Parlamentarni izbori u Hrvatskoj i Poljskoj potkraj ove godine pokazuju nužnost razvijanja odgovornoga političkog spektra diljem srednje i istočne Europe. U idealnom sustavu i ljevica i desnica imaju jasne različite programe i natječu se na izborima na konkretnim načelima. Najjasniji je pokazatelj da su stranke lišene ideja situacija u kojoj većinu vremena troše napadajući oponente na patvorenim, lažnim, krivotvorenim povijesnim ili osobnim temeljima.

Hrvatska je primjer kako političke bitke za različite mitologizirane historije zasjenjuju ekonomske potrebe zemlje i odvlače pozornost od aktualnih propusta Vlade RH. Lijeva je javnost zbunjena i razočarana prije negoli angažirana u modernizaciji. Hrvatska si ne može priuštiti da se zaglavi u svojoj jugoslavenskoj prošlosti ili u tradicionalnim diobama između simplificističkog lijevoga i desnoga. I HDZ i SDP moraju se prilagoditi novoj zbilji. Historijske pritužbe i uvrede zlorabe se u polariziranom političkom ambijentu i u nekoliko drugih zemalja, najzamjetnije u Mađarskoj, Bugarskoj i Albaniji. Bio je to slučaj i u Poljskoj i u Češkoj u ranoj fazi njihove tranzicije prema demokraciji, kad su neki političari upotrebljavali izliku da razotkrivaju komunističke kolaboracioniste kako bi diskreditirali svoje oponente. Naposljetku je smišljena zakonita lustracija da uskrati javne dužnosti inima koji su se najviše kompromitirali u komunističkim zločinima, ali bez lova na vještice koji destabilizira društvo i državu.

Usredotočenost na povijest usporava i odgađa politički i ekonomski napredak i služi kao izlika za odsutnost novih politika. Bitke između komunista i fašista odavno su minule; osim ako živite u Kremlju i nastojite ih reaktivirati ne biste li iznova izgradili carstvo. U velikom dijelu srednje Europe, čini se, socijaldemokrati su zalijepljeniji za prošlost nego desne formacije. Mnoge ljevičarske organizacije što su proizišle iz komunističkih partija ostale su zarobljene tradicionalnim redistribucijskim politikama, umjesto da potiču nove poslove i privlače investicije. To je recept za ekonomsku stagnaciju, čemu smo zadnjih godina svjedočili u Hrvatskoj, nalik Slovačkoj nakon stjecanja neovisnosti.

Aktualni globalni pregled Svjetske banke ubraja Hrvatsku među deset zemalja s najsporijom projektiranom stopom rasta između 2014. i 2017. Hrvatsku i dalje muče golema nezaposlenost, neravnomjeran regionalni razvitak i oskudne inozemne investicije. Ako neka vlada ne može privući biznis i potaknuti privredu, trebala bi odstupiti.

U većini odnedavnih članica Europske unije stranke desnog centra pokazale su se vične vođenju reformskih procesa, posebice na ekonomskom području. Desničari koji su odbacili ekskluzivistički nacionalizam pokazali su se najuspješnijima u ekonomskim preobrazbama. Najjasniji je primjer vlada desnog centra Mikuláša Dzurinde u Slovačkoj nakon izbora 1998., koja je napokon slomila postkomunistički smrtonosni zagrljaj, u koji je privredu doveo Vladimír Mečiar, i stvorila preduvjete za privlačenje supstancijalnih inozemnih investicija. Slovačka je postala poduzetničkim liderom u srednjoj Europi. Desni centar u Poljskoj izrastao je iz sindikalnoga pokreta Solidarność i pokazao se tako uspješnim u osiguravanju ekonomskoga razvitka i odolijevanju Unijinim financijskim krizama da su dvije stranke desnog centra glavni takmaci u izborima za Sejm (parlament) i Senat što slijede. Te dvije stranke razlikuju se najviše u pogledima na integraciju Europske unije i ulogu religije i tradicionalnih vrijednosti u društvu. Nažalost, poljski socijaldemokrati i nadalje nisu kadri da se moderniziraju i prilagode dinamičnim globalnim okolnostima te su zasad politički marginalni.

Moderan i djelotvoran lijevi centar prijeko je potreban u svim novim demokracijama. On pomaže da se uravnoteži politička struktura i da se spriječe zloupotrebe vlasti, kakvima smo svjedočili ondje gdje je jedna stranka ostajala na vlasti više od dva mandata. Ipak, profil najuspješnijih ljevičarskih stranaka u Europi se promijenio iz tradicionalnih formacija radničke klase povezanih sa sindikatima u stranke koje podržavaju i potiču biznis; najbolji je primjer primjer preobrazba što ju je Tony Blair poduzeo u Laburističkoj stranci.

U sigurnosnoj su sferi razlike između desnog i lijevog centra manje očite. U zemljama što graniče s Rusijom unutarnje političke razlike rijetko prelaze u suprotne nacionalne obrambene prioritete. Većina najvećih stranaka vjeruje u održanje jake obrane prisutnošću trupa SAD-a. Nasuprot tomu, u državama koje ne graniče s Rusijom, ili pak nemaju ambicija za širenjem Europske unije, spektar stranaka manje je posvećen svojim doprinosima NATO-u ili zadržavanju jake transatlantske veze.

Za razliku od Ukrajine, Gruzije, Moldove, Estonije, Litve i Latvije, zemlje u srednjoj Europi, uključujući Hrvatsku, više se izravno ne suočavaju s prijetnjama svojemu teritorijalnom integritetu. Kako god bilo, svaka metropola mora pridonijeti nacionalnoj obrambenoj strukturi. To ne mora biti prioritet uoči sljedećih izbora, ali najodgovornije stranke moraju objasniti biračima zašto sigurnost ostaje važna. Hrvatska još graniči s nestabilnim susjedstvom i mogla bi biti uvučena u oružani sukob ako ako Bosna i Hercegovina opet sklizne u otvoreno ratovanje. Ako se okolnosti ozbiljno pogoršaju, ne može se isključiti ni sukob sa Srbijom oko budućnosti BiH. Nadalje, trošenje na obranu nije jednostavno za kratkoročnu zaštitu, ali ni za dugoročnu sigurnost.

Umjesto da se besmisleno bore u bitkama prošlosti, u kojima ionako ne mogu pobijediti, glavne hrvatske stranke trebale bi ozbiljno raspravljati o eventualnim ratovima u budućnosti te o tome kako bi Zagreb mogao pridonijeti regionalnoj sigurnosti i odvraćanju sljedeće konflagracije u Europi ili borbi protiv drugih nadnacionalnih prijetnji. A temelj nacionalne obrane snažna je ekonomija koja raste, pri kojoj državljani vjeruju svojoj vladi, a vlada ispunjava svoja obećanja.