Na Maloj sceni Gavelle 20. prosinca bit će praizvedena „Majka“ Floriana Zellera, prvi dio obiteljske trilogije. Tekst prati sudbinu majke koja doživi tzv. sindrom praznog gnijezda, kad djeca odu iz obiteljskog doma, a majka se osjeća usamljeno i izgubljeno. Redatelj predstave je glumac Enes Vejzović, kojemu je ovo prva režija iako je već tijekom pandemije radio autorski projekt „Obavezan smjer“. Kako kaže, ako gledatelji nakon predstave „Majka“ sutradan ne nazovu vlastitu majku, onda predstavu nisu niti trebali raditi.

Enes Vejzović rođen je 16. lipnja 1977. godine u Zagrebu, u umjetničkoj obitelji velikog slikara Fadila Vejzovića. Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1988., a u ansamblu zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella je od veljače 2002. godine. Osim u kazalištu, brojne uloge odigrao je i u serijama i na filmu.

NACIONAL: U Gavelli će uskoro biti praizvedena „Majka“ Floriana Zellera, koju ćete režirati. Zašto ste odlučili postaviti taj tekst? To je, inače, dio trilogije istog autora, zašto vas ne zanimaju „Otac“ ili „Sin“?

”Majka“ je prvi dio tzv. Zellerove obiteljske trilogije i, rekao bih, kazališno izazovnija, zanimljivija, enigmatičnija od „Oca“ i „Sina“. Naravno da su i ”Otac” i ”Sin” izvrsni dramski komadi, ali kao važnu odrednicu imaju realnu bolest. U „Ocu“ se radi o demenciji, u „Sinu“ o adolescentskoj depresiji, dok čitajući i gledajući „Majku“ ne možemo odrediti o kojoj se dijagnozi točno radi. Možda je to klasični živčani slom, možda izvjesni „sindrom praznog gnijezda“, a možda i netretirana depresija pojačana čuvenom kombinacijom tableta i alkohola. Ono što Zellera zapravo zanima, a ne govorim samo o obiteljskoj trilogiji, jest odnos stvarnosti i mašte, granica sna i jave, manipulacija istinom. Upravo to me i privuklo tekstu ”Majka”. Zanima me kazalište u kojem je potaknuta mašta publike, u kojem publika nije pasivni sudionik kazališnog čina.

NACIONAL: Iako ste već režirali vlastiti projekt „Obavezan smjer“ koji se izvodio u tunelu Grič tijekom pandemije koronavirusa, rekli ste mi da je ovo vaša prva režija. Često glumac osjeti poriv za režijom, kako je to došlo u vašem slučaju? Koliko se razlikuju ta dva posla?

„Obavezan smjer“ je zapravo nastao iz neke vrste pobune, potrebe da u vremenu pandemije kazalište na neki način preživi. Sjetite se onih stvarno suludih mjera o razmaku među publikom; gledališta svedena na 30 posto kapaciteta. Tada mi je pala na pamet ideja napraviti predstavu za zaista minimalan broj gledatelja, ali da se ljudi ne osjećaju kao da su u praznoj dvorani, pa se Tunel Grič sam od sebe nametnuo kao izvrsna pozornica za taj moj kazališni eksperiment. Vi kao gledatelj hodate kroz tunel, susrećete razne likove i upadate u svakakve situacije, neke su bizarne, neke smiješne, neke uznemirujuće. Na predstavu se ulazi intervalno u grupama iz Mesničke, tako da ste vi za 40-ak minuta već u Radićevoj i možete na Trg na tramvaj. Predstava će najvjerojatnije ponovno igrati početkom sljedeće godine.

Razlika između režiranja i glume je u količini treme; u mojem slučaju 50 puta je veća nego kad imam premijeru kao glumac. Kad predstava jednom počne, ti kao redatelj više nemaš utjecaja na njezin tijek, a glumac ima apsolutnu kontrolu nad izvedbom. Ali s druge strane, možeš početi slaviti puno prije glumaca.

