Objavljeno u Nacionalu br. 507, 2005-08-01

Umirovljeni pukovnik HV-a Ivica Pandža zvan Orkan prije devet godina slučajno je počeo prikupljati građu o Domovinskog ratu; danas ima više od 600 vrijednih video kaseta i mali kamion pun krajinskih dokumenata

Nedavno objavljivanje potresnih videosnimki zločina nad srebreničkim zarobljenicima što ih je počinila paravojna skupina Škorpioni i prepoznavanje nekih egzekutora koji su do jučer mirno živjeli u Hrvatskoj šokiralo je međunarodnu javnost. Pronalaženje videozapisa ratnih zbivanja kao izravnih dokaznih materijala u procesima optuženima za ratne zločine na Haaškom sudu posljednjih je tjedana postalo temom svih medija.

Premda u Hrvatskoj postoje ustanove kao što su Vojni muzej i Dokumentacijski centar o Domovinskom ratu, koje bi po prirodi stvari trebale posjedovati opsežnu arhivsku građu o ratu, na tome se ni deset godina nakon tih zbivanja ništa nije učinilo. To pokazuje i nedavni potez haaškog tužiteljstva koje je od kutinske televizije NET zatražilo da dostavi snimke koje je prikupio umirovljeni pukovnik HV-a i bivši zapovjednik obrane Sunje Ivica Pandža zvani Orkan a otkrivaju umiješanost srbijanskog političkog vrha u zbivanja na okupiranim područjima Hrvatske.

Pandža već desetak godina prikuplja videozapise i dokumentaciju nastale za vrijeme okupacije dijela hrvatskog teritorija i posve je sigurno da u Hrvatskoj ne postoji ni jedna državna institucija ili pojedinac koji raspolaže opsežnijom arhivskom građom. Više od 600 videokaseta o srpskoj okupaciji i mali kamion izvornih “krajinskih” dokumenata iz razdoblja od 1991. do 1995. danas je njegovo vlasništvo.

U razgovori za Nacional Pandža komentira najnovije haaške zahtjeve za dostavljanjem videozapisa, govori o svojim motivima da nakon rata prikuplja dokumentaciju i načinima kako jer do nje dolazio, te spominje zanimljive podatke do kojih je došao analizirajući prikupljene materijale.

NACIONAL: Haško tužiteljstvo nedavno je od neovisne televizije NET iz Kutine zatražilo videozapise i filmove o srpskoj pobuni u Hrvatskoj koje ste radili zajedno s Pavlom Vranjicanom. Pretpostavlja se da bi snimljene materijale tužiteljstvo moglo upotrijebiti na suđenju protiv Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševiću. Što o tome znate?
– Da se haško tužiteljstvo zanima za videozapise koje sam prikupio i pretvorio u dokumentarni film u suradnji s kolegom Pavlom Vranjicanom, doznao sam iz medija. Nitko me u vezi s tim nije ništa pitao ni iz Haaga ni iz NET-a. Takvo što nije ni potrebno, jer smo sve prikupljene videozapise i dokumentarce voljni ustupiti relevantnim državnim institucijama, te medijima koji se bave istraživanjem srpske okupacije i zločina počinjenih u Domovinskom ratu. Tužiteljstvo Haaškog suda, prema mojim procjenama, zainteresirano je za prikupljanje dokaza protiv Vojislava Šešelja, osobito zbog optužbi da je umiješan u rat u Hrvatskoj i da je u njemu aktivno sudjelovao. Posredno, to se tiče i umiješanosti Slobodana Miloševića, jer na nekim od snimljenih zapisa Šešelj na jednom od sastanaka u Glini veliča Miloševića, tvrdi da “Krajišnici” za svoju “srpsku državu” mogu zahvaliti Miloševiću, jer ih je on obukao, opremio, financirao. Imamo opsežnu dokumentaciju o razvoju lansera avionskih bombi u kojem su sudjelovale Savezna Republika Jugoslavija, “Republika Srpska” i “Republika Srpska Krajina”. Elaborat navodi popis osoba koje su bile zadužene za takav projekt u ime Vojske Jugoslavije. Bilo bi zanimljivo pozvati i takve svjedoke. Treba spomenuti i Milana Martića koji na jednoj od snimki posjećuje okupirano područje u okolici Gvozda, obraća se pripadnicima izviđačko-diverzantskog odreda 22. kordunskog korpusa srpske vojske “Krajine” i govori o projektu velike Srbije, povezanosti Srbije i “Krajine”.

