Talijanski violončelist i dirigent Enrico Dindo, šef-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, prije nastupa u Lisinskom

Talijanski violončelist i dirigent Enrico Dindo bit će šef-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a do listopada 2018. Da je odmah „kliknuo“ s orkestrom, dokazuje i anketa provedena među članovima, kad je Dindo između sedam kandidata za šefa-dirigenta pobijedio u izboru, i to s 95-postotnom podrškom. Enrico Dindo dao je intervju Nacionalu uoči koncerta u Dvorani Lisinski 18. veljače. Prvi violončelist Simfonijskog orkestra HRT-a Branimir Pustički, glavni je protagonist skladbe „Esej“ iz 1981., čijom izvedbom simfoničari i maestro Enrico Dindo obilježavaju 70. obljetnicu rođenja prerano preminulog skladatelja Marka Ruždjaka.

Talijanski violončelist i dirigent, 51-godišnji Enrico Dindo, rođen je u obitelji glazbenika. Violončelo je počeo učiti sa šest godina. Diplomirao je na Konzervatoriju Giuseppe Verdi u Torinu te se usavršavao kod Egidia Rovede i Antonia Janigra, violončelista i dirigenta koji je upisan u povijest hrvatske glazbe kao umjetnički voditelj Zagrebačkih solista u njihovu prvom i najslavnijem razdoblju.

Od 1987. do 1998. Enrico Dindo bio je glavni violončelist Orkestra milanskog Teatro alla Scala. Dobitnik je prve nagrade na natjecanju Rostropovič u Parizu 1997. i tada počinje solističku karijeru u mnogim zemljama, s poznatim orkestrima kao što su Filharmonija BBC-a, Rotterdamska filharmonija, Francuski nacionalni orkestar, Filarmonica della Scala, Orchestra Sinfonica Nazionale della Rai, Filharmonija St. Peterburga, Državni orkestar São Paula, Simfonijski orkestar Tokija, Simfonijski orkestar Toronta, Simfonijski orkestar Chicaga… Nastupio je s uglednim dirigentima kao što su Riccardo Chailly, Aldo Ceccato, Gianandrea Noseda, Myung-Whun Chung, Daniele Gatti, Paavo Järvi, Valerij Gergijev, Riccardo Muti te Mstislav Rostropovič. Gostovao je na mnogim festivalima i u koncertnim dvoranama.

Talijansko nacionalno društvo glazbenih kritičara dodijelilo mu je 2000. nagradu Abbiati kao najboljem solistu sezone 1998./1999. Dobitnik je nagrade Vittorio De Sica predsjednika Republike Italije 2005. godine.

U prosincu 2001. utemeljio je kulturnu udrugu I Quattro Cavalieri i njezin je umjetnički direktor. Komorni ansambl I Solisti di Pavia, čiji je glazbeni direktor, dio je te udruge, kao i Pavia Cello Academy na kojoj predaje violončelo. Također, profesor je violončela na Konzervatoriju u Luganu. U veljači 2007. imenovan je glavnim dirigentom Simfonijskog orkestra San Rema. Snima za kuću Decca, a svira na violončelu Pietro Giacomo Rogeri iz 1717. koji mu je povjerila Zaklada Pro Canale. U sezoni 2015./2016. Enrico Dindo preuzeo je dužnost šefa-dirigenta Simfonijskog orkestra HRT-a, koji planira usavršiti.

“Prije svega, moram popraviti sebe da bih mogao popraviti orkestar, da bi se on ponosno mogao tako zvati. Simfonijski orkestar je odličan i bit će još bolji. Moj cilj je povećati kvalitetu zvuka, ljepotu zvuka. Kako to napraviti? S obzirom na to da sam violončelist, uvijek pokušavam postići što bolji zvuk, bolje zvukove, čela. Ista stvar mora se dogoditi i s drugim instrumentima. Kao što slikar treba puno boje da bi na slici stvorio atmosferu, tako i orkestar treba punoću i različitost zvuka svih instrumenata da bi se postiglo savršenstvo”, kaže Enrico Dindo kojeg je ugodno iznenadila tako svemoćna pobjeda u anketi među glazbenicima orkestra kojim dirigira.

“To je bilo veliko iznenađenje i naravno da mi je zbog toga jako drago. Ne mogu objasniti zašto ili kako, ali ta veza postoji od prvog trenutka. To je slično kao u ljubavi, jednostavno se dogodi. Već smo nakon prvog koncerta osjetili da zajedno možemo napraviti nešto posebno, to je bio samo osjećaj. Sad taj osjećaj moramo transferirati u činjenice, to je naš posao. Koristim riječ posao jer je naš posao isključiti emocije i otvoriti mozak i početi najprije razgovarati o materijalnim i tehničkim stvarima u sviranju. To je tehnički dio, ali bez njega ne mogu ni početi razgovarati o emocijama u glazbi”, objašnjava Dindo kojem je cilj do kraja mandata sa Simfonijskim orkestrom HRT-a snimiti sve četiri Brahmsove simfonije. To je, kaže, njegov omiljeni kompozitor i misli da je Brahmsova glazba idealna kombinacija s njegovom razinom dirigiranja i razinom kvalitete orkestra.

