Bivši premijer Bülent Ecevit naširoko je osuđivan zbog neodlučnosti nakon velikog potresa 1999.godine. Erdoğan stoga želi biti proaktivan i biti viđen na terenu među spasiteljima.
Suočen s reizborom u svibnju ili lipnju, predsjednik Recep Tayyip Erdoğan itekako je svjestan da njegova politička sreća ovisi o brzom i odlučnom odgovoru na potres u ponedjeljak i njegove naknadne potrese koji su uništili gradove u južnoj Turskoj i ubili tisuće.

Na kraju krajeva, nedavna turska povijest daje očito upozorenje da je neodlučnost politički opasna. Kada je 1999. godine snažan potres pogodio regiju İzmit u blizini Istanbula, tadašnji premijer Bülent Ecevit — paraliziran veličinom katastrofe — bio je naširoko osuđivan jer se nije dovoljno brzo pokrenuo. Poginulo je oko 18.000 ljudi.

Čini se da je Erdoğan odlučan izbjeći iste pogreške, ali to ne znači da za njega ne postoje velike potencijalne zamke.

Nekoliko sati nakon što je potres prvi put pogodio, požurio je da jasno da do znanja da sada preuzima kontrolu i djelovao je vidno ljut i frustriran ranim naporima vlasti da pokrenu spasilačke i hitne operacije.

Govoreći u državnom središtu za koordinaciju katastrofa u Ankari  na brzinu organiziranoj konferenciji za novinare, rekao je da je zemlju zahvatila najveća prirodna katastrofa od 1939. godine, kada je veliki potres pogodio istočnu pokrajinu Erzincan, sravnivši ili ozbiljno oštetivši više od 100.000 zgrada i ubio oko 33.000 ljudi.

“Svi ulažu svoje srce i dušu u napore, iako zimska sezona, hladno vrijeme i potres koji se događa tijekom noći otežavaju stvari”, rekao je novinarima. I u utorak je Erdoğan stao pred kamere i najavio tromjesečno izvanredno stanje za 10 provincija koje je najgore pogodio smrtonosni potres.

Iznio je detalje dosadašnjih spasilačkih i humanitarnih napora, rekavši da je oko 54.000 šatora i 102.000 kreveta već poslano u pogođena područja.

No Erdoğanu je možda na umu bio noviji potres iz İzmita iz 1999. godine, a ne potres iz 1939. godine, rekla je Gönül Tol, direktorica Turskog programa na Institutu za Bliski istok, think tanku sa sjedištem u Washingtonu.

Govoreći iz Hataya, jedne od regija pogođenih potresima u ponedjeljak, Tol je rekla da su mediji 1999. godine optužili vladu zbog lošeg odgovora na hitne slučajeve. Isto tako, rekla je, dok se potresi  nisu mogli spriječiti, patnja je bila pojačana neadekvatnom reakcijom u satima nakon što su se dogodili.

“Tragedija je još gora – posebno za ljude poput mene koji su izgubili voljene”, rekao je Tol, koja je u potresima izgubila dvoje rođaka. “Bio sam tamo, a spasilačke ekipe nije bilo. Ljudi su pokušavali sami otkopati svoje najmilije zarobljene ispod ruševina. Tako satima i satima jednostavno nismo mogli pronaći nikoga tko bi pomogao. Bilo je ledeno hladno, nije bilo hrane, nije bilo vode, nismo mogli vidjeti nikoga iz vlade, nismo mogli vidjeti nikoga iz bilo koje državne institucije, nikakve spasioce, ništa”, dodala je.

Rekla je da postoje odjeci potresa u Izmitu, čiji je epicentar bio jedva 50 milja istočno od predgrađa Istanbula. To je uzdrmalo institucije zemlje do njihove srži i preoblikovalo politiku zemlje na načine koji su kasnije pomogli Erdoğanovom usponu na vlast. Na sljedećim parlamentarnim izborima 2002., Ecevitova Stranka lijevog centra, Demokratska ljevica, Stranka nacionalističke akcije i centristička Domovinska stranka – frakcije koje su dominirale turskom politikom 1990-ih – nisu uspjele prijeći prag od 10 posto glasova potreban za osiguranje parlamentarnih mjesta. Erdoğanova Stranka pravde i razvoja odnijela je uvjerljivu pobjedu.

