Epilog je to pravne trakavice koja traje još od 1974. godine, kada je na stotine tisuća stanova u Jugoslaviji nacionalizirano, a osobe koje su u njima živjele dobile su stanarsko pravo, u to vrijeme istovjetno vlasništvu. Raspadom Jugoslavije, Hrvatska kao pravna sljednica problem je samo djelomično riješila, odnosno, mogla je riješiti samo slučajeve onih nositelja stanarskih prava koji su živjeli u stanovima u društvenom vlasništvu, a oni koji su stanarsko pravo dobili u stanovima u privatnom vlasništvu, još uvijek čekaju rješenje.

Novi zakon koji je na snagu stupio 4. travnja prvi put predlaže mjere stambenog zbrinjavanja tih ljudi, od kojih velika većina u tim stanovima živi i više od pola stoljeća. No najprije je nužno uspostaviti registar. Kako je rekao Fak, Zakon o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018, propisuju obvezu zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova da se do 15. srpnja jave Ministarstvu prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine radi dostave podataka koji će biti uneseni u Registar.

Branko Bačić, ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine pod čijom je nadležnošću rješavanje ovog problema, suočit će se s nezadovoljnim zaštićenim najmoprimcima. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Ovaj zakon jest povoljniji za najmoprimce, ali daleko je to od onoga što traže. Povoljniji je jer ipak nudi pet mjera njihova stambenog zbrinjavanja. Da bi se ijedna od tih mjera provela, potrebno je izraditi registar, posebno zato što svaka od tih mjera traži određena financijska sredstva. Ustavni sud je u odluci iz rujna 2020. naveo koje zamjerke ima na prethodni zakon. Smatra da interesi zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova nisu u dovoljnoj mjeri uravnoteženi i da je na zaštićene najmoprimce stavljen prevelik teret zbrinjavanja, a taj bi teret trebala podnijeti država. Ovim novim zakonom to se pokušalo izgladiti. Međutim, u nedovoljnoj mjeri. Zakonodavac je napravio katastrofalnu pogrešku pišući ovaj novi zakon – propustio je izjednačiti nositelje stanarskog prava nad stanovima u privatnom vlasništvu s nositeljima stanarskog prava nad stanovima u društvenom vlasništvu. Među njima razlike nema i Ustavni sud je u svojoj odluci to i naveo. Dakle, pukim je slučajem netko stanarsko pravo dobio nad stanom u društvenom vlasništvu, a netko – u istoj zgradi i na istom katu – nad stanom u privatnom vlasništvu. Na to najmoprimac ni na koji način nije mogao utjecati. Stoga je protuustavno da ti ljudi koji su dobili stanarsko pravo ovisno o sreći imaju različit put. Oni koji su stanarsko pravo stekli nad stanom u društvenom vlasništvu, te su stanove mogli otkupiti po Zakonu o prodaji stanova nad kojima postoji stanarsko pravo iz 1992. godine, a oni koji su stekli stanarsko pravo nad stanovima u privatnom vlasništvu, te stanove nisu mogli otkupiti nego su prema Zakonu o najmu stanova iz 1996. ‘pretvoreni’ u zaštićene najmoprimce, jer je tim zakonom ukinut institut stanarskog prava. I tu su najveći problemi danas“, smatra Fak.

On tvrdi da spomenute dvije skupine ljudi moraju imati isti pravni put, za što se zalagao kao član radne skupine za izradu novog zakona:„U spomenutom zakonu iz 1992. godine postoji odredba koja nikad nije ukinuta i još uvijek je na snazi, a to je da će se 90 posto sredstava od prodaje stanova u društvenom vlasništvu nad kojima postoji stanarsko pravo, utrošiti na stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca, odnosno, ovih ljudi koji imaju stanarsko pravo nad stanovima u privatnom vlasništvu. Kad je zakonodavac donosio taj zakon, u uvodnom je dijelu naveo koliko je država uprihodila od prodaje tih stanova. Prodano je 318.011 stanova, od toga je država uprihodila milijardu i 300 milijuna eura. Devedeset posto tog iznosa – milijardu i 170 milijuna eura – služi po izričitoj zakonskoj odredbi za rješavanje stambenog pitanja zaštićenih najmoprimaca. A Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine kao predlagatelj ovog novog zakona, upravo izglasanog, predlaže za istu namjenu – dakle, za stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca – utrošiti 107 milijuna eura. Znači, zakonodavac je bivše nositelje stanarskog prava protupravno zakinuo za milijardu i 170 milijuna eura zakonom određenih za pretvaranje stanarskog prava u pravo vlasništva. A na pitanje gdje je nestao novac, nitko nije dobio odgovor. Tu je taj problem, što je taj novac netragom nestao ili je preraspoređen za drugu namjenu. Ustavnopravni problem je povreda načela legitimnih očekivanja. Nositelji stanarskog prava nad stanovima u privatnom vlasništvu imaju pravo legitimno očekivati da će točno milijardu i 170 milijuna eura biti utrošeno za njihovo stambeno zbrinjavanje. A ne 107 milijuna eura.“

