U subotu, 22. srpnja, na Malom Brijunu, usprkos prijetnji od nevera i oluja, održana je prva ovogodišnja premijera dvadesettreće sezone Kazališta Ulysses. Riječ je o Shakespeareovom „Othellu“, predstavi nastaloj u koprodukciji sa Sarajevskim ratnim teatrom SARTR i ukrajinskim umjetnicima, u režiji ukrajinske redateljice Oksane Dmitriieve. Suradnici na projektu su Rade Šerbedžija i Lenka Udovički, scenograf i kostimograf je Mykhaylo Nikolayev, a autorica glazbe Kateryna Palachova.

U fokusu priče su zavist, ljubomora, povjerenje, izdaja i, najvažnije od svega, ljubav. U ovoj predstavi, čiji je predložak Shakespeareov tekst, ratni veteran vraća se kući kao heroj, nakon što se zagledao u najmračnije ponore ljudske duše. “Preživio sam, ali dio mene je umro u borbi. Razumijem poraziti neprijatelja, ali ne znam živjeti među svojima. Teško je dobiti rat, ali jednako je teško dobiti mir“, riječi su jednog istinskog heroja koji je prošao rat.

U predstavi nastupaju članovi Sarajevskog ratnog teatra SARTR, Alban Ukaj, Snežana Bogičević, Jasenko Pašić, Maja Salkić, Davor Sabo, Adnan Kreso, tri gostujuća glumca – Ermin Bravo, Mehmed Porča i Mak Čengić, te hrvatska glumica Ana Marija Brđanović.

Suradnja Kazališta Ulysses i ukrajinskih umjetnika traje još od početka ruske agresije na tu zemlju. Kazalište Ulysses otvorilo im je svoja vrata, i u namjeri pružanja sigurnog i mirnog utočišta prošle godine organiziralo dva višednevna umjetnička kampa za njih, njihove obitelji i djecu. Prema riječima umjetničke direktorice Lenke Udovički, njihova suradnja nastavila se i kasnije, te je u tom duhu kazalište uputilo poziv redateljici Oksani Dmitriievoj i cijelom autorskom timu „Othella“ da dođu na Mali Brijun. Glavnu ulogu Otela igra bosanskohercegovački kazališni i filmski glumac Ermin Bravo, kojem je ovo izuzetno plodonosna godina. Naime, film „Hotel Pula“, u kojem također igra glavnu ulogu, nedavno je otvorio Pula Film Festival, a osim tog filma, i nekoliko će televizijskih serija u kojima također nastupa, svoju promociju doživjeti na Sarajevo Film Festivalu.

Ermin Bravo u posljednjih dvadeset godina iza sebe ima niz značajnih kazališnih i filmskih uloga, dobitnik je četiri Zlatna lovorova vijenca na Internacionalnom teatarskom festivalu MESS, kao i preko dvadeset drugih međunarodnih i regionalnih nagrada. Igrao je u produkcijama svih sarajevskih kazališta, kao i Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Ateljea 212, Bitef teatra, Beogradskog dramskog pozorišta, Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Ulysses na Brijunima. Na filmu je radio s priznatim redateljima poput Jasmile Žbanić, Angeline Jolie, Danisa Tanovića, Dine Mustafića i Semiha Kaplanoğlua. Filmovi u kojima je igrao osvojili su preko sedamdeset međunarodnih priznanja. Posljednjih šest godina radi kao glumački mentor na Talent Campusu Sarajevo Film Festivala. Kao scenarist i redatelj debitirao je filmom „Dah“, za koji je dobio Srce Sarajeva na SFF-u, kao i nagradu za najbolji kratki film na festivalu Cinelido u Italiji. Već dvadeset godina predaje glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.

NACIONAL: Ovo je očito vaša godina – film „Hotel Pula“, u kojem imate glavnu ulogu, otvorio je Pula Film Festival. Igrate ulogu bosanskog izbjeglice Mahira. Film otkriva drugo lice Pule, koju inače svi doživljavamo kao multikulturalni i otvoreni grad.

