Kako razgovarati s djecom o ratu” bila je tema panel diskusije u nedjelju, 1. listopada, u sklopu Mediteranskog festivala knjige (MFK) koji je od 27. rujna do 1. listopada održan u Splitu. Središnji sugovornici tog razgovora bili su Eugene Stepanenko, ukrajinski filmski i kazališni redatelj, novinar i veteran rata u Donbasu 2014. godine i njegova 14-godišnja kći Solomija. Njih dvoje predstavili su svoj autorski projekt, knjigu “Abeceda rata”, kojom su na svojstven način odgovorili na pitanje o tome kako je s djecom najprimjerenije razgovarati o ratu.

No knjiga “Abeceda rata” samo je jedno od brojnih autorskih djela Eugenea Stepanenka. Rođen je 1974. i ima više od 20 godina iskustva u medijskom području i kreativnoj industriji, s projektima prikazanim na televizijskim kanalima Discovery, RTR, 5. kanalu, ruskoj TV 100 iz Sankt Peterburga, televiziji PIK iz Gruzije, više ukrajinskih televizija te na televizijskim kanalima Arte i Mezzo. Stepanenko je polazio tečaj dokumentarnog filma u filmskoj školi La Femis u Parizu i tečajeve pisanja scenarija i režije Alekseja Germana i Svetlane Karmalite u Sankt Peterburgu u Rusiji. Od 2014. do 2016. bio je dragovoljac i zapovjednik mobilne vojne bolnice na području Donbasa. Autor je, redatelj i voditelj dokumentarne serije u deset nastavaka “Na istočnom frontu bez promjena”, koja je prikazana na prvom kanalu ukrajinske nacionalne televizije; šestogodišnjeg televizijskog talk showa “Rat i mir” na ukrajinskoj televiziji i radiju; dokumentarne kazališne predstave “Glasovi”, u kojoj sudjeluju ukrajinski ratni veterani i koja je uvrštena među deset najvažnijih kulturnih događaja u Ukrajini 2019.; kao i dokumentarnog filma “Debaljcevo”, o obrani tog trenutno okupiranog grada, u kojoj je i sam sudjelovao. Na premijeri tog filma, koji je istodobno prikazan na šest nacionalnih televizijskih kanala, bio je i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. Stepanenko je redatelj i televizijske kazališne predstave “Aerodrom”, koja je prikazana na dva nacionalna ukrajinska TV kanala.

Od 2019. godine s obitelji – suprugom i kćerkom Solomijom – živi u Milni na Braču, no postoji i činjenica koja je za Stepanenka, u sadašnjoj situaciji, mnogo više od važne životne osobne okolnosti: u Sankt Peterburgu mu živi 20-godišnji sin iz prvog braka, s kojim ne uspijeva ostvariti kontakt. Hrvatski je dopisnik ukrajinskog televizijskog kanala 5; nakon početka opće ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače prošle godine pisao je kolumne za Večernji list, a upravo snima i dokumentarni film “Dan nakon pobjede – hrvatsko iskustvo za Ukrajinu”. Dan uoči splitske panel diskusije “Kako razgovarati s djecom o ratu” i emotivnog predstavljanja knjige “Abeceda rata”, koju će uskoro u hrvatskom prijevodu objaviti nakladnička kuća Jesenski i Turk, Nacional je taj događaj iskoristio kao povod za razgovor s Eugeneom Stepanenkom.

NACIONAL: Napisali ste knjigu “Abeceda rata” s kćeri Solomijom. Opišite je.

