Drama HNK u Zagrebu priprema za 11. ožujka svjetsku praizvedbu dramskog teksta „Povijest pčela“ prema romanu norveške autorice Maje Lunde. Riječ je o koprodukciji zagrebačke nacionalne kazališne kuće s Norveškim narodnim kazalištem iz Osla. Redatelj je Erik Ulfsby, direktor tog kazališta, dramatizaciju je uradila Ingrid Weme Nilsen, a tekst je na hrvatski prevela Anja Majnarić. Knjiga „Povijest pčela“ Maje Lunde jedan je od najčitanijih romana 21. stoljeća, a upečatljivo govori o brzom sagorijevanju ljudske civilizacije, ekološkim promjenama i dezintegraciji tradicionalne obitelji. Politički osviješten, istovremeno svjedoči o čovjekovoj veličini i krhkosti u odnosu na mnoštvo nepoznanica koje nudi priroda. Riječ je o ekološkom triptihu koji prikazuje 19. stoljeće kao doba velikog napretka znanosti, zatim sadašnjost u kojoj se realizira prijetnja vezana uz katastrofičnu budućnost, dok se u budućnosti događaju i aktiviraju sve posljedice prijeteće sadašnjosti, sveopća glad i totalitarni režim. Razdoblje prošlosti predstavlja priču o Williamu, kojega igra Luka Dragić, i njegovoj obitelji u Engleskoj 1852. godine. William je u mladosti htio biti znanstvenik, od čega je morao odustati i posvetiti se prehranjivanju brojne obitelji. Malodušan je i depresivan, a supruga Thilda s kojom ima sedam kćeri i jednog sina u vječnom je strahu od gladi. Williama iz malodušnosti podiže rad na knjizi o pčelama. S kćeri Charlotte posvećuje se izgradnji novog tipa košnice. Sadašnjost u drami je godina 2007., radnja je smještena u američku saveznu državu Ohio, a tim razdobljem dominira lik Georgea koji je uzgajivač meda i pčelar. Jednoga dana pčele netragom nestaju i taj događaj protumačit će se kao poguban za ljudsku vrstu. Fenomen koji se naziva „poremećaj raspada pčelinjih kolonija“ ima svoje prvo očitovanje upravo na Georgeovoj farmi. U osnovi ove priče je sukob oca i sina Toma koji želi studirati i baviti se novinarstvom, dok George, igra ga Siniša Popović, u njemu vidi nastavljača obiteljske tradicije uzgoja pčela. Treće razdoblje je godina 2098., a mjesto radnje je Kina. Kako nema više pčela, Tao, koju igra Zrinka Cvitešić, i njezino cijelo selo rade na mukotrpnom i teškom poslu ručnog oprašivanja stabala. Na svako stablo na koje se Tao penje treba potrošiti točno odmjerenu količinu peluda jer potrošnja prevelike, kao i premale količine peluda nosi sa sobom disciplinske mjere smanjenja plaće. Nakon što se izgubio njezin trogodišnji sinčić, Tao kreće u opasnu potragu.

Glumci HNK Zagreb tijekom proba: Ksenija Marinković, Siniša Popović i Silvio Vovk; Zrinka Cvitešić i Siniša Popović. FOTO: Mara Bratoš

William, George i Tao simboliziraju povijest pčela, od njihova pripitomljavanja i pojave modernog pčelarstva do njihova nestanka te zamjene ljudima i strojevima. Ono što prijeti postati najvećom ekološkom katastrofom stvara priču koja miješa povijesne činjenice i distopiju. Scenograf je Even Børsum, kostimografkinja Ingrid Nylander, dizajner svjetla Torkel Skjærven, a autor glazbe Ivan Colarić.

Erik Ulfsby je 51-godišnji glumac i redatelj, rođen u Oslu, gdje je i diplomirao na norveškoj nacionalnoj dramskoj akademiji. Ravnatelj je Norveškog narodnog kazališta od 2011. godine. O radu na predstavi „Povijest pčela“ i pitanjima koja ona otvara govorio je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: U HNK-u Zagreb režirate “Povijest pčela“ Maje Lunde, a ovo je svjetska premijera. Kako to da taj roman nije adaptiran za kazalište u Norveškoj, s obzirom na to da je autorica Norvežanka? Kako se osjećate radeći na ovoj predstavi?

