Više od 400 ljudi okupilo se u Belom dvoru u Beogradu da bi obilježilo 70. rođendan Aleksandra Karađorđevića, sina posljednjeg jugoslavenskog kralja Petra II., a među uzvanicama bili su švedski kralj Gustaf i kraljica Silvia, princ Albert od Monaka, španjolska kraljica majka Sofia i brojni drugi.

Rođendan su Karađorđeviću čestitali i predsjednica srpskog parlamenta Maja Gojković, šef diplomacije Ivica Dačić, ministrica poljoprivrede Snežana Bogosavljević Bošković, bivši predsjednik Opće skupštine Ujedinjenih naroda Vuk Jeremić, poglavar Srpske pravoslavne crkve patrijarh Irinej, pisci Matija Bečković i Dušan Kovačević…

Uzvanicima je kao predjelo poslužen marinirani losos gravlax s mangom i krastavcem. Što se tiče glavnog jela, moglo se birati između pečenog vola i bifteka s fondantom od krumpira, sa sezonskim povrćem i mimoza salatom. Vegetarijanska opcija bili su medaljoni od patlidžana s esencijom crvene paprike i rukolom. Rođendanska torta bila je čokoladna, iz beogradskog hotela Square Nine.

FOTO: ZORAN MRĐA

Osim ulaska u osmo desetljeće života, Karađorđević je imao i dodatni razlog za trodnevno slavlje u društvu europskih okrunjenih glava i istaknutih predstavnika srpske države. Viši sud u Beogradu desetak dana prije toga presudio je da je ništavan Ukaz Prezidijuma Predsjedništva Skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 8. ožujka 1947., kojim je kraljevskoj obitelji Karađorđević oduzeto državljanstvo i konfiscirana cjelokupna imovina. Time je Aleksandar Karađorđević, koji u trenutku donošenja Ukaza nije imao ni dvije godine, i sudski rehabilitiran.

Karađorđević smatra da su tom odlukom suda uklonjene sve pravne prepreke da mu se u procesu restitucije vrate dva dvorca i pet kuća u Beogradu, kao i imovina u unutrašnjosti Srbije, oduzeti 1947. godine. Unatoč odluci suda, teško je zamisliti da će Karađorđeviću biti vraćen kompleks Belog dvora, jer se radi o zakonom zaštićenom dobru nulte kategorije. Karađorđević živi u Belom dvoru od 2001., ali ima samo pravo koristiti te objekte.

Radi se o kompleksu zgrada u elitnom beogradskom naselju Dedinju, u prvom redu o dvjema palačama, Starom i Belom dvoru, čiju je izgradnju financirao jugoslavenski kralj Aleksandar I., u Srbiji poznat kao “Ujedinitelj”, a koje su kasnije slavu stekle time što su u njima živjeli Josip Broz Tito i Slobodan Milošević. Stari dvor izgrađen je 1934., a Beli dvor dvije godine kasnije. Poznati arhitekt i nekadašnji gradonačelnik Beograda Bogdan Bogdanović tvrdio je da je Stari dvor napravljen na mjestu s kojeg bi se moglo “zlu ne trebalo, pokriti artiljerijskom vatrom dobar dio ondašnjeg Beograda”. Rezidencija je napravljena u srpsko-bizantskom stilu, s fasadom od bijelog mramora s otoka Hvara.

Dok se gradio Stari dvor, kralj Aleksandar poželio je kuću za trojicu sinova. Izgradnja je počela 1934., ali kralj u Beli dvor nikada nije kročio jer je ubijen u Marseilleu. Najpoznatiji stanar Belog dvora bio je Josip Broz Tito, a nakon njegove smrti 1980., u zgradi dugo nitko nije živio, sve dok je 1996. nije počeo koristi tadašnji predsjednik Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) Zoran Lilić, a zatim i njegov nasljednik Slobodan Milošević.

Nakon rušenja Miloševića s vlasti, vlada SRJ je 2001., iako u ostavci, odlučila da obitelji Karađorđević omogući upotrebu nekadašnje imovine te dinastije. Bila je to posljednja odluka te vlade, čiji je premijer Zoran Žižić odlučio podnijeti ostavku jer je bio nezadovoljan zbog izručenja Slobodana Miloševića Haaškom sudu, ali i zato što je njegova Socijalistička narodna partija poražena na izborima u matičnoj Crnoj Gori.