Tražio sam način kako s djecom uopće razgovarati o ratu. Ukrajince je 2014. rat zatekao i iznenadio, kao i Hrvate 1991. Odrasli, ipak, imaju barem kakvu-takvu predodžbu o ratu, ali djeca nemaju nikakvu. Ona vide nasilje, smrt, patnju, vide da ljudi s jednim oznakama pucaju na ljude s drugim oznakama. Što to znači? Otkud to dolazi? Ideja knjige je pokušaj da djeci, svojoj kćeri, objasnim što je rat, što ja i moji drugovi u njemu radimo, zašto smo išli u rat i kako ga možemo zaustaviti. Knjiga je nastala od pisama koja sam razmjenjivao sa Solomijom i ilustracija koje je crtala ona i ilustrator. Pisala mi je pisma, u kojima me pitala različita pitanja o ratu, a ja bih joj odgovarao. Njezina sam pitanja, zajedno sa svojim odgovorima, rasporedio abecednim redom. Pod slovom “a”, na primjer, pitanje je “A kada će završiti rat i kada ćeš doći kući?”; pod slovom “d” je pitanje o dragovoljcima, pod slovom “h” o hrabrosti, što znači biti hrabar, i tako dalje. Pitala me jednom jesmo li “superjunaci” – “superheros” – jer joj je tako rekla baka. Pitala me i, ako smo superjunaci, možemo li hodati po zidovima, a ja sam joj odgovorio da nismo, nego da smo samo obični ljudi koji vode težak rat. I ilustracije odgovaraju slovima: slovo “s” na primjer je za riječ “sloboda”, uz rečenicu: “Sloboda je naša religija.”

NACIONAL: U jednom intervjuu izjavili ste da u “Abecedi rata” nema govora o užasima rata. Zašto nema? Rat je, prije svega, užas.

Rat je, nažalost, sada dio života u Ukrajini, kao što je prije trideset godina bio dio života u Hrvatskoj. Djeca danas imaju mogućnost rat gledati uživo, preko interneta i društvenih mreža. Dostupne su im užasne stvari, a ja u ovoj dječjoj knjizi nisam htio objašnjavati užase rata. Knjiga je, rekao bih, terapeutski način razgovora s djecom o ratu. O užasu se može govoriti kad sve prođe. Dok rat traje, ljudi žive u uvjetima koji su im dani.

NACIONAL: Hoćete reći da Ukrajinci rat trenutno ne doživljavaju kao užasan?

I s Hrvatima je bilo tako. Kad je rat trajao, naprosto ste živjeli u njemu. Razgovarao sam s čovjekom iz Sarajeva, koji je opsadu proveo u gradu. Pitao sam ga: ‘’Kako ste živjeli u užasu četverogodišnje opsade?’’ ‘’Jednostavno – živjeli smo’’, odgovorio mi je. Rat, naravno, jest užasan, ali ta spoznaja stiže tek nakon što rat završi.

NACIONAL: Postavlja li se u Ukrajini pitanje, i postavljate li ga vi sami sebi – ima li smisla braniti svoju zemlju? Deseci tisuća mrtvih, stravična razaranja, tolika patnja… Jeste li se pitali to kada ste 2014. kao dragovoljac krenuli u rat?

Komplicirano pitanje. Imali smo mnoge rasprave s ljudima iz različitih europskih zemalja, poput Francuske, Nizozemske ili Češke, koje se u Drugom svjetskom ratu nisu suprotstavile Hitleru, koje se nisu branile, ili su to učinile vrlo slabo. Možeš se, dakle, braniti, ili prepustiti domovinu, dom i obitelj neprijatelju i uništenju. U tom smislu, Ukrajinci, nažalost, nisu imali izbora. Za nas, ovaj rat ne traje od 2022. ili od 2014.: on traje već duže od sto godina, od 1918. Povijesti su nam vrlo slične. Ali da se razumijemo: nikome nije do rata. Pa tko može željeti rat?

NACIONAL: Živjeli ste u Sankt Peterburgu. Imate li osobnih veza s Rusijom?

