Na Europskom vijeću, odnosno sastanku šefova država i vlada EU-a koji će se održati 10. i 11. prosinca u Bruxellesu, visoko na agendi naći će se odnosi EU-a i Turske zbog najnovijih napetosti u istočnom Mediteranu, odnosno sukoba Turske oko istraživanja plina s Grčkom i Ciprom koji je kulminirao posjetom turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana Sjevernom Cipru 15. studenoga. Tom prilikom Erdogan je nazočio pikniku u napuštenom ljetovalištu Varoshi kod UN-ove zone razdvajanja koja dijeli Cipar na turski i grčki dio. Posjet je organiziran u povodu obilježavanja proglašenja Turske Republike Sjeverni Cipar 15. studenoga 1983. To je potaknulo na akciju vodstvo Europske unije nakon prošlogodišnje turske vojne intervencije na sjeveru Sirije i uloge u nedavnom ratu između Azerbajdžana i Armenije oko Gorskog Karabaha.

Nacional je iz izvora bliskih francuskoj vladi saznao kako će upravo Francuska najviše inzistirati na redefiniranju odnosa između EU-a i Turske jer francuski predsjednik Emmanuel Macron smatra kako je Erdogan svojom neprimjerenom reakcijom nakon nedavnih terorističkih napada u četiri francuska grada stao u obranu ekstremnog islamizma.

Nacionalov sugovornik iz Bruxellesa o tome kaže: „Macron je žestoko kritizirao Tursku koja se u posljednjem sukobu stala na stranu Azerbajdžana. Francusku i Armeniju veže duga zajednička povijest, Armenci su bili žrtve turskog genocida, a u Francuskoj živi gotovo milijun građana armenskog porijekla, Francuzi su posebno osjetljivi na to pitanje i njihova retorika bila je vrlo oštra, možda i snažnija no što bi bila prema nekoj drugoj zemlji. Francuska ima problema s terorizmom već dulje vrijeme, a to je povezano s nizom faktora, od suočavanja s vlastitom kolonijalnom prošlošću do integracije muslimana u francusko društvo. Ne treba zaboraviti da u Francuskoj živi više od pet milijuna muslimana. Problem je da je među njima više od 10 tisuća džihadista, a većina njih je rođena u Francuskoj i imaju francusko državljanstvo, ne radi se o uvezenom nasilju ili migrantima. To je pitanje cijelog francuskog društva, a ne samo politike, osobito nakon brutalnog ubojstva srednjoškolskog profesora kojem je odrubljena glava. Taj je zločin užasnuo europsku javnost i dobar dio umjerenih pripadnika muslimanske zajednice. Bilo bi dobro da je Erdogan jasno i glasno rekao da se i Turska bori protiv takve vrste islama, a ovako je samo dolio ulje na vatru.“.

I na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta prošloga tjedna također se raspravljalo o Turskoj. Izglasana je i zajednička deklaracija u kojoj se osuđuju turske ilegalne akcije u Varoshi, izražava solidarnost s Ciprom i Grčkom, poziva zemlje članice EU-a na aktivniju ulogu u vršenju pritiska za nastavak pregovora o Cipru u okviru UN-a, poziva Tursku na susprezanje od budućih unilateralnih akcija, između ostalog i od bušenja plina u teritorijalnim vodama Cipra i Grčke i poziva misiju UN-a na Cipru da uloži veće napore u monitoring situacije. Posljednji pregovori o ujedinjenu Cipra vođeni pod pokroviteljstvom UN-a 2017. su propali.

Poznato je da spor oko nalazišta plina u istočnom Sredozemlju tinja dulje vrijeme. U kolovozu 2020. jedan turski i jedan grčki ratni brod u istočnom Sredozemlju opasno su se približili jedan drugome, a Francuska je u znak podrške Grčkoj poslala ratne brodove u to područje. Time su tri partnera iz NATO-a bila uključena u incident. Korijen sukoba leži u ugovorima starim gotovo 100 godina. Nakon Prvog svjetskog rata je Sporazumom iz Lausanne definirano područje današnje Turske. Nasljednica Osmanskog Carstva izgubila je gotovo sve otoke u Egejskom moru koji su pripali Grčkoj. Atena i Ankara se od tog razdoblja svađaju oko isključivih gospodarskih zona oko otoka i turske obale.

