Objavljeno u Nacionalu br. 740, 2010-01-19

TEK SE SADA znaju pojedinosti sukoba između bivšeg premijera Ive Sanadera i bivšeg šefa policije Vladimira Fabera, kojeg je Sanader prošlog lipnja naprasno smijenio jer nije htio odustati od čistke njegovih korumpiranih ljudi u policijskim strukturama

Bivši ravnatelj policije Vladimir Faber prvi je tijekom svog kratkog osmomjesečnog mandata počeo istraživati korupcijsku hobotnicu čiji tragovi sve više vode prema bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu. Dok je bio na čelu policije, Faber je policijskim istražiteljima dao potpunu slobodu da istražuju godinama zataškavane slučajeve, možda i ne sluteći da neki od njih sežu i do samog državnog vrha. Danas je jasno da je Sanader posljednih mjeseci svog mandata bio itekako svjestan koliko je Faber opasan za njegove prijatelje, ali i za njega samoga, pa se sredinom lipnja prošle godine bespoštedno obračunao s tadašnjim ravnateljem policije.

Sanaderov hitni plan bio je da Fabera što brže i potpuno ukloni iz policije i odmah zaustavi sve istrage koje su započeli Faberu pouzdani ljudi u policijskom sustavu. Kako je Nacional doznao, prva Sanaderova ideja bila je da Fabera neutralizira i postavi na mjesto ravnatelja Državne uprave za zaštitu i spašavanje, no pritisak javnosti i stranih diplomata spriječio je njegove namjere da hvaljenog ravnatelja policije sasvim ukloni iz policije. Ipak, Faber je premješten na mjesto državnog tajnika i potpuno su mu zabranjeni svi javni istupi bez dopuštenja ministra Karamarka, a ta zabrana na snazi je još uvijek.

Iako je iznenadna i neobrazložena smjena Vladimira Fabera u lipnju imala itekako neugodne konotacije za Sanaderovu vladu, danas je mnogo jasnije da je to bila njegova grčevita borba za politički opstanak. Pojedinosti iz osmomjesečnog Faberova upravljanja hrvatskom policijom zorno prikazuju načine Sanaderova dugogodišnjeg upravljanja državom, zaustavljanja važnih antikorupcijskih istraga, zataškavanja svih za vlast neugodnih afera, ali i to da je Ivo Sanader početkom listopada 2008., kad je na čelo policije postavio Tomislava Karamarka i Vladimira Fabera, zapravo sam sebi donio najtežu političku presudu. Karamarka i Fabera Sanader je na ključne funkcije u policiji imenovao 6. listopada 2008., kad je središtu Zagreba ubijena Ivana Hodak. Kako ističu Nacionalovi izvori, Sanader je tih dana bio jako nervozan i zabrinut jer se vjerovalo da je riječ o mafijaškoj egzekuciji koja možda ima veze sa suđenjem Vladimiru Zagorcu. Strah i nesigurnost koje su tada osjećali hrvatski građani višestruko se povećao dva tjedna kasnije, kad su, također u centru grada, brutalno likvidirani Ivo Pukanić i Niko Franjić. Nakon toga bivši hrvatski premijer navodno je bio u smrtnom strahu i za vlastiti život, pa je odmah naredio višestruko povećanje zaštite za sebe i svoju obitelj, a nekoliko tjedana nije se miješao u rad policije.

Istrage zvjerskih ubojstava podigle su na noge cjelokupnu policiju i obavještajni sustav, a istražitelji su pronalazili i sve više informacija o nizu drugih kriminalnih djela što ih je novoimenovani ravnatelj policije Vladimir Faber također odlučio podrobno istražiti. Kao što se zna, Sanader i Faber prvi su se put otvoreno sukobili sredinom studenoga 2008., kad je Faber dotadašnji rad policije, koja je vjerno slušala Sanaderove naredbe, javno prozvao “smrdljivim proizvodom u celofanu”. Tom događaju prethodio je dogovor Karamarka i Fabera da što prije raščiste stanje u policiji, smijene podobne i nesposobne policijske načelnike koji su godinama zataškavali istrage i pokorno slušali političke direktive. Prva “žrtva” novog policijskog vodstva bio je dugogodišnji načelnik dubrovačke policije Ivan Krešić, što je izazvalo bijes njegova političkog zaštitnika Luke Bebića. Samo dan nakon sudjelovanja na okruglom stolu u Hrvatskom saboru, s kojeg je Fabera po Sanaderovoj naredbi šef saborske straže prije kraja izvukao iz dvorane, Faber i Karamarko automobilom su se zaputili u Split gdje je trebao biti smijenjen Ivan Merćep, osoba od velikog Sanaderova povjerenja.