Rekao bih da je upravo to Pula oduvijek i bila, a mislim da je takva i danas. No Andrej Korovljev, redatelj filma, koji je Puležan, susretao se i s ovom drugom, mračnijom stranom Pule, na koju se želio kritički osvrnuti svojim filmom. Namjera mu je bila otkriti kako u Puli nije sve uvijek tako liberalno i ljevičarsko kako to možda izgleda sa strane. U tom kontekstu, u filmu je prikazao da se jedan dio građana prema izbjeglicama nije odnosio na posve korektan način. No, to ne znači da većina ljudi ipak nije prihvaćala izbjeglice sa suosjećanjem. Moje iskustvo Pule je zapravo oduvijek bilo vrlo pozitivno – ja sam u Pulu počeo dolaziti jako mlad, kao šesnaestogodišnjak, jer sam znao da želim upisati glumu. Dolazio sam u Pulu na radionice Međunarodnog kazališnog festivala mladih (MKFM). Svoje sam prve glumačke korake napravio upravo u Puli, a onda sam prije nekih šest-sedam godina počeo surađivati s Kazalištem Ulysses, u različitim koprodukcijama, u njihovim produkcijama i u predstavama na Brijunima. A evo, sada nastupam i u filmu o Puli, na Pula Film Festivalu, za Puležane – dakle moje veze s tim gradom su duboke i imam neki poseban odnos prema njemu.

NACIONAL: Jesu li se Puležani u publici malo uvrijedili zbog načina na koji su prikazani u filmu?

Mislim da su ljudi koji su gajili otvoreniji odnos prema izbjeglicama bili iznenađeni otkrićem da je toga u Puli uopće bilo. Reakcije na film su, naprotiv, bile sjajne, publika ga je pozdravila s ovacijama. U Arenu stane gotovo šest tisuća ljudi, to je stvarno veličanstven prostor i velika je čast imati premijeru u njemu. Kažu da je Arena rijetko toliko ispunjena, osobito kad se radi o domaćem filmu. Publika je sjajno disala s filmom, prepoznavala svoj grad, poznate lokacije, svoje priče, pa i sam Hotel Pula u kojem je film sniman, i u kojem smo mi bili smješteni dok smo ga radili. Čini mi se da su reakcije općenito jako pozitivne.

NACIONAL: Partnerica vam je mlada Nika Grbelja – kritičari su jako hvalili vašu međusobnu kemiju u filmu.

Nika je stvarno izuzetan talent – jako je mlada, a kada smo snimali film, tek je bila upisala prvu godinu Akademije. Za film je organizirana velika audicija i tražila se mlada glumica određenih karakteristika za tu ulogu. Bilo je mnogo kandidatkinja i u tom užem izboru bile su fantastične djevojke iz cijele Hrvatske, pa i regije, većinom studentice glume. Ali Nika se odmah isticala i vidjelo se da u njoj ima nešto posebno. I točno – neka kemija između nas dvoje postojala je od početka, još tijekom audicije, i mislim da su to redatelj i scenarist prepoznali. Doista smo jako lijepo surađivali na filmu. Nika je jako talentirana, vrijedna, ima neku posebnu životnu i glumačku inteligenciju i mislim da je ostvarila izuzetnu ulogu. Uvjeren sam da se radi o budućoj zvijezdi, ne samo hrvatskog, već i regionalnog filma. Predviđam da će je redatelji iz regije, nakon što vide film „Hotel Pula“, uskoro angažirati u svojim budućim projektima. Ne sumnjam da će ostvariti blistavu karijeru.

NACIONAL: Film će biti prikazan i na Sarajevo Film Festivalu?

Trebao bi biti, i tome se posebno radujem, jer se radi o istarskoj, ali i o bosanskoj priči. Veseli me što će ga vidjeti i publika u Bosni i Hercegovini, čini mi se da će film, i ta izbjeglička priča, jednako kao i u Puli, i u Sarajevu biti toplo prihvaćena.

NACIONAL: Na Sarajevo Film Festivalu bit će prikazane i dvije televizijske serije u kojima nastupate. Dakle, doista plodonosna godina. O kojim se serijama radi?

Izlazi serija Jasmile Žbanić „Znam kako dišeš“, koja će u Sarajevu imati svoju promociju. A druga je serija „Poziv“, po scenariju Marka Popovića i Ive Mitrović, u režiji Marka Đilasa, koju sam radio u Beogradu. Na festivalu predstavljamo i seriju „Ježevi u magli“ na kojoj sam radio sa svojom kolegicom Džanom Pinjo, koju čeka snimanje na proljeće, dok bi ove prve dvije trebale ići u televizijsku distribuciju najesen.

NACIONAL: „Othello“ je, nakon brojnih oluja i nevera po Istri, ipak imao premijeru u subotu, 22. srpnja. Kako je prošla premijera, kako je reagirala publika?

Jako su lijepe reakcije, publika je disala s nama, smijala se, plakala. Što više očekivati od jedne predstave? Nadam se da će nas vrijeme poslužiti i na ostalim izvedbama i da će publika doći u što većem broju.

