Varoufakis Može li se s Karlom Marxom spasiti euro? I kako njegovo mišljenje pomaže da razumijemo današnju krizu?

Kapitalizam je 2008. drugi put u svojoj povijesti doživio napadaj grčeva globalnih razmjera. Financijska kriza pokrenula je lančanu reakciju koja je Europu bacila u spiralu pada koja nikako da se završi. Položaj u kojem se trenutačno nalazi ovaj kontinent ne ugrožava samo pojedine skupine, klase ili zemlje. On ugrožava cjelokupnu civilizaciju kakvu poznajemo.

Ako je moja prognoza točna i nemamo posla samo s jednom širom cikličkom krizom, iz toga za ljevicu proizlazi pitanje: Bismo li krizu europskog kapitalizma trebali iskoristiti kako bismo ga nadomjestili jednim boljim sustavom? Ili bismo zbog trenutačne situacije trebali biti toliko zabrinuti da poduzmemo sve što je u našoj moći da stabiliziramo vladajući sustav? Za mene je odgovor jasan. Smatram nevjerojatnim da kriza u Europi prokrči put boljoj alternativi kapitalizmu. Mnogo je vjerojatnije da ona oslobađa opasne regresivne snage koje bi mogle prouzročiti humanitarnu katastrofu. Zbog te procjene neki su me ljevičari nazvali “defetistom” koji želi spasiti socijalno-ekonomski sistem Europe, koji predstavlja sve ono protiv čega bi se ljevičari trebali boriti: protiv nedemokratske, neoliberalne, posve iracionalne Europske unije. Moram priznati, ta me kritika boli. Jer sadržava više od samo jednog zrnca istine.

Prema mojoj procjeni, koju dijelim s drugima, EU ima silan deficit demokracije, a monetarna je unija pogrešno konstruirana. Također sam uvjeren da su oba ta faktora, što ih elite poriču, dva glavna uzroka postojane recesije, u kojoj mnogi ljudi već godinama pate. I ja bih radije zastupao neku radikalnu agendu koja smjera na to da kapitalizam nadomjesti nekim umnijim sustavom. Ali objasnit ću zašto mislim da se slom europskog kapitalizma – koliko god disfunkcionalan taj kapitalizam bio – po svaku cijenu mora izbjeći. Želim uvjeriti radikalnu ljevicu da pred sobom imamo proturječnu misiju: moramo zaustaviti slobodni pad europskog kapitalizma kako bismo dobili vrijeme koje nam je potrebno za razradu neke alternative.

Savjetnik kod Papandreua Kad sam 1982. tragao za temom svog doktorata, namjerno sam odabrao jednu koja je skroz-naskroz matematička. Marxovo mišljenje na tom području nije imalo nikakvu ulogu. Kad sam poslije ostvarivao svoju znanstvenu karijeru, na ekonomskim fakultetima koji su me pozivali uvijek sam podučavao neku vrstu neoklasične ekonomske teorije, u kojoj nije bilo predviđeno mjesto za Marxa. Potkraj 1980-ih čak su me zaposlili na Sveučilištu Sydney, kako bi tako na fakultetu spriječili jednog ljevičarskog kandidata – to sam svakako doznao tek poslije.

Kad sam se 2000. vratio u Grčku, počeo sam raditi za Georgea Papandreua. Mislio sam da ću mu moći pomoći da spriječi da na vlast dođe desnica koja je opet jačala. Jer ta je desnica bila divljački odlučna da od Grčke napravi zemlju kojoj su svojstveni neprijateljstvo prema strancima i šovinizam. Kao što danas svatko zna, Papandreuova pak stranka nije propala samo zbog toga što se ponešto suprotstavila neprijateljstvu prema strancima. Na kraju je čak bila odgovorna za jednu krajnje agresivnu neoliberalnu politiku, koja se svojim takozvanim spašavanjem banaka – iako nenamjerno – pobrinula da ulicama Atene ponovo marširaju nacisti. Premda sam početkom 2006. odustao od posla Papandreuova savjetnika i postao najodlučnijim kritičarom njegova upravljanja krizom (kriznog menadžmenta), moje javne intervencije nisu imale ni najneznatnije veze s marksizmom.