• ‘NEPRESTANO MORAMO održavati ravnotežu između razuma i osjećaja. To je odluka koju donosimo, a balans dolazi s iskustvom. Disbalans može biti čak i opasan, i u poslu, ali i u ljubavi’

“Orkestar ima dubinu zvuka i to je potrebno za Brahmsa, ali radimo na lakoći zvuka, što je isto potrebno. Isto tako, želim snimati i svirati skladbe hrvatskih skladatelja. Već sam u prijašnjim nastupima s orkestrom svirao i dirigirao glazbu hrvatskih skladatelja, a sad je pomalo i upoznajem. Za mene je kao glazbenika misija svirati glazbu svog vremena. Isto tako, lijepo je svirati glazbu autora ovog podneblja, pa ćemo tako uskoro svirati glazbu Vatroslava Lisinskog. Dakle, on nije skladatelj ovog vremena, ali je skladatelj iz Hrvatske pa mi je čast svirati skladbe nekoga tko je hrvatsku glazbu toliko zadužio da koncertna dvorana nosi njegovo ime”, smatra Enrico Dindo. Talijanski umjetnik kaže da je jako važno otkrivati novu glazbu, posebno za mlade koji su po prirodi znatiželjni. Donoseći nešto novo u glazbi, navodi Dindo, zaintrigirat ćemo ih za klasiku. I on je kao mlad imao sjajnog mentora Antonija Janigra i smatra se sretnim što je to iskusio. Upoznali su se u Torinu, pa ga je Dindo slijedio u Salzburg i Milano. Od Janigra je naučio disciplinu. Prije toga svirao je, navodi, samo oslanjajući se na osjećaje, a o tehnici nije previše razmišljao. Svirao je otvorenog srca, ali potpuno isključena mozga. To ne funkcionira, kaže Dindo.

“U svakodnevnom životu, u odnosu s obitelji, supružnicima, djecom, prijateljima, kolegama, neprestano moramo održavati ravnotežu između razuma i osjećaja. Razum nam daje strukturu, kontekst, logiku. Emocije nam daju potpunu suprotnost navedenom. To je odluka koju donosimo, a pravi balans dolazi sa znanjem, iskustvom. Disbalans može biti čak i opasan, i u poslu i u ljubavi. Dakle, ravnoteža je važna, a glazba nije iz toga isključena. U glazbi je jako važna struktura jer skladatelj je na notnom zapisu ostavio mnogo indikacija o tome kako se neko djelo može svirati i mi glazbenici moramo to poštivati i donijeti odluku o sviranju. Nakon toga se ta struktura transformira u emociju. To je teško, ali se taj balans mora zadržati. To sam naučio od Antonija Janigra”, objašnjava talijanski glazbenik.

S obzirom na to da je njegova rodna zemlja Italija jedna od kolijevki klasične glazbe, Dindo je pojasnio kako Talijani danas gledaju na tu činjenicu, cijene li to dovoljno, posebno kad je riječ o operi.

“Italija ima puno talentiranih glazbenika. Jedanaest godina bio sam glavni violončelist u Scalli pa poznajem glazbenu scenu, ali moram reći da nažalost talijanske škole ne daju previše pozornosti glazbenom aspektu i to nije dobro”, smatra Dindo koji je violončelo počeo svirati sa šest godina jer je prijatelj njegova oca, prvi čelist Radijskog orkestra iz Torina, vidio da ima dugačke prste, idealne za violončela.

“Tako je počelo, da bi se moja velika ljubav prema violončelu razvila tek deset godina poslije. U međuvremenu sam htio i odustati, ali očevom upornošću ostao sam svirati”, priča Enrico Dindo, danas jedan od najboljih čelista na svijetu, a svira na instrumentu iz davne 1717. Velika je razlika, pojašnjava, u kvaliteti izrade i drveta takvog starog instrumenta, ali i zvuku koji proizvodi to remek-djelo, pa prije svakog putovanja mora naglasiti da u kovčegu ima vrijednost Leonardove „Gioconde“.

Enrico Dindo uvijek je volio dirigiranje, a velikim iskustvom u slavnom orkestru stekao je to znanje i na nagovor prijatelja dirigirao Beethovenovu „4. simfoniju“. I tako se s godinama od jedan posto dirigiranja, a preostalih 99 posto sviranja, taj omjer promijenio u današnjih 50:50 posto.

“Kad svirate morate proizvesti glazbu, zvuk i morate imati potpunu kontrolu. Međutim, kad dirigirate, kvaliteta vaše izvedbe ovisi o probama i kvaliteti orkestra jer ako dirigirate sjajnim orkestrom, doslovce možete pljesnuti rukama na početku i još jednom na kraju, a orkestar će sve odsvirati gotovo bez vaše intervencije”, objasnio je Dindo razliku između kontrole kad svira i kontrole kad dirigira. Do kolovoza 2018. sa Simfonijskim orkestrom HRT-a čekaju ga još mnoge probe, mnogi koncerti i mnoge snimke.