Uoči plenarne sjednice EU parlamenta, šef Kluba Europske pučke stranke, Nijemac Manfred Weber, na Twitteru je poručio da, na žalost, umjesto smirivanju sukoba u istočnom Sredozemlju svjedočimo novim provokacijama turskog vodstva, zbog čega čelnici EU-a na sljedećem Europskom vijeću moraju prijeći s riječi na djela. Dodao je i kako je posjetom Erdogana Varoshi na Cipru Turska ponovo pokazala da nije zainteresirana za rješavanje sukoba, odnosno još je gore jer Erdogan i dalje inzistira na neprirodnoj podjeli Cipra na Sjeverni Cipar i južni dio koji je član EU-a. Zato očekuje od Europskog vijeća koje se sastaje sredinom prosinca da se odlučno postavi prema tom problemu, kako bi se poslala odlučna poruka Ankari da EU neće dopustiti Turskoj da nastavi s takvim akcijama i ponašanjem.

Eurozastupnica iz redova HDZ-a i potpredsjednica Odbora za vanjske poslove EU parlamenta Željana Zovko održala je govor na plenarnoj sjednici, u kojem je upozorila da EU mora razmisliti o izlaznoj strategiji s Turskom. O tome je za Nacional rekla: „Krajnji je trenutak da konačno razjasnimo odnose između EU-a i Turske jer turska agresivna politika u široj regiji, počevši od Kavkaza, preko Sirije do istočnog Mediterana i poziva na podjelu Cipra koji je europski član, dovodi do ozbiljnog pitanja može li se zemlja kandidatkinja više tako zvati i dobivati novac iz pristupnih EU fondova i istovremeno ugrožavati interese EU-a.„

Prema riječima Nacionalova izvora iz Bruxellesa, veliki dio zastupnika u Odboru za vanjske poslove EU parlamenta zabrinuto gleda na situaciju, a ne treba zaboraviti da je Turska i članica NATO-a. Zato s nestrpljenjem očekuju kako će se nova američka administracija na čelu s izabranim predsjednikom Joem Bidenom postaviti prema Turskoj.

Francuski izvor podsjeća: “Turska blokira neke odluke i dokumente NATO-a u vezi s baltičkim državama. Oni svoj glas uvjetuju stavljanjem nekih kurdskih organizacija na popis terorističkih organizacija, iako ne postoji baš nikakva veza između baltičkih zemalja i Kurda. Ucjenjuju i blokiraju zato što im to članstvo u NATO-u omogućuje. Moguće je da se takve stvari događaju i zato što je SAD posljednjih godina preokupiran drugim temama i problemima na vlastitom teritoriju. U Turskoj navodno strahuju od promjene politike SAD-a prema Turskoj nakon pobjede Bidena. Iako je Trump prijetio Turskoj da će je financijski uništiti nakon intervencije u sjevernoj Siriji, to se nije dogodilo, a Erdogan je uvijek nalazio neformalne načine da izgladi probleme s Trumpom. Američki kongres bio je puno kritičniji prema Erdoganu i tražio primjenu sankcija, osobito nakon što je Turska odlučila osigurati svoj zračni prostor ruskim proturaketnim sustavom S-400. Trump je uvijek bio impresioniran snažnim vođama kao što je Vladimir Putin, korejski predsjednik Kim Jong-un ili Erdogan. No to bi se s Bidenom moglo promijeniti jer će on učiniti sve kako zakon kaže. U jednoj televizijskoj emisiji on je turskog predsjednika nazvao “autokratom” i pozvao je na pružanje podrške turskoj oporbi “kako bi porazila Erdogana”.

Turska je službeni zahtjev za članstvo u EU-u podnijela 1987., a pregovore je otvorila na isti datum kada i Hrvatska, u Luxembourgu 5. listopada 2005. No od tada, a osobito nakon pokušaja vojnog udara 2016. je blokirana.

Na tezu da Erdogan nije imao takvu snagu i nije bio toliko islamistički nastrojen 2005., kada je Turska otvorila pregovore i da u tome ima odgovornost i EU, Željana Zovko kaže: „I tada je Francuska jasno upozoravala da neće tolerirati članstvo zemlje koja ne poštuje ljudska prava, slobodu medija i govora. To sada zloupotrebljava Erdogan, podižući tenzije unutar EU-a, viktimizirajući muslimansku populaciju u zemljama članicama i izazivajući polarizaciju unutar europskog društva. On je od čovjeka koji je bio miljenik Europske unije zbog načina na koji je trebao demokratizirati tursko društvo, ali je postao autoritativni vođa koji sustavno krši ljudska prava, prava novinara i nevladinih udruga. Svoje frustracije zbog činjenice da mu radi toga EU ne dopušta napredak u pregovorima pretvara u ucjenu cijele Europe. On je u svom govoru 2013. na kongresu svoje stranke rekao da je islam ugrožen i otada se on pokušava pozicionirati kao vođa jedne religije.“

Na pitanje znači li to da Erdogan odustaje od članstva Turske u EU-u, izvor blizak francuskoj vladi odgovara kako smatra da članstvo nikada nije ni bilo njegov cilj.