Mnoge ukrajinske obitelji imaju, pa i moja. Moj djed rođen je u Helsingforsu, današnjem Helsinkiju. Moj pradjed je gradio u Peterburgu. Braća moje majke i danas žive u Moskvi. Moj sin iz prošlog braka, koji sada ima 20 godina, živi u Peterburgu. To su snažne veze. Kad sam živio u Rusiji, pratio sam rat u Čečeniji i vidio kako Rusija to radi: totalno uništavanje Groznog, totalno uništavanje neovisnosti Čečenije. Poslije toga, napad na Gruziju. Za mene je to bilo upozorenje što će se dogoditi ako Rusija napadne Ukrajinu: da će pokušati uništiti ukrajinsku naciju i državu. Ja sam rođen u Ukrajini; moj jezik je ukrajinski; majka i baka su mi Ukrajinke, kći mi govori ukrajinski i uopće ne zna ruski. Zašto moram učiti ruski i biti povezan s Rusijom? Ukrajina je uvijek bila dio Europe.

NACIONAL: Imate tešku osobnu situaciju: sina koji živi u Rusiji, a ratovali ste na strani Ukrajine. Kako se nosite s tom situacijom? Imate li kontakte sa sinom?

Nažalost, ne, od početka rata 2014. Nažalost, uopće ne znam kako je, samo nešto malo preko društvenih mreža. Znam da studira dizajn u Peterburgu. Nemam prilike razgovarati s njim. Pokušavam doći do njega i nadam se da ću uspjeti. Neke se mogućnosti otvaraju. Ne znam što on o svemu ovome misli, ali znam da generacija mladih umjetnika u Rusiji o ovom ratu ne želi ništa znati. Žive u nekom svom ‘’balonu’’. Nedavno, početkom kolovoza, u Veneciji sam sreo jednu svoju staru prijateljicu iz Sankt Peterburga. Nismo se vidjeli gotovo dvadeset godina. Razgovarali smo i pitao sam je što ona i njezini kolege, prijatelji, misle o ratu. Odgovorila mi je da ništa ne znaju i ne žele znati. ‘’Kakvo bombardiranje, kakav Mariupolj? O čemu govoriš? Ništa ne znamo o tome’’, rekla mi je. ‘’Pa imate internet, možete pogledati’’, odgovorio sam. ‘’O tome ne želimo ništa znati’’, rekla je. ‘’It’s not our problem. To je problem države, a ja s državom ne želim imati ništa. To je rat u kojem ratuju Rusija i NATO, a vi ste žrtve’’, rekla je. Takav je to stav.

‘Ruski vojnici siromašni su ljudi, opterećeni siromaštvom, besparicom, kreditima… i vjeruju da ratuju protiv NATO-a’, kaže Eugene Stepanenko. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

NACIONAL: Sigurno zamjerate takav stav.

Ne znam. Zapravo, ne zanima me što misle. Od početka rata 2014., a naročito od početka velike invazije 2022., imali su dosta vremena da doznaju što se događa u Ukrajini. Mislim da rusku umjetničku inteligenciju poslije pobjede Ukrajine čeka veliko iznenađenje, jer Rusiju čeka neka vrsta denacifikacije. Otvorit će se pitanje odgovornosti za bombardiranje Mariupolja. Rusija će morati tražiti način da nastavi živjeti dalje.

NACIONAL: Ali tko će u Rusiji provesti taj proces?

Ne znam. Ne znamo ništa o tome što se realno događa u Rusiji i u umovima Rusa. Ruski vojnici siromašni su ljudi, opterećeni siromaštvom, besparicom, kreditima… Mnogi moji suborci razgovarali su s ruskim zarobljenicima i pitali ih zašto su otišli u rat, u drugu državu. Najčešći je odgovorio bio: ‘’Ratujemo protiv NATO-a. Ukrajinci ratuju za NATO, za Amerikance.’’

NACIONAL: Što Ukrajinci misle o toj tvrdnji koja se često čuje: da su instrument Amerike, čak NATO-a?

