Tijekom ljetnih mjeseci, barem u Europi, sezona windsurfinga doživljava svoj vrhunac, a Enrico Marotti gotovo se konstantno nalazi na putu, sudjelujući od jedne regate do druge. Marotti je jedan od najboljih i najuspješnijih hrvatskih jedriličara koji se u ranoj mladosti specijalizirao za slalomsko jedrenje, disciplinu u kojoj je postao dvostrukim svjetskim prvakom, europskim prvakom i višestrukim prvakom Hrvatske. Uz sve to prvi je surfer iz naše zemlje koji je potpisao profesionalni ugovor s uglednom tvrtkom JP Australia, a osnivač je i voditelj škole za jedrenje u rodnom Voloskom. Povodom nadolazeće regate koja se održava u Italiji od 23. do 25. lipnja te povodom utrke svjetskog kupa u Španjolskoj, točnije na Kanarskim otocima koja će se voziti od 1. do 9. srpnja, razgovarali smo s Enricom Marottijem koji je podijelio osobna očekivanja od natjecanja, što ga je uopće privuklo ovom sportu, što bi bio da nije postao jedriličar te koji su sve izazovi windsurfinga.

TEMPO: Ovog se mjeseca održava trodnevna One Hour Classic slalom regata na jezeru Garda u Italiji na kojoj će nastupiti deseci najboljih natjecatelja iz cijelog svijeta. Zbog čega je ova regata posebna?

Specifičnost te regate je što se vozi sat vremena. Kako bih to stavio u perspektivu, trebam napomenuti da jedan plov slalomskih jedriličara u prosjeku traje oko četiri i pol minute. Također, ovo je regata koju svi natjecatelji voze skupa. Najprije se kreće od kvalifikacija iz kojih se najboljih pedeset kasnije natječe s ostalih četrdesetak profesionalaca te manjim brojem u tom trenutku najboljih juniora. Moj najbolji plasman do danas bio je drugo mjesto prošle godine u foilu, odnosno hidrokrilu. Uvijek mi je teško prognozirati što mogu očekivati od svog nastupa. Prije par tjedana na regati svjetskog kupa u Francuskoj završio sam na osmom mjestu i to nakon što sam u posljednjem plovu napravio veliku pogrešku. Taj plov sam vodio i da sam ga uspio privesti kraju kako sam zamislio, bio bih drugi u ukupnom poretku, ali pogreška me koštala plasmana. Unatoč tome, uvjeren sam da sam i dalje jako brz za natjecanje na jezeru Garda tako da se nadam da ću ovaj put sve odraditi kako treba, fokusirati se da idem precizno, dobro i kvalitetno te probati biti na postolju.

‘U dasku sam se zaljubio kad sam vidio sve te jedriličare na dasci kako lete velikom brzinom pored mene; odmah sam shvatio da mi se to sviđa’

TEMPO: Postoji li neki poseban način tjelesne i mentalne pripreme za ovu regatu?

Za ovu regatu, kao i za sve regate, imam svog psihologa i mentalnog trenera Nenada Karabajića s kojim se uvijek pripremam. Konkretno za regatu na koju idem u Italiju ovog mjeseca sama mentalna priprema malo je drugačija upravo zbog onoga što sam spomenuo, a to je da se radi o regati koja traje sat vremena, a ne četiri minute po plovu. U takvim slučajevima trebam imati neke vodilje kroz samu utrku, moram znati čega se držati, kako sve točno odraditi, na što biti fokusiran i slično. Što se tjelesne pripreme tiče, nema neke posebne jer sam navikao da plov traje četiri minute i praktički cijeli život tako treniram. Ovo je, doduše, izvanserijska regata koja je dosta bitna, ali se i za nju ne pripremam na neki poseban način; možda malo više vozim bicikl i duže vremena provodim jedreći na moru tijekom treninga, ostajem na moru s povećanim intenzitetom.

TEMPO: Rođeni ste u Rijeci, ali zapravo ste iz Voloskog. Kako se rodila ljubav prema jedrenju?

Na mjestu gdje sam odrastao jako puno puše i zbog toga se može provesti poprilično puno vremena na moru te učestalo trenirati. Svi ti sati treninga su bitni, a kako imam priliku živjeti ovdje onda mogu koristiti te uvjete kako bih konstantno napredovao. Jedrenjem sam se počeo baviti s osam, devet godina kad je moj susjed Marko Šestan počeo pričati kako on jedri u Opatiji i kako je to super. Tako sam jednog dana otišao u klub, prošao školu jedrenja te ostao u klubu Opatija sve do otprilike petnaeste godine, kad sam odlučio prijeći na dasku. U dasku sam se zaljubio kad sam vidio sve te jedriličare na dasci kako lete velikom brzinom pored mene; odmah sam shvatio da mi se to sviđa i da je to ono što bih volio raditi pa kada se ukazala prilika za to – zgrabio sam je i nisam je pustio.

Enrico Marotti se kao dječak iz Voloskog zainteresirao za jedrenje te je prošao školu jedrenja, a onda se prebacio na dasku. FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

TEMPO: Sa svojom djevojkom Nikom Cuculić 2019. godine u Voloskom ste pokrenuli školu za jedrenje Marotti Windsurfing Centar. Što vas je potaknulo na taj korak, jeste li zadovoljni s brojem polaznika i općenito sa statusom škole?

