Samo nekoliko tjedana prije dramatičnih događaja u Španjolskoj, gdje se policija brutalno obračunala s građanima koji su željeli glasati na referendumu o neovisnosti Katalonije, u Zagrebu je otvoreno predstavništvo Vlade Katalonije u Republici Hrvatskoj. Takva predstavništva otprije postoje u New Yorku, Washingtonu, Bruxellesu, Parizu, Lisabonu, Londonu, Berlinu, Kanadi i Ciudad de Mexicu, dok su lani otvorena još četiri koja su zamišljena kao „hub delegacije“ za nekoliko zemalja u regiji. To su: Kopenhagen za nordijske zemlje, Varšava za baltičke države, Beč koji je zadužen za centralnu Europu i napokon Zagreb, koji pokriva područje Balkana. Predstavništva su pod nadležnošću katalonskog ministarstva vanjskih poslova, a šef zagrebačkog predstavništva je Eric Hauck, Katalonac rođen u Saarlandu u Njemačkoj. Nakon studija novinarstva u Barceloni i magisterija iz menadžmenta sportskih organizacija na Sveučilištu u Lyonu, Hauck je proveo mnogo godina radeći u medijima kao novinar, dopisnik i ratni reporter. Proputovao je gotovo cijeli svijet i bio u mnogim ratnim zonama poput Hrvatske i Bosne i Hercegovine početkom devedesetih ili Ruande, gdje je svjedočio ljudskoj patnji. Radio je i u Međunarodnom olimpijskom odboru, kao i u gradskom vijeću Barcelone. Bio je na čelu odjela komunikacija u zakladi Fundació Fòrum Universal de les Cultures (2004. -2007.), a nakon toga i u Zakladi katalonskog Otvorenog sveučilišta (2008. – 2013.). Bio je 2014. jedan od osnivača mreže Impact Hub Barcelona, koja je dio svjetske mreže poduzetničkih centara. Nakon tjedna prepunog neizvjesnosti za Kataloniju i vojne parade u povodu Nacionalnog dana Španjolske, kada su se na ulicama Madrida, a i proteklog vikenda u barceloni, mogli vidjeti i fašisti s nacističkim pozdravom, Eric Hauck dao je intervju Nacionalu u kojem je govorio o očekivanjima katalonske vlade i razlozima nezadovoljstva Katalonije statusom unutar Španjolske te je povukao paralele između situacije u kojoj je danas Katalonija i situacije u kojoj je Hrvatska bila početkom devedesetih.

NACIONAL: Otkad postoji Ured Katalonije u Hrvatskoj i kako to da ste odlučili otvoriti službeno predstavništvo baš u Zagrebu?

Budući da je Katalonija autonomna zajednica unutar španjolske države, prema našem Ustavu katalonska vlada ima pravo otvarati predstavništva u inozemstvu kako bi jačala bilateralne odnose s drugim državama. Radi se o promociji gospodarskih, kulturnih i sportskih veza, kao i trgovine, investicija i ostalih interesa Katalonije. Predstavništvo u Zagrebu službeno je otvoreno na naš nacionalni dan, 11. rujna. Zagrebački ured zadužen je za zemlje jugoistočne Europe, dakle bivše jugoslavenske republike plus Albanija, s perspektivom Rumunjske, Bugarske i Moldavije.

NACIONAL: Postoji li još iz doba Domovinskog rata veza između Hrvatske i Katalonije?

Osobno imam vrlo emotivne veze s Hrvatskom jer sam kao novinar i ratni izvjestitelj izvještavao iz Vukovara i Vinkovaca 1991., a osobito sam emotivno vezan i za Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo tijekom 1992., no to je druga priča. Kada je donesena odluka da želimo sa svojim predstavništvom biti prisutni na Balkanu, Zagreb je za mene bio najprirodniji odabir. To je i logično jer time je obuhvaćen puno širi prostor: za četiri sata ste na Jadranskom moru, u Veneciji, Beču ili Budimpešti. Vrlo sam sretan što smo se tu smjestili ipak se tu osjeća neki napredak u posljednjih 25 godina. U Sarajevu, nažalost, ne.

NACIONAL: Imate li bilo kakve odnose s Veleposlanstvom Kraljevine Španjolske u Zagrebu?

Nemam. Veleposlanik i ja bili smo pozvani u jednu televizijsku emisiju, no kako se njemu nije previše svidjela ta činjenica, otišao je u emisiju sam. Imao sam priliku tek dati izjavu od tri minute. Bio bih vrlo sretan kad bih dobio priliku posjetiti ga i objasniti mu naše stavove.

