Tayip Recep Edogan, uz Viktora Orbana, političar je koji uspijeva razdražiti zapadne saveznike svojim nepredvidivim ponašanjem. Računica zapadnih sila da će dugovječni predsjednik Turske izgubiti izbore  izjalovili su se. Ojačan nedavnom pobjedom na predsjedničkim izborima, na sastanku NATO-a u Vilniusu, pokazao je svu svoju silu nepredvidivosti.

Erdoğan je uzdrmao zapadne saveznike, ali i Vladimira Putina  svojom otvorenom podrškom nastojanjima Ukrajine da se pridruži vojnom bloku od 31 zemlje, rekavši da ta ratom razorena zemlja “zaslužuje članstvo u NATO-u”. Brzo je tome dodao novi, nemogući uvjet za odustajanje od veta na ulazak Švedske u NATO: Europska unija prvo mora pospješiti proces kandidature i pristupa Turske.

Činilo se da će summit potpuno skrenuti s planiranog fokusa na Ukrajinu. “Od mene nitko ne treba očekivati ​​kompromis niti razumijevanje”, izjavio je Erdoğan na putu za Litvu. A onda je odjednom napravio zaokret. Nakon sati frenetične diplomatske igre, turski čelnik se rukovao s Jensom Stoltenbergom, glavnim tajnikom NATO-a  i Šveđaninom Ulfom Kristerssonom. Odustao je od veta na švedsko članstvo, nakon što ga je mjesecima blokirao s obrazloženjem da je Stockholm pružao utočište kurdskim aktivistima koje Ankara opisuje kao “teroriste”.

Čak i prema vlastitim mjerilima, Erdoğan je sve iznenadio

Kroz ovaj niz političkih zaokreta, Turska je osigurala značajne ustupke, rekao je Rich Outzen, viši suradnik u think-tanku Atlantic Council. “Mora se priznati da je Erdoğan dobro odigrao svoje karte u smislu zaštite turskih nacionalnih interesa”, dodao je.

U međuvremenu je i Rusija pogriješila. Erdoğan je iznenada odlučio osloboditi zapovjednike ukrajinske pukovnije Azov koji su držani prema sporazumu o razmjeni zarobljenika. Dmitrij Peskov, glasnogovornik Kremlja, požalio se na “kršenje” povjerenja. “Nitko nije obavijestio Rusiju o transferu. Trebali su ostati u Turskoj do kraja sukoba”, poručio je Peskov.

Na prvi pogled Erdoğanovi manevri izgledaju ponekada kaotično. Ali njegovo ponašanje ima sva obilježja otomanskog bontona i rituala cjenkanja na istanbulskom Velikom bazaru, samo s mnogo većim ulozima. Za Outzena, Erdoğan je ovog tjedna radio ono što uvijek radi, igrao je na sve strane, hirovito se cjenkao kako bi dobio ono što je želio, a ne samo da bi Švedsku držao u napetosti kada su u pitanju kurdski aktivisti.

Ustupci koje je turski čelnik osigurao idu dalje od borbenih zrakoplova. Zapadne sile spremne su ukinuti niz obrambenih i zračnih sankcija koje su uvedene Ankari od 2019. godine, rekao je turski akademik Emre Uslu. Sankcije su bile reakcija na tursku kupnju ruskih oružanih sustava i kao odgovor na vojni upad Ankare u sjevernu Siriju.

U priopćenju NATO-a objavljenom nakon Erdoğanova sastanka sa Stoltenbergom i Kristerssonom, savez se obvezao na ‘načelo da ne bi trebalo biti ograničenja, prepreka ili sankcija za obrambenu trgovinu i ulaganja među saveznicima’. “Radit ćemo na uklanjanju takvih prepreka”, poručili su. Bila je to velika pobjeda za turskog vođu.

Dugo je lobirao za ukidanje zapadnih sankcija zrakoplovstvu i obrambenom sektoru zemlje zbog državnih i nepotističkih razloga. “Turska zrakoplovna industrija ključna je u Erdoğanovim nastojanjima da izgradi snažan vojno-industrijski kompleks, čiji velik dio pripada poslovima u vlasništvu njegovih prijatelja i njegovog zeta Selçuka Bayraktara”, dodao je Uslu.

Dok se zapadne sile možda još uvijek muče zbog Erdoğanove teške taktike, reakcija Moskve također je bila nervozna, a Rusi su po prvi put u javnosti kritizirali Tursku isporuku naoružanih bespilotnih letjelica Bayraktar, koje su Ukrajinci efikasno koristili. Kremlj kaže da očekuje pojašnjenje oko turskog oslobađanja ukrajinskih ratnih zarobljenika, a ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov požalio se ovog tjedna svom turskom kolegi Hakanu Fidanu na “destruktivnost” turske vojne isporuke Ukrajini.

Erdoğanovi postupci potaknuli su neke da se zapitaju namjerava li se spojiti sa Zapadom. Zapadni dužnosnici i geopolitički analitičari dugo se pitaju je li prijateljstvo Erdoğana i Putina održivo. Ozbiljno razilaženje je počelo nakon što je turski zrakoplov oborio ruski ratni avion u blizini sirijsko-turske granice 2015. godine. Neki su se zapitali postoji li opasnost od kraha prijateljstva zbog veličine njihovih geopolitičkih ambicija, koje su često suprotne. Bili su na suprotstavljenim stranama u Siriji i Libiji, na primjer.

Ali Putin i Erdoğan uspjeli su obuzdati strasti u prošlosti koje su prijetile narušiti njihovo partnerstvo. Erdoğan ima adut u rukama, dosad je odbijao pridružiti se Zapadu u nametanju ekonomskih sankcija Rusiji. Nada se da će uskoro ugostiti Putina u Turskoj kako bi razgovarali o proširenju sporazuma kako bi se omogućio izvoz žitarica iz ukrajinskih crnomorskih luka i vjerojatno će ponoviti svoju ponudu da djeluje kao posrednik između Moskve i Kijeva, piše POLITICO.

Prema Outzenu, Erdoğan će vjerojatno nastaviti igrati na obje strane, u skladu s tradicionalnom turskom vanjskom politikom. “Odluka da se sada potpuno slaže sa Zapadom ne bi bila u skladu s njegovim karakterom”, rekao je.