NACIONAL: Kad ste počeli prikupljati dokumentaciju, što je bilo presudno da se nakon rata upustite u tako zahtjevan posao?
– Nakon završetka rata, u proljeće 1996. kad sam se još oporavljao od posljedica ranjavanja, dobio sam prvu kasetu od svog vojnika, pripadnika izvidničkog voda, o glinskom području na Banovini, o okupaciji sela Viduševac u kojem je katolička crkva sravnjena sa zemljom. Na snimci srpski paravojnici oskvrnjuju opljačkane crkvene sakramente i predmete. Neki od njih mogli su se vidjeti na ulicama Gline nakon rata kako bezbrižno žive uz pomoć hrvatske države. To me motiviralo da se posvetim tom neprirodnom fenomenu i istražim da li se radilo o izoliranim slučajevima ili uobičajenoj pojavi u hrvatskom društvu. Kao član raznih braniteljskih udruga stjecao sam sve više sličnih zapisa, a fond videozapisa povećao se kad su se Hrvati iz Bosanske Posavine naselili u Banovini, jer su u kućama pronalazili takve materijale. Do 2000. prikupio sam stotinjak kaseta. Nisam imao nikakva iskustva s filmom i režijom, a država nije pokazivala interes za takav materijal pa sam prikupljanje prihvatio kao osobni zadatak nadajući se ipak da će se s vremenom promijeniti i odnos države prema Domovinskom ratu i bliskoj prošlosti, a do tada moram biti uporan i strpljiv.

NACIONAL: Kako ste upoznali Pavla Vranjicana, s kojim ste dosad snimili četiri dokumentarna filma o srpskoj okupaciji?
– Čitao sam njegov intervju u listu Ruža hrvatska, mislim da je to bilo 2000. Pavle je govorio o svom angažmanu u Hrvatskoj vojsci i bilježenju događaja kamerom. Spomenuo je i pokojnog snimatelja HTV-a Gordana Lederera koji je poginuo na području Kostajnice, otkud i ja potječem. Tada sam odlučio nešto pokušati, jer je Pavle Vranjican već snimio film “Amarkord”, u kojem nije bilo mojih videozapisa. Pavle je odmah prihvatio moj prijedlog, iz Zagreba je vlakom došao do Siska i od 15-ak kaseta montiran je novi dokumentarac, “Amarkord 2”.

NACIONAL: Na kakva je reagiranja film nailazio u mjestima u kojima se prikazivao?
– Film je vidjelo 50.000 posjetitelja. Projekcije su po nekoliko puta bile u Vukovaru, Pakracu, Petrinji, Sisku, Kninu, Glini, Zagrebu, Novskoj i nizu drugih mjesta. Nakon projekcija uslijedile su brojne reakcije, a fond prikupljenih videozapisa počeo je rasti nezamislivo brzo, jer su ljudi koji su vidjeli film htjeli njegove nastavke dajući na raspolaganje kasete koje su im iz tko zna kojih razloga bile po kućama. Nismo očekivali toliki odaziv javnosti, ali u svim dvoranama gdje su se filmovi prikazivali jedva se moglo naći mjesta za stajanje. Opazili smo provalu emocija, ljudi su prepoznavali svoje bivše susjede i prijatelje čiju ulogu u ratu nisu znali sve do prikazivanja filmova. To nas je potaknulo da snimimo još dva dokumentarca, “Komšije1” i “Komšije 2”. Videozapis efektniji je od bilo kakvih priča, a to je i pokazao zločina nad srebreničkim zarobljenicima koje su počinili počinili Škorpioni. Pripremamo i peti film, a tko zna koliko će ih još biti.