Ecevit je bio ukočen razmjerima razaranja, pao je u “dugotrajno stanje šoka”, prema povjesničaru i bivšem novinaru New York Timesa Stephenu Kinzeru u studiji İzmit za Middle East Quarterly iz 2001. godine.

“Umjesto da odmah uskoči u helikopter kako bi pregledao područje katastrofe i potom naredio svojim pomoćnicima da krenu u akciju, proveo je dane govoreći svakome tko je htio slušati da je sve pod kontrolom i da nema potrebe za brigom”, dodao je Kinzer. “Zapovjednici vojske od kojih se moglo očekivati ​​da će rasporediti tisuće vojnika u pogođeno područje također su sjedili skrštenih ruku. Ubrzo je postalo jasno da, iako Turska leži iznad nekih od najopasnijih geoloških rasjeda na svijetu i svakih nekoliko godina je potresaju potresi, njezina vlada nije imala nikakav plan kako se nositi s njima, nije imala agenciju za pomoć u katastrofama, nije imala mrežu civilne obrane, čak ni dužnosnik određen da preuzme odgovornost u takvim trenucima”, dodao je.

Da bude još gore, vladin fond za pomoć potresu bio je prazan i sadržavao je protuvrijednost u turskim lirama od samo 4,45 eura.

“Dužnosnici vlade besciljno su teturali uokolo, nesposobni shvatiti razmjere katastrofe. Premijer Ecevit kasnije je pokušao opravdati sporu reakciju vlade rekavši da su ceste previše zakrčene da bi spasilačke ekipe mogle doći do razorenih gradova”, napisao je Kinzer. Ministri su okrivili tisak, optužujući novinare za iskrivljavanje događaja i klevetanje vlade.

Čini se da Erdoğan sada izvlači pouke iz tog tromog odgovora. Neobično, Erdoğan želi biti snimljen u središtu katastrofe.

“Znate koliko on voli kamere, ali kad god neka katastrofa pogodi zemlju, on nestane”, rekao je Tol. “On obično pušta svoje ministre i ljude oko sebe da rješavaju problem. Dakle, ako nešto pođe po zlu, može okriviti njih”, dodala je. Ovoga puta, međutim, Erdoğan je javno intervenirao brže nego što je uobičajeno i pozvao je međunarodnu pomoć, piše POLITICO.

Ali hoće li izbjeći političke posljedice, tek će se vidjeti, kažu analitičari.

“Ako se samo jedna zgrada se sruši u zoni potresa, to je tragedija”, rekao je Borzou Daragahi, nerezidentni viši suradnik Atlantskog vijeća. “Ako se deseci u nekoliko velikih gradova sruše, to signalizira tragediju koja se mogla spriječiti. Turska je obećala provesti promjene u svojim građevinskim praksama nakon tragičnog potresa 1999. koji je ostavio 17.000 mrtvih. Uvela je nova pravila građenja i provela obvezno osiguranje od potresa za sve zgrade. Arhitekti i urbanisti već godinama upozoravaju da se pravila ne poštuju dovoljno striktno”, dodao je.

Mnoga područja koja su stradala u potresima, poput Gaziantepa, Hataya i Şanlıurfe, doživjela su građevinski procvat u posljednja dva desetljeća koji je poticao Erdoğan, a na tome je inzistirao i na izborima. U goleme građevinske projekte uključene su tvrtke koje imaju jake veze s Erdoğanom i njegovom vladajućom Strankom pravde i razvoja. Ako se utvrdi da su novije zgrade i stambeni blokovi bili nesrazmjerno ranjiviji od starijih zgrada, tada bi se mogla okriviti Erdoğanova stranka.

A Erdoğan ima još jedan politički izazov: brzo pronaći privremene smještaje za preživjele i ranjene.

Što se toga tiče, možda će mu biti žao što je slomio nevladine organizacije i prisilio mnoge organizacije civilnog društva na zatvaranje, rekao je Tol. “Barem 1999. bilo je mnogo organizacija civilnog društva koje su bile tamo na terenu i surađivale s državnim institucijama. Ovaj put ne jer je u biti izbrisao sve skupine civilnog društva osim, naravno, onih koje promiču njegovu agendu”, dodala je.