Prije 20 godina Eric Moussambani postao je globalna zvijezda nakon što je olimpijsku utrku na 100 metra slobodno u Sydneyju plivao tako sporo da se činilo da će se utopiti.

Moussambani je bio prvi plivač iz Ekvatorijalne Gvineje koji se natjecao na Olimpijskim igrama.

“Na kraju utrke bio sam zahvalan jer sam zastupao svoju zemlju i jer sam uspio završiti tih 100 metra, što nisam nikad prije”, rekao je Moussambani na njezinu dvadesetu godišnjicu.

Moussambani se nije natjecao protiv vrhunskih plivača, nije ispunio normu, već je na Igre stigao kao korisnik olimpijskog programa s ciljem promocije razvoja sporta.

U kvalifikacijskoj utrci u Sydneyju bio je u grupi s još dvojicom plivača, iz Tadžikistana i Nigera, ali su obojica diskvalifcirana zbog pogrešnog starta. Moussambani je ostao sam u bazenu.

Žustro je počeo, ali ubrzo se njegovo plivanje pretvorilo u borbu s vodom. Gledatelji, njih 17.000, gromoglasno su ga nosili do cilja. Ondje je stigao za nešto manje od dvije minute.

Istoga je dana Nizozemac Pieter van den Hoogenband u polufinalu s 47.84 sekunde oborio svjetski rekord.

Nisam znao plivati

Ali je Moussambani postao miljenik. Svjetski mediji, fanovi i sponzori prihvatili su “Erica Jegulju”. Brzo se saznalo da je plivati naučio nedugo prije Olimpijskih igra, a 50-metarski bazen prije Sydneya nije nikad ni vidio.

“Počeo sam učiti plivati s 19, 20 godina s lokalnim ribarima”, kaže danas.

Kad je čuo da plivački savez Ekvatorijalne Gvineje traži plivače, prijavio se.

Odaziv nije bio masovan. “Bilo nas je dvoje, ja i jedna djevojka”.

“Predsjednik Olimpijskog odbora Fernando Minko došao je vidjeti kako plivam pa sam skočio u bazen i počeo micati nogama. Njemu je to bilo dovoljno i rekao nam je da idemo na Olimpijske igre u Australiju”.

“Bilo je to samo dva mjeseca prije otvaranja. Nisam ni znao gdje je Australija. Nije bilo ni trenera. Zamolio sam gospodina iz obližnjeg hotela da mi pomogne u treningu. Rekao je da može, ali samo od pet do šest ujutro jer bazen nakon toga otvoren jedino gostima”.

Plivački objekti u Sydneyju otvorili su mu oči.

“Kad su mi pokazali 50-metarski olimpijski bazen, činio se golemim. Nikad nisam vidio toliki. Na treningu u Sydneyju nijednom nisam došao do kraja”, rekao je.

“Iskreno, nisam znao plivati”.

Sve do utrke nije imao ni opremu.

“Trener iz Južne Afrike me vidio u bermudama koje sam kupio u ‘second-hand shopu’ i s ručnikom i pitao me: “A kamo ti ideš?”. Plivati, odgovorio sam. Rekao mi je da izgledam kao da idem na plažu i da će me diskvalificirati zbog nepropisne opreme. On mi je dao plivački kostim i naočale”.

Olimpijski duh 

“Naravno da je poslije utrke bilo izrugivanja, ali drugi ljudi su me utješili i objasnili mi da nisam bio pripremljen, nisam trenirao kao drugi, ali da sam simbol snage olimpijskog duha”.

Ta utrka mu je promijenila život.

“Radio sam mnoge reklame u Japanu i u Australiji. Putovao sam”, rekao je.

Postao je i simbol plivanja u Ekvatorijalnoj Gvineji, koja danas ima dva olimpijska bazena.

“Danas sam jedan od trenera u nacionalnom plivačkom savezu, život mi se potpuno promijenio. Radim na tome da naša zemlja ima dobre plivače”.

“Ako ništa drugo, barem imaju priliku trenirati u 50-metarskom bazenu”.

O sebi kaže da je drugačiji nego prije 20 godina. “Imam ženu i četvero djece, nisam bogat, ali zarađujem za život”.

Mladim plivačima govori da uče iz njegove mukotrpne utrke u Sydneyju. “Tražim ih da budu hrabri jer vjerujem da u životu, ako imate ciljeve, morate biti ustrajni da ih ostvarite.