Ipak: Karl Marx presudno je obilježio moje viđenje svijeta. Od moje mladosti do danas. To je nešto o čemu u “otmjenom društvu” ne govorim otvoreno, jer većina ljudi uopće ne želi ništa čuti čim netko samo spomene bradonjino ime. Ali zašto mi je onda sad stalo do toga da o tome govorim, kad sam ga tijekom svoje karijere uglavnom ignorirao, a i moje je aktualne političke preporuke nemoguće opisati kao marksističke? Odgovor je jednostavan: čak i moja nemarksistička ekonomija slijedi Marxovu metodu imanentne kritike, koja akceptira protivnikova načela kako bi mu potom dokazala da su njegovi vlastiti izvodi na tim pretpostavkama u proturječju.

Možemo, naravno, razvijati alternativne teorije i nadati se da će ih netko ozbiljno shvatiti, ali prema mom iskustvu vladajući se nikad ne daju uznemiravati teorijama koje polaze od pretpostavki što su drukčije od njihovih. Etabliranu neoklasičnu ekonomsku znanost ništa drugo ne može učiniti nesigurnom – ako to išta uopće može – negoli dokaz unutrašnje proturječnosti njenih modela. Iz tog sam se razloga od samog početka bavio neoklasičnom teorijom i gotovo nikakvu energiju nisam trošio na to da razvijam alternativne modele kapitalizma. Moji motivi za to bili su pak marksistički.
Kad mi je netko ponudio da se izjasnim o svijetu u kojem živimo, nisam mogao ništa drugo nego da posegnem unatrag za marksističkom tradicijom koja obilježava moje mišljenje otkad mi je otac kao djetetu predočavao posljedice tehničkog napretka za historijski proces. Moj otac bio je metalurg i kemijski inženjer. Objašnjavao mi je kako je, primjerice, prelazak iz brončanog u željezno doba povijest potjerao naprijed; kako je otkriće čelika još jedanput ubrzalo stvari; i kako su naposljetku IT-tehnologije koje se baziraju na siliciju ponovo potpuno promijenile naš svijet.

To što sam veoma rano upoznao Marxove spise imalo je pak veze i s tim što sam odrastao u jednom posebnom vremenu. Grčku je upravo potresala noćna mora neofašističke diktature od 1967. do 1974. Kod Marxa me fascinirao njegov talent da napiše scenarij povijesti, da, upravo prokletstva čovjeka, ali u kojem je uvijek bila sadržana i mogućnost spasa. Radnici, kapitalisti, funkcionari i znanstvenici, o kojima on pripovijeda kao o akterima povijesti, tijekom samoosposobljavanja služili su se umom i znanošću. Pritom su i nasuprot svojim namjerama oslobađali demonske sile koje su ih lišavale slobode i ljudskosti.

Dijalektički način gledanja, u kojem sve proizvodi i svoju suprotnost, i oštar pogled, kojim je Marx u jednoj od promjeni najneprijateljskijih društvenih struktura uopće zamijetio potencijal za promjenu, pomogli su mi da pojmim velika proturječja kapitalističke epohe. Razriješili su za mene paradoks jednog razdoblja koje u istom trenutku proizvodi bogatstvo od kojeg zastaje dah i još nikad neviđenu bijedu. Danas, kad se bavimo krizom u Europi, SAD-u i trajnom stagnacijom japanskog kapitalizma, većina komentatora ne razumije taj dijalektički proces koji se odigrava pred njihovim očima. Oni prepoznaju brdo dugova i gubitke bankovnog sektora, ali zapostavljaju drugu stranu: golemo brdo ušteđevina koje zbog straha zamrznute leže na računima, umjesto da se produktivno investiraju.

Jedan od glavnih razloga zašto mnogi promatrači uistinu ne pojme našu realnost krije se u tome što oni nikad nisu razumjeli dijalektički odnos napetosti “ukupne proizvodnje” dugova i viškova, rasta i nezaposlenosti, bogatstva i siromaštva, da: dobra i zla. Marxov scenarij pokazao nam je da su te binarne suprotnosti izvor kretanja povijesti.

Već pri svojim prvim koracima kao ekonomist uvjerio sam se da je Marx otkrio nešto što mora biti u središtu svake ozbiljne analize kapitalizma. Riječ je o još jednoj dvočlanoj suprotnosti u prirodi ljudskoga rada, i to između njegovih zaista različitih svojstava, 1.) da je on djelatnost koja stvara vrijednost, djelatnost koja se nikad ne može unaprijed kvantificirati i stoga je nemoguće da postane roba, a da se ujedno 2.) u radnim satima može kvantificirati, kupiti i tako biti roba koja ima svoju cijenu.