Međutim, na putu prema Splitu prvo ih je zatekla vijest da je Sanader javno “oprao” Fabera, poručujući mu da je “ravnatelju policije mjesto na ulici, a ne na okruglim stolovima”, a potom je ministra policije Sanader nazvao na mobitel i zabranio mu smjenu Ivana Merćepa. Prema nekim izvorima, upravo je splitska policija godinama bila ključna za Sanaderovo održanje na vlasti, jer su se neki od najvećih korupcijskih slučajeva, koji možda sežu i do Sanadera, događali upravo na području Policijske uprave splitsko-dalmatinske: afere Imostroj, Brodosplit, Skladgradnja, Hrvatske autoceste samo su neke od njih. Osim što mu je naredio da Merćep mora ostati na čelu splitske policije, Sanader se usprotivio i Faberovoj namjeri da na čelo Nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (“hrvatskog FBI-a”) u Splitu imenuje Josipa Buljana, inspektora koji je istraživao pranje novca u Brodosplitu i sumnjive ugovore između Skladgradnje i HAC-a. Prema nekim izvorima, već se potkraj studenoga 2008. Sanader htio riješiti neugodnog ravnatelja policije, no tomu se snažno usprotivio ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, koji je Sanaderu najavio ostavku ako iz policije ode Faber. Sljedeći put Sanader i Faber sukobili su se potkraj prosinca 2008., kad je Sanader naredio da bude zaustavljena tajna istraga koju su počeli provoditi Faberovi istražitelji. Prema Nacionalovim izvorima, istraga je nakon nekoliko mjeseci ipak nastavljena, ali ni danas nije poznato što je točno uzrokovalo veliku zabrinutost i ljutnju bivšeg premijera.

Nakon što je na sebe već bio navukao ljutnju Sanadera i Bebića, Faber se 9. siječnja 2009. zamjerio još jednom Sanaderovu bliskom prijatelju: HDZ-ov saborski zastupnik Mario Zubović tada je nepropisno parkirao svoj Volkswagen Passat u središtu Zagreba, a potom se žestoko posvađao s radnicima Zagrebparkinga koji su mu htjeli “paukom” otpremiti auto. Dok je trajao sukob na ulici, Zubović je bahato nazvao policijske čelnike i zahtijevao da dođu policajci i obračunaju se s djelatnicima Zagrebparkinga, ali to se nije dogodilo. Zubović je posramljen, jer je dan-dva nakon incidenta svoje djelatnike javno branio čak i direktor Zagrebparkinga Mate Kraljević, pa je Zubović svoju ljutnju preusmjerio na “Faberovu” policiju koja ga “nije zaštitila od SDP-ovih radnika Zagrebparkinga” i koja je protiv njega podnijela prekršajnu prijavu. Tih dana Faber se zamjerio još jednom HDZ-ovu zastupniku: nazvao ga je Josip Đakić i, kao da se to samo po sebi razumije, izdiktirao popis sebi bliskih policajaca koje bi trebalo imenovati na čelne policijske funkcije u njegovoj županiji. Kako ističu Nacionalovi izvori, Faber je mirno saslušao Đakićeve želje, a potom mu hladnokrvno objasnio da mu ne može udovoljiti.

Istoga dana Đakić se zbog toga požalio Sanaderu. Slične intervencije sa sličnim ishodom događale su se tijekom cijelog Faberova osmomjesečnog mandata, pa se ravnatelj policije sve češće sukobljavao s HDZ-ovim lokalnim moćnicima, ali i njihovim vrhovnim šefom – Ivom Sanaderom. Tako se potkraj ožujka 2009. sukobio s HDZ-ovim ministrom obrane Branimirom Vukelićem, jer je smijenio Vukeliću bliskog načelnika PU karlovačke Nenada Kranjčeca i njegova zamjenika Borisa Kozjana, a početkom svibnja jako se zamjerio čak i naoko benignom hadezeovcu Lini Červaru. Faber je, naime, zbog lošeg vođenja umaške policijske postaje odlučio smijeniti dotadašnjeg načelnika Dragana Stipanovića, koji je prijatelj Line Červara. Čim je Červar za to doznao, zatražio je da ga Sanader hitno primi i požalio mu se na Fabera. Bivši premijer, sklon teatralnim potezima i pokazivanju da nitko u državi nije iznad njega, odmah je pred Červarom nazvao Fabera i derao se na njega, no Faber ga je mirno saslušao i – opet pokazao neposluh smijenivši Červarova prijatelja. Vrlo brzo je postalo jasno da Faber želi posve neovisno upravljati policijom i da je depolitizacija, odnosno smjene HDZ-u i Sanaderu bliskih policijskih načelnika, gotovo postala običaj.