NACIONAL: Gavella je napokon počela s radom, tri, četiri duge sezone – zbog obnove, a nakon toga i zbog potresa – bila je zatvorena. Kako ste se vi kao glumac osjećali u to vrijeme? Kako se glumac osjeća kad ne glumi, kad ne može glumiti?

Zapravo, mi nikada nismo prestali raditi, radili smo koprodukcije s HNK-om u Osijeku, radili smo u KC-u Travno, CKT-u, koprodukciju sa Sarajevom, Novim Sadom… Iako smo u tom, rekao bih, izbjegličkom statusu napravili zaista izvrsnih predstava, lijepo je vratiti se u Frankopansku.

NACIONAL: Mnogi su rekli da će biti jako teško nadoknaditi ovih nekoliko sezona neigranja, posebno kad je publika u pitanju. Pribojavate li se toga ili mislite da će se publika odmah naviknuti na činjenicu da je Gavella otvorena?

Snimajući seriju „Hotel Portofino“ ove jeseni, bio sam okružen internacionalnom ekipom glumica i glumaca. Bilo je tu Engleza, Talijana, Šveđana… Uglavnom su to i kazališni glumci. Svi smo detektirali isti problem u svojoj zemlji – problem publike. Vjerujem da je to prolazna faza jer, evo, primjerice, mi s predstavom Ludens teatra „Testosteron“, koju igramo u Exitu i gostujemo po cijeloj Hrvatskoj, nemamo taj problem; gdje god igramo, gledalište je puno i ljudi se odlično zabavljaju. Naime, radi se o izvrsnoj komediji o muško-ženskim odnosima, poljskog redatelja i pisca Andrzeja Saramonowicza. Ne znam kako će biti s Gavellinom publikom, nadam se punom gledalištu.

NACIONAL: Koliko je Gavella važna za zagrebačku i hrvatsku kulturu?

Svako kazalište je važno onoliko koliko su važne predstave koje donosi publici. „Što na podu spavaš“, „Hotel Zagorje“, „Naš razred“, „Moji tužni monstrumi“…to su samo neke od Gavellinih predstava bez kojih bi zagrebačka, ali i hrvatska kultura bila puno nevažnija i siromašnija.

NACIONAL: Predsjednik ste Kazališnog vijeća Gavelle, zašto ste se upustili u tu avanturu?

Prije sada već podosta godina nekoliko me kolega i kolegica zamolilo da preuzmem tu funkciju. Tada nisam niti slutio koliko će mi to živaca oduzeti. Dakle, moj odgovor bi bio: zato što sam bio naivan! No kad se nečega prihvatim, onda se i trudim to što bolje odraditi.

NACIONAL: Jedan ste od rijetkih – inače su kazališna vijeća prilično mirna i samozatajna – koji je prije nekoliko godina javno istupio protiveći se dolasku Roberta Kurbaše na mjesto ravnatelja Gavelle. Zašto je to danas rijetko? To bi trebala biti funkcija kazališnog vijeća, a u najvećoj se mjeri sve svodi na to da se prijedlozi prihvaćaju bez nekog propitivanja.

Ma zapravo bi kazališna vijeća i trebala biti mirna i samozatajna. Uloga i ovlast kazališnog vijeća je propisana odnosno regulirana kazališnim zakonom, a to je prvenstveno „praćenje izvršavanja financijskog i programskog plana ravnatelja kazališta“. Kada stvari izmaknu kontroli kao što je to bilo tada, u tom vremenu o kojem me pitate, osjetio sam moralnu potrebu da se na neki način pobunim i pokušam spriječiti jednu političku trgovinu unutar tadašnje koalicijske vlasti u Zagrebu. Gospodin Kurbaša u svemu tome nije bio presudan faktor. Presudan je bio način na koji se smjena ravnatelja pokušala provesti. Tada je ansambl Gavelle pokazao snagu i zajedništvo kao možda nikada do tada. Veliki su se prijepori odvijali u samom Kazališnom vijeću između nas, predstavnika ansambla i zaposlenika, i predstavnika osnivača. Ti su prijepori često prelazili granicu dobrog ukusa. Neki od glavnih aktera tih događanja danas više nisu među živima tako da, također iz moralnih razloga, ne želim o tome više ništa reći.