Povratak Karađorđevića na Dedinje izazvao je brojna negodovanja, od ocjena da je vlada donijela kontroverznu odluku znajući da, kako je u ostavci, za nju ne može snositi posljedice, preko primjedbi da tisuće ljudi u Srbiji imaju veće pravo na povrat nacionalizirane imovine od osobe rođene u Londonu, koja unatoč pretenzijama na nepostojeće prijestolje i relativno čestim dolascima u zemlju predaka, i dalje koristi gramatičke finese kao što su “ja voljela ova zemlja” ili “ja voljela ovaj narod”, do mišljenja da odluka Žižićeve vlade nije imala nikakav pravni temelj.

Unatoč tome, Karađorđević se uselio na imanje veličine oko 130 hektara, koje je okruženo visokom ogradom i čuvaju ga pripadnici Gardijske brigade, čiji je zadatak bio štititi državni objekt i umjetničko blago koje se tamo nalazi – skulpture Ivana Meštrovića i slike Rembrandta, Brueghela i Nicolasa Poussina.

Karađorđević želi da mu se vrati i obiteljska imovina u bivšim jugoslavenskim republikama – u Sloveniji na Bledu i Brdu kod Kranja; u Crnoj Gori kompleks u Miločeru i zgrada na Cetinju; u Makedoniji poljoprivredno dobro Demir Kapija; u Bosni i Hercegovini rezidencija u Han Pijesku, uništena tijekom rata u BiH. Ali u Hrvatskoj Karađorđevići ne potražuju nikakvu imovinu. Iako je u Srbiju prvi put došao prije dva i pol desetljeća i u Beogradu živi već 15 godina, vrlo često se pojavljuje u medijima i sa suprugom Katherine angažiran je u raznim humanitarnim akcijama, Karađorđević se ne može pohvaliti velikom popularnošću u “svom narodu”. Osnovni razlog je – nepoznavanje jezika. Način na koji Karađorđević komunicira na srpskom jeziku i nakon toliko godina života u toj zemlji, najviše podsjeća na “francuski” poručnika Crabtreea, lika iz britanske humorističke televizijske serije “Allo Allo”, ili na pripadnike treće generacije iseljenika iz bivše Jugoslavije koji prvi put dolaze u stari kraj.

Gotovo svaki Karađorđevićev javni nastup je urnebesno zabavan, pa je tako na pogrebu svog strica Tomislava rekao da je pokojnik “volio ljude i mirise svoje postojebine”. Prilikom obilježavanja godišnjice Prvog srpskog ustanka, čitajući govor poručio je okupljenima da ne smiju razočarati svoje “preke… prete… prekete (pretke)”. Kako mu je omogućeno da koristi dvorski kompleks, Karađorđević je na pitanje novinara Nacionala kako se osjeća zbog tog, na neki način, povratka korijenima, odgovorio: “Jako dobro, ali to je i velika responsibilijacija (odgovornost?)”.

Kada je 2004. olimpijska momčad putovala na Olimpijske igre u Atenu, Karađorđević je u zrakoplov ušao u kabinu prve klase i tadašnjem predsjedniku Olimpijskog komiteta Draganu Kićanoviću rekao: “Fuck you.” Zatečeni Kićanović mu je nakon kraće stanke uzvratio istom mjerom, ali na srpskom jeziku. Razlog verbalnog sukoba je, navodno, bio neuspješni pokušaj Karađorđevića da od Olimpijskog odbora dobije akreditacije u rangu koji pripada šefovima država. U Beogradu se povodom tog incidenta komentiralo da Karađorđević ne zna čak ni opsovati na srpskom.

Aleksandar Karađorđević je sin kralja Petra II. i kćeri grčkog kralja Aleksandra, princeze Aleksandre. Rođen je 17. srpnja 1945. u londonskom hotelu Claridge’s, čiji je apartman broj 212 britanska vlada za tu priliku proglasila jugoslavenskim teritorijem. U Westminsterskoj opatiji krstio ga je poglavar Srpske pravoslavne crkve patrijarh Gavrilo, a kumovi su bili britanski kralj George VI. i tadašnja princeza, a sada britanska kraljica Elizabeta II. Školovao se u Švicarskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Škotskoj i Engleskoj i stupio je na britansku vojnu akademiju. Od 1966. služio je vojsku na Bliskom istoku, u sjevernoj Irskoj, Italiji i Njemačkoj, a 1972. postao je prvak britanske vojske u skijanju. Vojnu službu napustio je kao poručnik, da bi se okušao u poslovnoj karijeri. S brazilskom princezom Mariom da Glóriom vjenčao se u Španjolskoj 1972. i imaju tri sina – Petra i blizance Filipa i Aleksandra. Nakon razvoda 1983. u Londonu se oženio Grkinjom Katherine Batis, koja iz prvog braka ima dvoje djece. Kum im je bio bivši grčki kralj Constantine.