Taj proturječni dvostruki karakter rada, koji ga razlikuje od drugih proizvodnih faktora, u građanskoj političkoj ekonomiji i prije i nakon Marxa nije imao nikakvu ulogu. Etablirana ekonomska znanost do danas vehementno odbija da ga uzme do znanja. Bez tog se pak uvida nikad ne može potpuno razumjeti tendencija kapitalističkog ekonomskog sustava da proizvodi krize.
U znanstvenofantastičnom klasiku “Žderači tijela” iz 1953. vojska izvanzemaljaca ne poseže za ljudima izvana, nego ih preuzima iznutra, sve dok više ništa ne preostane od njihova duha i njihovih osjećaja. Njihova su tijela tada još samo bezvoljne ljuske, “oslobođene” srži ljudske prirode. Tako bi to slično izgledalo kad bi se ljudski rad dao potpuno uklopiti u modele vulgarne ekonomije.

Svaka ekonomska teorija, koja polazi od toga da se ljudski i ne-ljudski faktori mogu po nahođenju razmjenjivati, insinuira da je raščovječenje rada već potpuno uspjelo. Kad bi to bilo moguće, to bi svakako značilo kraj kapitalizma kao sistema koji stvara i raspodjeljuje vrijednosti. Ako kapitalu ikad uspije potpuno kvantificirati rad i time ga učiniti robom poput svih drugih roba, on će istovremeno ugasiti tu neodređenu, svojeglavu ljudsku slobodu koja je radu svojstvena. I koja omogućuje da uopće nastane neka vrijednost.

Sloboda kao posebna kategorija Marxovo duboko razumijevanje biti kapitalističke krize sastojalo se upravo u tome: što više kapitalizmu uspije rad pretvoriti u robu poput svake druge, to je manja vrijednost svakog pojedinačnog proizvoda što ga on stvara. To je niža profitna stopa i naposljetku to bliža sljedeća recesija. Marx je bio jedini koji je spoznao da je ljudska sloboda ekonomska kategorija. To mu je omogućilo da tendenciju kapitalističkog privrednog sistema prema krizi, recesiji i depresiji interpretira s velikom analitičkom oštroumnošću.

U vremenu u kojem su neoliberali većinu društva uhvatili u zamku svojom teorijom i svojim mantrama uporno objašnjavaju da se mora povećati produktivnost rada, kako bi se povećala konkurentnost i generirao rast, Marxova analiza nudi jak protuotrov. Kapital pri svom pokušaju da rad pretvori u beskonačno elastični, mehanizirani input nikad ne može pobijediti a da pritom sam ne propadne. To je ono što ni neoliberali ni keynesovci nikad neće pojmiti.

Danas gotovo sve škole mišljenja, uključujući i neke ekonomiste, cijene Marxa kao utjecajan lik duhovne povijesti. Ali one u istom dahu tvrde kako njegov doprinos danas više nema veliku relevantnost. Apstrahiramo li od toga da je on točno shvatio temeljnu dilemu kapitalističke dinamike, Marx mi je dao i alat da se imuniziram protiv otrova neoliberalizma. Samo jedan primjer: samo se olako može podleći predodžbi da se bogatstvo proizvodi privatno, a potom ga pomoću poreza prisvaja gotovo ilegitimna država. Tko je pak od Marxa jedanput naučio i razumio da je posrijedi upravo suprotno – bogatstvo se proizvodi kolektivno, a potom privatno prisvaja na temelju društvenih odnosa proizvodnje i vlasničkih prava – ne upada više nakon toga u tu stupicu.

Zašto pak sebe nazivam nepostojanim marksistom? Nakon što sam pokazao za što sve zahvaljujem Marxu, moram objasniti i zašto se često ljutim na njega i sebe označavam prije kao nepostojanog nego kao marksističkog marksista. Marx je počinio dvije teške pogreške. A one još i danas ometaju djelotvornost ljevice, posebno u Europi.

Marxova prva pogreška sastojala se u tome što nije dovoljno razmišljao o tome kako će njegova teorija utjecati na svijet. Njegova je teorija diskurzivno neobično snažna, toga je bio svjestan. Pa kako je onda moguće da nije nimalo razmišljao o tome da bi njegovi učenici, dakle ljudi koji su te uvjerljive ideje mogli pojmiti bolje nego prosječni radnik, moć koju im one pružaju mogli iskoristiti za to da se uzdignu iznad svojih drugova? Taj propust mogu još nekako Marxu i oprostiti, on, naravno, nije bio nikakav prorok.