„On je bio zainteresiran za proces pristupanja Europskoj uniji jer mu je to davalo mogućnost da koncentrira vlast u borbi protiv političkih protivnika. No nakon pokušaja vojnog udara kada je počistio javne službe i vojsku od svojih neistomišljenika i počeo gušiti ljudska prava i slobodu medija, više ne skriva da je njegov cilj postati još veća vojna i globalna sila.„

Na pitanje kakva je europska perspektiva Turske i koliko je EU u svom obećanju o konačnom članstvu bio licemjeran, Nacionalovi sugovornici odgovaraju: „Istina je da postoji nekoliko velikih zemalja članica koje se izrijekom protive turskom članstvu u EU-u. One su apsolutno nepopustljive, od Austrije do Nizozemske, a sve više i više Francuska, osobito nakon posljednjih terorističkih napada koje je pretrpjela.“

Iako se ti napadi ne povezuju izravno s Turskom, u EU-u je vrlo loše primljena neprimjerena reakcija predsjednika Erdogana koji je umjesto sućuti Francuskoj uputio nediplomatske i uvredljive optužbe na račun predsjednika Macrona, njegove borbe protiv radikalnog islama i ustrajnosti u očuvanju sekularnosti Francuske. Nacionalov sugovornik iz Bruxellesa kaže: „Umjesto da se izrazila sućut i solidarnost s Francuskom, Erdogan je optužio Macrona za bezobrazluk i ustvrdio da ima problema s mentalnim zdravljem“.

Izvor blizak francuskoj vladi dodaje kako ne samo Francusku, već i EU brine i činjenica da je preko 115 tisuća turskih građana ostalo bez posla, dok ih je 79 tisuća u zatvorima nakon pokušaj vojnog udara u lipnju 2016. Prema njegovim riječima, tada su mnogi intelektualci ušutkani, a poznato je i da su neki sveučilišni profesori nestali.

Sugovornik iz Bruxellesa o tome kaže: „Znamo da u Turskoj nakon pokušaja vojnog udara postoje tisuće političkih zatvorenika, među njima su i novinari i aktivisti, vrši se ogroman pritisak na opozicijske medije i stranke. Što se novinara tiče, Njemačka je tu itekako uključena jer se deseci njemačkih novinara i aktivista koji imaju njemačko i tursko državljanstvo nalaze u turskim zatvorima. Njemačka diplomacija nastoji se izboriti da ih se pusti na slobodu.„

Turska uloga u ratu u Gorskom Karabahu posebno brine Francusku jer je Turska neskriveno podržavala Azerbajdžan i po njihovim informacijama, tamo slala sirijske plaćenike, džihadiste i vojne dronove. Iako je predsjednik Erdogan ovo posljednje oštro demantirao, po mišljenju Francuske, turske akcije u Gorskom Karabahu identične su onima u Libiji, gdje su također slali plaćenike koji su se u Siriji borili protiv Kurda. To je osjetljivo sigurnosno pitanje i zato Francuska smatra da bi se od Turske trebalo tražiti da svi strani plaćenici napuste regiju.

Francuska upozorava i kako Turska koristi medije kako bi unutar Europe plasirala lažne informacije, dok se Erdogan nastoji prometnuti u zaštitnika islamske vjere u svijetu. Po njihovu mišljenu, to je jedan od razloga za oštru i neprimjerenu retoriku protiv predsjednika Macrona nakon terorističkih akcija u Francuskoj. Francuski izvor kaže: „Erdogan se obraća muslimanskoj zajednici ne samo u Francuskoj, već i u ostalim europskim zemljama poput Austrije i Njemačke, izgovarajući stvari u njihovo ime s kojima se predstavnici tih zajednica ne slažu, a on na taj način želi vršiti podjele unutar europskog društva.“