‘Othello’ je nastao u koprodukciji sa Sarajevskim ratnim teatrom SARTR i ukrajinskim umjetnicima. FOTO: Press

NACIONAL: Predstavu je režirala ukrajinska redateljica Oksana Dmitriieva. Kako je izgledala suradnja s njom i njenom ekipom? Koliko je poznato, probe su se dulje vrijeme održavale u Sarajevu.

Točno, ona i cijeli njen autorski tim stigli su prije gotovo dva mjeseca. Zapravo, Oksana je prvo došla organizirati audicije, a nakon toga i sudjelovati na probama. Oni su stigli iz Harkiva, iz rata, kako bi u Sarajevu radili na predstavi. Odrađivali bi probe, a onda čitali vijesti o tome što se događa u Ukrajini, što je s njihovim najmilijima, s njihovim prijateljima i bliskim kolegama, piscima, spisateljicama, glumcima – koji ginu. Mi smo se trudili da se osjećaju dobrodošlo i ugodno u Sarajevu, i da što manje misle o stradanjima koja se zbivaju u njihovoj domovini. Željeli smo da im taj proces stvaranja nove predstave bude što ljepši i opušteniji, i da u toj magiji teatra i kreativnosti zaborave na surovu stvarnost. Naime, mi i sami znamo što znači biti u ratu, znamo i što znači kada ti kolege umjetnici pruže ruku izvana, što znači kada znaš da nisi sam i zaboravljen, da tvoja tragedija nije samo tvoja. Kao i da nisi ostavljen na milost i nemilost inertne Europe koja gleda na ta ubijanja i smrt, a zapravo konkretno ne radi ništa.

NACIONAL: Doista, moglo bi se povući puno paralela s onime što se događalo u Hrvatskoj, a osobito u BiH. Morao se dogoditi genocid u Srebrenici da svijet konačno odreagira, i to je onda učinila Amerika, a ne EU.

Točno tako. Hrvatska i BiH su možda posljednje zemlje u Europi koje su relativno nedavno iskusile rat. A sada se sve to isto događa u Ukrajini, u srcu tog najciviliziranijeg kontinenta na planeti. Ovo, naravno, govorim pod navodnim znacima, jer ista ta Europa ponovo pušta da se događaju nezamislivi zločini. U ratu se borimo za prave vrijednosti, za slobodu, za vladavinu prava, za pravdu. No onda, jednom kada taj rat prođe, osvijestimo da smo možda bili samo pijuni nekih velikih kapitalističkih sila i geopolitičkih strategija – i tek tada dolazi do psihičkog razdora u ljudima. Kada posumnjaju da sve te smrti, ti ubijeni ljudi koje iskapaju iz masovnih grobnica, da sve te patnje zapravo nisu imale nikakvog smisla. I onda svatko od nas ostaje sam, sa svojim osobnim gubitkom, sa svojom boli i traumama. A političari, huškači, nastavljaju krasti.

NACIONAL: U tom je smislu osuvremenjen i Shakespeareov „Othello“, koji zapravo govori o povratku ratnika kući i traumama ljudi koji su preživjeli strahote. Kako je to preneseno na „Othella“?

Vrlo lako. To je Shakespeare, u svoj svojoj genijalnosti i dubokom shvaćanju svijeta i civilizacije, još davno ugradio u svoj tekst. To su drame koje su, ne bez razloga, univerzalne, i igraju se stalno, na svim svjetskim pozornicama. Zato jer je Shakespeare, kako on kaže, uhvatio oblik i otisak svijeta. To su svevremene priče. U „Othellu“, u našoj priči, radi se o veteranima koji se vraćaju iz rata, žive o vojarni i pokušavaju se snaći u novom, mirnodopskom životu i vrijednostima. I onda jedan ratni drug pobudi u drugom PTSP i ljubomoru.

NACIONAL: A onda stradaju žene. Kako kod Shakespearea, tako i na našim prostorima.

U predstavi Maja Salkić, koja igra Emiliju, izgovara rečenicu „Kada se muškarci vrate iz rata, naš rat tek počinje“. Svaka četvrta žena je žrtva obiteljskog nasilja. Na našim prostorima ogroman se broj žena, pored vlastitih ratnih trauma, suočavaju i s PTSP-om svojih supruga. To je tabu tema o kojoj većina žena šuti, a s kojom se većina muškaraca ne želi suočiti. Jer patrijarhat prije prašta nasilje, nego slabost.

