Enis Bešlagić, bosanskohercegovački glumac, autor je predstave „Da sam ja neko“ u kojoj svoju životnu priču prenosi na scenu. Ujedno je to njegov veliki povratak u kazalište, gdje nije igrao deset godina jer, kako je rekao u razgovoru za Nacional, dosta mu je bilo skrivanja iza tuđih tekstova dok se govori o aktualnim problemima. Zato je kroz predstavu o svom životu, koju je dosad odigrao u nekoliko većih gradova BiH, odlučio svoje životne vrijednosti podijeliti s publikom. Hrvatska premijera bit će 13. ožujka u zagrebačkoj Dvorani Vatroslava Lisinskog, a u planu je svjetska turneja.

Enis Bešlagić rođen je 6. siječnja 1975. u Doboju, a odrastao je u Tešnju. Diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2001. te je odigrao uloge u više od 30 predstava. Karijeru je nakon završene Akademije započeo u Kamernom teatru 55, a prvu filmsku ulogu ostvario je u kratkom filmu „Sindrom“ 1998. godine. Osim brojnih uloga u filmovima i serijama, okušao se i kao televizijski voditelj, ali i kao član žirija u različitim natjecateljskim televizijskim emisijama.

NACIONAL: Sa svojom prvom autorskom predstavom „Da sam ja neko“ nastupit ćete u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 13. ožujka. To je zapravo priča vašem životu, kako je došlo do ideje za ovu predstavu?

Godinama sam želio napraviti svoju predstavu kojom bih se predstavio publici zato što nikad nisam imao priliku takvo što raditi. Odlučio sam to napraviti i dosta sam „šarao“ s tekstovima, domaćim i inozemnim, tražeći onaj pravi. A onda me je jedan hrvatski pisac pitao zašto ne bih napravio predstavu o svom životu jer je jako zanimljiv, a ne da igram neki lik koji je netko drugi napisao. Rekao mi je da bih trebao podijeliti to kazališno iskustvo s publikom koja je odrastala na mojim ulogama. To mi je bio neki „hint“ koji me je motivirao i odlučio sam krenuti u tom smjeru. I počeo kopati po svojoj prošlosti i situacijama koje su me odredile.

NACIONAL: Kakav je to bio proces, kako je tekao?

Želio sam napraviti predstavu u kojoj nema psovki, vulgarnosti, u kojoj nema politike, predstavu u kojoj nema vrijeđanja drugih. I onda sam si tako suzio djelovanje. A to jest bio izazov, ispričati priču o svom životu na lijep i duhovit način. U isto vrijeme želio sam poslati poruku sa scene. Ne mogu ja u svojoj 50. godini pričati viceve i nasmijavati publiku. Već ako sam stao na tu scenu, moram imati odgovornost i odlučio sam ljudima poslati poruku koju kroz humanitarni rad živim svakoga dana. Analizirajući svoj život, trebam uzimati stvari i situacije i slati poruke. Nešto što je netko uspostavio kao pravilo prije dvije ili pet tisuća godina, ne uzimam kao pravilo, već samo kao alat koji mogu danas upotrijebiti ako se može upotrijebiti. Analiziram život, životne navike, naslijeđene vrijednosti, običaje. Počeo sam se time baviti. Zašto, primjerice, sprovode radimo baš tako kako je to netko prije tisuću godina rekao da treba, a taj netko je možda bio i neuk. Zašto mi to danas slijepo slijedimo ne vjerujući u to što radimo? Ali pristajemo na to bez obzira na sve. S druge strane, sve drugo preispitujemo. Preispitujemo ljubav prema majci, obitelji, susjedima, prijateljima… Tu smo spremni odustati od nekih vrijednosti, ali ćemo slijediti neke koje su folklorne i uopće nisu bitne. Oko toga sam stvarao predstavu. I želio sam da zapravo i ne bude kao predstava, već misija, poruka svoj djeci koja su odrastala na mojim ulogama, koja ne mogu, nažalost, čuti neke priče i vrijednosti zbog nekih drugih vrijednosti koje im se plasiraju po medijima. Želio bih pružiti priliku da vide predstavu koja će govoriti o ljubavi, o vraćanju pozornosti na ljubav prema roditeljima dok su živi, a ne kad umru. O vrijednostima koje nas bole – kad vas kći ne nazove jer ste se posvađali ili vi ne nazovete majku da je pitate kako je. Želio bih vratiti fokus na te stvari. Govorio sam si – ako deset posto ljudi iz publike izađe iz dvorane i nazove nekoga da im kaže da ih voli, ja sam uspio. Sudeći po reakcijama nakon dosadašnjih predstava u BiH, tako će i biti. Zaista sam sretan jer vidim da je publika sretna. I plaču, i smiju se, i vrate se u neko prošlo vrijeme, i ja sam sebe vratim u prošlost. Svaku predstavu doživljavam emotivno.