NACIONAL: Iako je najavljivao proglašenje neovisnosti u utorak, 10. listopada, predsjednik katalonske vlade Carles Puigdemont je nakon donošenja Deklaracije odgodio njenu primjenu, kako bi uspostavio dijalog sa španjolskom vladom. Kako to komentirate?

Bio je to čin ekstremne velikodušnosti i odgovornosti predsjednika, koji je znao da bi ta odluka mogla razočarati mnoge ljude koji su se 1. listopada miroljubivo odupirali provokacijama i nasilju španjolske policije. Predsjednik je dobio mandat milijuna Katalonaca da potpiše Deklaraciju o neovisnosti koja je zamrznuta sve dok se posljednja šansa za dijalog ne iscrpi. Cijeli svijet je vidio koji je stav takozvane demokratske španjolske vlade. I opet, usprkos toj novoj gesti i zahtjevima koji dolaze iz cijelog svijeta, oni odbijaju tretirati nas kao sebi jednake, sjesti i razgovarati.

NACIONAL: Kako će na tu odluku Carlesa Puigdemonta reagirati njegova stranka, kao i svi oni koji su izašli na referendum?

Uvjeren sam da će svi Katalonci ostati uvjereni i mirni. Prošli smo dugi put i ne možemo pokvariti ovaj trenutak. Unatoč još jednom poniženju u parlamentu u Madridu i novim prijetnjama, držat ćemo raširene ruke prema onima koji odbijaju čak i prepoznati gdje je problem. Nadamo se da će međunarodna zajednica prihvatiti gestu predsjednika, uvažiti glas i volju Katalonaca i učiniti napor da dovede španjolsku vladu za pregovarački stol.

NACIONAL: Može li se to tumačiti kao povlačenje predsjednika Puigdemonta?

Ne, nikako, iza njega i parlamenta stoje tri milijuna Katalonaca i oni su njihov izbor. U tom smislu, nitko ne može kritizirati Puigdemonta jer je prije 18 mjeseci dobio mandat upravo na temelju programa i agende kojih se strogo pridržava i provodi ih. U zakonskom smislu, Katalonija ima samostalan i suvereni parlament koji predstavlja 7,5 milijuna katalonskih građana. Ne radi se samo o legitimnim zahtjevima za samoodređenjem iz ekonomskih, kulturnih i drugih razloga, već i o težnji za stvarnom demokracijom. Madrid je pokazao svoje pravo lice, maske su pale. Ono što nas je najviše zaprepastilo nakon svih tih događaja, bila je izjava Pabla Casada Blanca, glasnogovornika vladajuće Pučke stranke – Partido Popular, koji je rekao da bi se Carlesu Puigdemontu moglo dogoditi ono što se dogodilo predsjedniku Lluísu Companysu i Joveru koji je proglasio katalonsku državu 1934., nakon čega je bio uhićen, a onda nakon bijega u Njemačku zarobljen od nacista koji su ga vratili u Španjolsku. Šest godina kasnije ubijen je za vrijeme Francove diktature. Ako prijetite Puigdemontu da će biti ubijen kao njegov prethodnik koji je proglasio katalonsku republiku, onda vam je jasno s kim imate posla i tko stoji ispred vas. Ta je izjava došla tek nekoliko sati nakon što smo objavili pisma podrške osmero nobelovaca koji se zalažu za pregovore sa španjolskom vladom. Dobili smo podršku mnogih najutjecajnijih živućih državnika. Zato mi nije jasno zašto se Španjolska tako agresivno postavlja prema našim zahtjevima.

NACIONAL: Kako je ta izjava glasnogovornika vladajuće stranke primljena u Kataloniji?

To pokazuje da nikada nije bilo pomirenja u ovoj zemlji, što i dalje predstavlja veliki emotivni problem. Imali smo građanski rat i diktaturu koja je trajala 40 godina. Diktator Franco nikada nije priveden pred lice pravde, već je mirno umro u svom krevetu. Tada je organizirana „miroljubiva tranzicija“ u njegovoj režiji. On se pobrinuo da njegovi sljedbenici i dalje vladaju u demokratskoj parlamentarnoj monarhiji, koju je svijet priznao. Na prvi pogled radi se o modernoj demokraciji, ali od 1975. do danas ništa nije učinjeno da dođe do stvarnog pomirenja između agresora i žrtava iz Građanskog rata. Bilo je nekoliko pokušaja i u španjolskom i u katalonskom parlamentu da se otvore masovne grobnice, u kojima su pokopani i hrvatski borci koji su se borili u Kataloniji. Mi to sada radimo. Jer Španjolska je, nakon Kambodže, zemlja s najvećim brojem nestalih ljudi. A to je bilo prije 80 godina. Prošle su dvije ili tri generacije i one još uvijek ne znaju kako su njihovi preci završili. Moramo pronaći sve žrtve i identificirati ih, kako bismo doprinijeli atmosferi pomirenja. Sve dok to ne učinimo, emocije se neće smiriti.

