Zbog povećanja broja migranata koji ulaze u EU preko takozvane mediteranske, ali i zapadnobalkanske rute u petak je u Bruxellesu održan hitan sastanak ministara unutarnjih poslova. Broj ilegalnih prelazaka granica EU-a za 77 posto je veći nego lani, a Hrvatska bilježi porast od 145 posto.

Načelnik Uprave za granicu MUP-a Zoran Ničeno istaknuo je u ponedjeljak za HRT da su Srbija i BiH uvele potpuno drukčiji vizni režim, što je rezultiralo dolaskom golemog broja državljana zemalja kao što su Burundi, Indija, Kuba i Gvineja Bisau na ovo područje.

Rekao je i da odabir ciljane zemlje ponekad ovisi i o krijumčarima koje migranti svojim radom trebaju isplatiti, dodajući da su mnogi od njih u zapadnoeuropskim zemljama žrtve iskorištavanja, praktički ropstva, traffickinga i sličnih kaznenih djela.

Poručio je da “Hrvatska ne može sebe gledati kao tranzitnu zemlju i baš nas briga”. Hrvatska je već sad vanjska granica Europske unije i mi smo dužni štititi vanjsku granicu, rekao je Ničeno.

Ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi Stanko Perica naglasio je važnost humanitarne pomoći migrantima koji prolaze kroz Hrvatsku često neprikladno odjeveni i opremljeni, kako bi se izbjegla humanitarna katastrofa. “Nastojimo im pomoći koliko je to do nas. Jasno je da ti ljudi nemaju interesa ostati dulje u Hrvatskoj, međutim, u prolazu su i često su zaista u uvjetima koji su neprikladni za put”, rekao je Perica.

Rekao je i da EU poziva svoje članice da sudjeluju u programu preseljenja izbjeglica iz kampova u Turskoj te da Hrvatska u tome već nekoliko godina ne sudjeluje, na što je reagirao Ničeno rekavši kako to nije točno te da je Hrvatska primila više takvih grupa u preseljenju, ali da bi sve nakon tjedan-dva opet pobjegle van. “Posljednji put sudjelovali smo 2018. Od sto osoba koje su tada došle, 40-ak ih je ostalo u Hrvatskoj, što je mnogo veći postotak u odnosu na ovaj broj migranata koji sad zatraže azil, a koji ostaje”, rekao je Perica.

Anđelko Milardović iz Instituta za migracije i narodnost istaknuo je da Europska unija nije država, nego sustav nacionalnih država koje slijede svoje interese, zbog čega je na djelu nemogućnost uspostavljanja konstruktivne, koherentne i efektivne migracijske politike.