NACIONAL: To je nešto što su ratni veterani u BiH i u Hrvatskoj prošli, a Ukrajinu to tek čeka. Ima li načina da se ta situacija nekako olakša tim ljudima?

O tome razmjenjujemo iskustva s našim ukrajinskim prijateljima i kolegama – pokušavamo im reći što ih čeka, ne želeći ih previše isprepadati ili baciti u očaj. I ja se sam nosim sa svojim traumama – bio sam mlad dok je trajao rat u BiH i četiri godine proveo sam u okruženom Sarajevu bez struje i vode, najčešće gladan. No, iz tog vremena nosim i neka jaka lijepa sjećanja, jer se tada budio jedan izuzetan umjetnički eros. Pamtim to vrijeme po najvećem valu nevjerojatne umjetničke kreativnosti koju smo ikada imali u Sarajevu, s najvećim brojem premijera u kazalištima.

NACIONAL: A tada je, pod granatama, osnovan i Sarajevo Film Festival.

Tako je, a predstave su se igrale pod uzbunama, uz pomoć agregata. Igrali smo predstave pod svijećama, a publika je masovno dolazila. I ja sam dolazio, riskirajući život da pogledam predstavu. Te trenutke katarze neću nikada zaboraviti. Na primjer, kada sam gledao sarajevsku antiratnu „Kosu“, na kojoj bi svi – i publika i glumci – izašli na scenu i plesali, a glazbenici bi svirali glasnije, da se ne čuju eksplozije granata. To je nešto što je mene odredilo u životu i ja sam tada odlučio da ću postati glumac. Želio sam biti dio tog svijeta i želio sam svoje iskustvo moći prenijeti i podijeliti s drugima. Zato sam tu. Mi smo ta naša ratna iskustva pokušali ugraditi u ovog našeg „Othella“.

NACIONAL: Vaša partnerica je jedina glumica iz Hrvatske, Ana Marija Brđanović – jeste li se znali otprije i kako ste kliknuli?

Znali smo se još od prošle godine. Naime, radili smo zajedno „Shakespeare ljetne noći – varijacije“ Kazališta Ulysses – ja sam uletio u tu predstavu kao zamjena. Ana Marija je igrala u predstavi, no u njoj nismo imali zajedničke scene. Sada radimo zajedno, što je sjajno iskustvo. Ona je jedna zanimljiva mlada glumica, koja je upravo završila Akademiju u Rijeci. Ima veliki potencijal i nadam se da će joj ova uloga biti odskočna daska za dalje.

NACIONAL: Kazalište Ulysses na Brijunima već je dvadeset i tri godine jedinstveno mjesto okupljanja ponajboljih glumaca, redatelja, glazbenika i umjetnika iz regije. Koliko vama takva vrsta suradnje u profesionalnom smislu znači i koliko su takve produkcije motivirajuće?

Znači mi jako puno. Imao sam sreću da od početka karijere puno radim u regiji, danas između Beograda i Sarajeva, čak trenutno i više u Beogradu. Dugo surađujem i s hrvatskim umjetnicima – već šest-sedam godina radim s ekipom Kazališta Ulysses, snimao sam i različite filmove u Hrvatskoj, primjerice s Danom Budisavljević, zatim jednu televizijsku seriju s Daliborom Matanićem, radio sam Magellijevog „Hamleta“ u Dubrovniku i još dosta toga. Zapravo, imam sreću da dosta radim u regiji i na koprodukcijama, znam puno kolega i taj bivši jugoslavenski prostor mi je blizak. Mi umjetnici ga integriramo svojom suradnjom, jer se radi o istom kulturnom i jezičnom prostoru. Govorimo malo različitim jezicima, ali naš mentalitet i kultura su nešto što nas spaja, ma koliko se političari trudili da nas razdvoje, to im neće tako lako uspjeti.

NACIONAL: Kako u tom smislu živi Sarajevo – koliko su te etničke podjele o kojima govore političari doista vidljive i problematične? Osjećate li ih vi u svojim krugovima?

Ne. Podjele ne osjećam, jer je, između ostalog, Sarajevo jedan od gradova u kojem je bilo najviše miješanih brakova u bivšoj Jugoslaviji. Sama ta činjenica nešto govori o tom gradu. Multikulturalnost i multietničnost imaš i u krevetu i u dnevnom boravku. Ne može te nitko izmanipulirati da mrziš drugoga, kada ti s tim drugim imaš djecu. Ta multikulturalnost i multinacionalnost nije kod nas ideja, nije nešto što je nametnuto, nama je to prirodno, imanentno, mi to živimo.