Osim što ‘Majku’ režira, Enes Vejzović – uz Maritu Ćopo – radio je i scenografiju za predstavu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: U posljednjih nekoliko godina bilo je zaista incidentnih situacija kad su u pitanju vodstva javnih kazališta, posebno nacionalnih. U svakome od njih bilo je problema – u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Varaždinu. Što vam to govori?

Kazalište je samo po sebi, u svojem smislu, opoziciono i kritično prema svakoj vlasti, bila ona lijeva, desna, centralna… Novac je u rukama vlasti i ta će vlast uvijek kadrovirati onako kako njoj odgovara. No da to ne bi djelovalo tako očito, smišljena su vijeća koja „kakti“ biraju ravnatelja ili intendanta. Biraju na osnovi četverogodišnjeg plana, što je zapravo dodatna besmislica jer kazalište mora živjeti i zrcaliti se u vremenu i prostoru u kojem jest. Zamislite da netko 2018. godine piše svoj četverogodišnji plan za ravnatelja nekog zagrebačkog kazališta i da mu čudan noćni svat šapne: “Moraš paziti na 2020. godinu, prvo će ti se dogoditi svjetska pandemija nekakvog virusa, nećeš moći izaći iz kuće, a kamoli otići u kazalište… A dva mjeseca poslije Zagreb će pogoditi potres kakav ga nije pogodio 120 godina, vječni gradonačelnik će umrijeti pod nerazjašnjenim okolnostima, vlast će preuzeti stranka koja će u svojem programu imati upisanu izvrsnu ekološku inicijativu, ali će se Zagreb gušiti u vlastitom smeću…“ Što bi taj kandidat za ravnatelja rekao tom čudnom svatu? Pa rekao bi mu: “Dečko, ti moraš hitno u ludnicu!“ Zato mislim da je pisanje četverogodišnjih programa potpuno besmisleno, a vijeća privid demokratičnog biranja ravnatelja. Predstavnici ansambla, sindikata i ostalih radnika nekog kazališta mogu, ali i ne moraju, biti simpatizeri stranke na vlasti u nekom gradu ili državi. I zato je gotovo uobičajena pojava da dolazi do skandala prilikom smjene ravnatelja. Svi ti gradovi koje ste nabrojili imaju naizgled različite priče, ali zapravo vam je to sukob vlasti i kazališta kao takvog.

NACIONAL: Spomenula sam vaš autorski projekt „Obavezan smjer“, koji je bio odraz vašeg vlastitog odnosa prema situaciji koja vas je zadesila, uz koronu i potres, pa je predstava mračna. Obračunavate li se s ikim u „Majci“?

„Majka“ je izrazito kompleksan komad pisan jednostavnim jezikom. Na jednoj razini prožet je politikom, progovara o društvenom odnosu prema ulozi majke, o patrijarhalnom pritisku na figuru majke, o individualnoj odgovornosti prema majčinskim zaslugama… No Zeller to radi izrazito suptilno. Najzanimljivije je to što će se publika sama odrediti, pronaći u jednom od rukavaca njegova labirinta.

NACIONAL: Koliko je važno da i redatelj, kao i glumac, pronađe nešto za što će se vezati u tekstu koji obrađuje?

Pa to je možda najvažnije. Umjetnik je onaj koji pronalazi nešto na svijetu što ga zanima, nešto što mu je važno i osvjetljava to svojim reflektorom koji se kolokvijalno naziva talentom. Koliko će to djelo komunicirati s publikom, zavisi o tome koliko je ono važno umjetniku koji ga stvara odnosno osvjetljava.

