Objavljeno u Nacionalu br. 620, 2007-10-02

SUDAC KEVIN HORACE PARKER blagim je presudama tzv. vukovarskoj trojci ogorčio mnoge u Hrvatskoj, ali i međunarodne eksperte za ratne zločine te haaško tužiteljstvo

“Svjestan sam da će moje imenovanje biti izazov, ali ono istodobno predstavlja važan zadatak koji se mora izvršiti. Haaški sud ima vitalnu ulogu pomagati u održavanju reda u međunarodnoj zajednici i u donošenju pravde ljudima bivše Jugoslavije”, izjavio je Kevin Horace Parker, kada je 14. studenoga 2003. doznao da će postati stalni sudac Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Nepune četiri godine kasnije, čitajući nepravomoćnu presudu Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću, časnicima JNA koji su optuženi za ratne zločine u Vukovaru, Kevin Horace Parker nije donio pravdu Hrvatskoj i obiteljima 264 žrtve koje su 20. studenoga 1991. mučili i likvidirali srpski pobunjenici uz pomoć JNA.

Kevin Horace Parker našao se u središtu pozornosti nakon što je zajedno sa svojim kolegama u sudačkom vijeću Miroslava Radića oslobodio optužbi za ratne zločine na Ovčari u Vukovaru, Veselina Šljivančanina osudio samo na 5, a Milu Mrkšića na 20 godina zatvora. Takav epilog suđenja vukovarskim krvnicima mnoge je u Hrvatskoj ogorčio i uznemirio. Braniteljske udruge organizirale su niz prosvjeda, a HSP je inicirao potpisivanje peticije kojom želi doći do raspisivanja referenduma na komu bi se građani Hrvatske izjašnjavali treba li Hrvatska suspendirati Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom.

Parkerova presuda šokirala je i glavnu haašku tužiteljicu Carlu Del Ponte i njene suradnike, koji su za optužene tražili kazne doživotnog zatvora i odmah najavili žalbu na presudu. Posebno je bio konsterniran Clint Williamson, američki veleposlanik za ratne zločine, koji je osobno prisustvovao čitanju presude. Williamson je bio haaški tužitelj, vodio istragu u vezi s Vukovarom, nadgledao postupak ekshumacije na Ovčari i pripremio početne optužnice u ovom predmetu. Williamson je danas visoki dužnosnik u američkoj vladi, a i ranije je više puta davao niz izjava o vlastitom povjerenju u snagu dokaza u ovom slučaju. Zato i ne čudi da ga je takva presuda konsternirala.

Presuda koju je pročitao Kevin Horace Parker otkrila je da je haaško tužiteljstvo napravilo nekoliko kardinalnih grešaka prilikom postavljanja optužnice, ali je prvenstveno pokazala da taj australski sudac zajedno s Krister Thelin i Christine van den Wyngaert, svojim kolegama u sudačkom vijeću, nije uspio, ili nije htio razumjeti prirodu sukoba u Vukovaru i Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, niti odnose između JNA i lokalnih paravojnih jedinica koje su djelovale posve koordinirano u razaranju Hrvatske, te mučenju i ubijanju preživjelih i zarobljenih vukovarskih branitelja. Parker je na glasu kao jedan od najboljih australskih sudaca. Krister Thelin švedski je sudac koji se usavršavao na prestižnom američkom Harvard sveučilištu, a u vrijeme vukovarske tragedije bio je zamjenik švedskog ministra pravosuđa. Tijekom 90-ih radio je i u BiH, na osnivanju postdaaytonske regulatorne agencije i na suradnji prvostupanjskih sudova BiH s Paktom o stabilnosti. Christine van den Wyngaert prije dolaska na Haaški sud predavala je kazneno i kazneno procesno pravo na belgijskom sveučilištu u Antwerpenu.