Ali njegova je druga pogreška bitno teža – i nisam mu ju spreman oprostiti. Ona se sastoji u pretpostavci da se istina o kapitalizmu može naći u matematici njegovih modela, dakle da se može gotovo matematički dokazati. To je bila najgora medvjeđa usluga koju je mogao pružiti svojoj teoriji. Isti čovjek, koji nam je ljudsku slobodu prezentirao kao ekonomsku kategoriju prvoga ranga; isti znanstvenik, koji je radikalnu neodređenost uzdignuo u njen zakoniti rang u političkoj ekonomiji, poigravao se jako pojednostavnjenim algebarskim modelima kako bi iz tih jednadžbi, protivno svakoj pameti, dobio dodatne uvide u kapitalizam. Kako se Marx tu mogao toliko prevariti? Zašto nije zamijetio da ni iz kakvog matematičkog modela nikada ne može proizići istina o kapitalizmu, posve svejedno koliko stvaralac tog modela bio genijalan? Pretpostavljam da je Marx znao što čini. Moralo mu je biti jasno da se jedna obuhvatna teorija vrijednosti ne može smjestiti u jednom matematičkom modelu i da se mora respektirati ozbiljna ekonomska teorija da su pravila nečega neodređenoga i sama neodređena.

Uvijek posljednja riječ o svemu To pak priznati značilo bi prihvatiti da njegovi “zakoni” nisu nepromjenljivi. Morao bi dopustiti konkurentske glasove u sindikalnom pokretu da njegova objašnjenja nisu neograničeno točna i da će do izvjesnog stupnja uvijek ostati provizorna. Njegova odlučnost da je uvijek htio imati posljednju riječ o svemu nešto je što Marxu ne mogu oprostiti. Kako se pokazalo, iz toga su slijedili sklonost autoritarnosti i niz pogrešnih procjena, koje naknadno djeluju i danas i suodgovorne su za nesposobnost ljevice da pruži konstruktivne poticaje.

Otišao sam 1978. studirati u Englesku. Šest mjeseci nakon toga pobjeda Margaret Thatcher trebala je zauvijek promijeniti Britaniju. Kao mladi ljevičar tada sam podlegao grandioznoj pogrešnoj procjeni: pretpostavio sam da Thatcheričina pobjeda može u sebi imati nešto dobro. Šok koji će ona izazvati među britanskim radnicima i srednjim slojevima omogućit će ljevici da formulira radikalni plan i provede ga u djelo. Čak i kad se broj nezaposlenih pod Thatchericom udvostručio i potom utrostručio, još sam se uvijek nadao da će se obistiniti Lenjinova maksima “što gore, to bolje”. Život je postajao sve teži, suroviji, za mnoge i kraći. I naslutio sam da sam nasjeo jednoj zabludi: stvari su se mogle sve više pogoršavati, a da nikad ne postane bolje. Nada da bi pogoršanje stanja automatski vodilo preporodu ljevice nije bila ništa drugo nego – nada.

Umjesto toga ljevica je svakim zavrtanjem recesijskog vijka postajala sve nesposobnijom da pruži uvjerljiv odgovor. Radnička se klasa rascijepila: jedni su ispadali iz društva, drugi su morali prihvatiti neoliberalni mentalitet kako bi preživjeli. Tako su bili integrirani.

Umjesto da radikalizira društvo, recesija je razarala mogućnost radikalne, progresivne politike. Jednom je postalo gotovo nezamislivo da bi s onu stranu onoga što tržište određuje kao “pravu cijenu” trebale postojati i druge vrijednosti. Lekcija kojoj me Thatcher podučila s obzirom na dugotrajnu recesiju prati me i danas kroz europsku krizu. Thatcher mi je pokazala da je moguće spriječiti svaki pokušaj emancipatorske politike ako se društvo zagadi mržnjom i zavišću. Na temelju tog iskustva rado dopuštam da mi neki kritičari na ljevici predbacuju jedan grijeh: grijeh što ne predlažem nikakav radikalni politički program koji pokušava iskoristiti priliku da svlada kapitalizam u Europi, poništi monetarnu uniju i oslabi Europsku uniju kartela i bankara koji su bankrotirali.