Točno je da je to svjetska premijera, ali moram naglasiti da je to svjetska premijera dramskog uprizorenja, s obzirom na to da sam u Norveškoj već radio verziju te predstave u kolaboraciji s norveškim nacionalnim baletnim ansamblom. Bila je to potpuno drukčija izvedba, ova verzija u Zagrebu svakako je prva kazališna koja se izvodi u svijetu. Uživao sam u svakom aspektu nastajanja ove predstave i mislim da je jako bitno ispričati ovu priču, pogotovo u svijetu u kojem trenutačno živimo. Svjedočimo mnogim promjenama i bilo mi je uzbudljivo, ali i izazovno raditi na tematici koja me istinski interesira.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje dvaju kazališta? Koje su prednosti ovakvog posla?

Mislim da je jako važno razumjeti i shvatiti kako drugi ljudi percipiraju i vide stvari. To je također veliki dio same Majine priče – podignuti pogled i vidjeti kako stvari funkcioniraju u drugim dijelovima svijeta. Bio sam jako sretan što ću raditi u Zagrebu, bilo mi je važno upoznati vaše glumce i vidjeti kako hrvatski glumci pristupaju predstavi, kazalištu, umjetnosti i to je ono što me na kraju najviše i inspiriralo i od čega uvijek najviše naučim.

NACIONAL: Priča je toliko aktualna, prati tri narativa, tri priče – iz 19. stoljeća, danas i u ne tako dalekoj budućnosti. Svim pričama zajednička je povezanost čovjeka i prirode, ali i tragedije koje uz to idu. Što vam se najviše svidjelo u tom romanu?

Velika snaga ovog romana jest u ispreplitanju i spajanju triju zasebnih priča te kreiranju nove, zasebne četvrte priče. A ta četvrta priča osvještava činjenicu da je zapravo sve spojeno i da se vremena, kontinenti i ljudi spajaju u jednom svijetu i vremenu u kojem trenutačno živimo. Nikad ne znaš koji dio slagalice ne smiješ izostaviti i upravo zato me i fascinirala ta priča o nestajanju pčela, koja se globalno počela pričati i spominjati početkom novog milenija, a iz koje smo zapravo shvatili da njihov nestanak može utjecati ne samo na prirodu, već i na sve nas.

NACIONAL: Koliko poštujemo prirodu, je li se naša percepcija klimatskih promjena poboljšala tijekom posljednjeg desetljeća? Jesmo li dovoljno svjesni važnosti zaustavljanja propadanja Zemlje?

Sa sigurnošću mogu reći da nismo dovoljno svjesni koliko je to tema bitna. Stvari se mijenjaju nikad brže i drastičnije. Samo iz svog života u Norveškoj mogu zaključiti i vidjeti koliko se klima promijenila. Sada skoro uopće nemamo zimu. Sjećam se svoga odrastanja i igranja po snijegu. Nisam mogao zamisliti da snijeg ne pada, a sada ga rijetko viđam. Uz to, vidimo kako ribe nestaju iz naših jezera i alarmantna upozorenja, a ne znamo što trebamo činiti. Mislim i da životinje igraju jako veliku ulogu u cijeloj toj priči. One nam moraju biti i jesu veliki pokazatelj. Recimo, na pamet mi trenutačno pada tsunami koji se dogodio na Tajlandu 2004. Nekoliko minuta prije nego što je val udario obalu, mnogo životinja krenulo je instinktivno prema planini jer su znale i osjećale i prije samog udara da nešto loše slijedi. Na to se upravo nadovezuje i Majin dio priče vezan uz nestanak medvjeda iz naših šuma, koji svi misle da se događa bez razloga, a iza toga stoji veći problem. Moramo povećati trud, jer mi sami diktiramo kako će nam biti.