NACIONAL: Jeste li analizom videozapisa i prikupljene dokumentacije došli do nekih drugih informacija?
– Značenje prikupljene dokumentacije sve je veće i u odnosu prema njoj ogleda se hrvatska državna politika spram Domovinskog rata i njegovih žrtava. Povratak bivših dužnosnika srpske paradržave, zastupnika skupštine “Republike Srpske Krajine”, zapovjednika njenih vojnih formacija, na svim razinama hrvatske države, postao je ne samo uobičajen nego i poželjan. Nikola Fićur, četvrti na listi SDP-ova koalicijskog partnera SDSS-a za Sisačko-moslavačku županiju, bio je zapovjednik 3. pješačke bojne 31. petrinjske brigade vojske “RSK” koja je napadala Sisak. Zanimljivo, jedan od čelnih ljudi SDP-a, koalicijskog partnera SDSS-a, i budući sisački gradonačelnik Davorko Vidović bio je angažiran u obrani Siska, jedno vrijeme i kao zapovjednik koji je, među ostalim, branio grad i od napada 31. petrinjske brigade “VRSK”, kojom je zapovijedao Fićur. Međutim, SDP nije učinio ništa novo što prije njega nije učinio HDZ na državnoj razini, gdje mu glasovi SDSS-a, među kojima su i glasovi bivših “krajinskih” dužnosnika, život znače. Saborski zastupnici SDSS-a Vojislav Stanimirović i Ratko Gajica, koalicijski partneri HDZ-a, također su bili aktivni sudionici i pobornici “krajinskog” projekta. Stanimirović je pisao i za list Vojska Krajine a u broju iz listopada 1993. napisao je kako je “pao i poslednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan.” Koliko je vjerovao u ujedinjenje svih Srba u jednoj državi i nakon poraza “VRSK” u zapadnoj Slavoniji, Stanimirović je pokazao sredinom svibnja 1995. na skupštini “RSK” kad je bio jedan od najvećih zagovornika hitnog ujedinjenja “RSK” s “Republikom Srpskom”. Sanaderova koalicija s SDSS-om na državnoj razini dovela je do imenovanja Čedomira Višnjića za pomoćnika ministra kulture a dr. Slobodana Uzelca za državnog tajnika za znanost. Obojica su sudjelovali u izdavanju i uređivanju knjige “Razgrtanje pepela” autora Nebojše Devetka, koji je u “Krajini” bio zadužen za informativne i propagandne djelatnosti u sklopu Generalštaba “krajinske” vojske i u Kanadi tražio novčanu pomoć od srpskih iseljenika za projekt “krajinske” države. O sadržaju knjige ne želim ni govoriti, ali onima koji je pročitaju bit će sve potpuno jasno. S takvim kadrovima koji su zaduženi za hrvatsko nakladništvo nikada neće izići ni jedna knjiga o Domovinskom ratu.

NACIONAL: Nije li čudno da se haaško tužiteljstvo u prikupljanju dokaza protiv bivših visokih srpskih dužnosnika služi vašim materijalima umjesto da mu je u tome pomogla hrvatska država?
– Dokumentacija o Domovinskom ratu, audiozapisi, videozapisi, sve je to, najblaže rečeno, u lošem stanju. Uvjerio sam se da na jednom mjestu ne postoji čak ni podatak koliko je ljudi poginulo, vojnika i civila, imenom i prezimenom. Deset godina nakon završetka ratnih zbivanja Republika Hrvatska nema sređen ni jedan povijesni muzej o Domovinskom ratu, dokumentacijski centar još nije u funkciji. Već deset godina upozoravam na to, ali malo nas tko smatra ozbiljnima. Svu prikupljenu dokumentaciju nudili smo i institucijama hrvatske države, Hrvatskom saboru i MUP-u kako bi se pokrenuli procesi protiv zločinaca i začetnika terorističke pobune. Ali kao da živimo u nekoj drugoj državi koja životima svojih građana nije platila cijenu slobode. Nalogodavci i idejni začetnici tadašnje terorističke pobune danas su ugledni građani Republike Hrvatske.

NACIONAL: Vjerujete li da će se promijeniti odnos hrvatske države prema vjerodostojnim povijesnim materijalima o burnom vremenu stvaranja hrvatske države?
– Ne mogu to pouzdano tvrditi, jer takve su najave redovite uoči obljetnica važnih događaja iz Domovinskog rata. Kad one prođu, brzo u zaborav pada i obećanje. Nedavno su kontaktirali s nama kako bismo pripremili filmske projekcije za obljetnicu “Oluje” u Kninu, ali ja to smatram poraznim. Dvojica entuzijasta koji svoj posao rade bez ikakve naknade sigurno ne mogu postići ono što bi trebao učiniti organizirani i dobro plaćeni sustav koji je to već trebao pripremiti.