NACIONAL: Pretpostavljam da vam se same po sebi nameću neke paralele s hrvatskom borbom za neovisnost, iako se iskreno nadam da Katalonija nikada neće iskusiti išta slično ratu koji smo mi imali?

Naravno, iako je teško uspoređivati bilo koji proces borbe za neovisnost. Čak je glasnogovornik vladajuće konzervativne španjolske stranke rekao da se nada da se u Španjolskoj neće dogoditi ono što se dogodilo u Jugoslaviji. I Gerry Adams, predsjednik irskog Sinn Feina, izjavio je da je ovo najveći izazov Europi nakon rata devedesetih na Balkanu. Netko je čak predvidio da bi katalonski način izlaska mogao biti vrlo sličan slovenskom. U vrijeme nakon pada Berlinskog zida – a usput, bio sam tamo kao novinar kada je srušen i imam svoj komadić zida – svi smo imali velika očekivanja. No Jugoslavija je bila nesvrstana zemlja, bilo je puno interesa isprepletenih na ovim prostorima i svi su vukli na svoju stranu. I tada je Europska unija čekala predugo. Zašto to opet danas čini, zašto šuti na prijetnje novih patnji 7,5 milijuna građana Katalonije, teško je shvatiti. Znam da 1991. vi u Hrvatskoj niste imali vremena razmišljati o Europi jer ste morali razmišljati o sebi i spašavati vlastite živote. Slično kao i u Jugoslaviji prije 25 godina, kada je postojala brojna elita koja je raspadom države gubila svoje privilegije, osobito u JNA, tako i u Kataloniji postoji konzervativna elita koja ne želi stvaranje nove države jer bi time izgubila sve povlastice u kojima uživa, a možda i izvore prihoda. Srećom, španjolska vojska je pod kontrolom NATO-a i ne može raditi sasvim po svome. Mi se nadamo da će pragmatizam i razum unutar EU-a pobijediti i da će na kraju morati prihvatiti realnost. Nažalost, do sada nismo imali partnera za pregovore s druge strane stola. Do sada je prevladavala politika negacije – negiranja problema bez dijaloga, rješenja, kao i temeljnog demokratskog i ljudskog prava na samoodređenje svakog naroda.

NACIONAL: Što građanima Katalonije najviše smeta u njihovu statusu, s obzirom na to da je Katalonija najbogatija španjolska regija?

To što nas tretiraju kao koloniju, kao nekoga tko nije ravnopravan i ne može sjediti za istim stolom. Smatraju nas tek teritorijem koji pripada Španjolskoj. Nisam povjesničar i neću – a to smo naučili iz primjera Jugoslavije – pričati o našem Kosovu polju. Zapravo, 11. rujna, kada je naš Nacionalni dan, mi isto tako slavimo poraz, odnosno sjećanje na pad Barcelone tijekom Rata za španjolsko naslijeđe 1714. No to je predaleko. Činjenica je da postoji dugogodišnja frustracija, koja je na neki način posljedica posttraumatskog stresa od građanskog rata, kada je Katalonija bila glavno žarište otpora republikanaca Francu i intervencionistima i kada je 1939. potpuno izgubila svoju samoupravu. Mi smo godinama smatrali da funkcioniramo prema Ustavu iz 1978., kada je djelomično vraćena autonomija i koji je, prema našem shvaćanju, bio upisan u kamen i nije se smio mijenjati. Godine 2006. tražili smo promjenu Ustava kako bismo osnažili katalonsku autonomiju i nakon pregovora sa španjolskom vladom, ta je odluka raspravljena i usvojena i u nacionalnom i u katalonskom parlamentu. Iako to nije bilo savršeno ustavno rješenje, bili smo ga spremni prihvatiti. Godine 2010., prema instrukcijama konzervativne španjolske vlade, odlukom Ustavnog suda taj je dio izbrisan iz Ustava. I to je bio konačni znak da nismo ravnopravni unutar Španjolske, već marginalizirano društvo koje, s druge strane, itekako sudjeluje u španjolskoj ekonomiji, financirajući ostatak zemlje.

