Objavljeno u Nacionalu br. 861, 2012-05-15

Novi francuski predsjednik Hollande najavio je da njegova zemlja više neće slijediti ekonomsku politiku štednje i restrikcija koju je nametnula Njemačka

Poslije nedavnih predsjedničkih izbora u Francuskoj, na kojima je izgubio Nicolas Sarkozy, donedavni pouzdani saveznik njemačke kancelarke Angele Merkel, Bruxelles je pred neugodnim pitanjem. Je li eurozona, monetarna zajednica europskih država s eurom kao zajedničkom valutom, održiv projekt? Dakako, ništa manje znakovitu poruku nisu poslali ni parlamentarni izbori u Grčkoj, zemlji kojoj i dalje prijeti bankrot. Rezultati izbora u toj zemlji imali su identičnu poruku. U tom projektu eurozone trenutačno sudjeluje 17 od ukupno 27 članica Europske unije. Svih tih 17 država, unatoč razlikama u ekonomskoj razvijenosti, prihvatilo je euro kao svoj novac. Baš kao što opstanak Grčke u toj eurozoni već mjesecima visi o koncu, pod upitnik je počeo sada dolaziti i sam euro, pa i cijela eurozona koju on okuplja.

Dakako, nije izostalo ni ništa manje neugodno potpitanje: može li ta financijska turbulencija
narušiti samu političku arhitekturu Europske unije? Može li EU izdržati tu vrstu pritiska – preživjeti eventualni slom i nestanak eurozone i eura kao monete? Dakako, ekonomisti kažu da je sve moguće, pa postoji mogućnost da Europska unija izbjegne tu opasnost, ali je jasno da je situacija vrlo ozbiljna. Na žalost, ta vrsta problema ne bi ostala bez posljedica ni za Hrvatsku, koja još strpljivo čeka u predvorju, ali s veoma izglednom opcijom da sredinom sljedeće godine postane punopravnom 28. članicom Europske unije. Više ni Zagreb ne može ignorirati ta pitanja.

Novi francuski predsjednik François Hollande eksplicitno je najavio da Francuska više neće slijediti Sarkozyjevu ekonomsku politiku štednje i restrikcija, koju je nametnula Njemačka. Premda Berlinu sa svih strana stižu upozorenja da je dosadašnjom restriktivnom politikom nemoguće naći izlaz iz dužničke krize u Europi, poruke Angele Merkel i dalje su neumoljive. Dogovoreni Fiskalni pakt, kaže ona, ne može se više mijenjati, pa to nitko ne treba ni očekivati. S druge strane, Hollande i dalje poručuje da treba tragati za novim modelom, koji će osigurati veći gospodarski rast, što ga aktualna politika Europske središnje banke praktički onemogućava.

Ivan Lovrinović, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, vjeruje, međutim, da će se Pariz i Berlin dogovoriti. Izostanak dogovora, koji bi podrazumijevao malo popuštanje Berlina, povećao bi krizu u eurozoni. A to bi, po njemu, bilo veoma opasno, jer bi moglo ugroziti i samu Europsku uniju, čiji opstanak on projicira u nekoj vrsti Sjedinjenih Europskih Država u budućnosti. Prof. Lovrinović smatra da će novi predsjednik Hollande ipak uspjeti uvjeriti njemačku kancelarku da, uz postojeći Fiskalni pakt, prihvati i novi dogovor u obliku Pakta o razvoju, koji bi i Europi otvorio novu perspektivu. Prema Lovrinovićevu scenariju, kancelarka Merkel neće moći odbiti oba prijedloga svom ključnom savezniku u Uniji.
Bude li Angela Merkel ponovo odbila prijedlog da stane iza emisije euroobveznica po stopi od 1,5 do 2 posto, za što bi jamac trebala biti upravo Njemačka, vjerojatno je da će prihvatiti njegov alternativni prijedlog da Europska središnja banka počne izravno davati kredite europskim državama po prihvatljivoj kamatnoj stopi od 1,5 do 2 posto. Ta vrsta dogovora, uvjeren je Lovrinović, moći će otvoriti novu razvojnu perspektivu Europskoj uniji.
Doduše, Lovrinović ne isključuje mogućnost da eurozona doživi slom, jer nas i povijest uči da su sve ekonomske i društvene formacije imale svoj rok trajanja. Stoga znanost nikad ne odbacuje ni takvu opciju. A, po njemu, takva je opcija moguća u duljem razdoblju, ali samo ako se eurozona oblikuje i kao politička zajednica – Sjedinjene Europske Države, nešto slično SAD-u.

