrebu. Već u svibnju 2001., na ročištu zakazanom za rekordnih 13 dana, Trgovački sud u Zagrebu donio je rješenje kojim je nekretninu dosudio Gradu Zagrebu, odredivši istodobno brisanje zahtjeva tvrtke KRMA za uknjižbom.

„Tadašnji gradonačelnik Bandić utjecao je na više sudskih odluka koje su nakon toga uslijedile. No nemojmo zaboraviti, uvijek se događalo da bi jedna sudska instanca presudila u korist tvrtke KRMA i u moju korist kao legalnog vlasnika zemljišta, a potom bi na višim instancama nekim neobjašnjivim čudom presuda bila poništena i dosuđena u korist Grada“, kaže Radošević. „Moj motiv da pokrenem spor pred ESLJP-om nije vođen materijalnim interesom, već prije svega željom da ovaj slučaj konačno riješim. Taj je slučaj uvreda ne samo za mene osobno, već i za svakoga tko odluči kupiti nekretninu u Hrvatskoj, jer je upozorenje u kakve bi probleme mogli upasti, a istovremeno je i uvreda za zdrav razum“, kaže Radošević.

Čitav se slučaj pravno zakomplicirao kada su predstavnici tvrtke Zagrepčanka, nakon što je nad tvrtkom otvoren stečaj, 2000. godine, na sudu zatražili poništenje prijenosa vlasništva nad zemljištem na tvrtku KRMA, kojoj su tri godine ranije legalno i svojevoljno prodali to isto zemljište. U tom trenutku se u pravni spor na vrlo suspektan način umiješao i Grad Zagreb koji je u to vrijeme vodio Milan Bandić, i koji je Zagrepčanki za sporno – tuđe, već prodano – zemljište platio iznos od 30 milijuna tadašnjih njemačkih maraka i proglasio ga svojim vlasništvom.

Fotografije iz 2008. godine na kojima gradonačelnik Milan Bandić, tadašnji šef Zagrebačkog holdinga Ivo Čović i bivši ministar u vladi Franje Tuđmana Jure Radić, u to vrijeme predsjednik Uprave Instituta građevinarstva Hrvatske (IGH), uz šampanjac proslavljaju osnutak zajedničke tvrtke koja bi trebala upravljati nekretninama Zagrepčanke. FOTO: Zeljko Hladika/Vecernji list, Igor Kralj/PIXSELL

A da u tom prijenosu zemljišta na Grad Zagreb doista štošta nije bilo legalno potvrdilo je i Državno odvjetništvo (DORH), koje je 5. svibnja 2004. godine tadašnjoj gradonačelnici Vlasti Pavić (koja je kratko, od 2002. do 2005. na toj funkciji zamijenila Bandića nakon što je ovaj zbog afere s vožnjom u pijanom stanju bio prisiljen podnijeti ostavku) poslalo već spomenuti dokument u kojem upozorava zagrebačku gradsku vlast da je postupanje njezinih čelnih ljudi u “slučaju Zagrepčanka” rizično, štetno, pa i kazneno dvojbeno. Naime, prema informacijama koje su Nacionalu potvrđene iz izvora bliskih Gradskom poglavarstvu, do 2005. godine prema tadašnjim zakonskim propisima, pravni zastupnik Grada Zagreba bilo je Državno odvjetništvo, što je značilo da je svaki potencijalni ugovor trebao ići na provjeru i mišljenje DORH-u, pa je isto učinjeno i s ugovorom o kupoprodaji zemljišta Zagrepčanke u kojem se Grad Zagreb pojavio kao kupac.

DORH u mišljenju potvrđuje da je kupnja spornog zemljišta “rizičan pravni posao” zbog očito neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, te izričito navodi da nije bilo formalno-pravnih prepreka da se provede zahtjev tvrtke KRMA za upis vlasništva nad nekretninom, a iza tog prijedloga “slijedio je prijedlog za uknjižbu prava vlasništva I. Radoševića”. Posebno je simptomatična rečenica koju DORH navodi u spomenutom dokumentu, a u kojoj se kaže: “Svaki zainteresirani kupac prosječne pažnje provjerio bi sadržaj tih prijedloga te utvrdio da je Zagrepčanka dd već prenijela vlasništvo istih nekretnina još 1997. na Krmu dd (…) nakon čega ih je otkupio Ivan Radošević, dakle, da su nekretnine već otuđene”. Stručnjaci DORH-a temeljem toga zaključuju da je “sve ukazivalo na veliki rizik kupnje – jer je iz sadržaja plombi proizlazila opasnost da nekretnine prodaje nevlasnik – pa je teško očekivati da bi se na tržištu postigla i približna cijena iz ponude stečajnog upravitelja Zagrepčanke d.d., odnosno, da bi se uopće našao kupac”.