Brojni pravnici, domaći i međunarodni političari, uključujući Petera Galbraitha, bivšeg američkog ambasadora u Hrvatskoj, za Nacional su izjavili da je u spornoj presudi najsramotnije Parkerovo izricanje 5-godišnje zatvorske kazne Veselinu Šljivančaninu. Većina njih tvrdi da se 5 godina zatvora može dodijeliti za ozbiljnije imovinsko kazneno djelo, ali nikako ne za ratni zločin, ma kako sudačko vijeće pokušalo objasniti Šljivančaninovu ulogu u vukovarskim zbivanjima.

U uvodnom dijelu čitanja presude Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću, Parker je istaknuo kako se njima ne sudi za razaranja i druge strahote koje su se događale u Vukovaru 1991., već samo za tragediju koja je snašla 264 zarobljena Hrvata koje su srpski pobunjenici potpomognuti s JNA likvidirali na Ovčari. Neki dijelovi presude koje je Parker čitao optuženima i javnosti u najmanju su ruku proturječni i diskutabilni.

Parker je ovako objasnio zašto ne stoje tvrdnje haaškog tužiteljstva da su se trojica optuženih udružili radi zločinačkog pothvata: “U biti se tvrdi da su trojica optuženih zajednički djelovala kako bi se zlostavljali i ubili ratni zarobljenici iz vukovarske bolnice. Nema izravnih dokaza koji bi takvu tvrdnju potvrdili, iako bi se na temelju nekompletnog razumijevanja nekih događaja s 20. na 21. studeni 1991. i na temelju izoliranih dijelova dokaza takav pogled mogao sugerirati.”
Parker je Šljivančanina osudio na 5 godina zatvora jer je mogao pozvati dodatne postrojbe JNA na Ovčaru, kako bi zaštitile ratne zarobljenike od mučenja i iživljavanja paravojnih formacija, a on to nije učinio. Parker je rekao da su ubojstva počinjena tijekom noći nakon povlačenja JNA, što je zapovijedio Mile Mrkšić, te što je amnestiralo Šljivančanina svake daljnje odgovornosti od onoga što se dalje događalo sa zarobljenicima.

Unatoč tomu, Šljivančanina smatraju odgovornim zato što nije osigurao dostatnu zaštitu zarobljenika dok je JNA na Ovčari bila prisutna. Brojni zarobljenici podlegli su ranama i ozljedama koje su dobili nakon što su ih pretukli pripadnici paravojnih formacija, od kojih ih Šljivančaninovi vojnici nisu adekvatno zaštitili. Iako se o broju tako preminulih ratnih zarobljenika može samo nagađati, samo jedna takva smrt morala bi biti dovoljna za kaznu veću od 5 godina zatvora. Neki pravnici s kojima je Nacional razgovarao tvrde da je Šljivančanin zapravo oslobođen, jer je dobio simboličnu zatvorsku kaznu koju je već na dan izricanja nepravomoćne presude gotovo u cijelosti izdržao u haaškom pritvoru. Dio pravnika vidi Šljivančaninovu kaznu kao odraz Parkerova licemjerja i hinjene neupućenosti u realno stanje na terenu tijekom vukovarske agonije 1991.

Sudačko vijeće kojim je Parker predsjedao nije vjerovalo svjedocima koji su teretili Miroslava Radića. Parker je u usmenom obrazloženju presude rekao da su dva svjedoka dala prilično različite dokaze sugerirajući da je Radić bio upoznat da su vojnici pod njegovom komandom sudjelovali u mučenju i ubijanju ratnih zarobljenika na Ovčari. Parker je rekao i da je jedan svjedok sugerirao da je Radić bio svjestan događaja na Ovčari. Parker je ovako otklonio svjedočenja koja su teretila Radića: “Sudačko vijeće nije prihvatilo prva dva svjedoka kao iskrena, niti trećeg svjedoka kao pouzdanog.”