Da, rado bih slijedio takav plan, ali nisam spreman dvaput počiniti jednaku pogrešku. Što bi donijelo to da se danas ukine eurozona ili čak cijela Europska unija kad kapitalizam čini sve što može da potkopa eurozonu, EU i čak samoga sebe? Grčki, portugalski ili talijanski izlazak iz eurozone brzo bi doveo do fragmentacije europskog kapitalizma i njegova posljedica bila bi vrlo nazadna regija obilja sjeverno od Alpa, dok bi ostatak Europe ponovo bio zahvaćen zlokobnom stagflacijom. Tko bi pak profitirao od takve situacije? Emancipatorska ljevica? Ili nacisti iz Zlatne zore? Nemam nikakvu dvojbu o tome tko bi iz toga proizišao kao pobjednik. U svakom slučaju, nisam spreman pripremati put nekoj postmodernoj verziji 1930-ih godina. Ako to znači da mi, nepostojani marksisti, moramo spašavati europski kapitalizam, neka bude tako – ne iz ljubavi prema Bruxellesu ili Europskoj centralnoj banci, nego jednostavno kako bismo broj žrtava krize održavali što manjim.

Još nespremni Elite Europe danas se ponašaju kao da opet ne razumiju ni prirodu krize, za koju moraju biti odgovorne, ni njene posljedice za budućnost. Atavistički ustraju na tome da opljačkaju račune slabih i onih bez imutka, ne bi li time začepili rupe što zjape u financijskom sektoru. Dok one neće da priznaju realnost i stoga su sasvim zbunjene onim što se zbiva, i ljevica si mora priznati da bezdan, što će ga slom kapitalizma otvoriti u Europi, mi trenutačno nismo spremni premostiti nekim socijalističkim sustavom koji funkcionira.

Naš zadatak trebao bi se stoga sastojati u prvom redu u tome da pripremimo analizu koja će biti razumljiva i nemarksističkim Europljanima, onima koje su zavele sirene neoliberalizma. Drugo, trebamo nastojati da iz te analize proiziđu prijedlozi za stabilizaciju Europe – kako bi se zaustavila spirala nazadovanja, od koje, na kraju krajeva, profitiraju samo fanatici.

Svoje izvode htio bih završiti vrlo osobnom ispoviješću: poznajem opasnost da se, razočaran time što najvjerojatnije kraj kapitalizma sam neću doživjeti, tješim zadovoljstvom time što sam u međuvremenu prihvaćen u “finom društvu”. U ponekoj prilici taj se osjećaj samozadovoljstva već počeo uvlačiti u mene – to je ružan, otrovan osjećaj.

Svoje osobno dno doživio sam na jednom aerodromu. Nekakva solventna organizacija pozvala me da održim načelan govor o europskoj krizi i kupila mi idiotski skupu kartu za prvu klasu. Na putu natrag kući bio sam umoran i već imao nekoliko letova za sobom, do svog izlaza prošao sam pokraj dugačkog reda putnika koji su čekali na let u ekonomskoj klasi. Odjednom sam s užasom primijetio s kakvom sam lakoćom prihvatio pomisao kako je posve opravdano da prolazim mimo “običnog puka”. Postalo mi je jasno kako čovjek lako može zaboraviti ono što je moja ljevičarska svijest uvijek znala: da se ništa bolje ne reproducira od lažnog osjećaja opravdanosti. Kad sklapamo saveze s reakcionarnim snagama – što bismo trebali učiniti kako bismo stabilizirali Europu – izlažemo se opasnosti da se integriramo i apsorbiramo.

Radikalne ispovijesti poput ove ovdje vjerojatno su protuotrov protiv onih mehanizama koji nas suviše olako pretvaraju u transmisijske kotačiće. Kad se upuštamo u saveze sa svojim političkim protivnicima, moramo izbjegavati da postanemo poput socijalista, koji nisu uspjeli promijeniti svijet, ali su bili jako uspješni u tome da poboljšaju svoje vlastite životne prilike. Umijeće se sastoji u tome da izbjegavamo maksimalne revolucionarne zahtjeve, koji na kraju pomažu samo neoliberalima. A da ujedno imamo u vidu imanentne nedostatke kapitalizma, dok ga – iz strateških razloga – pokušavamo spasiti od njega samoga.