Psihijatar iz Amerike Esad Boškailo, rođen u Počitelju, ispričao je u novom broju Nacionala kako je do 13. travnja 1993. vodio sanitet HVO-a na području Počitelja, da tog dana bude uhapšen, i do travnja sljedeće godine, 1994., zatočen u šest logora i zatvora HVO-a. O tome je, u suautorstvu s američkom novinarkom Juliom Lieblich, na engleskom objavio potresnu knjigu, “Ranjen i budan”, čiji je prijevod na bosanski ovih dana objavio sarajevski izdavač “Dobra knjiga”.

Esad Eso Boškailo rođen je u Počitelju 1959., a Medicinski fakultet završio je u Sarajevu 1984. godine. Do rata je radio u Čapljini kao liječnik, a nakon napada srpskih snaga na BiH priključio se HVO-u i organizirao sanitet na području Čapljine i Počitelja. HVO ga je zarobio u travnju 1993. pa je bio zatočen u šest logora HVO-a, među kojima su i oni najzloglasniji: Dretelj, Heliodrom, Gabela, čapljinski silosi… Nakon oslobođenja i emigracije u SAD smogao je snage da prevlada teška sjećanja i psihijatrijski se specijalizira za liječenje traume. U intervjuu Nacionalovu novinaru Borisu Paveliću iznio je svoja iskustva te razmišljanja o tome kakve bi odnose trebalo graditi u BiH i na području bivše Jugoslavije.

Prepričao je kako je uhapšen. “Nas šestorica otišli smo u Zagreb, u konzulat BiH, pokušati pronaći pomoć u hrani jer je hrane već ponestajalo. Otišao sam s fronta, na kojem smo se s Hrvatima zajednički branili od četnika. Sjećam se da smo pjevali u autobusu. Ljudi su nas smatrali herojima. Pričali smo im kako se borimo. Bio sam cijelo vrijeme na frontu, nikako nisam išao kući. Bio sam liječnik i vodio sam sanitet za ovaj dio Hercegovine. Ali kad smo stigli u Zagreb, dobili smo vijest da hapse intelektualce u Čapljini. Bio je to šok”, ispričao je Boškailo, koji je u to vrijeme nosio odoru HVO-a.

“Kad smo čuli vijesti o hapšenjima u Čapljini, nas trojica odlučili smo se vratiti. Sjedio sam u autobusu s nekim tipom koji je izvadio nož i rekao: „Ideš ti dolje da kolješ balije? Prvi koji mi dođe, zaklat ću ga.“ Sreća da mu nisam rekao svoje pravo ime. Promjena se dogodila u nekoliko dana. Politika se promijenila i nametnula transformaciju i običnim ljudima. Kad sam došao i vidio što je, rekao sam supruzi: „Nećemo ostati u kući da me ne uhapse pred djecom.“ Znao sam da će me uhapsiti. Bježati nisam htio jer sam mislio da bi mi pobili ženu i djecu. Tako sam izašao u kafić u mom Počitelju u koji sam uvijek zalazio. Bilo je to 13. travnja 1993. Tu me zaustavilo tridesetak naoružanih mladih momaka.”

“Pravda je neophodna. Ona je početak i preduvjet pomirenja”, kaže Boškailo. “Pravda ide u dva pravca: potrebno je društveno pomirenje i individualna pravda. Ne može se ići naprijed dok se zločini ne priznaju, dok se ne izrekne isprika i dok se ne odgovori na pitanje hoćemo li i dalje živjeti u mržnji zato što netko ima ovakvo ili onakvo ime ili ćemo zajedno raditi, trgovati, ići u školu, razmjenjivati znanja, liječiti jedni druge i tako dalje.”

“Ne može se”, tvrdi, “govoriti da su sve tri strane iste. Nisu: u Sarajevu nije srušena pravoslavna crkva, u Banjaluci džamija jest. A u Sarajevu je bio rat, a u Banjaluci nije. U Počitelju je srušena džamija, a na bosanskoj strani Neretve nije srušena katolička crkva. Znači, moramo ipak govoriti o činjenicama. Moramo vidjeti što se dogodilo i zašto, da se ne ponavlja iznova našoj djeci, jer ljudi zaslužuju bolje od ubijanja.”

O Boškailovoj sudbini u logorima HVO-a, njegovoj knjizi “Ranjen i budan” i stajalištima o tome kako zaliječiti kolektivne traume te pomiriti ljude i društva, ali i o sudbini njegovog prijatelja i suborca iz Počitelja Sretana Kapetanovića Kape, čije je tijelo nakon njegova ubojstva pronađeno u grobnici na groblju u Splitu, pročitajte u intervjuu koji je Esad Boškailo dao novom broju Nacionala.