U pisanoj presudi objasnit će se zašto Parker i njegovi kolege ne vjeruju da je Radić imao saznanja ili razloga znati da su vojnici pod njegovom komandom počinili zločine na Ovčari. Mile Mrkšić dobio je zatvorsku kaznu od 20 godina, jer ga Parker i kolege smatraju odgovornim za povlačenje JNA s Ovčare, što je otvorilo put ubijanju ratnih zarobljenika. Mnogi u Haaškom sudu ne slažu se s visinom takve kazne, jer smatraju da je ona premala. Parker je uporište za nju našao u činjenici da se u to vrijeme u Hrvatskoj nije mogla dobiti veća zatvorska kazna.

Sve navedeno dodatno opravdava žestoke reakcije hrvatske javnosti i državnog vrha nakon Parkerova obraćanja optuženima. Parker je već u usmenom obrazloženju prvostupanjske presude hladno tehnički obrazlagao zašto je Šljivančanin minimalno odgovoran, a Radić potpuno nevin za tragediju stradalih na Ovčari. Iz onoga što je govorio o Radiću, gotovo ispada da se Radić u Vukovaru zatekao nekom greškom, ili ne svojom voljom. Međutim, nitko od trojice optuženih nije bio obični vojnik, koji bi možda u njihovoj situaciji pred Haaškim sudom i mogao reći da je na ratištu mimo svoje volje. Oni su bili profesionalni vojnici koji su Vukovarce i vukovarske branitelje doživljavali kao razbijače Jugoslavije i zato su u svojim zločinima prije i poslije okupacije Vukovara djelovali koordinirano s paravojnim formacijama srpskih pobunjenika.

To je vrlo brzo nakon tragedije na Ovčari potvrdila afirmacija hrvatske nezavisnosti, kao i slijed zbivanja u suvremenoj političkoj povijesti Hrvatske i zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Zato se teško može demantirati one koji tvrde da je Kevin Horace Parker nepravomoćnom presudom u ovom slučaju samo pothranio kritičare Haaškog suda, koji tvrde da je taj sud podložan raznim političkim utjecajima.

Nepravomoćna presuda za ubojstva na Ovčari nije prva Parkerova presuda koja je uvelike olakšala poziciju optuženika za razaranje Hrvatske u Domovinskom ratu. Parker je sudio u predmetu koji se vodio protiv Pavla Strugara, koji je u listopadu 1991. postavljen za komandanta 2. operativne grupe koju je JNA oformila za vođenje vojne kampanje na području Dubrovnika. Strugara je haaško tužiteljstvo suočilo sa 6 točaka optužnice. Strugar je u tom postupku 31. siječnja 2005. osuđen na 8 godina zatvora, ali takvu je kaznu dobio nakon što je Parker odbacio one točke optužbe koje su Strugara teretile za ubojstvo, okrutno postupanje, pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom i protupravne napade na civilne objekte. O razaranju Dubrovnika ne treba trošiti riječi, jer su slike razaranja stare gradske jezgre zgrozile svijet. Unatoč tomu, Parker glavnog zapovjednika JNA nije smatrao odgovornim za protupravne napade na civilne objekte.

Doista čudna percepcija pravde za jednog od najkvalitetnijih sudaca u Australiji. Kevin Horace Parker rodio se 6. veljače 1937. u Kalgoorlieu u Australiji. Školovao se u Perth Modern School i Sveučilištu Zapadne Australije. Pravo je diplomirao 1959. Kao pravnik je počeo raditi godinu kasnije, a 1977. imenovali su ga za “Kraljičina odvjetnika”. Sudac Vrhovnog suda Zapadne Australije postao je 1994. Parker je 1967.-71. bio viši pomoćnik državnog odvjetnika za Zapadnu Australiju, a potom i glavni državni odvjetnik Zapadne Australije 1972.-74. Bio je aktivan i na međunarodnom planu. U tri navrata radio je kao pravni savjetnik i predstavnik australskih država u australskoj delegaciji pri Povjerenstvu za pravo mora UN-a. Bio je i član australske delegacije pri Povjerenstvu za međunarodno trgovačko pravo UN-a i član australskog pregovaračkog tima u pregovorima o granicama na moru Australije i Indonezije (1985.-95.). Parker je 1989. dobio imenovanje kao Officer of the Order of Australia u znak zahvalnosti za njegovu ulogu u vezi s Australia Acts Commonwealtha Australije i Ujedinjenog Kraljevstva, te u vezi s donošenjem Zakona o nadležnosti sudova Zajednice Commonwealtha, država i teritorija Australije.