‘Nedostaje nam zahvalnosti. Treba svakoga dana osvijestiti što imaš, to je definicija sreće’. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Nema puno takvih predstava. Je li svaka izvedena predstava ujedno i vaša katarza?

Sva mjesta, gradovi, zatrovana su dnevnom politikom i odnosima, mržnjom koja nije više selektivna, nego „opali gdje god stigneš“, toliko je negativnog prisutno da naša djeca više ne znaju kako se odnositi prema nama roditeljima koji smo im usadili neke vrijednosti. Stoga se u predstavi zalažem, ali i u životu, za to da svatko od nas u sebi pronađe mir. A mir je važan u svim religijama. Zapitao sam se što znači taj mir, zašto se on toliko naglašava. A mi to preskačemo. Jer kad imaš mir u duši, mir u srcu, u kući, kad svi oko vas osjete mir, to je vjera.

NACIONAL: Jeste li vi pronašli mir?

Jesam, pronašao sam mir posljednjih godina jer sam počeo shvaćati da sam ulazio u emocije drugih i oni u moje. A svatko se treba držati svojih emocija. Ako ti se plače, slobodno plači, smij se ako ti se smije, veseli se. Mi smo danas došli u situaciju da kad ste sretni i kad nešto slavite, netko vam prigovara „što ti slaviš, a tamo ljudi ginu“ ili „što slaviš, a bio je potres“. Jednostavno te toliko ubiju da upadneš u depresiju. Tako se nađemo u situaciji da više ne znamo kako se ponašati. Odlučio sam tome reći – dosta!

NACIONAL: Je li to razlog što ste se vratili u kazalište? Dugo niste ništa igrali.

Da, mislim da je prošlo desetak godina od moje posljednje uloge u kazalištu. Jednostavno sam smatrao da se nema što pametno reći. Dosadno mi je bilo progovarati kroz Shakespearea, referirati se na situaciju koju je neki pisac pisao prije nekoliko stoljeća i analizirati je danas. Dosta mi je bilo skrivanja iza tuđih tekstova, a da govorim o našim problemima. Radimo Ionescov tekst pa bi publika trebala shvatiti da je to o nama. Zašto mi ne napišemo tekst koji govori o nama? Oni su pisali o svom vremenu i svojim problemima. Zna se na što je Shakespeare mislio kad je pisao „Nešto je trulo u državi Danskoj“, a mi to sada ponavljamo jer pretpostavljamo da će prosječan gledatelj shvatiti na što mislimo. Neće shvatiti. Kao što mu danas morate reći kako da glasa na izborima – ako želiš glasati za tu stranku, zaokruži taj broj – tako mu morate i u kazalištu reći što se događa, ne bismo se trebali skrivati iza klasične literature. A to je zato što nemamo hrabrosti reći što se događa. Tako ja u svojoj predstavi ne želim glumiti, želim se zadržati kao original. Pronašao sam se kao original nakon duge potrage. E, pa sad kad sam se našao, onda sam to prigrlio i čuvam.