U Ukrajini postoji šala da Rusi ratuju s NATO-om, a da NATO o tome još ništa ne zna. Reći ću vam da je obrnuto od toga što se često tvrdi: Ukrajinci, kao i Hrvati 1991., često se ljute na Zapad i na NATO, jer premalo pomažu. Ova pomoć u oružju, koju Ukrajina sada prima, premalena je za potrebe obrane. Prije nego što je rat počeo, Ukrajinci su upozoravali Zapad da će Rusija napasti i tražili su oružje. Ali generali NATO-a kao da nisu vjerovali da se Ukrajina može obraniti. Sad, kad smo dokazali da možemo, i kad je Zapad priznao da se Ukrajinci hrabro brane, da smo oslobodili Kijev i krenuli u protuofenzivu, osnažena je vjera da Ukrajina može postati neovisna država, ali kao da kreće neka igra, u kojoj više ne znamo što Zapad hoće. Izgleda kao da se Zapad više boji poraza Rusije, nego što priželjkuje pobjedu Ukrajine.

NACIONAL: Da se Zapad više boji kaosa koji bi poraz Rusije mogao izazvati unutar te zemlje.

Da. Nuklearnog oružja. Ni sami ne znaju čega se boje.

NACIONAL: Mislite li da je moguće da rat eskalira i da sve završi u nuklearnoj kataklizmi?

Ne vjerujem. Putin jest diktator, ali nije idiot, jer nuklearno oružje znači konačni kraj svega. Zapad se boji raspada i kaosa u Rusiji. To me podsjeća na tvrdnje koje su izricali Amerikanci neposredno prije rata u Jugoslaviji: da je Jugoslavija dobra država i da svi morate ostati u njoj. Ista je stvar bila i kod nas, s Krimom, sa sporazumima iz Minska… Ukrajinci su očekivali da će Zapad poštovati svoju odgovornost nakon što je Ukrajina, u sklopu Budimpeštanskih sporazuma, 1996. predala svoje nuklearno oružje Rusiji.

NACIONAL: Mislite da ovog rata ne bi bilo da Ukrajina tada nije Rusiji predala svoje nuklearno oružje?

Točno, mislim da ne bi. Ukrajina je predala i svoje zrakoplove i projektile. Rusija sada to oružje koristi protiv Ukrajine.

‘Putin jest diktator, ali nije idiot, jer nuklearno oružje znači konačni kraj svega. Zapad se boji raspada i kaosa u Rusiji. Tako se SAD odnosio prema ratu u Jugoslaviji: to je dobra država i neka takva ostane’

NACIONAL: Razgovarajmo o vašim iskustvima ovdje, u Hrvatskoj, gdje živite od 2019. U jednom ste intervjuu izjavili kako ste stekli dojam da Hrvati još nisu proradili traume iz Domovinskog rata.