Sugovornik iz Bruxellesa o tome kaže: „Ono za što se Europska pučka stranka u EU parlamentu zalaže je sprečavanje radikalizacije muslimana koji žive u Europi i promicanje njihove integracije. Integracija bi značila i primanje Turske u punopravno članstvu u EU-u kada ispuni uvjete. Međutim, s obzirom na smjer u kojem se posljednjih deset godina razvija Turska i tursko društvo, osobito nakon pokušaja puča i svih rigoroznih kontra mjera koje su poduzete, bojim se da je taj cilj sve dalje. EU provodi niz mjera protiv financiranja terorizma, a tu se očekuje i suradnja s turske strane.“

EU s velikom zabrinutošću gleda i na gospodarsku krizu u Turskoj. Turska lira gubi vrtoglavo na vrijednosti što otvara mogućnost da Erdogan posegne za nekim drastičnijim mjerama prema građanima. Inflacija je u Turskoj u posljednjih mjeseci dosegnula 20%, turska lira pala je 30%, BDP je u posljednjem semestru pao 9,9%, dok je nezaposlenost prema službenim podacima iznad 14%, što je za zemlju od 82 milijuna stanovnika ogroman problem.

Francuzi potvrdu da je stanje ozbiljno vide i u činjenici da je Erdoganov zet Berat Albayrak početkom studenoga dao ostavku na mjesto ministra financija, dok je dan nakon toga Erdogan smijenio guvernera turske centralne banke Murata Uysala.

„S takvom ekonomskom situacijom ne bi bio prvi put u povijesti da se stvaraju velike tenzije izvan zemlje kako bi se konsolidirala nacija i sačuvala vlast. Drugi je problem da Erdogan ima važne izbore 2023., kada se slavi 100. obljetnica osnivanja sekularne ustavne turske republike koju je nakon propasti Osmanskog Carstva poslije Prvog svjetskog rata utemeljio Mustafa Kemal Atatürk.“

Nacionalov sugovornik dodaje kako ni politička pozicija Erdogana više nije tako snažna jer je 2019. izgubio vlast u četiri od šest najvećih gradova u zemlji, uključujući Ankaru i Istanbul. Upravo zato njegova Stranka pravde i razvoja prisiljena je na koaliciju s ultranacionalistima iz Stranke nacionalnog pokreta, što je začarani krug. Sve to, po mišljenju francuskih izvora, upućuje na činjenicu da se situacija u Turskoj ni turska politika neće mijenjati ni poboljšati. Oni smatraju i da je najnoviji sukob s Ciprom odvlačenje pozornosti od domaćih problema.

Jedan od razloga za zabrinutost u EU-u je i širenje turskog utjecaja na zemlje zapadnog Balkana, ne samo na BiH, već i Srbiju, u kojoj je Turska veliki investitor.

Željana Zovko smatra da Turska nije samo najjači investitor u Srbiji i BiH, već i najjači politički čimbenik: „Turska u BiH može utjecati na populaciju koja pripada istoj religiji, iako na druge načine nema veze s turskim narodom. Interesantno kako se nitko u medijima nije ozbiljnije pozabavio činjenicom da s područja zapadnog Balkana, koja su stoljećima trpjela kolonijalnu poziciju, pljačke, silovanja, ratovanja, nema otpora na takve Erdoganove govore i njegova svojatanja zemalja i ljudi.“ No po mišljenju izvora bliskog francuskoj vladi, nisu problem investicije, već radikalizacija muslimanskog stanovništva u BiH, na koje se nastoji utjecati preko vjerskih institucija, islamskih centara, škola i slično.

„Erdogan nastoji zloupotrijebiti tu religioznu energiju. Čini mi se da on živi u povijesti Otomanskog Carstva, a svoje pretenzije i nije skrivao u nekim izjavama. Nakon pokušaja vojnog udara 2016. u govoru posvećenom sjećanju na oca suvremene turske Ataturka, što je vrlo zanimljivo, rekao je: ‘Turska je veća od naših fizičkih granica. Granice našeg srca su puno šire, a naša braća su i svuda gdje je nekada bilo Otomansko Carstvo. I na zapadnom Balkanu je dio turskog duha’. Bojim se da on o tim zemljama razmišlja kao o dijelu turskog teritorija.“

Usprkos tome, ističe kako Turska i Hrvatska imaju dobre odnose: „Turska i Hrvatska kao zemlje i kao narodi imaju dobre odnose, cijenim turski narod i pokojni predsjednik Franjo Tuđman imao je najvećeg prijatelja u bivšem turskom predsjedniku Demirelu. Ono što je Turska tada učinila za Hrvatsku bilo je ne samo pozitivno, već i povijesno i politički važno. Ono što veže naša dva naroda neće pokvariti administracija aktualne politike na vlasti. To će prijateljstvo ostati i ono će se nastaviti. Zato s ove pozicije u EU parlamentu nastojim diplomatski premostiti ovakve situacije i ukazati na to da nije dobro to što Turska trenutačno čini.“