NACIONAL: Njemačka i Francuska izrazile su potporu španjolskoj vladi i očuvanju jedinstva Kraljevine. Slična je pozicija EU-a. Je li vas to razočaralo i obeshrabrilo?

Osobno, ja sam europski građanin s njemačkom putovnicom koji predstavlja katalonsku vladu. Rođen sam u Njemačkoj, ali odrastao sam nedaleko od Barcelone i osjećam se pravim Kataloncem. Kao takav, vjerujem u modernu državu koju bismo željeli stvoriti, zemlju koja će biti inkluzivna i biti dijelom Europske unije. Lakše je, naravno, podržavati status quo, nego razmišljati na moderan način, koji znači i razumijevanje činjenice da tu ne govorimo o koloniji, već nacionalnoj zajednici od 7,5 milijuna ljudi, koji su u opasnosti. Ljudi koji su akumulirali frustracije i razočaranja, osobito u posljednjih 10 godina. Građana koji masovnim demonstracijama jednom godišnje, dakle na Nacionalni dan, 11. rujna, izražavaju svoju želju za neovisnošću. Ako sedam godina za redom imate između milijun i milijun i pol ljudi na ulicama, koji su nezadovoljni i žele dijalog sa španjolskom vlašću, onda ih ne možete ignorirati i praviti se da to ne postoji. To, naravno, izaziva dodatno razočaranje među katalonskim građanima jer ne znaju kome se uopće mogu obratiti. Ako ono što se događalo 1. listopada nije bilo znak da EU treba reagirati, ne znam što bi onda to uopće bilo. Sada je možda i prekasno jer su se oni svrstali uz vlast. Ali nemojte zaboraviti da je kancelarka Merkel nazvala Rajoya i pružila podršku jedinstvenoj Španjolskoj, ali mu je ujedno i poručila da od njega očekuje dijalog s Katalonijom. Ona je prepoznala da se radi o političkom problemu koji traži političko rješenje. Ako ne žele posrednika u tim pregovorima, onda to moraju učiniti sami.

NACIONAL: Poznato je da je 90 posto onih koji su izašli na referendum glasalo za neovisnost. No je li dovoljan postotak građana glasao?

Od 5,3 milijuna upisanih birača, 2,2 milijuna izašlo je na referendum. U toj izuzetno teškoj situaciji bojkota, zabrana, vladinih zastrašivanja, sudova i policije, uspjeli smo ipak glasati. Glasačka mjesta i kutije herojski su obranili milijuni ljudi. Bilo je sasvim sigurno više od tri milijuna ljudi na ulicama, iako je policija od ranog jutra tukla i napadala civile koji su mirno, s uzdignutim rukama, sjedili na tlu. Cijeli svijet je to vidio. To je bilo strašno i neprihvatljivo. Uspjeli smo prebrojiti glasove, iako je mnogo kutija bačeno i izgubljeno po putu. Procjena je da je oko 770 tisuća građana spriječeno da pristupi glasanju, dok je oko 400 glasačkih mjesta zatvoreno intervencijom policije. U normalnim uvjetima sigurno bismo imali daleko više glasača.

NACIONAL: Jeste li očekivali takvu primjenu sile od policije, jer na kraju je to bilo kontraproduktivno za vladu?

Apsolutno ne. Stvarno ne razumijem tu strategiju koja je, sasvim sigurno, izazvala barem tristo tisuća ljudi da glasaju baš za neovisnost. Taj prkos samo je rastao, osobito na Dan općeg štrajka, 3. listopada. Tjedan dana kasnije imali smo još dva tipa demonstracija – ljude u bijelom, koji su tražili pregovore s vladom, što naravno želimo i mi, a dan nakon toga demonstracije u Barceloni i Valenciji na kojima su sudjelovale stotine tisuća građana, u organizaciji unionističkih stranaka i nevladinih udruga koje su tražile ostanak unutar Kraljevine Španjolske. To je posve legitiman zahtjev. Ali ono što je potpuno nerazumljivo jest da je policijska garda tako brutalno postupala prema mirnim građanima koji su željeli glasati na referendumu o neovisnosti, a onda tjedan dana kasnije provladine stranke organiziraju masovne demonstracije, na koje su doveli fašiste iz cijele Španjolske, i policija im je dopustila da nose fašističke simbole, uz nacističke pozdrave, i da se javno deklariraju usred te mase ljudi i tuku neistomišljenike.