Marko Fak, odvjetnik Hrvatskog saveza udruga stanara i zakonski predstavnik velikog broja zaštićenih najmoprimaca. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Iz Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine pojasnili su što se dogodilo s novcem predviđenim za tu namjenu. Tvrde da su stanovanje i problematika zaštićenih najmoprimaca oduvijek bili u nadležnosti lokalne samouprave:

„Dakle, navedeni iznos od 1,17 milijardi eura nije uprihodila Republika Hrvatska, već jedinice lokalne samouprave, ali je Republika Hrvatska stranka pred Europskim sudom za ljudska prava i dužna je riješiti problem. Brojne jedinice lokalne samouprave taj su problem riješile u potpunosti ili im je preostalo svega nekoliko slučajeva, a otprilike 80 posto preostalih slučajeva nalazi se u naša dva najveća grada. Radi točnosti važno je istaknuti da je Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo zaista propisao da se novac ostvaren prodajom stanova, koje prodaju općina odnosno grad, u roku pet godina nakon stupanja na snagu Zakona u 90-postotnom iznosu koristi za pribavljanje stanova za preseljenje stanara iz stanova u privatnom vlasništvu, za nadoknadu stanarima u privatnom vlasništvu kada kupuju drugi stan, za isplatu nadoknade prijašnjim vlasnicima za prisilno oduzete nekretnine, za nadoknadu stanarima – građanskim osobama kod kupnje stana iz stambenog fonda Jugoslavenske narodne armije, za nadoknadu stanarina vlasnicima stana u slučajevima određenim posebnim propisima. Međutim, Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, navedena odredba je izmijenjena tako da je propisano da se novac ostvaren prodajom stanova koje prodaju općina ili grad – odnosno, Grad Zagreb – doznačuje u visini od 55 posto u državni proračun na poseban račun, a da 45 posto sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava. Dakle, do sredine 1995. godine bila je snazi odredba kojom se 90 posto sredstava od prodaje stanova u društvenom vlasništvu mora namjenski iskoristiti za pribavljanje stanova za preseljenje stanara iz stanova u privatnom vlasništvu. Zašto jedinice lokalne samouprave nisu u cijelosti ispunile navedenu zakonsku normu, pitanje je na koje se odgovor možda i može dobiti, ali taj odgovor ne rješava probleme koje imamo danas. Tim sredstvima je dio problema konačno riješen, dok je dio prikupljenih sredstava nesumnjivo potrošen nenamjenski, ali Republika Hrvatska ima vrlo ograničene instrumente pritiska na lokalnu samoupravu pa je istraživanje zašto netko tko je bio na čelu Zagreba ili Splita 90-ih nije riješio ovu situaciju i zašto je dio sredstva potrošen u druge svrhe, zapravo iscrpljivanje resursa na dobivanju informacija koje neće pomoći riješiti situaciju.“

Bez obzira na to što se Zakonom napokon počelo rješavati stambeno zbrinjavanje tih ljudi, Marko Fak pojasnio je zašto je to tako velik i dugotrajan problem. Što je, dakle, s vlasnicima stanova koji imaju vlasništvo, ali nemaju posjed tih stanova najmanje 50 godina?