Na konstataciju da je EU ipak ucijenjen činjenicom da Turska zbrinjava preko tri milijuna izbjeglica koji bi inače preplavili Europu, izvor blizak francuskoj vladi se pita: „Znači li to da se trebamo bojati, mogu li nam oni doista prijetiti puštanjem tih izbjeglica preko granice u EU? U ožujku 2020. eskalirala je kriza s migrantima, Turci su otvorili granicu prema Grčkoj i poslali tisuću svojih specijalaca da im onemoguće povratak u Tursku. No Grčka se tada relativno čvrsto držala, uz pomoć i solidarnost EU-a koja je izdvojila dodatnih 170 milijuna eura pomoći Turskoj za zbrinjavanje migranata. Ne kažem da to nije potencijalna opasnost, ali smatram da se EU ne bi smio dati ucjenjivati. S druge strane, što će biti cijena nečinjenja? Ako ne poduzmemo ništa protiv turskih provokacija, vrlo brzo će Turska kontrolirati i migrantske puteve kroz centralni Mediteran iz Libije. A posljedice toga bit će još gora situacija, osobito za Italiju i ostale mediteranske zemlje. Zato smatram da je u interesu EU-a da se to nikada ne dogodi i da se pošalje dovoljno jasna poruka Turskoj da EU neće tolerirati takvo ponašanje i da se povuku. Pitanje je kako ih u to uvjeriti. Važno je o toj temi imati intenzivniji dijalog unutar EU-a. Doduše, bilo je nekih prijedloga iz Bruxellesa da se ukine carinska unija s Turskom, ali smatram da bi to bilo štetno jer ona funkcionira na korist obje strane. EU je prvi izvoznik u Tursku i prvi uvoznik iz Turske i takvu suradnju ne treba prekidati. Treba odlučnije staviti na stol teme koje su problematične i inzistirati da Turska promijeni svoje ponašanje prema EU-u: da se prestane uplitati u vojne sukobe u regiji i prestane provocirati Cipar i Grčku jer to šteti i ostalim mediteranskim zemljama.“

Željana Zovko kaže: ‘’Europa se mora odlučiti hoće li se konačno početi baviti svojom strateškom autonomijom obrane i sama se pobrinuti za svoje granice. Jer ako će stalno biti podložna ucjenama Turske, Irana ili nekog trećeg čimbenika koji ugrožava granice EU-a, bavljenje zajedničkom vanjskom i obrambenom politikom gubi smisao. Europa mora konačno postati samostalna i donijeti odluke koje se tiču njene vanjske i sigurnosne politike. Jer ovo nije više humanitarno pitanje, to je ugroza. To smo i vidjeli kada je u ožujku Erdogan pustio izbjeglice u Grčku.”

U Bruxellesu smatraju kako bi rasprava o Turskoj na Europskom vijeću u prosincu mogla biti zanimljiva jer postoje snažne razlike između zemalja članica. Mađarska je nedavno blokirala spominjanje Turske u zaključcima Europskog vijeća o Gornjem Karabahu. Viktor Orban ponovo prkosi većini unutar EU-a. No budući da Francuzi procjenjuju da on opet trguje kako bi dobio nešto za sebe, očekuju da će se naposljetku složiti s većinom. Iako je malo vjerojatno da će se predložiti sankcije prema Turskoj, francuski izvor smatra da mora biti vrlo jasno što će se sankcionirati i na što će se sankcije odnositi kako se ne bi kažnjavalo turske građane, umjesto turskih vlasti.

„Turska je zemlja kandidatkinja i EU mora dobro razmisliti koju grešku je napravio u proteklom periodu. Teško se odlučiti na potpuno sankcioniranje zemlje od koje smo toliko očekivali. Turskoj se mora priznati da je podnijela najveći teret izbjeglica i da ga dugo već podnosi, no s druge strane se mora pokazati da ta agresivna vanjska politika i agresivna retorika prema Europi ne mogu proći. Francuska nije usamljena u inicijativi, no vidjet ćemo kakve će se odluke donijeti na Vijeću u prosincu. Ali već primjećujem da se s turske strane javljaju pomirljiviji tonovi, a zbog svog dugogodišnjeg diplomatskog iskustva pozivam na dijalog i toleranciju jer je to najsnažnije oružje’’, smatra Željana Zovko.