Unatoč tome Grad Zagreb, tada pod upravom Milana Bandića, donosi odluku da tvrtki Zagrepčanka za sporno zemljište, koje više i nije bilo u njezinom vlasništvu, plati 30 milijuna njemačkih maraka. A iz DORH-ove analize je razvidno da je kupac, Grad Zagreb, “potvrdio da je upoznat sa zemljišnoknjižnim stanjem svih upisa koji se odnose na nekretnine koje su predmet prodaje, na dan zaključenja ovog ugovora”, iz čega je jasno da su predstavnici Grada znali da zemljište nije pravno čisto, da na njemu postoji čitav niz plombi i tereta, te da bi se sklapanjem ugovora o kupnji moglo raditi o počinjenju kaznenog djela sklapanja štetnog ugovora. Zaključak DORH-a bio je nedvojben: “Iz navedenog proizlazi da je Grad sklopio ugovor koji za sada ne može provesti u zemljišnim knjigama niti stvarno steći pravo vlasništva nad nekretninama čiju je cijenu isplatio.” Ono što još više čudi i što je teško objašnjivo jest činjenica da je značajna većina sudaca koji su vodili sudske postupke između Zagrepčanke, tvrtke KRMA, Grada Zagreba i Ivana Radoševića, a koji su slijedili od 2000. naovamo – uz izuzetak Ustavnog suda 2012. godine – donosila sudske presude u korist Grada Zagreba, zanemarujući u potpunosti nalaze DORH-a, iz čijeg je mišljenja posve jasno da kupoprodaja između Zagrepčanke i Grada nije bila legalna.

Grad Zagreb će pred sudom predstavljati država, odnosno DORH, koji u mišljenju iz 2004. upozorava Poglavarstvo da je ugovor iz 2021. o prodaji zemljišta između Zagrepčanke i Grada Zagreba

U travnju 2005. Zagrepčanka – u to vrijeme u vlasništvu Grada Zagreba – ipak je s tvornicom KRMA sklopila nagodbu kojom joj je priznala razlučno pravo za 12,7 milijuna kuna, što je nešto manje od polovine od 30 milijuna kuna, za koliko je KRMA 1997. dobila Zagrepčanku. No to pravo nije priznato i Ivanu Radoševiću zato što je KRMA, na čijoj je strani kao umješač nastupio Radošević, u izvansudskoj nagodbi o okončanju međusobnih sporova sa Zagrepčankom odustala od svih žalbi na prethodne sudske postupke. Radošević se žalio i, kako tvrdi, podnio sve potrebne pravne lijekove, uključujući i ustavnu tužbu, koju je u veljači 2012. usvojio Ustavni sud, ukinuvši prethodna rješenja Trgovačkog suda, Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda kojima mu je ranije osporeno sudjelovanje kao umješača. Ustavni sud je predmet vratio na ponovno odlučivanje Trgovačkom sudu u Zagrebu, no Radošević time svoje vlasništvo nije vratio, a izgubio je i sudske postupke koji su u sljedećih deset godina, sve do prošle godine, uslijedili na nekoliko sudova, opet sve do Ustavnog suda. Naime, niti jedna od sudskih instanci koja je preuzela predmet od 2012. naovamo nije ispoštovala odluku Ustavnog suda o ponovnom odlučivanju u spornom predmetu. Posve suprotno, u tom je razdoblju protiv Radoševića podignuto nekoliko kaznenih prijava – podizali su ih u pravilu Bandićevi bliski suradnici i osobe direktno upletene u slučaj prodaje zemljišta tvrtke Zagrepčanka – no Radošević tvrdi da su te kaznene prijave bile neosnovane i da je njihov jedini cilj bio da ga zaplaše i upozore da odustane od svoje borbe za spomenuto zemljište. „Najveći dio tih prijava odbačen je kao neutemeljen, a dvije su otišle u zastaru i to isključivo zbog činjenice da državni odvjetnik u regularnom roku nije uspio prikupiti relevantne dokaze kojima bi tužbu potkrijepio“, kaže Radošević i dodaje kako je smiješna tvrdnja dijela medija u Hrvatskoj koji su pisali da je on, kao njemački državljanin, „pobjegao u Njemačku da bi izbjegao kaznenu odgovornost u Hrvatskoj“. „Znate, Njemačka je ozbiljna država. I da je bilo makar i jednog relevantnog dokaza i pravnog argumenta za moju kaznenu odgovornost, njemački pravni organi bi me odmah izručili Hrvatskoj ili bi na njemačkom sudu pokrenuli postupak protiv mene. A to se nije dogodilo“, objasnio je.

„Nikada nisam bio sklon etiketirati kompletno hrvatsko pravosuđe kao neučinkovito i neprofesionalno, no iz svojeg sam slučaja zaključio da postoje određeni pravosudni kanali kojima se pokojni gradonačelnik Bandić služio i određeni suci koji su mu išli na ruku iz samo njima znanih razloga. Takvi suci nisu sudili ni po zakonu ni uzimajući u obzir dokumente i dokaze, a posebno je zabrinjavajuće da ni Trgovački sud kao visoka pravna instanca nije poštivao odluku Ustavnog suda iz 2012. godine i nije ponovno pokrenuo postupak, iako je to bio dužan učiniti“, upozorio je Radošević i dodao da mu i ta činjenica daje za pravo vjerovati da će suci Europskog suda za ljudska prava shvatiti o čemu je u ovom slučaju riječ i da će njegova parnica na ESLJP-u biti uspješna.