Ne znam kako to Hrvatima zvuči. Želim napraviti kazališnu predstavu o hrvatskom ratnom iskustvu, a snimam i dokumentarni film o Hrvatskoj. Taj sam dojam stekao već na samom početku našeg dolaska u Hrvatsku. U travnju 2019. prvi put smo došli u Milnu na Braču. Ja sam bio u vojnoj odori s ukrajinskim oznakama. U kafiću na obali sjedila je skupina muškaraca i polako ispijala piće. Bračka fjaka, rekao bih. Sve je toliko odudaralo od Kijeva, u kojemu je tada padala kiša sa snijegom. Jedan iz te ekipe pozvao me i pitao: ‘’Jesi li bio u ratu? Jesi li ubio kojeg Srbina?’’ ‘’O čemu govoriš? Ratujemo s Rusima’’, odgovorio sam mu. ‘’A jesi ubio kojeg Rusa?’’. ‘’Bio sam u ratu, a u ratu se svašta događa. A tko ste vi?’’ pitao sam, a oni odgovorili da su veterani splitske ratne brigade i ponudili me pićem. Tada sam prvi put upoznao hrvatske ratne veterane i to mi je mnogo značilo. Prije nego što smo došli u Hrvatsku, o ratu devedesetih u bivšoj Jugoslaviji ništa nisam znao. Za nas u Ukrajini prostor bivše Jugoslavije izgledao je kao jedan prostor, kao neki Balkan. O ratu nismo ništa znali: vaša Oluja i opsada Sarajeva za nas su bili jedno te isto, dio istih događaja. Vaš smo rat, nažalost, uglavnom pratili preko ruskih medija. Ništa nismo znali o tome kako su Hrvati branili svoju zemlju, vrlo malo o Vukovaru, o Škabrnji, o borbi za neovisnost… Tada smo počeli učiti. A kad je počela velika ruska invazija na Ukrajinu, u veljači 2022., bili smo u Zagrebu nakon što su moja supruga i kći došli iz Kijeva, gdje je raketa pala blizu naše kuće. Šetali bismo naše pse, zastali u razgovoru s jednom djevojkom koja je šetala svoje i ona je odmah počela plakati kad je čula otkuda smo. Odmah se sjetila svoje ratne sudbine, jer je bila iz Slavonije. U kafiću, pričali bismo s konobarom koji je odmah počeo pripovijedati što se njemu dogodilo u ratu. Slične situacije dogodile su nam se s više ljudi i s nekim našim prijateljima: u pravilu je prvi korak mog upoznavanja s ljudima bio taj da su nam ljudi ispričali što se njima događalo u ratu. Za mene, koji sam redatelj dokumentarnog kazališta, to znači da u Hrvatskoj još nije progovoreno o ratnim iskustvima. Kao da je posttraumatski stres zaustavljen osjećajem pobjede i pitanje ‘’što dalje?’’ kao da još nije postavljeno.

NACIONAL: Je li moguće da osjećaj pobjede ne omogućava razgovor o teškoj strani rata, o užasu rata?

Slažem se. Hrvatsko iskustvo pokazuje što čeka Ukrajince. Na primjer: je li Srbija priznala poraz? Ne znamo.

NACIONAL: U Hrvatskoj možda, u Bosni i Hercegovini sigurno ne.

Da, u Bosni sigurno ne. I to sigurno čeka i Ukrajinu. Mi o kraju rata još uvijek razmišljamo na osnovu iskustava kraja Drugog svjetskog rata, kada je Hitlerova vojska morala potpisati bezuvjetnu kapitulaciju. Danas to neće ići tako, 21. stoljeće je drukčije. Ne znam kako će ovaj rat završiti i što će se događati nakon toga. Možda će o tome razmišljati sljedeće generacije.

NACIONAL: Ne vidite kraj rata?

Borbe i pucanje bit će zaustavljeno. I život će se nekako obnoviti. Ali u mentalnom smislu… Hoće li se obnoviti odnosi među obiteljima? Možda. Ne znam. Pa i ovdje je tako: poznajem ljude u Hrvatskoj, ratne žrtve, kojima nije drago to što njihova sada odrasla djeca odlaze u Beograd na zabave. Kako će biti za nas? Hoćemo li putovati u Moskvu, Sankt Peterburg, i kada? Ne znam. Za nas Ukrajince, glavni cilj rata nije samo osloboditi zemlju i izbiti na granice Ukrajine, nego i dobiti pravdu, kazniti zločince. Vidjeli smo da je Međunarodni kazneni sud izdao nalog za uhićenje Vladimira Putina.

NACIONAL: A vi u Rusiji imate sina.

Imam. I mnogi Ukrajinci imaju rodbinu u Rusiji. Kada je počeo rat, glavno pitanje za Ukrajince bilo je: zašto vi u Rusiji ne izađete na ulice i ne pobunite se protiv rata? Ispričat ću vam primjer: moja majka živi u središnjoj Ukrajini, a njezin brat, koji ima 73 godine, živi u Moskvi. Kad je počeo rat, nazvala ga je: ‘’Nikolaj, što se događa? Gađaju nas projektilima!’’. A on je odgovorio: ‘’Strpite se, pričekajte, brzo ćemo vas osloboditi.’’ Mislio je, od Amerikanaca. I od “nacista”.