Mlada bjelovarska glumica Erna Rudnički, dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina, priča o glumačkim izazovima, odrastanju u manjoj sredini i perspektivi mladih u Hrvatskoj, ali i o ljubavi prema glazbi

Rijetki su glumci, a posebno u Hrvatskoj, koji već s prvom predstavom postignu velik uspjeh i zabljesnu na sceni. I ne samo to, nego za tu ulogu dobiju i tri važne nagrade u zemlji – na festivalima Gumbekovi dani i Festival glumca te prije dva tjedna i Nagradu hrvatskog glumišta. Upravo takav uspjeh dogodio se 27-godišnjoj Bjelovarčanki Erni Rudnički koja je tako postala najnagrađivanija hrvatska mlada glumica, što je posljednji put uspjelo Nataši Janjić, danas etabliranoj glumici. Erna Rudnički u predstavi “Nevjerojatan događaj” zagrebačkog KNAP-a, u režiji Ivice Boban, odigrala je čak osam uloga i oduševila kritiku i publiku. U toj predstavi četvero mladih glumaca – Filip Detelić, Anja Matković, Tara Rosandić i Erna Rudnički – transformirali su se pred publikom zavidnom vještinom, u dvadesetak likova koji su se jednog dana našli u vrtlogu turbulentnog događaja. Za Nacional je Erna Rudnički otkrila što nagrada predstavlja glumcu i može li mu pomoći u karijeri.

“NAGRADU JE SVAKAKO LIJEPO DOBITI i divan je osjećaj kada ti netko da priznanje za dobro obavljen posao. Pogotovo je velika stvar dobiti sve te nagrade na samom početku karijere. ‘Nevjerojatan događaj’ bila mi je prva predstava nakon završetka Akademije dramskih umjetnosti, pa su mi nagrade lijepa motivacija za dalje, dobar su doping za samopouzdanje bez kojeg je jako teško u ovome poslu. Isto tako, malo ti napuni budžet, ali od nagrada se ne živi. Nadam se da će mi se barem malo negdje odškrinuti vrata i da ću dobiti priliku više raditi jer mislim da je najbitnije skupljati iskustvo u nogama i što više raditi”, kaže 27-godišnja Erna Rudnički koja je imala sreću s ulogama. Osim ove za koju je “pokupila” nagrade, Erna Rudnički je cijelo prošlo ljeto provela u Zagrebu, igrajući u histrionskoj predstavi “Diogeneš”, i to čak tri uloge.

“Imala sam sreće jer u samo dvije predstave odigrala sam ukupno osam različitih uloga. U ‘Nevjerojatnom događaju’ uloge smo si svi, dakle mi glumci, zapravo pisali sami, a proizašle su iz zajedničkih improvizacija kroz koje nas je vodila redateljica Ivica Boban. Uloge se potpuno razlikuju, igram likove od mlade ruske plesačice u noćnom klubu pa sve do umirovljene antropologinje, predsjednice društva umirovljenika. Nakon te predstave moj drugi angažman bio je u Histrionima, u ‘Diogenešu’ redatelja Zlatka Viteza, u kojoj sam dobila tri uloge, i to muške i još k tome na kajkavskom dijalektu koji mi je bio dodatan izazov, s obzirom na to da sam iz Bjelovara. Tako da sam stvarno dobila lijepi prostor da bih mogla pokazati glumačke vještine i na tome sam jako zahvalna. Ne samo da sam dobila priliku raditi, nego i da se ‘izdivljam’ i uživam ‘k’o prase’ u poslu koji volim”, pojašnjava Erna Rudnički i odgovara na pitanje koliko činjenica da glumci u Hrvatskoj, posebno mladi, nemaju mogućnost odbiti ulogu, guši njihovu kreativnost. Ona misli da je najvažnije u svemu što radiš ne ići protiv sebe. “Nisam još bila u situaciji da odbijem uloge jer mi, iskreno, ne pršte ponude sa svih strana i sad mi se to čini kao luksuz, ali svakako mi je važno da stojim iza toga što radim”, priča glumica. Za Nacional je ocijenila situaciju u hrvatskom kazalištu.

“SITUACIJA JE KAKO GDJE, KAKO U KOJEM KAZALIŠTU, kako kome. Ali nije bajna, kako u državi, tako i u kulturi. Premalo se cijeni kultura i oni bitni ljudi ne shvaćaju koliko je ona važna za društvo i koliko je kazalište važno. Sve je manje respekta. Pomalo se i otvaraju vrata kazališta mladim ljudima, ali njih je sve više. Imamo pet akademija, što je previše, dolazi do hiperprodukcije glumaca, ali ne i poslova u kojima bi mogli dobiti priliku da se pokažu i dokažu. Nije sjajno, ali čini mi se da je ipak bolje od situacije u kojoj se nalaze neke druge vrste umjetnosti”, navodi Erna Rudnički koja trenutno igra u sva tri “glumačka medija”. Osim u kazalištu, igra i u filmu “Život je truba” te u televizijskoj seriji “Nemoj nikom reći”, čija se druga sezona upravo snima. Ta serija na poseban, drugačiji način, obrađuje tinejdžerske teme, nasilje, alkohol i drogu, koristeći grub govor, pa tako govori o stvarnom životu. Erna Rudnički vrlo je zadovoljna što je imala priliku sudjelovati u toj seriji i smatra da ona svojim sadržajem i vizualnim pristupom pomiče granice domaćih serija.