NACIONAL: Kakav je osjećaj pronaći sebe?

Pazite, ima ona pjesma „Umri prije smrti“, onda ste potpuno sretan čovjek. Ja sam sretan čovjek, prihvaćam stvari koje se oko mene događaju i reagiram na njih kako treba, mogu to prepoznati. Činim što mogu za društvo i stoga nema razloga da mi itko išta zamjeri. Mene boli što mi pokupujemo tone cvijeća za Sve svete, za obilazak grobova, a živima se ne okrećemo. Boli me kad skupljam za bolesnu djevojčicu sto eura, a vi 500 eura date za vijenac majci koja je umrla prije 20 godina. Pa vidjet ćeš mater gore, ako si vjernik, onda sigurno u to vjeruješ. Zašto joj sad kupuješ cvijeće, a nisi joj buket kupio dok je bila živa? Kao da će ga nositi. Jesu li takve stvari normalne? Meni to nije normalno.

NACIONAL: Ali za takvo što morate imati empatiju. Mnogi je nemaju.

Tako je, ali to se hrani, to se razvija. Ja sam to razvio kod svoje djece jednako kako su je kod mene razvili moji roditelji. A ne da djeci pružimo sve što zažele, s njima ne razgovaramo, ne odgajamo ih i to nam se vrati kao bumerang. Empatija se uči. U predstavi promoviram takve vrijednosti. Kontam si, već kad si izišao na scenu s 50 godina, pa reci nešto pametno. Nemoj krenuti s nekim prvoloptaškim forama. Nema viceva, fora ili skečeva. Pričam o svom radu, o ulogama koje su me obilježile.

NACIONAL: Zašto naslov „Da sam ja neko“? Naravno, prva asocijacija je na pjesmu sarajevskih Indexa.

Naravno da je to prva asocijacija, odrastao sam uz tu pjesmu. To nije pjesma, to je ideja. To je zapravo pitanje: kad si netko i da si netko, što bi napravio?

NACIONAL: Da niste Enis Bešlagić, tko biste bili?

Ovo sam želio biti, drugo ne bih mogao. Volim ljude, prijatelje, putovanja, druželjubiv sam i gledam dobro u ljudima.

NACIONAL: Kad govorite o predstavi kao o svojoj biografiji, čega se najradije sjetite?

Svi se najradije sjećamo djetinjstva. Bez obzira na to je li rat ili mir, svi se rado sjećaju svog djetinjstva i mladosti. Kad si dijete i kad sazrijevaš, to su najljepše godine. Danas nekako ljudi imaju sve pa opet nisu sretni, a niti je kriza ni rat. A do jučer je sve bilo drugačije. Jučer je moja baka Nena išla na izvor po vodu kako bi mogla oprati veš, obaviti toalet i higijenu. A danas imamo sve, a uvijek smo nezadovoljni. Nedostaje nam zahvalnosti. Treba svakoga dana osvijestiti što imaš, to je definicija sreće.

NACIONAL: Kakav je osjećaj pričati priču svog života publici?

Shvatio sam da me je to što imam definiralo kao uspješnog čovjeka i osobu koja može stajati na sceni i drugima donositi tu priču, i zato se osjećam lijepo i realizirano. Posebno ako znam da je sve što me dovelo do toga što sam danas, došlo poštenim i predanim radom. Želim poslati poruku drugima da se novac može zaraditi pošteno, jer ako niste zaradili neki novac, ne možete drugima pomoći. Zato ja ne podržavam sirotinju; kako se kaže, sirotinjo, i bogu si teška. Ne možeš biti siromašan ako želiš raditi. Samo je danas problem u tome što se promoviraju potpuno pogrešne vrijednosti – kockanje, alkohol… Kad se to prestane promovirati, bit će nam bolje. Pa kladionice su okupirale društvo, a nitko im neće stati na žulj jer ipak donose novac.

NACIONAL: Kakvi su planovi s predstavom?