Španjolska i katalonska policija, kao i Nacionalna garda, samo su stajale i gledale. To je stvarno sramotno. Među njima je sigurno bilo i običnih, miroljubivih građana, pravih Katalonaca koji ne žele neovisnost. Uostalom, 170 tisuća njih izašlo je na referendum i glasalo protiv. Ima ih sigurno više, no njima je naređeno da ne izađu. Da su i oni izašli, mogli smo prebrojati glasove i doista vidjeti koliko nas ima na svakoj strani. A to je naš cilj, kako bismo konačno završili tu raspravu na ovaj ili onaj način. No vlada se boji brojanja. Zato što je pravilo demokracije da većina ima pravo odlučiti.

NACIONAL: Kako su građani Katalonije primili reakciju španjolskog kralja Felipea? Je li on svojim autoritetom mogao smiriti situaciju?

Kada su normalni katalonski građani koji doista vjeruju u ustavnu demokraciju, pa i u parlamentarnu monarhiju a ne republiku, vidjeli što se sve događalo proteklih tjedana, bili su jako razočarani. U što sad da vjeruju? Što se tiče samog kralja Felipea, to je izgubljena šansa. I osobno sam razočaran jer sam sve do kraja lipnja radio za Zakladu koju je osnovao Kralj. Intuicija mi je govorila da će u datom trenutku imati slobodu, pa i hrabrost, zauzeti stav. Imao je priliku i tijekom 18 mjeseci što Španjolska nije imala vladu jer se nije mogla oformiti parlamentarna većina. Naravno, sve ovisi o tome kako čitate Ustav. Ako ga čitate kao što to čini španjolski kralj, onda on ne smije ništa, a ako ga čitate kao Europejac otvorena uma, onda je mogao iskoristiti svoju poziciju da natjera političke stranke na postizanje nekog dogovora, pa makar i velike koalicije. No on se ponaša kao zatvorenik konzervativnog premijera Rajoya. Španjolska je danas u rizičnoj situaciji i ako se prijeti državnim udarom u Kataloniji, onda je vrijeme da Kralj intervenira. Slična situacija bez vlade bila je i u Belgiji i u tom periodu belgijski kralj postao je nevjerojatno popularan. Ali on se ne predstavlja kao kralj Belgije, već kralj Belgijanaca – dakle, naroda koji žive u Belgiji. Vjerujem da postoji mnogo ljudi u Kataloniji koji bi i dalje prihvaćali krunu ako bi Kralj bio kralj svih naroda Španjolske. Nažalost, on se ponaša kao kralj jedne političke stranke.

NACIONAL: Koji su daljnji koraci, mislite li da će španjolski premijer aktivirati članak 155 španjolskog Ustava, ukinuti regionalnu neovisnost i raspustiti katalonsku vladu? Što bi se tada moglo dogoditi?

Ne mnogo više od onoga što se već dogodilo. De facto je naša autonomija suspendirana, intervenira se u našu ekonomiju i u naše medije. Vlada može suspendirati sjednice katalonskog parlamenta, čak ih i zabraniti. Ako se tako premijer Rajoy ponaša, zašto nije dovoljno hrabar da konačno aktivira taj članak Ustava? Fašisti koji su se okupili u Madridu ionako vrše pritisak na njega da to učini. On stalno ponavlja iste prijetnje umjesto da prepozna da se radi o političkom problemu koji se može riješiti.

NACIONAL: Očekujete li da hrvatska vlada prizna neovisnost Katalonije, ako i kada bude proglašena?

Vjerujem da će hrvatska vlada slijediti politiku EU-a. No što se tiče našeg predstavništva u Hrvatskoj, cilj nam je raditi u interesu Katalonije. Vjerujem da je to moguće, čak i ako nas Hrvatska neće željeti priznati kao neovisnu državu. Siguran sam da na mnogo područja možemo raditi zajedno, u interesu obiju zemalja. Imamo mnogo toga zajedničkog i puno sam naučio proučavajući što se događalo u vašoj povijesti. Pitali ste me jesam li očekivao takvo nasilje policije 1. listopada. Jeste li vi očekivali da će vas napasti vojska zajedničke države 1991.? Bio sam u Sarajevu 6. travnja 1992. i sjedio sam za stolom u kafiću s nekoliko tamošnjih prijatelja. Sljedećeg dana pola njih je nedostajalo. Kad sam pitao gdje su, oni koji su ostali rekli su mi – na brdu, možda upravo pucaju na nas. Nadam se da se ništa slično neće dogoditi u Barceloni. Nadam se da će moj prijatelj s kojim sam večerao prošle subote, doći i sljedeće. Moramo se potruditi pronaći mirno rješenje na obje strane.