Mohamad Akel ne može disati. Prevrće se na bok i povraća, moli za gutljaj vode koju ne smije piti. U bolnicu je stigao prije samo nekoliko sati, a liječnik sumnja na koleru. “Boli me cijelo tijelo, imam temperaturu i groznicu”, rekao je za BBC dodajući da nema vremena za sve ovo. Mohamad je farmer i mora raditi na svojim poljima. “Postoji Nobelova nagrada za mir? Libanon zaslužuje Nobelovu nagradu za neuspjeh. Svi naši političari su korumpirani. Nije iznenađenje da smo došli u ovu situaciju”, poručio je.

U epidemiju kolere čvrsto su utkani politički neuspjesi ove zemlje, analizira BBC. Unatoč izborima u svibnju, nova vlada nije sastavljena. Nacionalna električna mreža daje samo sat vremena dnevno, ako i toliko. Valuta je izgubila oko 90% svoje vrijednosti, a lijekove je teško pronaći. Više od 80% stanovništva u Libanonu živi u siromaštvu.

Libanon je iz relativno bogate zemlje spao na zemlju u opasnosti od kaosa koji može uzrokovati bolest koja se može spriječiti i liječiti kao što je kolera. Bolest je to koja se prenosi nečistom vodom, a na mjestima gdje su najosnovniji sanitarni sustavi pokvareni, širenje može biti brzo.

Posljednji slučaj libanonske kolere bio je prije tri desetljeća. Vratio se 6. listopada. Od tada je bilo stotine sumnjivih slučajeva, ali budući da nema jednostavnih dijagnostičkih testova, stvarni bi se brojevi slučajeva mogli mjeriti u tisućama. Libanon je sada jedna od 29 zemalja koje su prijavile epidemiju od siječnja ove godine. Susjedna Sirija već se nosi s tisućama slučajeva, a među pogođenima su i Afganistan, Pakistan i Haiti.

U posljednjih pet godina u prosjeku je manje od 20 zemalja prijavilo slučajeve, a Svjetska zdravstvena organizacija je porast infekcija u 2022. godini nazvala “bez presedana”. Čak je morala obustaviti svoju strategiju cjepiva protiv kolere s dvije doze zbog manjka globalne ponude.

Reporterka BBC-a prošetala je bolnicom Abdallah Elrassi, gdje su pacijenti sve mlađi. Jad Hussam Al Jundi rođen je prije samo četiri mjeseca, a njegovo usnulo tijelo samo je točkica na ogromnom bolničkom krevetu. Njegovi su ga roditelji doveli iz Tripolija, udaljenog skoro sat vremena. Nisu mogli naći liječenje bliže kući.

Zvuk ovdje nije sličan normalnom bolničkom odjelu. Tišina nije isprekidana uobičajenim piskanjem i zujanjem sofisticiranih strojeva. Svako dijete ima nešto više od vrećice intravenske tekućine koja mirno visi pokraj kreveta.

Uz pravilnu njegu kolera se lako liječi. Ali odgovor mora biti brz. “Moju bi kćer primili samo ako platim dva milijuna libanonskih lira (oko 380 kuna). Što da radimo? Da krademo, ubijamo? Siromašni smo!”, rekao je jedan Libanonac novinarki BBC-a.

Libanonska vlada sada je pristala pokriti troškove liječenja za svoje građane oboljele od kolere. Ali za oko milijun izbjeglica u zemlji – a teško je znati koliko ih točno živi ovdje – situacija je manje jasna. UN-ova agencija za izbjeglice UNHCR osigurava njihovu medicinsku skrb, ali mnogi Sirijci strahuju da će je morati sami platiti. Ponekad to znači da izbjegavaju odlazak u bolnicu do posljednjeg trenutka. Za bolest koja se kreće jednako brzo poput kolere, to odgađanje može biti smrtonosno.

Bolnica Abdallah Elrassi jedina je javna bolnica u Akkaru, na sjeveru Libanona, u najsiromašnijem dijelu te države. Ravnatelj bolnice, dr. Mohamad Khodreen, strahuje da bi mogli biti preplavljeni rastućom epidemijom. Priča kako je dosad 70 posto kreveta zauzeto pacijentima s kolerom. “Uskoro ćemo imati oko 120 kreveta. Ali ovo je mala bolnica za veliko područje, a broj slučajeva raste. Ako se problem ne riješi , nećemo se snaći”, rekao je.

U većini dijelova zemlje sada su zabilježeni slučajevi kolere, a otkrivena je i u otpadnim vodama u glavnom gradu Bejrutu. Sjeverni grad Bebnine doživio je jednu od najvećih epidemija kolere u Libanonu dosad. Kanal smeđe vode probija se kroz samo srce grada. Potpuno je neproziran i gledajući u njega ne možete vidjeti ni naznaku onoga što leži ispod površine. Kuće se nalaze tik uz rub vode dok ona lijeno teče nizvodno. Jedan od njih je dom Huseina Alija.

Njegov je brat umro od kolere prije tri dana, a zaraženi su njegova supruga i nećaci. “Ne znamo gdje smo se zarazili. Zrakom? Vodom? Živimo u panici, svega se bojimo!”, rekao je.

Rijeka smeđe vode često se koristi za navodnjavanje usjeva i pogoršava širenje kolere. Kuće imaju vidljive cijevi koje vode od kanala za dovod vode u zatvorene prostore, a druge koje vise iznad njega vraćaju kućni otpad.

Ettie Higgins, zamjenica predstavnika UN-ove agencije za djecu UNICEF u Libanonu, kaže da su više od godinu dana upozoravali na izbijanje kolere. Bilo je opasnih naznaka koje su sugerirale da bi, ako se prenese iz Sirije, ovdašnji strašni uvjeti samo pomogli širenju kolere.

Jedan veliki problem bio je kvar postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda u Tripoliju – još jedna žrtva krize s električnom energijom u Libanonu. Pročišćivao bi sve – od ljudskog izmeta do industrijskog otpada iz tvornica i klaonica. Ali otpad sada više nema kamo.

“Zbog nedostatka goriva, nisu ga mogli čak ni ispumpati u more. Tako da se umjesto toga samo taložio izravno na obalu”, objašnjavaju.

Slučajevi kolere u Libanonu i dalje rastu iz dana u dan, a problemi koji je uzrokuju toliko su brojni da ih je teško riješiti. Ali sve dok ne dođe do stvarnih, opipljivih poboljšanja infrastrukture u zemlji, teško je vidjeti kako se ova epidemija može staviti pod kontrolu.