„Oni imaju upis u zemljišnu knjigu, ali iza tog upisa ne stoje prava vlasnička ovlaštenja. Nemaju pravo na posjed, nemaju pravo na prodaju tog stana jer su ograničeni pravom prvokupa zaštićenih najmoprimaca, nemaju pravo na ekonomsku najamninu jer su ograničeni pravom najmoprimca na zaštićenu najamninu. Republika Hrvatska pravna je sljednica svih prethodnih država i njezina je zadaća popraviti situaciju i riješiti taj problem, pogotovo ako za tu namjenu ima zakonom predviđen budžet. Ali malo više od milijarde eura nedostaje. Postoji pravo vlasništva i pravo na dom, oba prava štite Ustav RH i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava. Ta dva prava su ovdje suprotstavljena, ali su zaštićena istom razinom pravne zaštite. Prema tome, stanarsko pravo nad stanovima u privatnom vlasništvu moglo se steći samo do 1974. godine, što znači da su sve osobe na koje se taj zakon odnosi u posjedu minimalno 50 godina. Prema tome, na njih se nužno primjenjuje pravo na dom, što znači da u ovom slučaju nema prisilnog iseljenja. Jedino rješenje za povratak stana vlasniku jest da zaštićeni najmoprimac napusti stan dobrovoljno, bez prisile. Na državi je da zaštićenom najmoprimcu ponudi dovoljno atraktivne kompenzacijske mjere da dobrovoljno napusti stan u kojem ima pravo posjeda. Ako štitite pravo na vlasništvo, a ne štitite pravo na dom, povrijedili ste Ustav. Ovaj novi zakon isto tako ima ustavnopravne rupe, da to tako kažem, zato što predviđa da najmoprimac ne može ostati u stanu ako mu to vlasnik ne dozvoli“, rekao je Fak.

Novim zakonom predviđeno je pet programskih mjera za stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca. Fak ih je nabrojio i detaljno opisao:

„Prva programska mjera predviđa nagodbu o najmu stana, što znači da zaštićeni najmoprimac ostaje u tom stanu uz dozvolu vlasnika, s tim da vlasnik i zaštićeni najmoprimac potpisuju ugovor o ekonomskom najmu. Druga programska mjera je iseljenje zaštićenog najmoprimca na temelju isplate, što znači da zaštićeni najmoprimac ostavlja stan vlasniku u posjed, a od države dobiva isplatu. Iznos je problematičan zato što je zakonodavac ograničio kvadraturu, što znači da će zakonodavac isplatiti onaj iznos za kvadraturu na koju zaštićeni najmoprimac prema zakonu ima pravo, to je 35 četvornih metara za jednu osobu, plus deset četvornih metara za svaku sljedeću osobu. Primjerice, za dvije osobe je to 45 metara četvornih. Zašto bi netko tko živi u sto kvadrata, a uglavnom se ovdje radi o velikim stanovima, izašao iz stana od sto kvadrata i otišao u dvostruko manji stan i daleko od kvarta u kojem je živio cijeli život? Ali nije tu samo pitanje veličine stana, već i kršite li vi nečije ustavno pravo na dom. Ljudi o kojima govorimo u velikoj većini su starije životne dobi te cijeloga života žive u istom stanu, u istoj ulici, u istom kvartu. U tom kvartu žive minimalno 50 godina, tamo su išli u osnovnu školu, imaju prijatelje, sve što poznaju. To će se osjetiti na psihičkom stanju tih ljudi, ali dok je ovaj zakon na snazi, oni su natjerani na prisilni odlazak.“

Treća je programska mjera, nastavlja Fak, iseljenje zaštićenog najmoprimca iz stana i predaja stana vlasniku u posjed, s time da zaštićeni najmoprimac ulazi u drugi stan, u vlasništvu Republike Hrvatske, i u tom stanu ima pravo na povlašteni najam i na otkup tog stana. Kvadratura se isto tako računa kao ona na koju najmoprimac ima pravo, dakle, za dvije osobe je to 45 četvornih metara:

„Ti kriteriji nisu bili određeni Zakonom o prodaji stanova, osobe koje su bile nositelji stanarskog prava nad stanovima u društvenom vlasništvu otkupile su onu kvadraturu u kojoj su živjeli. Jedini je problem taj što država radi razliku između dviju skupina najmoprimaca. A to se dogodilo zato što je država nenamjenski potrošila više od milijardu eura, suprotno zakonskoj namjeni. Da postoji taj novac, svaki zaštićeni najmoprimac imao bi zlatnu slavinu, dakle, i te kako bi taj iznos bio dovoljan za stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca. Naposljetku, četvrta i peta mjera mogu biti primijenjene samo uz pristanak vlasnika, one su slične. Zaštićeni najmoprimac ostaje u stanu, od države otkupljuje stan u kojem živi, s time da povlašteni dio otkupljuje u onom dijelu u kojem ima pravo – dakle, ako je riječ o dvama stanarima, onda otkupljuje 45 četvornih metara – a ostatak otkupljuje po tržišnoj cijeni, a država ili daje vlasniku drugi stan u državnom vlasništvu ili od vlasnika taj stan otkupljuje po tržišnoj vrijednosti. To znači da je država ovdje maćeha jer je omogućila jednoj skupini građana otkup stana po povlaštenoj cijeni, a u to vrijeme ste stan od 180 četvornih metara mogli kupiti za 20.000 njemačkih maraka, dok vidimo da druga skupina ima drugačije kriterije. Ne razumijem koja je logika osim te da država želi zadržati ona sredstva koja su bila namijenjena, a sad su nestala. Država pokušava izbjeći svoju obvezu i odgovornost prema svojim građanima“, pojasnio je Fak.

Obitelj Miljenke Debeljak kao zaštićeni najmoprimac u stanu od 98 četvornih metara u centru Zagreba živi od 1950., a zbog dugogodišnjeg stresa i neizvjesnosti proživjela je obiteljsku tragediju. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kako kažu u Ministarstvu prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, cilj ovih mjera bio je u najvećoj mogućoj mjeri izaći u susret i vlasnicima stanova i zaštićenim najmoprimcima:

„Međutim, s obzirom na dugotrajnost rješavanja ove problematike, čini se da nije ni bilo moguće donijeti mjere koje će potpuno zadovoljiti sve zainteresirane strane. U ovom trenutku pokrenuti su sudski postupci protiv Republike Hrvatske za isplatu više od deset milijuna eura na ime naknade štete koju trpe vlasnici stanova jer ne mogu uživati svoju imovinu, a ta šteta i dalje nastaje svakim danom trajanja ove situacije. Do sada je isplaćeno više od dva milijuna eura na ime naknade štete po pravomoćnim sudskim odlukama. Iz navedenog razloga bilo je potrebno čim prije započeti s rješavanjem ove problematike pa je zato i predviđeno da se druga programska mjera može početi primjenjivati i prije konačnog formiranja Registra. Inače, druga programska mjera obuhvaća isplatu zaštićenog najmoprimca koji se iseli iz stana, odrekne prava na zaštićeni najam i zauzvrat dobije isplatu u iznosu većem od 50.000 eura i dodatnih 12.000 eura po članu domaćinstva ako se radi o Zagrebu i Splitu. Zasad se čini da je ta mjera dobro prihvaćena. Kada govorimo o mjerama iz Zakona, važno je napomenuti i uvođenje solidarne naknade koja će se isplaćivati kroz 2025. godinu, a kojom se vlasnike stana obeštećuje u paušalnom i neoporezivom iznosu od jednog eurocenta po četvornome metru površine stana dnevno, s tim da se početak roka računa od 5. studenoga 1996., a to razdoblje traje do 1. siječnja 2025. Nakon 1. siječnja 2025. iznos najamnine se približava tržišnom najmu (9,375 eura po četvornom metru u Zagrebu i Splitu) od kojeg iznosa 50 posto plaća zaštićeni najmoprimac, a 50 posto Republika Hrvatska. Međutim, kako ga troškovi stanovanja ne bi pretjerano opteretili, propisano je da zaštićeni najmoprimac plaća najam najviše do iznosa od 25 posto ukupnih prihoda svoga domaćinstva, a razliku podmiruje Republika Hrvatska.“

Odvjetnik Marko Fak inzistira na tome da ti ljudi imaju pravo na svoj dom i ako država traži od njih da se oni svog doma odreknu dobrovoljno, oni to mogu učiniti, ali im država mora dati dovoljno dobre kompenzacijske mjere. Te mjere moraju biti izjednačene s onima koje su bile ponuđene nositeljima stanarskog prava nad stanovima u društvenom vlasništvu.

