U utorak, 16. travnja u Europskom parlamentu u Bruxellesu bit će dodijeljena Nagrada Lux za najbolji europski film. Ovo je prvi puta da  se organizira posebna ceremonija za dodjelu filmske nagrade.

Upitan  što to govori o nagradi, je li ona dobila na težini i prerasla u značajniji događaj, redatelj Hrvoje Hribar, ravnatelj KIC-a, bivši dugogodišnji ravnatelj HAVC-a i član Udruge europskih filmskih redatelja kaže:

„Nagrada Lux ove godine ne dodjeljuje se u očekivanom terminu, niti na uobičajenom mjestu. Pamtimo je kao proslavu u Strasbourgu, u drugoj polovici godine, no zbog europskih izbora pomaknuta je dodjela usred travnja. Budući da su pred nama najneizvjesniji europski izbori ikad, ne možemo predvidjeti hoće li se i novi saziv Europskog parlamenta i dalje na isti način baviti kulturom i promoviranjem europske filmske produkcije.“

Finaliste je izabrao žiri Nagrade Lux, u kojem sjede filmski stručnjaci iz cijele Europe, a u finale je ušlo pet filmova: „Zakon zbornice“  Ilkera Çataka, najbolji europski dokumentarac (EFA 2023) „Sestrinstvo parne kupelji“ Anne Hints te dobitnik Zlatnog medvjeda na Berlinaleu 2023, dokumentarni film „Na Adamantu: Nitko nije savršen“  Nicolasa Philliberta , 20.000 vrsta pčela s potpisom redateljice Estibaliz Urresole Solaguren, te novi film finskog redatelja Akija Kaurismäkija „Palo lišće“.

Dobitnik EFA-e za najbolji europski dokumentarac, film Sestrinstvo parne kupelji estonske redateljice Anne Hints intimno je dokumentarističko ostvarenje ovjenčano i nagradom žirija za najbolju režiju u Sundanceu, čija kamera nenametljivo bilježi razgovore među ženama koje se, daleko od vlastitih obitelji i stege društvenih konvencija, jedna drugoj povjeravaju. Renomirani dokumentarist Nicolas Philibert u svom najnovijem uratku Na Adamantu: Nitko nije savršen, koji je na Berlinaleu 2023. osvojio Zlatnog medvjeda za najbolji film, bavi se stigmatizacijom psihičkih bolesti te institucionalizacijom ludila.

Njegova kamera prati svakodnevicu pacijenata jednog netipičnog centra za skrb, smještenog na rijeci Seini u Parizu. Još dva filma nominirana za ovogodišnju Nagradu publike LUX već su prikazana u redovnoj distribuciji, riječ je o naslovima Palo lišće i 20.000 vrsta pčela. Nježna priča o odrastaniu 20.000 vrsta pčela s potpisom redateljice Estibaliz Urresole Solaguren, smještena je u idiličnu Baskiju, među košnice i med, u kojoj se jedno osmogodišnje dijete upušta u potragu za identitetom. Novo “tiho remek-djelofinskog redatelja Akija Kaurismäkija Palo lišće romantična je komedija o dvoje usamljenih ljudi, Ansi i Holappu, koji navigiraju suvremenim Helsinkijem, slušajući tužne pjesme, radijske izvještaje s bojišta u Ukrajini i jedno drugoga nad šalicom kave. Ovaj film koji se  bavi životima odbačenih likova iz radničke klase u Cannesu je osvojio Veliku nagradu žirija, drugu nagradu po važnosti odmah poslije Zlatne palme. I konačno, ovogodišnji njemački kandidat za Oscara – „Zakon zbornice“, vješto režiran tiler njemačkog redatelja Ilkera Çataka prati Carlu, mladu entuzijastičnu učiteljicu koja odlučuje istražiti niz neriješenih krađa iz svoje škole.

Komentirajući finaliste za nagradu Lux, Hribar primjećuje:  „To su filmovi koji su iznimno vrijedni i svaki od njih je, na svoj način,  vrlo  angažiran i aktualan. Zapravo – apotekarski i precizno odabrani su filmovi koji iza sebe imaju ozbiljnu društvenu temu, a pri tome su to i dobri filmovi, dapače, neki su i izvrsni“.