Cijela je priča zapravo krenula od Nike koja je tehnolog po struci, ali je odlučila da joj se ne radi posao koji je 2019. imala te se htjela okušati u tome da vodi svoj windsurfing centar u kojem će druge ljude učiti jedriti na dasci. Imala je veliku želju i jaku motivaciju, a ja sam se jednostavno našao uz nju kako bismo to realizirali, pokrenuli i pružili priliku svakome onome tko se želi okušati u našem sportu. Do otvaranja našeg centra u Voloskom, početi jedriti na dasci u tom mjestašcu, Opatiji ili Rijeci bilo je iznimno teško. Osoba koja je bila zainteresirana za takvo nešto morala je imati vlastitu opremu, automobil, prijevoz, odijela, apsolutno sve… A nakon što smo otvorili centar, sve što je bilo kome tko je bio zainteresiran za taj sport trebalo bio je kupaći te dobra volja. Naš je cilj bio da se bilo tko s dobrom voljom može okušati u tom sportu, a nakon toga vidjeti hoće li se zaljubiti u njega ili ne.

TEMPO: Može li se od windsurfinga živjeti u financijskom smislu? Koliko otprilike jedan prosječan jahač na dasci tijekom godine može zaraditi od bavljenja ovim sportom?

Život od windsurfinga je dosta težak. U mom konkretnom slučaju, sa svojom djevojkom imam windsurfing centar koji vodimo pa svoje jedrenje koristim kako bih ga promovirao i kako bih možda što više ljudi došlo jedriti u centar koji je na kraju izvor prihoda. Ja nisam baš toliko plaćen za rezultate koliko sam plaćen za razvijanje opreme koju radim: razvijam opremu za Neilpryde, za koje razvijam jedra i foilove te za JP Australia za koje razvijam daske i tu se krije ono gdje dobivam plaću i od čega živim jer razvijam opremu koja se onda sljedeće godine prodaje na tržištu. Što se zarade od nastupa na regatama tiče, tu morate biti zbilja jako dobri da biste nešto zaradili. I naravno da to opet varira s obzirom na to od kuda dolazite, s kojeg ste tržišta. Puno je bolje ako ste Nijemac, Francuz ili Talijan, nego ako ste, recimo, iz Hrvatske ili neke manje zemlje koja nema toliko windsurfing tržište. Imam tu prednost da razvijam opremu za tvornice za koje vozim i tu se nalazi moja vrijednost koja je prepoznata jer radim jako dobro i kvalitetno. Naravno da su njihovu povjerenju u mene doprinijeli i rezultati koje sam ostvario do danas jer s dobrim rezultatima na regatama sponzore predstavljam na najbolji mogući način.

‘Što se zarade od nastupa na regatama tiče, tu morate biti zbilja jako dobri da biste nešto zaradili. Ja sam plaćen za razvijanje opreme koju radim’

TEMPO: Diplomirali ste na Građevinskom fakultetu u Rijeci. Biste li se upustili u neke potpuno drugačije vode da niste postali najboljim i najuspješnijim windsurferom od osamostaljenja Hrvatske?

Da nisam postao windsurferom, sigurno bih se pronašao u građevini jer je moja ideja još tijekom studiranja bila ići u smjeru obrazovanja te se poslije zaposliti i raditi. Međutim, tijekom fakulteta moje je jedrenje na neki način eksplodiralo i evoluiralo te se vidjelo da bi nešto od toga moglo i biti pa sam po završetku fakulteta, odnosno tijekom posljednje godine studija dobio i prvi profesionalni ugovor. Tada sam definitivno odlučio probati napraviti nešto u svijetu jedrenja na dasci te vidjeti do kud bih mogao dogurati, ali sam se s druge strane i osigurao s diplomom u ruci, jer ako sve propadne uvijek se mogu nanovo pronaći i raditi u građevini. Tijekom studiranja jedrenje je bilo nešto što me jako ispunjavalo te sam ogromne količine vremena proveo na moru, a kada se ukazala prilika za potpisivanjem profesionalnog ugovora zgrabio sam je i do danas dva puta postao svjetskim prvakom, ostvario mnoge lijepe rezultate. Trenutno se bavim pisanjem windsurfing knjige za koju se nadam da će na tržištu biti lijepo prihvaćena. To je knjiga o tehnici windsurfinga s finom i foilom. Slična knjiga za sada još uvijek ne postoji na tržištu.

TEMPO: Slalomsko jedrenje na dasci za koje ste se etablirali još uvijek nije olimpijska disciplina. Kako to objašnjavate?

U slalomskom jedrenju postoji disciplina foil koja je uvrštena na Olimpijske igre u Parizu sljedeće godine. Puno vrhunskih jedriličara koji su trenutno jako dobri došlo je baš iz slaloma jer smo mi slalomaši “foilali” puno prije nego što je to postala olimpijska disciplina; imali smo to znanje. Mi kao profesionalci jako smo fokusirani na tehnologiju i razvoj. Svake godine imamo nova jedra, nove daske, nove foilove, apsolutno u sve ulažemo znanje i novac kako bi se razvijala oprema. Olimpijska je daska ista već osam godina i već je stara, a tek će sada prvi put biti na Olimpijadi u Parizu. Drugim riječima, nije još ni došla na prvu Olimpijadu, a u trenutku kad dođe već će biti stara u odnosu na ono što mi vozimo na touru. Na touru se smiju prijaviti tri daske, šest jedara, tri prednja krila, dva zadnja krila, a na olimpijskom foilu, dakle olimpijskoj disciplini, natjecatelji smiju imati jednu dasku, jedno jedro, jedan foil… Oni nisu toliko orijentirani na visoku razinu izvedbe, imaju tek jednu opremu koju koriste u svim uvjetima, a mi imamo puno opreme koju vozimo posvuda, što raznim ljudima daje priliku da budu dobri u različitim uvjetima jer sve mogu prilagoditi sebi.