„Novac je potrošen, a država nas želi uvjeriti kako je 107 milijuna eura ne znam kako velik iznos i predstaviti to kao velik uspjeh. Očekuje se da će se zaštićeni najmoprimci prijaviti na jednu od tih programskih mjera, a te mjere nisu dovoljno kvalitetne zato što je zakonodavac propustio zakonski izjednačiti zaštićene najmoprimce s nositeljima stanarskog prava nad stanovima u društvenom vlasništvu koji su u međuvremenu postali vlasnici tih stanova. Taj zakon će, sasvim sigurno, biti predmet ocjene Ustavnog suda i prema njemu će se djelovati dok Ustavni sud ne donese ocjenu.

Ako najmoprimac ne uzme mjeru dva, dakle, iseljenje na temelju isplate, presumira se mjera tri, dakle, preseljenje u državni stan. Ako ne izaberete ništa, primijenit će se mjera tri. Prema ovome zakonu, zaštićeni najmoprimci svakako moraju izići iz stana, ali ne odmah, već od 1. siječnja počinje taj prijelazni period. Ne znamo dokad će on trajati, ali vjerojatno ovisi o budžetu koji država ima na raspolaganju za rješavanje tog pitanja. Moramo znati da za provedbu mjere tri na raspolaganju mora biti dovoljan broj državnih stanova, postojećih ili u izgradnji. Potrebno je reći da je veliki broj bespravnih korisnika državnih stanova, a država se još nije počela s time obračunavati. Ono što se mora napraviti jest učiniti nositelja stanarskog prava vlasnikom, ali ne na temelju trenutačnih vlasnika već na teret države. Inzistirat ćemo na tome da se zaštićene najmoprimce ne iseljava nasilu. Tko želi otići, neka ode. Tko želi predati stan vlasniku, neka to učini dobrovoljno. Ako im država ponudi dovoljno dobre uvjete, ti ljudi će sigurno na njih pristati. Neće smatrati da su natjerani, već će se iseliti zato što oni to žele. Neće osjećati da im država oduzima dom, već će to biti njihova slobodna volja. Tim ljudima se Ustavom štiti pravo na dom“, istaknuo je Fak.

Iz Ministarstva kažu da je, baš kako je objasnio odvjetnik Fak, za provođenje mjera ovog zakona potrebno osigurati određeni broj stanova, a prije formiranja Registra ne može se znati o kojem broju stanova je riječ. Novac u državnom proračunu je osiguran, priprema se javna nabava za adaptaciju postojećih nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, ali potrebno je prethodno utvrditi koliko će točno stanova biti potrebno. Unatoč tome što će Marko Fak i dalje inzistirati na tome da se ove dvije skupine ljudi izjednače pred zakonom, u Ministarstvu tvrde da taj stav nije u skladu s ustaljenom praksom Europskoga suda za ljudska prava. Kažu da je Europski sud za ljudska prava u više presuda izrijekom istaknuo da osobe koje su imale stanarska prava na stanovima u privatnom vlasništvu nikad nisu bile u istom položaju kao osobe koje su imale stanarska prava na stanovima u društvenom vlasništvu.

„Valja istaknuti i da je Zakon o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, prvi propis koji je zaštićenim najmoprimcima u stanovima u privatnom vlasništvu omogućio otkup stanova po povoljnim uvjetima što im do sada nikad nije bilo omogućeno. Posebno valja napomenuti da će brojni zaštićeni najmoprimci dobiti veće stanove od onih koje sada koriste. Tako iz zaprimljenih prijava vidimo, primjerice, da ima situacija u kojima četveročlana obitelj živi u 26 četvornih metara, a po novom zakonu imaju pravo na stan površine od 65,00 do 72,50 četvornih metara“, rekli su iz Ministarstva.