Plan je obići velike gradove i nastupiti u velikim dvoranama, planiram svjetsku turneju. Interes je zaista jako velik, znamo da je puno naših po svijetu. Kad kažem naših, to znači svih koji razumiju to što govorim. Ne određuje nas država, o tome govorim u predstavi. Netko tko je rođen u Osijeku nema nikakve veze s nekim rođenim na Korčuli, ali nikakve. Ni etničke, ni geografske, kulturološke, niti slušate istu glazbu niti jedete istu hranu. Vi samo živite u istoj državi. A država se mijenja. Nas određuju mjesto, grad, ulica u kojoj smo odrasli, kuća. Tome se moramo vratiti. Zato kad te pitam odakle dolaziš, ne mislim iz koje države, nego mislim na kuću, na dom, na ulicu. To nas definira.

NACIONAL: A kakvo je bilo vaše mjesto, vaša ulica?

Ja sam iz Tešnja, jednog pitoresknog mjesta u Bosni i Hercegovini koje ima najdužu tradiciju kad govorimo o kazalištu u BiH. Prva predstava je odigrana baš u Amaterskom pozorištu „Stevo Petranović“ prije 160 godina, pa su Tešanj nazivali bosanskim Hollywoodom, tamo se snimalo mnogo filmova i serija. A ja kad sam diplomirao, postao sam prvi akademski glumac iz Tešnja.

NACIONAL: Koliko vas je odredila činjenica da ste iz maloga grada? Može li to odrediti čovjeka?

Kako da ne. Kažem uvijek da iz malih rijeka nastaju velike. Nije ni Tesla bio iz Zagreba. Nije da se uspoređujem s njim, ali kažem da svi mi koji dolazimo iz malog mjesta nosimo priče koje su autentične. Meni je puno više trebalo da se pozicioniram u Zagrebu, Sarajevu ili Beogradu od nekoga tko je rođen u tim gradovima. Uvijek si provincijalac, uglavnom imaš loše startne osnove i moraš biti deset puta bolji od domaćih da uspiješ. Ne samo bolji u smislu izvođenja, nego i bolji susjed, bolji prijatelj, bolji u svemu. I onda kad uspiješ, ti postaneš dio toga grada. Mene su roditelji učili da u svakom gradu trebam imati svoju kuću i tako živim, u svakom gradu u kojem sam bio imam prijatelje. Lijep je to osjećaj.

NACIONAL: Iduće godine u siječnju navršit ćete 50 godina, velika je to brojka. Kad pogledate iza sebe, jeste li zadovoljni, ponosni?

Jako sam zadovoljan i sretan, realiziran. Ostvario sam sve svoje snove i zbog toga sam zahvalan. Definirali su me, zapravo, moji neprijatelji. Zbog njih sam danas tu gdje jesam. Da je do prijatelja, ostao bih možda u Tešnju zadovoljan i sretan jer bih im bio dovoljan, ali neprijatelji su me motivirali. Svi oni koji su govorili „ma šta će on upisati glumu“. To „šta će on“ mene je definiralo, vjerujte mi. Možda ih čak više ne mogu niti zvati neprijateljima, danas su to motivatori i moja najvjernija publika.

NACIONAL: Trebali bi doći na predstavu.

Tako je, zovem ih ovom prilikom. Moji pravi prijatelji čak ni ne znaju koju predstavu igram ili gdje sam i što radim. Moji motivatori sve znaju, sve vide, prate me u stopu, to je moja prava publika. Poslao bih im i karte, ali nemam adresu. Umjesto adrese stoji „user1105“ ili slični nazivi. Baš sam te ljude zavolio i nisam sarkastičan kad to kažem.

NACIONAL: Iz takvih iskustava puno se nauči.

Kako da ne. Toga ima svugdje i to je ono što vas tjera da kažete „e, sad ćeš vidjeti, sad ću ti pokazati“.

NACIONAL: Uspjeh je najbolja osveta.

Tako je. To je apsolutno točno.