Europski parlament pokrenuo je filmsku Nagradu LUX 2007. godine kako bi pomogao u distribuciji europskih filmova visoke umjetničke kvalitete koji se teško bore sa holywoodskom konkurencijom, a koji odražavaju kulturnu raznolikost i bave se pitanjima od zajedničkog interesa, kao što su ljudsko dostojanstvo, jednakost, nediskriminacija, uključenost, tolerancija, pravda i solidarnost. Iza cijele inicijative stajala je i Doris Pack, danas umirovljena veteranka Europskog parlamenta, koja je i osnivačica Nagrade Lux, kao i Potprograma Media.

Hrvoje Hribar te 2007. godine pripadao je krugu filmaša koji su osnovali nagradu Lux, budući da je tada bio u Upravnom odboru Europske federacije režisera. „Sama inicijativa nagrade Lux je zapravo duhovita u svojoj suštini. Naime, ona  polazi od toga da političari, koji misle da sve znaju, kada govore o audiovizualnoj industriji i europskom filmu kakav bi trebao biti – više ili manje Art, komercijalan ili ne,  da oni u biti nikada filmove ne gledaju. Zato je i došlo do ideje da se osnuje jedna takva nagrada, pri čemu bi glavnu publika filmova činili upravo zastupnici u Europskom parlamentu. Na taj način smo ih natjerali da pogledaju filmove, pa i da se iznenade onime što mi zapravo radimo u Europi. Onda se i pojavila teza među njima da filmovi ipak nečemu i služe, jer tendencija je bila da se izabiru filmovi koji imaju neki jak društveni podtekst i koji prikazuju neki društveni problem, što bi i političari mogli povezati sa svojom savješću. To je taj duh europskog filma. I tako je ta egzotična ideja probila kroz zidove Europskog parlamenta i pokrenula nešto novo i nešto zanimljivo za europarlamentarce. I mi smo, dakle – režiseri, glumci, producenti, filmske udruge,   počeli dolaziti u Europski parlament, pokušavajući dati sliku i ton našoj problematici, kada dolazi pred eurozastupnike u obliku nekih direktiva ili zakona.“

Nagrada se u međuvremenu ponešto demokratizirala. Naime, u  organizaciji Europskog parlamenta i Europske filmske akademije, te u partnerstvu s Europskom komisijom i Mrežom europskih kina, od 2020. godine u biranju dobitnika Nagrade publike LUX sudjeluju i europski građani u svim zemljama članicama, gdje se organiziraju besplatne projekcije. Putem nominiranih filmova, publiku se nastoji uključiti u aktivno promišljanje o gorućim društvenim, političkim i kulturnim europskim pitanjima, s obzirom na to da svih pet finalista obrađuje tematiku koja je u samoj srži europske javne rasprave. O pobjedničkom naslovu zajednički odlučuju europarlamentarci i publika, pri čemu svaka od te dvije skupine nosi 50% ocjene.  Komentirajući ovu novu praksu, Hrvoje Hribar kaže: „Lux nagrada možda nije neka velika nagrada u filmskom svijetu, ali ona je važna zato što je posebna i mobilizira političare. A kada date i priliku građanima da u tome sudjeluju, onda dobijete zanimljiv rezultat, odnosno – jednu zabavnu statistiku o tome kako misle političari, a kako razmišljaju građani i koje su sličnosti i razlike. „

Ideja osnivanja Nagrade Lux bila je osnaživanje europske filmske industrije u odnosu na američku, odnosno na Holywood, od kojeg europski filmovi uvijek gube. Naime – samo u promociju i reklamu pojedinog američkog blockbustera uloži se više novca nego u produkciju jednog europskog filma.

Na pitanje je li ta nagrada potaknula europske zemlje da više ulažu u svoju nacionalnu filmsku produkciju Hrvoje Hribar odgovara: „Europski parlament igra određenu ulogu u jednoj vječnoj utakmici koja se igra u Bruxellesu, a to je da Komisija – koju opsjedaju različiti lobisti velikih korporacija obično posustaje i ponekad prihvaća mjere kojima je cilj obustaviti javno financiranje kulture. Naime, Europski parlament je obično ona strana, koja kroz svoj Odbor za kulturu djeluje u suprotnom pravcu. Obično organizira neku debatu ili glasanje i onda dovede stvari u ravnotežu. Zbog toga većina europskih zemalja još uvijek ima pretplatu za javne televizijske i radijske servise, kao i kakvo-takvo financiranje audio-vizualnih djela. Zahvaljujući tome kultura, kao niti školstvo ni zdravstvo nisu do kraja bačeni na tržište, jer znamo koje bi to katastrofalne posljedice moglo imati po socijalnu državu, naša društva i naše vrijednosti. Ali, naravno, nitko ne može obećati da nam to nije budućnost.“