Sanadera je još više ljutilo to što je osjećao, a vjerojatno i imao neke informacije o tome, da Faber snažno potiče istraživanje svih vrsta kriminala u državi, pa čak i vrlo osjetljivih koruptivnih slučajeva. Dodatni razlog za brigu bivši premijer imao je i zbog toga što ravnatelj policije nije bio “kooperativan”, odnosno nije državni vrh redovito i iscrpno izvješćivao o istragama koje su u tijeku, a to je kod Sanadera koji je želio sve kontrolirati izazivalo golem gnjev. Faber se oduvijek zalagao za to da političari ne trebaju znati ništa o policijskim istragama sve dok one nisu gotovo završene. Za takav stav često je navodio primjere iz drugih europskih zemalja, pogotovo Njemačke, gdje su policijski šefovi potkraj 2006. jednog jutra točno u 7 sati uhitili bivšeg direktora Siemensa Thomasa Ganswindta, a tadašnji bavarski premijer Edmund Stoiber o tome je izviješten telefonskim pozivom tek u 6.45, samo 15 minuta prije uhićenja. Velika svađa Ive Sanadera i Vladimira Fabera planula je u prvom tjednu veljače prošle godine, kad je policija izvela antikorupcijsku akciju “Dubai”, u kojoj su uhićena dvojica službenika Porezne uprave i jedan inspektor Financijske policije.

Iako je ta akcija u javnosti dočekana s odobravanjem, Sanader je bio bijesan na policiju i njenog ravnatelja jer o akciji nisu unaprijed izvijestili premijera i ministra financija Ivana Šukera, iz čijeg su resora bili svi uhićenici. Svjestan da Fabera ne kontrolira i da ne zna koje su sve istrage pokrenute, Sanader je navodno preko raznih pouzdanih osoba Faberu slao signale da ne čeprka previše po državnim institucijama, a navodno se posebno založio da policijski istražitelji obustave istrage u vezi s Carinskom upravom, u kojoj je na čelnoj funkciji Sanaderov bliski prijatelj Mladen Barišić. Samo mjesec dana kasnije, početkom travnja prošle godine, mimo prethodnog Sanaderova znanja, policija i Uskok izveli su akciju “Titanik”, u kojoj su, među ostalima, zbog podmićivanja uhićena i dvojica načelnika iz ministarstva Božidara Kalmete. U svibnju prošle godine Faberovi istražitelji ponovno su pokazali da pod njegovim vodstvom nema zaštićenih: unutar akcije “Ipsilon”, u kojoj je uhićen Dražen Golemović, među uhićenima se našao i 31-godišnji Ante Bralić, jedan od tjelohranitelja Ive Sanadera.

Prema nekim izvorima, bivši premijer nekoliko dana prije tog uhićenja osobno je tražio da se Bralića ne hapsi, no kad u tome nije uspio, ipak je opstruirao istragu: unatoč pisanim požurnicama, tobože zbog zaštite premijera, MUPova Uprava za poslove sigurnosti puna dva mjeseca Uskoku nije dostavljala podatke o Bralićevu angažmanu. Vrhunac sukoba Sanadera i Fabera već je poznat: Faber je do kraja svog mandata ustrajao u namjeri da se slučaj “Kamioni” istraži do kraja, što mu je naposljetku i uspjelo, premda ga je potkraj lipnja Sanader naprasno smijenio. Osim na slučaju “Kamioni”, Faber i njegovi suradnici sredinom prošle godine intenzivno su radili i na nekoliko drugih. Neki od njih, poput HŽ-a, HEP-a, Skladgradnje i HAC-a, već su dovršeni uhićenjima, a navodno postoji još nekoliko istraga o kojima javnost još uvijek ništa ne zna. Kad je sredinom lipnja Sanader odlučio poštopoto smijeniti Fabera, isprva nije bio svjestan negativnih reakcija hrvatske javnosti i oštrih prosvjeda međunarodne politike, pa je smjena izvedena na brzinu, nezgrapno, neuvjerljivo i bez ikakva suvislog obrazloženja.