Da iza tih brojki i zamršenih pravnih procedura stoje ljudi i njihove sudbine, vjerno ilustrira i slučaj Miljenke Debeljak, gospođe u osamdesetim godinama. Njezina obitelj živi u stanu veličine 98 četvornih metara u Vlaškoj ulici, u samom središtu Zagreba, od 1950. godine. U stan se obitelj preselila iz Varaždina i dobila stanarsko pravo, za koje su im u ono vrijeme tvrdili da je identično vlasništvu. U tom stanu živjele su četiri generacije, ali trenutačno u njemu žive Miljenka i njezina mlađa kći zato što se iz stana iselila obitelj starije kćeri koja je prethodno tu također živjela. Konstantan stres i neizvjesnost, koji traju desetljećima, teško je bilo podnositi, a starija kći gospođe Miljenke Debeljak toliko je psihički oboljela da je prije šest godina počinila samoubojstvo. Teška je to sudbina i, nažalost, nije tako rijetka.

„Vlasnica stana živi kat ispod mene, njezin je otac izgradio ovu zgradu s nekoliko stanova, a dolaskom Tita na vlast nacionalizacijom su im svi ti stanovi oduzeti. Osamostaljenjem Hrvatske rečeno je da se stan mora vratiti, a od 1995. stanarsko pravo više nije bilo jednako vlasništvu. Pogriješila je Jugoslavija, a Hrvatska kao pravna sljednica nije situaciju riješila, čak ju je i pogoršala. Mi smo bili zaštićeni najmoprimci, ali su nam jedno vrijeme stanarinu toliko povisili da to nismo mogli izdržati, to je bio taj zakon iz 2018. koji je na kraju ‘pao’ na Ustavnom sudu. To su bile takve odredbe da smo mogli završiti na ulici ako ne bismo platili stanarinu tri mjeseca, a cijenu stanarine bilo je nemoguće platiti. Stalno sam sebi govorila da ne smijem dozvoliti da me zidovi pojedu, ali to je takav stres da je to teško opisati. Vi doslovno ne znate gdje ćete biti sutra i hoćete li imati krov nad glavom ili nećete. I tako desetljećima.“

S obzirom na ovih pet programskih mjera predviđenih za stambeno zbrinjavanje građana u sličnoj situaciji, Miljenka Debeljak ne može odlučiti koju mjeru će odabrati. U registar se prijavila, a smatra kako je možda najbolje rješenje da država vlasniku stana isplati novac, a zaštićenim najmoprimcima omogući otkup stana po povoljnijim uvjetima. Druga mogućnost o kojoj razmišlja jest da od države dobije državni stan, ali taj stan bi onda imao samo 45 četvornih metara, dakle, bio bi više nego upola manji od ovog u kojem živi. Nije joj toliki problem što je riječ o puno manjem stanu i čak o drugom kvartu, već joj je problem organizacija selidbe. Nakon teške prometne nesreće, koju je jedva preživjela, ostala je invalid pa je stoga ne mogu prisilno izbaciti. Ali stres i neizvjesnost sve teže podnosi. Sve hrvatske vlade prebacivale su odgovornost jedna na drugu, ističe Milka Debeljak, uz napomenu da ima mnogo državnih stanova u kojima stanari nisu legalno. Od 1. siječnja najamnina za stan u kojem živi s kćeri bit će, prema Zakonu, 300 posto veća, o čemu je rekla:

„Trenutačno stanarinu plaćamo 58 eura, a bila bi 367 eura od 1. siječnja. To mi je, s mirovinom koju primam, nemoguće platiti. Izigrani smo jer nas smatraju uzurpatorima tuđih stanova, a sve je to bilo legalno. Ti koji tako razmišljaju te bi stanove preprodavali i dobili na stotine tisuća eura. Mi nismo krivi nizašto, zašto bih ja bila kriva za situaciju u kojoj se našla moja obitelj? Država je trebala naše probleme riješiti davnih dana, a ne da živimo u ovakvom stresu. Svakodnevno se borim s time, moram priznati da ponekad, u rijetkim situacijama, moram uzeti tablete za smirenje. Nisam nikome ništa ukrala, nisam kriva za ovu situaciju, a evo, ispaštam cijeli život. Da ne velim da sam uložila puno u taj stan unatoč tome što su mi govorili da ulažem u tuđe. Ali urediti moraš, u tom stanu živimo već tri četvrt stoljeća.“