‘Trebat će dosta raditi kako bi se sve u kulturi vratilo na stanje koje smo imali prije pandemije’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Priča o budućnosti pokazuje nedostatak hrane, a hrana je najveća imovina, najveći resurs. Vjerujete li da će se svijet suočiti s velikim previranjima u vezi s nedostatkom hrane?

Da, vrlo vjerojatno. Nikad nismo bili mnogobrojniji i siguran sam da će doći do nedostatka hrane, vode i mislim da je to jedan od velikih izazova pred nama. Možemo s tim povezati i dio Majine priče o postapokaliptičnoj budućnosti, a koji nas upozorava na mogućnost da će samo dio ljudske vrste preživjeti. Ne znamo kako bismo to mogli zaustaviti ni kojim snagama, ali je to svakako mogućnost koja nas treba zabrinjavati i na koju trebamo misliti sada, a ne kada se pojavi i kada bude prekasno.

NACIONAL: Kolaps kolonije utječe na cijeli planet i samo pokazuje koliko smo svi povezani. U tom smislu možemo govoriti o situaciji u Ukrajini i ruskoj invaziji koja je solidarno okupila cijeli svijet, jer sve nas pogađa. Ruku pod ruku s kolapsom kolonije ide i kolaps obitelji, slažete li se? Kolika je uloga obitelji u današnjem svijetu?

Obitelj je početno mjesto iz kojeg se svi razvijamo i iz kojeg svi „počinjemo“, bilo da je velika, mala, kompleksna, teška ili pak puna ljubavi. Snaga Majinog romana upravo leži u tim obiteljskim odnosima i željama koje imamo za buduće generacije, da budu sretne, zdrave i da mogu uspjeti u životu. Mislim da je briga za djecu i briga za svaku buduću generaciju nešto čemu teži svaki roditelj, ono nešto što je ljudsko – duboko u svima nama. Maja je uspjela ukomponirati taj dio priče u posve suprotnu priču – onu o kolapsu – i mislim da upravo to odvaja ovu priču od ostalih i čini je posebnom.

NACIONAL: Roman prikazuje izazove obitelji, odnose među članovima i složenu dinamiku. Koliko vam je važno baviti se tom temom, što vam znači obitelj?

Za mene, obitelj je sve na svijetu. Imam četvero djece, točnije, četiri dječaka koja, naravno, volim više od svega. Vjerujem da je to slučaj kod svakog roditelja. Svaki čovjek u obiteljskim odnosima opisanima u ovoj priči može naći dio u kojem se pronalazi, koji ga dotiče i koji osjeti. Radi se o snovima, propalim snovima, konfliktu interesa s kojim mislim da se susreće svaka obitelj, bez obzira na vrijeme u kojem živi.

NACIONAL: Kako je vaša kazališna obitelj preživjela pandemiju, ide li sada nabolje? Hoće li biti velikih posljedica nakon dviju godina covida u kulturi?

Upravo toga se bojim, da će biti jako velikih posljedica. Iskreno se nadam da te posljedice neće biti razorne. U Norveškoj trenutačno nemamo restrikcije vezano uz publiku, ali svejedno vidimo da se ljudi ponašaju drukčije i da nisu jednako opušteni kao prije. Svakako ih razumijem jer su im već neko vrijeme ostali ljudi predstavljani kao prijetnja i to je osjećaj koji, bojim se, neće tako skoro iščeznuti i trebat će za to vremena. U Norveškoj, kazališta su bila apsolutno zatvorena skoro osam mjeseci i mislim da će trebati godine da se vratimo na staro. Također, strah me je da će korištenje mobitela, novih komunikacijskih kanala, platformi pogotovo, utjecati na kulturu. Siguran sam da će donijeti i nešto dobro, ali moramo biti svjesni i oprezni u brizi o biti same kulture i trebat će dosta raditi kako bi se to vratilo na stanje koje smo imali prije pandemije.

Predstava ‘Povijest pčela’ radi se prema istoimenom hit-romanu norvežanke Maje Lunde