NACIONAL: Da se vratimo na predstavu. Majku igra vaša supruga Bojana Gregorić Vejzović, a igra još troje glumaca. Koliko su takve manje, intimne predstave zahtjevnije u izvedbi – i kad su glumci u pitanju, ali i vi kao redatelj? Što vam je bilo najteže?

Najteže mi je bilo početi, ali meni je uvijek i u svemu najteže početi. Strah sam imao i od odgovornosti koju vođenje takvih odličnih glumaca donosi. Bojana je motor predstave; kakve je ona volje, takva je proba taj dan. Amar Bukvić, koji igra oca, u ovoj će ulozi pokazati nešto što kod njega još niste vidjeli. Tena Nemet Brankov je „protejski“ element predstave, ona je i djevojka i kći, a možda i sama majka, u svakom slučaju s minimalnim sredstvima radi divovske promjene karaktera koje igra. Matija Gašpari igra Sina i svojom glumačkom predanošću svakodnevno zapanjuje. Na početku proba zamolio sam sve glumce da svoje privatne probleme ni slučajno ne ostavljaju kod kuće, nego da ih obavezno donesu na posao. Za mene je glumac neodvojiv od vlastite osobe, a ta osoba se mijenja iz dana u dan.

NACIONAL: „Majka“ je priča o situaciji koju sve majke prolaze, i to uglavnom teško, a to je sindrom praznog gnijezda, kad djeca u nekom trenutku odu iz obiteljskog doma, a majka se osjeća usamljeno i izgubljeno. Kako ste prišli toj temi, što vam je u fokusu?

U samoći se javljaju glasovi koji potiču maštu, mašta otvara svjetove koji su zastrašujući, pogubni… Čežnja za ljubavlju ostaje. Ako nakon odgledane predstave „Majka“ sutradan ne nazovete vlastitu majku, onda nismo niti trebali raditi tu predstavu.

NACIONAL: Nameće se i tema obitelji, koliko je vama obitelj važna? Je li se danas izgubila važnost obitelji?

Živim obiteljskim životom. Sve moje akcije usmjerene su na moju obitelj. Ne vidim alternativu obiteljskom životu. Razumijem ljude koji iz svojih razloga nisu osnovali obitelj ili je ne žele osnovati. „Majka“ govori i o pucanju familijarne strukture koje je posljedica uzimanja obitelji zdravo za gotovo.

NACIONAL: U predstavi igra mladi glumac Matija Gašpari, koliko je važno pružati priliku mladim umjetnicima i smatrate li da je u kazalištima dobivaju?

Najmlađi Gavellin glumac ima 36 godina tako da sam lako dobio odobrenje ravnatelja za vanjskog suradnika. Matiju sam upoznao tijekom rada na predstavi „Testosteron“ prošloga ljeta, koju sam spomenuo ranije. Smatrao sam da je svojim glumačkim senzibilitetom savršen odabir za ulogu Sina, a on je to i dokazao. Puj puj puj… Jako je važno zapošljavati mlade ljude, to je odgovornost institucionalnog kazališta. Kazalište mora biti cijeli jedan svijet. A svijet bez mladih ljudi umire trenutačno, kao i kazalište.

NACIONAL: Osim što režirate, u „Majci“ ste i scenograf, vaša je kreativnost na zavidnoj razini. Kako ste zamislili scenu?

Na scenografiji surađujem s Maritom Ćopo s kojom sam radio na scenografiji i za „Obavezan smjer“. Marita je brza, praktična i maštovita. Scena je zamišljena tako da gledatelj može odgonetati što je to zapravo. Nijedan scenografski element nije jednoznačan. Dakle, pokušali smo pratiti fascinantnu Zellerovu dramaturgiju.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon „Majke“?

U siječnju počinjemo s probama „Kraljeva“ Miroslava Krleže u režiji Krešimira Dolenčića. Premijera se očekuje krajem veljače. Jako se veselim radu na toj predstavi.