Ipak, čak ni smjenom ravnatelja policije Sanader više nije mogao zaustaviti brojne istrage. Prema nekim indicijama, Sanader se definitivno odlučio za Faberovu smjenu još početkom svibnja, kad je za Faberova nasljednika predodredio Riječanina Olivera Grbića. Početkom lipnja Sanader je shvatio da Faber uopće ne sluša njegove izravne naredbe ni poruke koje mu šalje preko posrednika u vezi s raspletom afere “Kamioni”. Stoga je u ponedjeljak 15. lipnja ministra Karamarka obavijestio da će do kraja tjedna Vlada donijeti odluku o Faberovoj smjeni. Karamarko je istoga dana to prenio Faberu, a informacija je procurila i u javnost. Opet je Sanader podcijenio Fabera: očekivao je da će odluku o smjeni Faber primiti šutke i da će biti zahvalan što mu premijer nudi sinekuru u Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje. Međutim, Faber je poručio da ne želi otići iz policije, a mimo Sanaderove kontrole bez oklijevanja je novinarima davao izjave o svojoj smjeni. Zgrožen Faberovim javnim istupima, Sanader mu je čak preko posrednika nudio odlazak u diplomaciju, ali je odbio Faberovu molbu da se sastanu: Faber je želio izravno od premijera čuti razloge za smjenu, a Sanader je bio svjestan da mu prave razloge ne može reći, pogotovo jer je pretpostavljao da će Faber bez okolišanja javnosti prenijeti sve što bi mu Sanader rekao na tom sastanku.

Na kraju se Sanader ili netko od njegovih bliskih suradnika dosjetio sramotne ideje da Faber bude “unaprijeđen” funkcijom državnog tajnika. Tako se Faber ne bi mogao žaliti zbog smjene, a ujedno bi napokon bili zaustavljeni svi njegovi javni istupi jer državni tajnici ne smiju davati nikakve izjave bez izričite dozvole ministra. Budući da su se o neočekivanoj smjeni ravnatelja policije počeli raspitivati i strani diplomati, Sanader je krivnju za Faberovu smjenu kukavički, preko sebi odanih novinara, pokušao svaliti na svog koalicijskog partnera – Hrvatsku seljačku stranku. Tako je dan prije sjednice Vlade u medijima objavljena izmišljotina da je Faberovu smjenu zatražio HSS-ov ministar Božidar Pankretić jer je Faber navodno odbio spriječiti traktorski prosvjed seljaka pred Ministarstvom poljoprivrede. Osim što je to bila laž koju su haesesovci bržebolje demantirali, Sanaderov neuspješni spin u javnost je pušten upravo onoga dana kad je on bio u Bruxellesu, koji je bio zagušen traktorskim prosvjedom europskih seljaka, zbog čega nikomu nije palo na pamet smjenjivati čelnike belgijske policije. Mučnu odluku o smjeni Vladimira Fabera Sanaderova vlada donijela je u petak 19. lipnja.

Bivši premijer čak nije imao hrabrosti taj čin osobno obrazložiti javnosti, pa je pred novinare poslao Jadranku Kosor i Tomislava Karamarka, koji su posramljeno ponovili nesuvisle tvrdnje da je Faber zapravo – unaprijeđen. Daljni razvoj događaja je poznat: skandal sa smjenom ravnatelja policije nije se nimalo stišao, a “unaprijeđeni” državni tajnik Vladimir Faber nekoliko dana kasnije trebao je gostovati u HTV-ovoj emisiji “Otvoreno”, no u zadnji čas mu je resorni ministar Karamarko zabranio taj i svaki idući javni istup. A samo 12 dana nakon Faberove smjene Sanader je smijenio i samoga sebe i pobjegao s čelne funkcije u državi koju je u teškoj krizi ostavilo upravo njegovo rukovođenje i dugogodišnje zataškavanje kriminala, mita i korupcije, čiji razmjeri postaju vidljivi tek sad.