Njen dugoročni opstanak, smatra Lovrinović, neće biti moguć bez snažnog ministarstva financija. Pojednostavnjeno, u povijesti još novac nije uspio stvoriti elemente državnosti. Stoga EU najprije treba dobiti prerogative državnosti da bi mogla ozbiljno stati iza novca koji emitira. S obzirom na humani aspekt projekta Europske unije, nastalog na tlu Europe da se izbjegnu novi ratovi, treba biti veoma oprezan kakvi se potezi vuku u sektoru ekonomije kako bi se izbjegle greške koje zajednicu mogu destruirati iznutra.
Na nužnost te vrste osjetljivosti upozorava i Lovrinovićev kolega s fakulteta, profesor Ljubo Jurčić: povijest pokazuje da iznad jednog monetarnog suvereniteta treba stajati i čvrsto političko pokriće, što s eurom nije slučaj. Greška je, po njemu, već u startu učinjena. Eurom se pokušava politički ujediniti Europa, a logika nalaže suprotno: najprije treba realizirati političko ujedinjenje, a potom, nakon zadovoljenja svih ekonomskih kriterija, uspostaviti zajedničku valutu. Budući da političko ujedinjenje Europe na način da se nacionalni suvereniteti bitno prenesu na nadnacionalne institucije Unije nije izgledno u bliskoj budućnosti, izlaz iz postojećih gospodarskih problema jest da članice EU-a koje koriste euro zadovoljavaju kriterije zajedničke valute. Stoga Jurčić smatra da bi Grčka imala najmanje političke štete kad bi napustila eurozonu, odrekla se eura i vratila nacionalnoj valuti.
Slično je gledište i profesora Lovrinovića. Štoviše, osim odlaska Grčke iz eurozone, on ne isključuje ni mogućnost da njenim stopama krenu i ostale zemlje okupljene oko akronima PIGS: Portugal, Irska i Španjolska, jer je nemoguće održati sve na okupu, a da istodobno svi budu zadovoljni. Opstanak eurozone, po njemu, bio bi moguć samo pod uvjetom da Njemačka kao jedina zdrava ekonomija pristane pokrivati sve požare i deficite država eurozone, na što ona ne želi pristati. Ona je spremna, 13 godina nakon uvođenja eura, pomoći do određene mjere, ali ne i beskrajno. Danas eurozona pokazuje da nema apsorpcijski kapacitet, jer Njemačka ne želi dijeliti loše godine s drugim dijelovima eurozone kad stvari krenu po zlu, ocjenjuje Lovrinović.

Dok se još traga za kvalitetnim rješenjem izlaska iz dužničke krize u Uniji, svjedoci smo i zastrašujućih podataka o porastu broja samoubojstava u Italiji, spaljivanju umirovljenika u Grčkoj koji nije našao izlaz iz financijskih problema. No treba biti svjestan da će “crnih petaka” i “crnih četvrtaka”, koji simbolički označavaju slomove svjetskih burzi i dolazak novih ekonomskih kriza, biti i u budućnosti, jer se one ciklički neizbježno obnavljaju. Danas je, međutim, barem jasno da ih sama “nevidljiva ruka” slobodnog tržišta ne može riješiti, kako se to vjerovalo 1929. kad je velika depresija potresla svijet. Rooseveltov New Deal ponudio je rješenje problema. Više nije moguće tu vrstu problema riješiti bez državnog intervencionizmom. Ali, kako upozorava Lovrinović, intervencije američke i europske središnje banke, koje su imale svrhu da kratkoročno stabiliziraju tržište, da odagnaju negativna očekivanja, da stabiliziraju tržišta kapitala, nisu riješile, pa čak ni dodirnule ključne uzroke.
Po njemu, nužno je vratiti se na standarde iz Glass-Steaglova zakona, koji je 1999. bio stavljen ad acta u SAD-u. A tim je zakonom bilo onemogućeno investicijskim i komercijalnim bankama da jedne drugima ulaze u sektor, što je oslabilo regulacijske mehanizme na financijskim tržištima i dovelo do eksplozije krize 2008. čije se posljedice još uvijek vuku. Pro. Lovrinović objašnjava da je rješenje možda u “dubokoj varijabli”, koja podrazumijeva spremnost svih u eurozoni na solidarnost u rješavanju problema.

Ta “duboka varijabla” pokazala se djelotvornom u slučaju ujedinjenja dviju njemačkih država. I to je ujedinjenje imalo cijenu. Savezna Republika Njemačka, koja je bila vodeća svjetska ekonomska sila uoči pada Berlinskog zida, troškove ujedinjenja platila je padom na osmo mjesto po razvijenosti na svjetskoj rang-listi, a danas se vratila na sam vrh, pa je postala drugi izvoznik u svijetu, odmah iza Kine. Temeljno je pitanje danas, smatra Lovrinović, jesu li narodi eurozone svjesni projekta u čijoj kreaciji sudjeluju i koliko su ga spremni solidarno podržati.

Današnje ekonomske probleme ovaj profesor objašnjavai cikličkim pojavljivanjem”debelih i mršavih godina”. Po svemu sudeći, sada smo u “mršavom” razdoblju. Prije toga nerealno je bila stvorena svijest da svi možemo biti bogati. Bila je to “kockarska ideologija”, a na nju se bio naslonio bankarski sektor koji ju je podgrijavao pravim čudom “bankarskih proizvoda”, među kojima su svoju ulogu odigrale i kreditne kartice. Problem je, međutim, u tome što iz te slavine novac više ne curi. Suvremena civilizacija ponovo mora preispitati što je to banka, što je novac na kredit, a što realnost, što nevidljiva ruka tržišta i koja je nova uloga države u suvremenom kapitalizmu. Napokon, gdje su granice virtualnosti i realnosti u uvjetima suvremene “financijske industrije”, zaključio je profesor Lovrinović.