• ‘IMAMO PET AKADEMIJA, što je previše, dolazi do hiperprodukcije glumaca. Nije sjajno, ali čini mi se da je ipak bolje od situacije u kojoj se nalaze druge umjetnosti’

“Serija je pravo osvježenje i sviđa mi se što prikazuje hrvatske tinejdžere onakvima kakvi oni zaista jesu. Važno je da se prikažu neke stvari bez da su umotane u celofan. Dosad su uvijek tinejdžeri bili prikazani onakvima kakvo bi društvo htjelo da oni budu, pa mi je drago da konačno vidimo bar malo kako stvari zaista stoje. Zrcaljenje je super tehnika za osvještavanje problema”, govori glumica koja je do uloge u filmu “Život je truba”, čija je premijera održana prošlog tjedna, došla preko redatelja Antonija Nuića, njezina profesora na Akademiji.

“ANTONIO NUIĆ BIO MI JE PROFESOR na filmskoj klasi na zadnjoj godini Akademije, a te je godine radio i film, pa je meni kao i nekim kolegama s klase odlučio dati manje uloge i tako nam je pružio priliku da iskusimo filmski set, a i da si ujedno nešto zaradimo. Kod nas se dosta snima, s obzirom na to da smo mala zemlja, a i sve je više koprodukcija, što je super. Sve povezano uz film ide uzlaznom putanjom i to mi je jako drago”, izjavila je bjelovarska glumica. Odrastati u maloj sredini bilo joj je, kaže, neprocjenjivo iskustvo.

“Ponosna sam što sam imala prilike tamo odrastati jer mislim da je ljepše rasti u manjoj sredini i ne bih to mijenjala ni za što na svijetu. Naravno, puno se manje toga nudi, pa sam za mnogo stvari morala ‘potegnuti’ do Zagreba. U Bjelovaru kao glumica nemam nikakvu perspektivu i posao mi je vezan uz Zagreb, ali poznajem dosta ljudi, svojih vršnjaka koji su se nakon završenog fakulteta željeli vratiti u Bjelovar, pa ima nade, a i tamo se sve više stvari pokreće. Ali možda još uvijek premalo.

Ponosna sam što Bjelovarčani vole i cijene kazalište, imamo dosta jako i aktivno amatersko kazalište te BOK fest, kazališni festival koji je pokrenuo Goran Navojec, a sada već i imamo dosta glumaca iz Bjelovara”, kaže 27-godišnjakinja koja je dala svoje viđenje situacije u kojoj se nalaze mladi u Hrvatskoj. “Nedavno je istraživanje pokazalo da mladi u Hrvatskoj imaju gore izglede nego vršnjaci iz Ugande i Bangladeša, pa situacija nije dobra i ne znam kamo to sve ide i što nas očekuje.

Nadam se da svi ovi mladi koji bi mogli nešto pokrenuti neće pobjeći iz zemlje, ali preživljavanje je ovdje postala svojevrsna umjetnost. Kreativnost i mašta samo tako rade. Važno je znati što hoćeš, koji su ti prioriteti i što te veseli, i naravno trebaš imati sreće, ali mislim da ona ne dolazi sama od sebe”, rekla je Erna Rudnički kojoj su najveća inspiracija dobri i iskreni ljudi.

Jedan od njih je i glazbenik Tvrtko Hopek, s kojim je glumica već devet godina u vezi, a spojilo ih je upravo kazalište jer je Hopek, jedan od organizatora BOK festivala, radio glazbu za amatersku predstavu u kojoj je ona glumila. Ljubav prema glazbi Erna Rudnički odlučila je konkretizirati.

“GLAZBA MI JE ODUVIJEK JEDNA OD VAŽNIJIH STVARI u životu i ne bih mogla bez nje. Smatram da je znati slušati i čuti jako važno, možda najbitnije, u svemu. Ljubav prema glazbi gajim odmalena, išla sam i u glazbenu školu i svirala klavir jer, nažalost, u bjelovarskoj glazbenoj nije bilo harfe. Da je bila, možda bih danas bila harfistica, tko zna. Volim prebirati i po gitari i ukuleleu, ali najviše me veseli pjevanje i za to imam doma dobrog trenera jer je moj Tvrtko, osim što svira ‘sve živo’, prvenstveno pjevač. Uskoro se tome planiram posvetiti malo ozbiljnije. Trenutačno radimo na pjesmi koja će biti moj prvi singl, ali o tome više kada je objavim”, najavila je glumica. Ne želi govoriti previše o planovima jer je, kaže, naučila da u njenom poslu ne treba trčati pred rudo.