Parker je 8. prosinca 2003. položio zakletvu kao sudac Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Nakon Davida Hunta i Niniana Stephena, on je treći australski sudac na Haaškom sudu. Parkerovi kolege s Vrhovnog suda Zapadne Australije s njim su se oprostili sredinom studenog 2003. Parker tom prilikom nije bio dostupan medijima. Javnosti se obratio kratkim priopćenjem, navodeći da će mu biti teško odvojiti se od obitelji i supruge Joan. Na posebnoj sjednici koja je bila otvorena za novinare, predsjednik tog suda David Malcolm rekao je da je Parker dao značajan doprinos pravnom sustavu Zapadne Australije. Među ostalim, rekao je da ga cijene zbog njegove mudrosti, zdravog razuma, pravničkih vještina i odličnog poznavanja prava.

Neki pravnici koji su se s Parkerom sreli u haaškim sudnicama nisu njime impresionirani. Tvrde da on često s dozom ironije i sarkazma komentira prijedloge zastupnika stranaka u postupku, što im se ne sviđa, jer drže da bi se suci trebali suzdržavati takva komentiranja. Iako to ne mora ništa govoriti o Parkerovim sudačkim kvalitetama, teško se oteti dojmu da bi se malo tko u Hrvatskoj ovih dana složio s biranim riječima kojima je o Parkeru govorio David Malcolm, šef Vrhovnog suda Zapadne Australije.

VODEĆI AUSTRALSKI PRAVNIK

Sudac Parker je od 1972. do 1979. bio član Vijeća Pravnog udruženja Zapadne Australije, od 1977. do 1979. član Odvjetničke komore Zapadne Australije, od 1979. do 1992. predsjednik Odvjetničke komore Zapadne Australije, od 1992. do 1995. predsjedao je Stegovnim sudom za pravnike Zapadne Australije, od 1982. do 1988. bio je član Vijeća Australskog instituta za sudsku upravu, a od 1983. do danas je član Savjetodavnog odbora za prijem u odvjetničku struku (Australian Law Admissions Consultative Committee). Od 1959. do 1997. služio je kao časnik u Australian Citizen Air Force i specijalnoj pričuvi (Specialist Reserve) te je imao čin komodora. U to vrijeme, od 1966. do 1977. bio je član savjetodavnog pravnog tijela rezervnog sastava (Reserve Legal Panel), od 1977. do 1985. bio je vojni tužitelj (Judge Advocate), a od 1985. do 1997. viši vojni tužitelj (Reviewing Judge Advocate).

Parker je također bio počasni ađutant za zrakoplovstvo guvernera Zapadne Australije (1965. – 1970.), kao i počasni ađutant za zrakoplovstvo kraljice Elizabete II. (1979- 1981).

BLAGA KAZNA STRUGARU

Parker je sudio u predmetu što se vodio protiv Pavla Strugara, koji je 1991. zapovijedao napadom JNA na Dubrovnik. Teretili su ga za ubojstvo, okrutno postupanje, napade na civile, pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, protupravne napade na civilne objekte, uništavanje ili hotimično nanošenje štete crkvama i samostanima, dobrotvornim, prosvjetnim i znanstvenim ustanovama, umjetničkim i povijesnim spomenicima i umjetničkim i znanstvenim djelima. Parker je odbacio točke optužbe koje su Strugara teretile za ubojstvo, okrutno postupanje, pustošenje i protupravne napade na civilne objekte, te ga osudio na osam godina zatvora.